“Bosna me boli, svaki dan, živa je rana a opet sam neko ko ima privilegiju da radi s mladima, da mijenja društvo. Ipak ne možeš sve sam, možda me najviše boli gubitak svih onih koji su otišli ili umrli, puno je mojih prijateljima u teškoj situaciji ili na antidepresivima. Periferna smo tijela, napaćena i svaki dan treba dobro da se napneš da preguraš. Ne vjerujem da će me neko liječiti ako me boli niti vjerujem da ću dobiti pravdu ako mi neko učini nepravdu, pitanje je kako smo uopšte ovdje gdje jesmo i šta historijski ili geopolitički treba da se dogodi da se zaustavi slobodni pad ovog društva”, kaže Danijela Majstorović, redovna profesorica na Univerzitetu u Banja Luci, teoretičarka kulture, rediteljka, osnivačica BASOC-a i umjetnička direktorica Feminističkog festivala BLASFEM, feministica i aktivistica.
Danijela Majstorović govori u intervjuu o događajima koji su koincidirali s njenim odlaskom na prestižnu Humboldt stipendiju, a što uključuje i imenovanje u zvanje redovne profesorice koje se pokušavalo osporiti dovođenjem u pitanje njenog naučnog rada. Razgovarale smo i o tome koliko je važno da žene pišu posebno kada i same pripadaju periferiji, o poziciji radinica, o ženama tokom pandemije COVID-a, o obrazovanju i odlascima…
“Žene u nekom novom socijalizmu treba da okupiraju upražnjena mjesta moći baš kao i naše AFŽ-ovke i partizanke”, smatra Majstorović dok priželjkuje “žestok ženski otpor i pobunu”.
Piše: Kristina Ljevak
Potpuna promjena života a i svijeta kakvog smo poznavale dogodila se tokom tvog boravka u Njemačkoj gdje si bila kao stipendistkinja Fondacije Humboldt na Univerzitetu Justus Liebig u Giessenu.
Osim što si iz pozicije izmještenosti učestvovala u adaptaciji na život izmijenjen COVID-om, i u Njemačkoj si bila, ako se ne varam, posvećena temama migracija koje su jedna od tvojih trajnih preokupacija, ali i teorijskoj analizi pokreta kakav je Pravda za Davida.
Tamo je i nastala tvoja nova knjiga „Periferna sopstva“.
Možeš li nam za početak malo približiti svoj naučni i autorski rad u Njemačkoj i koliko ti je, ako se odmaknemo od pandemije, prijao odmak od svakodnevice kakva je bosanskohercegovačka i posvećenost autorskom radu i istraživanju?
Moj odlazak u Njemačku koincidirao je sa nekoliko privatno-političkih stvari u prvom redu sa mojim izborom u zvanje redovne profesorice oko kojeg su neki od tadašnjih članova Senata imali dileme do te mjere da su propitivali naučnost mojih radova vraćajući izvještaje skoro pet mjeseci kao ping pong i zbog čega se dogodilo da zamalo ostanem bez posla. Posljednji put su ga vratili traživši da se urednici prestižnih časopisa u kojima imam radove izjasne pismeno da to „zaista jesu naučni radovi“, nonsens koji se ne radi i koji bi mi oduzeo još vremena, nakon čega sam tražila mišljenje Ministarstva nauke i tehnologije RS koje je stiglo i bilo u maniru „kako vas nije sramota, pa naravno da su to naučni radovi.“ Dok većina mojih kolega koji pomalo objavljuju po lokalnim i regionalnim časopisima nisu imali ove probleme i izbori su im proticali glatko, mene su sa radovima u indeksiranim SSCI i AHCI časopisima i knjigama objavljenim za John Benjamins, Palgrave i Biblioteku XX vek oni sačekali u zasjedi i tad sam shvatila da se moram boriti sama baš kao u nekakvom kafkijanskom procesu i da nema niti pojedinaca, niti zajednice niti institucije koja bi me zaštitila. Postavši vjerovatno najmlađa redovna profesorica u BiH sa trideset i devet, to ljeto me je dočekala iznenadna autoimuna bolest iz stanje opšteg zdravlja. Avgust 2018. sam provela po bolnicama a početak septembra kad sam otišla za Njemačku, stigao je nalaz da zapravo nemam leukemiju već hipoplaziju hematopoeze, bolest hladnih aglutinina i trombocitopeniju, sa kojima se može živjeti. Kad pogledam unatrag, ovo mi sad izgleda kao nekakvo institucionalno kažnjavanje zbog stvari koje sam rekla, zbog kojih sam ustajala i protiv kojih sam protestvovala, kao što je to bio intervju za Oslobođenje pod nazivom „Prijestolnica ne slavi zločin(c )e“ gdje sam govorila o kandidaturi Banja Luke za EPK kroz nužnost progovaranja o Banjaluci u ratu i socijalizmu. Kako god bilo, sav taj stres je bio okidač za stanje u kojem se moje tijelo našlo i nije bilo povratka nazad. Nekih osam mjeseci kasnije dogodilo se da sam dobila prestižnu stipendiju Humboldt da sprovedem istraživanje „Okupiraj ili napusti- konstrukcija perifernih sopstava u bosanskohercegovačkom zamrznutom konfliktu kroz proteste i ekonomske migracije“ nakon čega sam se vratila na Univerzitet u Banjoj Luci gdje i dalje radim i nastojim da inspirišem studente da budu najbolji u onom što rade bez obzira na to odakle dolaze ali i da budu svjesni svojih tijela i da se ne iscrpljuju pretjerano i procjenjuju svoje bitke i zalaganja.
Tokom mog izbora u zvanje, zapravo desetak dana prije istog nestao je jedan student, dvadeset jednogodišnji mladić David Dragičević i odlazeći na proteste na Trg Krajine vidjela sam da se u Banjaluci dešava nešto drugačije, da su ovo masovniji protesti, da se na ovim protestima rađa neko novo zajedništvo koje ne podliježe etnonacionalnim podjelama, koje kod nas koliko god da su historijski uslovljene prikrivaju stvarne odnose moći i kapitala stečenog u ratu i poraću i truju društvene odnose. Afekti, emocije, politički zahtjevi, borba sa policijom sve je isplivavalo, sve se artikulisalo i izgledalo je kao da akumulirano građansko nezadovoljstvo treba da ima neku katarzu, neki epilog budući da smo se svi nadali drugačijem ishodu izbora 2018. godine, što mi je dosta mojih ispitanika i priznalo. Ta eskalacija nažalost završila se 30.12.2018. godine kad je policija lovila ljude nakon velikog protestnog skupa podrške kada je i otac ubijenog mladića nestao a potom zatražio azil u Austriji koji mu je prije nekoliko sedmica i odbijen. Naravno i kao pripadnici društva i kao roditelju bilo mi je strašno da ti mogu ubiti dijete a da za to ne samo da niko ne odgovara već da treba skoro tri godine da se pokrene procedura a ko zna koliko će trebati da se slučajevi riješe.
Ovo sad je situacija potpuno drugačija gdje svi čekamo nekakvo restrukturiranje ne samo dejtonske BiH već i cjelokupnih društvenih odnosa u kojima tražimo pravdu a gdje je sve izvjesnije da su potrebne tektonske promjene da dođe do makar sitnog pomaka. Nećemo puno pogriješiti ako kažemo da od rata naovamo nije bilo gore. Afere sa kiseonikom su nam pokazale da npr. porodice pacijenata iz Republike Srpske, koji se liječe od kovida podnose krivične prijave protiv npr. direktora Agencije za lijekove i medicinska sredstva BiH Aleksandra Zolaka i pojedinih opozicionara koji su im tu aferu razotkrili tereteći ih da su djelovali kao organizovana kriminalna grupa i pozivali na rušenje ustavnog uređenja. Ove primjere navodim jer je bez njih teško sagledati da su kod nas upravo ta paradoksalnost, nezadovoljstvo, strah i nedostatak prilika i izmorenost da se sačekaju promjene i bolje sutra ovdje doveli do masovnog egzodusa naših ljudi u zemlje EU, prvenstveno Njemačku ali i Austriju i Hrvatsku da se nikad ne vrate. Masovni odlasci ugasili su nadu da će se ovdje ikad formirati kritička svijest ili neka održiva politička opcija koja ima snage prikupiti nezadovoljnike kao smislenu kontru i osvojiti dio moći.
Sva ova teška pitanja i beznadežnost bili su mi vodilja u pisanju knjige „Diskurs i afekt u postsocijalističkoj Bosni i Hercegovini: Periferna sopstva“ u kojoj sam govorila o sopstvenoj politizaciji, klasnoj svijesti, lijevoj i feminističkoj političkoj orijentaciji ali i saučesništvu u protestima ili društvenim pokretima odnosno migracijama kao transnacionalnim kretanjima. Sve ovo mi je dalo snagu i legitimitet i jednu vrstu autorskog integriteta jer je veoma važno da žene pišu pogotovo sa periferije kojoj i sama pripadam. Na sve to je došla pandemija koja je nepovratno promijenila živote kako u centru tako i na periferiji i taj hijatus je otvorio prostor za pisanje kao usamljenički i refleksivni proces. Opet paradoksalno, život na periferiji za vrijeme pandemije bio je slobodniji ali je kod nas puno manje odgovornosti odnosno neodgovornosti koja već decenijama prolazi nekažnjeno.
Migracije ljudi iz Bosne i Hercegovine su najčešće one koje možemo nazvati „trbuhom za kruhom“. Neki idealan oblik migracija bio bi privremeni koji bi podrazumijevao edukaciju mladih ljudi i njihov povratak s novim znanjima i vještinama u matičnu sredinu. Ali mi smo daleko od tog scenarija i edukacija mladih vani je nerijetko i njihova ulaznica za ostanak u uređenijem društvu.
U maločas spomenutom intervjuu kolegici Gordani Katana si rekla kako je za tebe važno da studentima/studenticama s margine, nekom ko nema priliku da napravi nešto, ponudiš šansu da dobije dobro obrazovanje. Koliko se u našem društvu osim kada treba generalizirati i naružiti mlade uopšte govori o kvaliteti obrazovanja koje se nudi i koliku štetu pravimo zbog toga što se ne bavimo popularizacijom nauke?
Cirkularne migracije o kojima govorite ne stoje, iz BiH i regiona, uključujući npr. i bh. građane su mit, ima ljudi koji se vrate ali jako malo, većinom odlaze da ostanu jer za povratnike nema prilika. Skoro smo pokrenuli i platformu Radio Migrant sa kolegama i koleginicama iz BiH, Njemačke i Bugarske i već radimo intervjue sa migrantima različitih profila i baš skoro smo razgovarali sa doktorskim studentima iz Crne Gore i Srbije koji nastoje po svaku cijenu ostati u Njemačkoj jer tvrde da se stvari neće promijeniti u narednih 50 godina, to je svakako strašan gubitak za zemlje porijekla kao što je i za BiH strašno da je prema procjenama izgubila preko 200 000 ljudi samo od 2015. Druga je sad stvar šta se s tim ljudima dešava u smislu poslova, integracije, eksploatacije, nemogućnosti djece, pogotovo pubertetskog uzrasta, da se izbore da idu u gimnazije a ne neke druge jer jedino s gimnazijom mogu na univerzitet dok sa ostalima mogu samo ići na tzv. Ausbildung. Postoji tu dosta stvari koje sam naučila gotovo etnografski, samim životom u gradu Offenbachu, koji je tradicionalno migrantski i u kojem žive generacije i talasi naših ljudi. Kada gledam svoje studente, dosta njih je imalo priliku da se obrazuje u inostranstvu i da tamo nađu poslove, skoro je jedna moja studentkinja rekla da sam ih ja učila da „ne budu ovce za šišanje“, ona danas radi u jednoj berlinskoj gimnaziji i proputovala je svijetom. Nažalost naši ljudi i to oni najbolji odlaze ili su već otišli i rijetki su oni koji nastavljaju s borbom.
Bez da govorim o hegemoniji engleskog jezika te naučnim časopisima, citiranosti i navigaciji unutar akademske zajednici i sl. obrazovanje je posebna, velika tema, ali nekako od obrazovanja kao nadgradnje ne zavise ljudski životi kao kad je riječ o zdravstvu, posebno u pandemiji. Da bi obrazovanje, zdravstvo i pravosuđe funkcionisali, potrebna je država kojoj je to u interesu, u našoj su na snazi samo interesi pojedinaca i klanova i zato nam se sve i urušava, biti bolestan u jednoj bh. bolnici sa lošim respiratorima i industrijskim kiseonikom je nešto najgore što se može zamisliti.
Bila si dio istraživača_ica posvećenih jednom fenomenu – radnicima_ama tuzlanske fabrike Dita.
Odbrana Dite, bila je, kako kažeš, odbrana prava na rad.
Koliko su u postjugoslovenskom društvu najviše pravo na rad gubile žene i kako gledaš na sveprisutnu popularizaciju žena angažovanih na nekim srednjim menadžerskim pozicijama u bankama, one su najprisutnije na naslovnim stranicama, onda kada na tim istim naslovnim nisu žene koje su doživjele tragediju ili rodile dijete?
O stereotipizaciji žena unutar medija sam pisala još prije petnaest godina i tu se malo šta promijenilo, na stranu džender programi, ngo i sl. koji već godinama žive od toga, ja sam u tom smislu socijalistkinja, žene u nekom novom socijalizmu treba da okupiraju upražnjena mjesta moći baš kao i naše AFŽ-ovke i partizanke, prema riječima Milke Kufrin „jednakost je postojala samo u četi“ i ženama niko ništa neće dati, sve su morale i moraju same izboriti. Bilo jednakost bilo da ih se ne maltretira. U bh. poraću i postsocijalizmu, desio se jaz privilegovanih i neprivilegovanih, mislim da tu nikakva reforma ne može pomoći, jedino revolucija, otpor i nepristajanje. Jedan žestok ženski protest i pobuna.
Samo u prvim mjesecima pandemije govorilo se o ženama na prvoj liniji odbrane, bilo da su dio medicinskog osoblja ili su radnice u trgovinama. Takođe se samo u prvim mjesecima govorilo o povećanom broju nasilja nad ženama.
Ponašamo se kao da su s prestankom izolacije prestali i ovi problemi, kao da strah, neizvjesnost, gubitak radnih mjesta nije dodatno destabilizovao ženu u Bosni i Hercegovini.
Imamo li mi uopšte predstavu sada koliko će se „nova normalnost“ kako od milja zovemo pandemiju koronavirusa odraziti na žene u svim segmentima njihovog življenja i djelovanja?
Problemi će se samo povećavati i samo će biti gore, ne samo da smo postali poprište svjetskih previranja, a tome svjedoči i naša burna istorija, već se svjesno urušava i ono malo što smo naslijedili iz socijalizma, bila je to puno ozbiljnija država i tome svjedoči njena dosta duga razgradnja. Nama niko ništa neće dati, sve što želimo moramo oteti, moramo pametno igrati, birati bitke i praviti savezništva. Ili možemo otići. Ono što bih voljela u ovim godinama jeste da radim svoj posao i da mogu obezbijediti život sebi i svojoj porodici, kako stvari stoje pomalo je suludo o tome maštati u Bosni. Ipak na neki paradoksalan način periferija je mjesto gdje će se odviti budućnost, prema Jamesu Ballardu, i sve ono što se dešavalo na Balkanu bilo je avangarda za EU i SAD uključujući i porast desnice i fašizma. Ali i kad ne možeš, ti probaj, kad padneš, podigni se, bilo bi dobro da imamo podizače i podupirače kad nam se to desi. Istorija svih dosadašnjih društava je historija klasne borbe kako nas uči Marks. Ja sam zagledana u budućnost u onom što mislim i radim ali politika sjećanja je ključna jer ako neprijatelj pobijedi, ni mrtvi neće biti sigurni kako nas uči Walter Benjamin.
Zbog pandemije nisu se održala ni posljednja dva BLASFEM. Koliko je važno da ne izgubimo te sigurne prostore okupljanja i vanprojektnog feministričkog djelovanja?
Između ostalih, gošće BLASFEM-a svojevremeno su bile i hrabre žene Kruščice.
Mislim da je ta priča generalno jedna od najvažnijih koja se dogodila ovoj zemlji.
Koliko je borba za spas prirodnih resursa upravo feministrička borba i koliko se kroz nju žene mogu izboriti i za neke druge ciljeve, poput žena Kruščice koje su promijenile strukturu vlasti u svojoj mjesnoj zajednici?
Sjajne žene su posjećivale BLASFEM; svakako radnice Trenteksa, Dite, žene Kruščice. BLASFEM se priprema za 2022. godinu, prosto smo previše dugo bez tog mjesta susreta svih tih divnih žena koje su donosile svoje borbe, energije, tijela i gdje smo imale osjećaj zajednice. Moram još nešto reći, pandemija je stvorila jednu vrstu izolacije, i života puke reprodukcije, koja se prenijela nažalost i na feminističke krugove. Ne mogu a da ne primijetim da smo se sve nekako učahurile, da smo se prestale zvati, viđati, okupljati. Tokom perioda u Njemačkoj gdje smo bili prilično izolovani i zbog strogih mjera ali i tzv. zabrane izlaska poslije devet sati, nakon onog početnog momenta pandemija koju dijeli čitav svijet od Banjaluke do Los Angelesa na kraju sam se čula s porodicom i neko dvoje-troje ljudi, beskrajni online sastanci, predavanja, nikakav društveni život, osim tog klastera nas par u Offenbachu. Ne znam da je bilo mnogo drugačije i kod nas, za mnoge je izvuklo stvar to što su išli u prirodu, obrađivali zemlju ili se posvetili kućnim ljubimcima, skoro mi je prijateljica iz Zagreba rekla da ju je doslovno spasio njen pas. Bez društvenosti, okupljanja pa i dokolice, festivalske ili kakve druge nismo u stanju misliti ovo što nam se dešava. Pandemijski period su obilježile ne samo bolest i siromaštvo, već i razlazi, razvodi, gubici posla tako da je BLASFEM za mene šansa da se o svemu tome progovori, da vidimo gdje smo i „u koja smo doba“.
Kada spominjem vanprojektno djelovanje moram i ono projektno kakvo je najčešće u Bosni i Hercegovini.
Primijetiš li koliko nedostaje reakcija iz BiH kada se nešto važno dešava u regiji, bilo da je riječ o feminizmu, antifašizmu ili ljudskim pravima u najširem smislu, mislim na reakcije organizacija, ne na pojedince_ke koji naravno postoje. Ponekad imam utisak da život van njihovih projektnih kvadratića i ne postoji.
Bosna i Hercergovina je čudna zemlja, beskrajno lijepa i tragična, boli gledati njeno svakodnevno urušavanje, poziciju i gotovo jednaku opoziciju koje jedino imaju zajedničku želju za vlašću. Kako te želje nema na ljevici, a pod ljevicom ne mislim na nominalno lijeve stranke, e pa nema je jer nema ni ljudi, nema ozbiljnog ni novinarstva, ni prosvjete, došli su i stvorili smo šarlatane koji nigdje nisu prispjeli i jedino ovdje mogu biti to što jesu. Bosna me boli, svaki dan, živa je rana a opet sam neko ko ima privilegiju da radi s mladima, da mijenja društvo. Ipak ne možeš sve sam, možda me najviše boli gubitak svih onih koji su otišli ili umrli, puno je mojih prijateljima u teškoj situaciji ili na antidepresivima. Periferna smo tijela, napaćena i svaki dan treba dobro da se napneš da preguraš. Ne vjerujem da će me neko liječiti ako me boli niti vjerujem da ću dobiti pravdu ako mi neko učini nepravdu, pitanje je kako smo uopšte ovdje gdje jesmo i šta historijski ili geopolitički treba da se dogodi da se zaustavi slobodni pad ovog društva.
Ovaj intervju nastaje u okviru serije tekstova posvećenih promjenama koje su započete zahvaljujući hrabrosti i odgovornosti beogradske glumice Milene Radulović. Početkom godine kada je Milena prijavila svog učitelja glume Miroslava Aleksića za silovanje ja sam vjerovala kako će godinu kasnije regija biti bitno drugačija.
Danas se Aleksić brani sa slobode, njegova supruga ga grčevito brani i istovremeno prima novu klasu studenata_ica glume na FDU, a u Bosni i Hercegovini nakon prvih mjesec-dva Facebook reakcija, kao da se nikada ništa nije ni dogodilo. Ja i dalje vjerujem da se promjene koje je Milena Radulović pokrenula ne mogu zaustaviti, samo da je proces spor. Kakva su tvoja očekivanja i kako komentarišeš postojeću situaciju, posebno u BiH gdje se pravimo kao da je sve u redu?
Milena Radulović i Danijela Štajnfeld su heroine našeg doba, procese koje su one pokrenule treba da iznesu mediji i pravosuđe, baš i one kao i Davor Dragičević i aktivisti i aktivistkinje grupe Pravda za Davida traže pravdu koja je ne samo njihova već i društvena pravda. Mi smo jaka i odgovorna društva samo u onoj mjeri u kojoj možemo da se izborimo sa društvenom nepravdom.
Neki dan sam se neovisno o ovom razgovoru sjetila tvog odličnog dokumentarca „Posao snova“ i razmišljala kako sam bila naivna misleći da su devedesete i početak dvijehiljaditih najgore što nam se moglo dogoditi, a sve zbog onog nesretnog ženskog benda koji simulira da svira na televiziji Vikom.
Danas mi zbog sadržaja na instagramu djeluje kao da ljudi simuliraju kompletan život.
Šta ti prvo uočiš kada praviš poređenje između današnjeg života ispunjenog terorom mladosti, imperativom sreće, nužnosti zdravog života i onog raspada od prije 30 ili 25 godina?
Pa danas je slika komplikovanija jer te podjele od prije petnaestak godina više ne stoje. Medijska scena se poprilično izdiferencirala, tako da unutar dijapazona Brena-Ceca-Karleuša postoji čitav spektar Aleksandri Prijović i Tanja Savić a da ne govorim o Senidah i sl. Ono što je karakteristično za BiH u poređenju sa Srbijom i Hrvatskom koja ima svoje javne intelektualke poput Marije Ratković ili Biljane Srbljanović, odnosno Nore Verde ili Rumena Bužarovska iz Makedonije, BiH ima izuzetno obrazovane žene koje vidim i čitam na Fejsbuku ali ih ne vidim u medijima glavnog toka. Vikom je danas svojevrstan vintage ali ja se ne zgražavam nad popularnom kulturom već je gledam u svjetlu jasnih političkih ekonomija, identitarnih matrica i publike.
Majčinstvo i feminizam je tema koja bi iziskivala poseban razgovor ali na kraju samo da je se dotaknem u kontekstu društvenih mreža, da li registruješ trend euforičnog majčinstva na instagramu i život s filterima koji zanemaruje cijeli vagon važnih tema koje majčinstvo podrazumijeva posebno u našem društvenom kontekstu?
Majčinstvo je prokleto teška stvar, naročito ako želiš i posvećena si društvenoj borbi za bolje sutra tvoje djece. Osim toga majčinstvo je kroz instagrame i tu euforičnost poprilično fetišizirano. Ja sam dugo mislila da ne mogu imati djecu i da nikad neću biti majka, sjećam se da sam tad mislila i o svom tijelu kao neadekvatnom, način na koji se danas govori o tzv. ženama koje ne žele ili ne mogu imati djecu je ili katastrofalan ili ih potpuno marginalizuje a da ne govorim o majkama i roditeljima djece sa posebnim potrebama ili napuštenoj, domskoj djeci. Dakle majčinstvo i djeca dolaze u različitim narativima/diskursima, picture perfect roditeljstvo zadaje obrasce kao i model super žene koja može sve. To je pogubno. Možda je i najopasnija stvar stavljati majčinstvo samo u sferu privatnog, intimnog, na taj način se žene nikako ne mogu osnažiti već samo ušutkati. Potrebni su nam regionalni feministički glasovi koji snažno progovaraju o ovim opresijama.