Edisa Gazetić: U nasilnim kulturama žrtvama se ne vjeruje

Fotografija preuzeta sa https://www.6yka.com/

Od Milene Radulović, preko Danijele Štajnfeld, zaključno sa žrtvama u Jagodini svjedočimo svojevrsnoj medijskoj i javnoj torturi koja se kreće od pitanja zašto je do sada čekala do sumnje u istinitosti tvrdnji žrtava. Poseban je problem kada žrtva ne odgovara nekom društvenom modelu, patrijarhalnoj pretpostavci kako bi trebala da izgleda i ponaša se, kao da žrtva može da bude za bilo šta kriva i odgovorna.
Atmosfera linča oko preživjelih uz „neispunjena očekivanja“ koje društvo ima od njih, dodatno je destimulirajuća za buduće slučajeve prijavljivanja seksualnog nasilja i generalno za život onih žena koje su progovorile o svojim iskustvima. U nasilnim kulturama žrtvama se ne vjeruje, kaže univerzitetska profesorica i istraživačica tema iz oblasti feminizma Edisa Gazetić.

Priredila: Kristina Ljevak

„Ono Å¡to je evidentno kada je riječ o žrtvama, bilo fizičkog ili seksualnog nasilja, da se u nasilnom kulturama žrtvama ne vjeruje, a to implicira da se viÅ¡e vjeruje nasilniku i da se prema njemu u javnosti kreira zaÅ¡titnički odnos. Kulture koje su svoje najvažnije karakteristike izgradile na herojskom, epskom kodu traže potvrdu svoje opstojnosti u jačem, a to znači bahatom, nasilnom ponaÅ¡anju pojedinaca. U poslijeratnom periodu na naÅ¡em prostoru kreirana je neka vrsta kulta zločinca – nasilnika, niti jedna od zajednica koja je nastala raspadom SFRJ se nije suočila s vlastitom odgovornošću prema žrtvama ratova iz devedesetih, pa se ne može očekivati ni velika razlika u odnosu prema žrtvama danas, odnosno nasilju i nasilnicima koji su svoja zlodjela činili i poslije devedesetih. Ovo takoÄ‘er implicira da je svijest takvih zajednica gotovo uvijek usmjerena na forsiranje slike heroja (u srednjovjekovnom smislu to je zaÅ¡titnik kolektiva), nekoga kome kolektivni subjekt bezrezervno vjeruje i na koga se može osloniti. Za nasilnu kulturu žrtve su ‘slabe’, one nisu reprezentativni primjer zajednice, pa su samim time dodatno stigmatizirane i od njih se očekuje da Å¡ute i trpe. Osim toga, u patrijarhalnoj strukturiranoj svijesti se mahom vjeruje muÅ¡karcima; oni su autoriteti, a žene su najčešće žrtve, odnosno veći procenat nasilnika pripada muÅ¡kom rodu, premda niko nije liÅ¡en nasilnog ponaÅ¡anja. No, jednu činjenicu nikada ne treba gubiti iz vida, a to je da kod silovanja, seksualnog nasilja i uznemiravanja, kako navodi Sheri Hite, američka feministkinja, ‘postoji neko izopačeno zadovoljavanje ega kod nekih muÅ¡karaca kada natjeraju ženu da čini neÅ¡to Å¡to ne želi, kad na nju vrÅ¡e pritisak i seksualno je uznemiravaju, jer im njezina nemoć daje osjećaj moći.’ Dakle, silovanje, seksualno uznemiravanje, fizičko nasilje uvijek je osmiÅ¡ljeno da nasilnik osjeti moć nad žrtvom, a kod žrtve ovakvi dogaÄ‘aji naprosto uruÅ¡e cijeli sistem, pa je potrebno dugo vremena da bi žrtva mogla o tome da govori.

Model žrtve, pogotovu kada je riječ o ženskom rodu, u naÅ¡im kulturama je otprilike model žene koja trpi, sluÅ¡a, Å¡uti o svemu i strpljivo podnosi svoju sudbinu, nikome se ne žali, ma kako teÅ¡ka bila njena trauma. To je model ženskog roda koji prevladava u starijim periodima na naÅ¡em prostoru (u bosanskohercegovačkom kontekstu to je model koji je u književnosti prisutan izmeÄ‘u dva svjetska rata, a oblikuje ga prije svega uticaj svih onih rigidnih pravila koja su muÅ¡karca oslobaÄ‘ala svake odgovornosti, a ženu su krivila za sve). Dalje, u patrijarhalnoj kulturi sramotno je da budete silovani i zlostavljani, dakle, to nije stigma koji nosi nasilnik, već žrtva. Stigmatiziranje žrtve zbog traume koju je preživjela dominira naÅ¡im kulturama, čini se oduvijek, a posebno smo se u to mogli uvjeriti devedesetih kada se ženama savjetovalo da Å¡ute o silovanju jer time ruÅ¡e sliku o ‘čistoj’ vjeri/etniju/naciji. I danas kada žrtve govore o seksualnom nasilju najčešće slijedi medijski linč, a zatim i razvodnjavanje te priče u javnom prostoru, javljaju se oni koji nasilnka poznaju kao finog, brižnog, mirnog i sl.“, objaÅ¡najva profesorica Gazetić napominjući kako se na sličan način govori i o ratnim zločincima koji su naredili ili su sami ubijali nevine ljude u ratu.

„Najveći problem u tome je što javnost i pojedinci, ali i policija, pa i sudstvo, (kako smo mogli pročitati iz mnogih priča koje su žrtve ili njihovi najbliži podijelili posljednjih dana, a posebno iz priče kćerke ubijene Jasmine Klico iz Sarajeva) ne vjeruje žrtvi, ne poduzima ništa kada se prijavljuju prijetnje koje, kako vidimo, često završe smrću zlostavljane osobe“, napominje naša sagovornica.

Kao i za žrtve, javnost je očigledno kreirala i neki foto robot počinioca seksualnog nasilja pa se u taj okvir nikako na primjer ne uklapa neko ko zahvaljujući zaista uspješnoj glumačkoj karijeri ne odgovara profilu silovatelja. Jako je važno da do javnosti dopre činjenica da ni žrtvu ni zlostavljača ne definiše njegov izgled, biografija i poslovni uspjesi.

„Ono što naša javnost očito dovoljno ne poznaje, ili ne želi da zna, a to je da svaki traumatski događaj potpuno urušava naš sistem vrijednosti, pa se dugo nakon takvog događaja žrtve ne mogu jednostavno osjetiti dovoljno jakima da govore o traumi. Onda kada je žrtva dovoljno osnažena, tek tada je spremna da govori, a kada počne govoriti počinje i proces njenog kakvog-takvog ozdravljenja. Nasilje nije samo fizičko, ono u potpunosti oslabi psihički žrtvu da mnoge nikada ne progovore niti prijave nasilje. I umjesto da javnost bude podrška žrtvama, da shvate da je to vrijeme kada žrtve mogu da govore o strašnim događajima, pojedinci se okreću protiv žrtve. Ne treba također zaboraviti ni to da žrtva dugo vremena i sama osjeća krivnju za ono što se desilo, nasilnik rjeđe ili nikada ne osjeća krivnju.

PoÅ¡to je ovdje riječ o osobama koje svi poznaju na neki način, pa odbijaju da povjeruju da su nasilnici, navest ću samo ispovijest jedne od silovanih žena, koju predstavlja J.L.Herman u svojoj knjizi Trauma i oporavak: ‘Nema načina da predstavim ono Å¡to se deÅ¡avalo u meni. Gubila sam kontrolu i nikada u životu nisam bila toliko prestravljena i bespomoćna. Osećala sam da mi celi svet izmiče pod nogama i da sam ostavljena sama da besciljno lutam u tami. Imala sam straÅ¡e noćne more u kojima sam ponovo preživljavala silovanje… Užasno sam se plaÅ¡ila da budem u druÅ¡tvu sa drugima i užasno sam se plaÅ¡ila samoće.’

Svi oni koji misle da žrtve, posebno žene, izmišljaju, neka se zamisle poslije ovog svjedočenje i upitaju koji bi motiv bilo kojoj ženi bio da izmisli ovako nešto, a posebno da li je moguće izmisliti ovakvo stanje užasa i straha“, navodi Edisa Gazetić, dalje odgovarajući na pitanje koliko je važno da do javnosti dopre činjenica da ni žrtvu ni zlostavljača ne definiše njegov izgled, biografija i poslovni uspjesi.

„Niti jedna profesija nije poÅ¡teÄ‘ena nasilja, u svakoj postoji mogućnost da budemo nasilni i da budemo žrtve. To Å¡to javnost pokuÅ¡ava da zadrži sliku (u ovom slučaju) glumca kao uspjeÅ¡nog u svakom pogledu, te da on kao takav nema potrebu da nasilno prilazi ženama, je ogromna zabluda. To nije stvar ima li neko uspjeha kod žena ili muÅ¡karaca, već želja da se osjeća nadmoć nad drugom osobom, da se kroz njenu poniženost bilda vlastiti ego. Kada bi profesija odreÄ‘ivala hoćemo li biti nasilni ili ne, onda liječnici, naprimjer, nikada ne bi smjeli biti nasilni, a sjetimo se Å¡ta su pojedini liječnici radili u toku Drugog svjetskog rata, pa i na naÅ¡im prostorima u toku devedesetih. Ili učitelji, nastavnici, profesori; i oni su tu da obrazuju i spreme mlade osobe za životne situacije, a to nije uvijek tako. Dakle, ovdje je stvar pojedinaca koji žele osjećaj moći i koji imaju potrebu da potvrÄ‘uju svoj moć time Å¡to ugrožavaju sigurnost i živote drugih osoba“, zaključuje profesorica Edisa Gazetić koja je nedavno piÅ¡ući o tome zaÅ¡to ne vjerujemo žrtvama silovanja napomenula kako se „u balkanskim okvirima nažalost žensko tijelo joÅ¡ uvijek smatra vlasniÅ¡tvom na koje pravo imaju svi muÅ¡karci pa odnos spram silovanih žena je stvar lične, a ne druÅ¡tvene empatije.”

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

Objavio

Kristina

Kristina Ljevak je novinarka i aktivistica, posvećena kulturi, umjetnosti i ljudskim pravima.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.