Edin Ramulić, aktivista za ljudska prava: Ubijeni članovi moje porodice su mi glavna motivacija da se zalažem za ljudska prava

Edin Ramulić jedan je od onih ljudi koji su odlučili da se bore za bolju Bosnu i Hercegovinu, bez obzira na cijenu koju taj angažman podrazumijeva i sve traume iz prošlosti koje nosi.
Ramulić je aktivista za ljudska prava iz Prijedora, član inicijative Jer me se tiče, jedan od inicijatora obilježavanja Dana bijelih traka, događaja koji je odavno prevazišao i prijedorske i granice Bosne i Hercegovine.
Edin Ramulić je i bivši logoraš koji je bio i ranjen u ratu, ratni veteran kojem su pobijeni svi najbliži muški članovi porodice, čovjek koji 25 godina od potpisivanja mira nije uspio pronaći posmrtne ostatke brata Enesa i jedan je od najzaslužnijih što će Prijedor imati spomenik za svu stradalu djecu.
Sa ratnim veteranima sa sve tri nekada zaraćene strane redovno obilazi obilježena i neobilježena mjesta stradanja a ljudska prava ne posmatra selektivno, znajući da jednaku diskirminaciju doživljavaju i roditelji ubijene djece u Prijedoru i LGBT osobe.

Piše: Kristina Ljevak

Izuzetno je važno sve što godinama radite i bila bi ogromna šteta i za Prijedor ali i za cijelu Bosnu i Hercegovinu da se čovjek poput vas nije posvetio mirovnom aktivizmu, ali zbog svega što ste prošli u ratu, od stradanja članova porodice, vlastitog zatvaranja u logor, ranjavanja… nije li bilo logično da ste odmah po završetku rata otišli, posebno što su bivši logoraši imali prednost prilikom napuštanja zemlje.
Zapravo hoću da vas pitam šta je bilo presudno za ostanak i jeste li nekada požalili zbog odluke?

Tragedija koju je rat donio mojoj porodici nikad nije završena zbog činjenice da posmrtni ostaci mog brata Enesa nikada nisu pronađeni. Iako sam doprinio pronalasku i rasvjetljavanju okolnosti nestanka mnogih Prijedorčana ja o zadnjim danima mog brata ništa nisam uspio saznati. Odgovorni za njegov nestanak još čekaju da ih sa lisicama na rukama odvedu u sudnicu. Ubistvo i nestanak članova moje porodice, a pored brata tu su još i otac Uzeir, te stric i četvorica stričevića, od početka su bili glavna motivacija za ono što radim. Način na koji su ih tretirali u logoru a što je pored svih tortura uključivalo i seksualno zlostavljanje, ne bi trebalo nikoga ostaviti ravnodušnim. Od toga se ne može pobjeći u Njemačku, Ameriku a bilo je mnogo prilika da odem i poslije rata. Ubijeni članovi moje porodice su mi glavna motivacija da se zalažem za ljudska prava jer su njima bila uskraćena na najgori mogući način. Zbog njih nisam nikada upao u zamku nacionalizma i mržnje jer znam da ni oni nisu bili nacionalisti i ne bi im bilo drago da njihovu smrt koristim za širenje mržnje protiv bilo koga. Ubice i zlostavljači su nešto drugo, njihov identitet je najmanje bitan. Na kraju krajeva imamo primjer u Prijedoru da je neko ko se zove Sabahudin Kajdić osuđen za ratni zločin nad ljudima sličnog imena, a ponovo mu se sudi za drugi zločin kao pripadniku VRS.

Nije isto ostati u Prijedoru ili nekom drugom gradu u BiH. Osnovni razlog su razmjere stradanja.
Nakon Srebrenice, Prijedor je bio mjesto najvećeg stradanja – sistematski progon koji je uključivao masovna ubistva, logore, silovanja, pljačku i uništenje imovine, te deportacije stanovništva. Prijedor je zajednica sa najviše pravosnažno osuđenih za ratne zločine. Jednom prilikom ste rekli – nema u cijelom svijetu primjera da u jednoj tako maloj lokalnoj zajednici bude tolika koncentracija ratnih zločinaca. Konkretno, preko 60 njih je osuđeno za ratne zločine. U Prijedoru je bilo preko 3000 žrtava ratnih zločina. Osuđeni ratni zločinci stanovnici su Prijedora i danas. Da ne nabrajam dalje. Kako izgleda živjeti i boriti se za izgradnju mira uz sve te stalne podsjetnike?

Ono što Prijedor izdvaja od nekih drugih zajednica gdje su također zločini činjeni sistematski i u tragičnim razmjerima, jeste intima zločina, naime najveći broj zločina, skoro sve do sada sudskim putem utvrđene zločine, počinili su Prijedorčani nad Prijedorčanima. Najčešće su to bile situacije u kojima su se ljudi poznavali, komšije, radne kolege, nekadašnji školski drugovi, profesori su strahovali od bivših učenika, učenici od profesora. Nesrbi su dehumanizovani u tolikoj mjeri da su dovedeni u ravan sa pacovima, žoharima koje treba deratizirati po svaku cijenu i očistiti Prijedor i okolinu. Dodatno zastrašujuće je bilo da su te progone i zločine činili oni koji su u hijerarhiji profesija trebali da budu osnovni zaštitnici ljudskog integriteta, ljekari, policajci, prosvjetni radnici. Dvojica najvažnijih ljudi u udruženom zločinačkom poduhvatu bili su ljekari Milomir Stakić i Milan Kovačevići, komandant logora Trnopolje je bio nastavnik Slobodan Kuruzović i tako redom. Civilne strukture vlasti su prednjačile u progonu ljudi i ratnim zločinima u odnosu na vojne strukture, ako u obzir uzmemo ko su osobe do sada presuđene u sudskim procesima. To jeste otežavajući faktor za današnji Prijedor jer su ti ljudi iz civilnih struktura uspjeli sačuvati svoj uticaj i diktirati i današnje procese. Sami procesi za ratne zločine opet proizvedu neke bizarne situacije. U nekih sat vremena sam na ulicama Prijedora znao sresti i po četiri optužena za ratni zločin a koji bi bili puštani da se brane sa slobode. Gledamo se u sudnici, na pauzama svi zajedno stojimo u dvorištu suda, u povratku nekad potrefimo ista mjesta za odmor, a sutradan na ulici se mimoilazimo. Nekad mi mahnu rukom za pozdrav, a dešavalo se mahinalno i da odgovorim. Prijedor je mali grad, petkom se svi koji su u gradu sretnu u glavnoj ulici. Svejedno ne odmjeravam prolaznike i ne razmišljam šta je on radio u ratu. Iako su u nekim periodima bili organizovani skupovi gdje su znali prozvati me i po imenu, a i lokalni parlament i bivši gradonačelnik su nas znali označiti kao neprijatelje i nepoželjne, svejedno se osjećam dobrodošlo u svom gradu. I daleko je više bilo situacija kada su mi ljudi iz srpske zajednice izražavali podršku za ono što radim za Prijedor.

Dan bijelih traka, foto: Samir Sinanović

POMOZITE DA PRONAĐEMO…

Važan dio civilne prijedorske borbe koja je svakako davno prevazišla prijedorske okvire je obilježavanje Dana bijelih traka. Je li bilo teže uspostaviti ovaj veliki doprinos njegovanju kulture sjećanja ili ga sačuvati od političkih zloupotreba i prisvajanja, kao što je to bio slušaj sa nekim od mjesta stradanja u i oko Prijedora?

U Prijedoru smo veoma rano započeli sa komemorativnim procesom, obilazili smo brojna mjesta stradanja, logore i druga stratišta. Prvih deset godina smo odolijevali da te komemoracije postanu predizborni skupovi. Onda su se osnovala i logoraška udruženja na čijem čelu su bili ljudi koji su imali političke ambicije. Uskoro su oni postali odbornici u lokalnom parlamentu a te posjete logorima i stratištima političke tribine za njihove stranke. Procijenio sam da je uzaludno da se tome dalje suprotstavljam pa sam se okrenuo aktivnostima u samom gradu Prijedoru, u glavnoj ulici i na glavnom trgu. Dotadašnje komemoracije su se dešavale uglavnom na udaljenim mjestima izvan grada unutar jednonacionalne zajednice žrtava a sada smo bili u prilici da suočimo i sve slučajne prolaznike u samom gradu. Godine 2008. sam pozvao porodice nestalih osoba da na Dan ljudskih prava organizujemo protestnu šetnju glavnom ulicom i to je postala tradicija. Nismo bili agresivni u zahtjevu, nego su naši transparenti počinjali sa „pomozite da pronađemo…“ Rezultat toga je da su zaista neke masovne grobnice pronađene na osnovu prijava građana srpske nacionalnosti a daleku veći učinak smo imali u tom suočavanju stanovnika Prijedora, da su neki nedužni civili ubijeni i da njihova tijela još nisu pronađena. Obilježavanje Dana bijelih traka je bio prirodan nastavak tih aktivnosti i veoma razvijenog uličnog aktivizma. Povod za pokretanje obilježavanja tog Dana, baziranog na stvarnim događajima da su neki Prijedorčani 1992.godine bili prinuđeni da nose bijele trake, dale su nam lokalne vlasti i policija jer su se 2012. godine usudili prvi put da zabrane komemoracije žrtvama. Komemoraciju su zabranili 23.maja 2012. godine za 266 ubijenih žena i djevojčica u Prijedoru i tog dana je na trgu stajao sam Emir Hodžić sa bijelom trakom. U nekoliko dana, zahvaljujući inicijativi našeg sugrađanina Refika Hodžića, organizovali smo se, iskoristili društvene mreže i od tog 31. maja 2012. godine imamo obilježavanje Dana bijelih traka i to na međunarodnom nivou. Nastojimo ga sačuvati od svih ataka nacionalista i politike da preuzmu to u cilju širenja vlastite propagande i netrpeljivosti prema drugima. Za sada uspijevamo, mada u nekim sredinama ima pojava da organizatori budu političke stranke ili neke naglašeno vjerske ili nacionalističke organizacije. U Prijedoru se to neće desiti barem ne za života ovih ljudi koji su sada uključeni u organizaciju. A na svu sreću mladi ljudi se priključuju tako da će ovo potrajati. Mladi okupljeni u inicijativi Jer me se tiče, Kvartu, Oštroj nuli i Basocu iz Banja Luke, garancija su da će Dan bijelih traka ostati izvan dnevne politike i uskonacionalnih interesa.

Sa ratnim vojnim veteranima sa svih zaraćenih strana godinama obilazite obilježena i neobilježena mjesta stradanja odajući počast stradalim. Zajedničke veteranske mirovne akcije jedna su od najsvjetlijih tačaka u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini. Je li zbog odnosa prema boračkoj populaciji na svim stranama naše rascjepkane BiH nekada među bivšim protivnicima mnogo lakše naći zajednički jezik nego u vlastitim nacionalnim zajednicama u kojima najčešće ništa nije prema zaslugama, ponajmanje prema onim ratnim?

Moje iskustvo u radu sa veteranima, bivšim pripadnicima drugih vojski koje su ratovale na prostoru BiH, je veoma dragocjeno i pozitivno. U usporedbi sa aktivnostima koje sam imao u radu sa ljudima koji dolaze iz struktura porodica civilnih žrtava rata, bivših zatočenika, gdje prevladava tegoba, ogorčenje i ozlojeđenost i gdje svako okupljanje iscrpljuje susreti sa veteranima mi uvijek napune baterije i uliju novi optimizam u vene. Zahvaljujući Centru za nenasilnu akciju koji mi je pružio priliku da se sastajem sa veteranima iz drugih, nekada neprijateljskih vojski, otvorio mi se jedan novi prostor. Zaista vjerujem da veterani, baš zbog svog iskustva rata, mogu biti najvažniji u mirovnom aktivizmu i odvraćanju od bilo kakvog novog neprijateljstva u budućnosti. Tamo gdje se mi pojavimo tamo od tog trenutka komemoracije postaju drugačije, manje neprijateljske. Začudo, taj moj veteranski status me ni na koji način ne ograničava u mojim aktivnostima u Prijedoru i saradnji sa ljudima koji su u ratu bili na drugoj strani.

POJAVA DARKA CVIJETIĆA JE LJEKOVITA

Kada bi sve bilo crno vjerovatno ni najuporniji među nama ne bi imali snagu za kontinuiranu borbu.
Ono što bismo mogli označiti kao svijetle tačke Prijedora su sigurno aktivnosti i ljudi okupljeni oko Kvarta i literarno stvaralaštvo Darka Cvijetića koje je najčešće posvećeno stradanju nesrpskog stanovništva u Prijedoru.
Koliko vam je važno njihovo postojanje i djelovanje, kroz organizaciju civilnog društva i njene aktivnosti te kroz književnost?

Od kako je stao rat, grupa istomišljenika kojoj sam pripadao, uvijek smo se nadali i čekali da se pojave ljudi poput Gorana Zorića, Branka Ćulibrka, Stefana, Nikolije, Zorana, Nemanje i svih drugih koje ne mogu stići pomenuti ovdje a vezani su za Kvart. Naše nade su se ostvarile kada su ti mladi ljudi izašli na ulicu i glasno progovorili o ratnim zločinima i diskriminaciji na osnovu identiteta. Darko Cvijetić je posebna priča, mi volimo reći da je on duša našeg grada. Cvijetićeva pojava je ljekovita i njegov uticaj će sasvim sigurno narasti u budućnosti kada se stiša sva kakofonija koju trenutno proizvode oni koji grade jednonacionalne narative. Ljudi iz Kvarta, Darko Cvijetić, efendija Omer Redžić i druge izuzetne ličnosti u Prijedoru pružaju satisfakciju svemu onome što smo se mi trudili da postignemo u tom gradu. Svjesno smo odabrali da naš put u suočavanju sa prošlošću u Prijedoru bude oslobođen nacionalizma, političkog uticaja bilo koje vrste i izbjegavali smo agresivan jezik i retoriku koja onemogućava dijalog. To je odškrinulo vrata Kvartu i Cvijetiću i time je sve ono što smo mi pokušavali da popravimo u Prijedoru dobilo smisao. Naš način i pristup je dao rezultat. Na tome smo im veoma zahvalni i ponosni na svako njihovo postignuće.

„Nikada oni koji su se nakon progonstva vratili nisu prihvaćeni kao potpuno ravnopravni, tragovi dehumanizacije su ostali kroz desetine oblika diskriminacije. Ovaj spomenik za ubijenu djecu je najozbiljniji korak do sada da se ta dehumanizacija prevaziđe“, rekli ste u jednom intervjuu povodom izgradnje spomenika za svu ubijenu djecu Prijedora. Danas konačno njegova izgradnja više nije upitna, ali pretpostavljam da je još mnogo proceduralnih obaveza pred vama. Šta je još ostalo da se uradi i po vašim procjenama zbog čega se primjer Prijedora ne slijedi više u ostalim gradovima u BiH?

Problem sa diskriminacijom u Bosni i Hercegovini je u tome što su diksriminisani obični ljudi a ne elite. Zato diskriminacija i opstaje. U Prijedoru nisu diskriminisane političke stranke, vjerske zajednice i neke privilegovane organizacije. Redovno su finansirani iz budžeta i nalaze načina da dobiju i neke druge privilegije. Problem nastaje kada običan čovjek, pogotovo ako se radi o preživjeloj žrtvi, želi da ostvari neki status ili pravo, onda mu se gleda na čijoj je strani bio, pobjedničkoj ili gubitničkoj, odnosno kojem narodu pripada u toj zajednici. Političke stranke, a rekao bih i vjerske zajednice, su izdvojene iz te diskriminacije, zato se taj problem sa diskriminacijom i ne rješava. Nažalost, kada je u pitanju inicijativa za spomenik ubijenoj djeci, nismo uspjeli obaviti sve sastanke i dobiti sve odgovore i odobrenja u vrijeme starog saziva vlasti pa smo imali pauzu tokom izbora i uspostave nove vlasti. U Prijedoru je došlo do bitnih promjena ali u kontekstu naše inicijative za spomenik ubijenoj djeci stvari se nisu promijenile. Mi u vlasti ni do sada nismo imali partnere niti saveznike, čak ni među onima koji se nazivaju da dolaze iz „probosanskih stranaka“. Ono što nam je od krucijalne važnosti jeste da su se predstavnici svih stranaka koje su imale odbornike u Skupštini grada, izjasnili da nisu protiv izgradnje spomenika i mi ćemo se toga držati i u nastavku pregovora. Spomenik kojeg želimo je spomenik ubijenoj djeci, ogromnom gubitku cijelog Prijedora, i nikad nećemo dopustiti da se tu djecu diskriminira i da se taj spomenik dovodi u kontekst pripadanja bilo kojoj strani. Ta djeca su prvenstveno najveći gubitak za njihove porodice a onda i za Prijedor. Niko između toga nema pravo da ih svojata ni po kom osnovu. Činjenica da i ta djeca dolaze iz porodica različitih identiteta samo je dodatni argument, ali i bez toga bi bili prije svega ubijena djeca i gubitak za cijeli Prijedor a i čovječanstvo.

PROPUŠTENA JE DOBRA PRILIKA DA SARAJEVO POKAŽE DA JE GLAVNI GRAD

Kad sam kod ostalih gradova, napisali ste na šestu godišnjicu postavljanja ploče u sarajevskom At Mejdan parku kako bi to mogao biti dobar test za provjeru da li je u Sarajevu došlo do stvarne promjene vlasti. Vjerujete li da bi se u budućnosti mogao promijeniti odnos prema obilježavanju stradanja nebošnjačkog stanovništva u Sarajevu ili će lijevo, odnosno građanski orijentirane partije u koaliciji koja čini vlast morati napraviti dosta ustupaka da bi u toj vlasti i ostali?

Sarajevo je trebalo biti primjer za sve druge gradove u Bosni i Hercegovini ali i zemljama u okruženju. Sarajevo je imalo taj moralni kredit zbog dugotrajne opsade i svih žrtava koje su patile i ubijene u tom gradu. Nažalost, nakon rata je taj kredit gotovo potrošen a da ništa vrijedno pomena u Sarajevu se nije desilo što bi se moglo nametnuti kao moralni imperativ gradovima sa kojima se Sarajevo odmjerava. Velika prilika je propuštena 2009. godine prilikom izgradnje spomenika ubijenoj djeci. Tadašnji gradonačelnik Istočnog Sarajeva Radomir Kezunović je pokrenuo inicijativu da se gradi jedan spomenik svoj djeci u Sarajevu ali je ipak odlučeno da budu uključena samo ona djeca pod opsadom. Rezultat toga je da su u dijelovima Sarajeva na teritoriji drugog entiteta podigli spomenik pod nazivom Stradaloj djeci srpskog Sarajeva. Propuštena je dobra prilika da Sarajevo pokaže i da je glavni grad. Tamo na tom centralnom mjestu u državi, nasuprot glavne državne institucije, trebao je stajati spomenik za svu stradalu djecu u Bosni i Hercegovini. U Sarajevu je od najvećeg prioriteta potrebno memorijalizirati žrtve za čiju smrt su odgovorni pripadnici Armije R BiH ili policije u Sarajevu. Taj spomenik mora biti u gradu a ne na Kazanima. Gore u stijeni, spomenik nema mogućnost da ostvari one svoje funkcije koje treba svaki takav spomenik, da ispriča istinu, educira mlade i inicira dijalog u zajednici. Ne treba čekati da se vlast sama dosjeti, neko ih treba pritisnuti inicijativom. Nebitno ko je na vlasti, niko više ne osporava da je bilo žrtava nedužnih civila u Sarajevu od strane vojnika i policije pod kontrolom bosanskih vlasti. Zašto bi ikome, bez obzira na politiku iz koje dolazi, danas bio problem da se te žrtve na adekvatan način memorijaliziraju u njihovom gradu? A glavni grad je dodatna obaveza. Brojne sredine u BiH su imale bolji odnos prema memorijalizaciji žrtava nego što se to uradilo u Sarajevu. U Konjicu, gdje je bilo nekoliko logora i gdje su počinjeni brojni ratni zločini, nalazi se spomenik na kojem piše Našoj djeci, na kojem se bez ikakve diskriminacije nalaze imena djece koja su rođena u bošnjačkim, hrvatskim i srpskim porodicama i ubijena su na različitim stranama.

Bili ste učesnik Prve Bh. povorke u Sarajevu. Da li je vaš dolazak i podrška LGBTI osobama dio vjere da se ljudska prava ne mogu posmatrati selektivno i da niko nije slobodan dok to nismo svi?

Taj događaj je, po meni, najznačajniji trenutak u poslijeratnom Sarajevu, a svjedočio sam mnogim događajima, protestima, koncertu U2, dolasku pape i slično. Nije ni meni bilo lako izaći, imao sam i ja svoje dušebrižnike koji su me odvraćali i prevaspitavali na društvenim mrežama kada sam najavio da ću ići u Sarajevo na povorku. Tog dana sam se u Mostaru, odmah nakon povorke, sastao i sa svojim veteranima, okupili smo se zbog obilježavanja zločina na Grabovici. Tek je to bio izazov, razbiti kod njih predrasude koje su imali o povorci i učesnicima. Ono što je bio dodatni razlog da se odazovem takvom događaju je da su organizatori Povorke skoro svi bili u Prijedoru 5. augusta 2012. godine kada smo bili suočeni sa zabranom komemoracija u Prijedoru. Aktivisti za ljudska prava iz cijele BiH ali i zemalja u okruženju su nam priskočili u pomoć kada smo to tražili u Prijedoru. Većinu tih ljudi sam vidio i na Povorci. Da, isti je to problem i zahtjeva isto rješenje. Istu diskriminaciju i šikaniranje doživljavaju roditelji ubijene djece u Prijedoru kao i pripadnici LGBT zajednice u BiH.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Objavio

Kristina

Kristina Ljevak je novinarka i aktivistica, posvećena kulturi, umjetnosti i ljudskim pravima.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.