Feminističke organizacije su tokom 2020. godine zabilježile 55 slučajeva femicida u regionu Zapadnog Balkana. U Bosni i Hercegovini počinjeno je sedam femicida.
Svaku drugu ženu ubio je muž ili partner u zajedničkoj kući ili stanu.
U urbanim sredinama počinjeno je 65 procenata femicida.
Identifikovan je veći rizik femicida kada su žene žrtve napustile svoje muževe ili partnere.
U 20 posto slučajeva medijski izvještaji ukazuju na to da je nasilje ranije bilo prijavljivano institucijama.
Ovo su podaci iz videa objavljenog na stranici beogradskog Autonomnog ženskog centra koji je uz Žene u crnom i niz drugih organizacija upriličio uličnu akciju povodom 6. decembra, dana kada se sjećamo žrtava Montrealskog masakra i koji se obilježava i kao Međunarodni dan borbe protiv femicida.
Piše: Kristina Ljevak
Cilj akcije bio je pozvati institucije na odgovornost i tražiti da se istraži zašto institucionalni sistem nema kapaciteta da identifikuje nasilje koje može rezultirati smrtnim ishodom i spriječi ubistva žena, kao i da se ustanovi da li je bilo učinjenih propusta u postupanju po prijavama koje su prethodile femicidima i sankcionišu odgovorni.
Tokom 2020. godine svakih 11 minuta jednu ženu u svijetu je ubio partner ili član porodice.
Femicid je ubistvo žene samo zbog toga što je žena i koje je počinio muškarac.
Kod nas se i dalje tretira kao vijest kojoj je mjesto među ostalim nesrećama u crnoj hronici i gdje se motivi romantiziraju te pronalazi niz olakotnih okolnosti za počinioca, poput onih koje femicid smatraju zločinom iz strasti a počinioca pravdaju nemogućnošću „da preboli bivšu ljubav“ pa onda procijeni kako je najbolje ubiti.
„Ženske organizacije su pionirke u pogledu sprečavanja i suzbijanja nasilja prema ženama, tako da su i prve evidencije i prikupljanja podataka o femicidu potekla upravo od ženskih organizacija. U trenutku kada smo počele da sakupljamo podatke (deceniju ranije, a u nekim zemljama ženske organizacije to rade i duže), nije postojala kao što ni danas ne postoji javno dostupna institucionalna statistika o femicidu, te smo zbog toga podatke započele sakupljati iz medija.
Sama usmerenost na prikupljanje podataka iz medija, usmerila nas je i da obratimo pažnju na to kakvo je medijsko izveštavanje o femicidu i nasilju prema ženama generalno. Neretko se dešava, da se u medijskim izveštajima, krivica traži u žrtvinom ponašanju i izgledu, dok se nasilnik i ubistvo opravdavaju stereotipnim razlozima kao što su siromaštvo, vremenske prilike, mentalne bolesti, alkoholizam, ljubomora. Na ovaj način se umesto podizanja svesti o problemu nasilja prema ženama, šire stereotipi i predrasude o nasilju prema ženama i šalje pogrešna poruka i žrtvama i čitavom društvu.
Iako pojedini i veliki deo medija o femicidu izveštava senzacionalistički, moram istaći da su mediji u velikoj meri doprineli vidljivosti i termina i samog društvenog problema femicida. Takođe, postoje primeri dobre prakse gde u regionu imamo prvi film koji o femicidu govori na društveno odgovoran način poštujući dostojanstvo i ličnost žrtve. Reč je o filmu ‘Žrtva ima žensko lice’ autorke Ane Manojlović koji je prikazan na RTS-u“, kaže Vedrana Lacmanović iz Autonomnog ženskog centra u Beogradu.
Sva istraživanja nedvosmisleno ukazuju na ogromno nepovjerenje žrtava prema institucijama koje bi mogle, pravovremenim reagovanjem i povjerenjem prema ženama prevenirati slučajeve femicida jer u pravilu svakom smrtnom ishodu prethode različiti oblici nasilja sa kojim je najčešće bilo upoznato i šire okruženje žrtve, a tokom nasilja koje je prethodilo femicidu žrtve budu i djeca.
Patrijarhalno uvjerenje da su ženski životi u rukama muškaraca jedan je od preduslova femicida, navodi Anes Osmić, asistent na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i urednik Omladinskog magazina Karike.
„Kao dijelom perverzne patološke patrijarhalno-mizogine matrice ponašanja, razmišljanja i osjećanja u čijoj osnovi je uvjerenje da su ženski životi do tolike mjeri u vlasništvu muškaraca da žene mogu bez ikakvih posljedica doslovno zadaviti vlastitim rukama. Uzmite u obzir da se u našem zakonodavstvu femicid donedavno imenovao zločinom iz strasti. Kakva crna strast? Takvo imenovanje i medijska praksa smještanja ovakvih vijesti u rubrike iz crne hronike te suštinski romantiziranje motiva ubistava imaju za cilj da potpuno van svake logike i zdravog razuma suštinski opravdaju nasilje nad ženama. Zanimljivo je kako smo kao društvo u cjelini i čitav svijet pronašli više načina da nasilje, generalno, pa i prema ženama, opravdavamo nego da ga recimo sankcioniramo ili iskorijenimo. Mislim da je nasilje nemoguće iskorijeniti sve dok moć i društveni resursi nisu podjednako raspoređeni. Dok se borimo za ostvarenje utopije, možemo, recimo, vrlo jasno djecu u školama podučavati da jezik ljubavi nisu šake i modrice i da nema tog razloga zbog kojeg bi vas iko, ali iko mogao ružno pogledati, a kamoli vam oduzeti život te pozvati medije na profesionalne standarde i etiku koje je vrlo lako razumjeti u rečenici da su ženski ljudski život vredniji od svakog profita i zarade“, objašnjava Osmić.
U pravosuđu Bosne i Hercegovine femicid kao takav nije definisan ni na jednom nivou. Ova djela se definišu kao nasilje u porodici a počiniocima se zbog toga izriču blaže kazne. Femicid se najčešće dešava onda kada ubica, dotadašnji zlostavljač, ima osjećaj da gubi kontrolu nad žrtvom. Samo na primjeru pisanja jednog od femicida u Sarajevu, kada je muž ženu usmrtio čekićem, možemo da vidimo sve neprimjerenosti u načinu izvještavanja o femicidu koji se za početak tako ne imenuje. Jedan od naslova povodom ovog slučaja glasio je – bračna svađa u Sarajevu završila kobno.
Juče, povodom Međunarodnog dana borbe protiv femicida na službenoj stranici državne Agencije za ravnopravnost polova najnovija vijest bila je ona iz 18. novembra, i to o Međunarodnom danu muškaraca!
Jednaku ažurnost sva državna i entitetska tijela koja se trebaju baviti rodno uslovljenim nasiljem imaju i ostalim danima.
„Ne sjećam se da sam ikada vidjela reagiranje na ubistva žena, djece, da pominju žrtve ratnih silovanja, zlostavljane djevojčice, niko ne pominje seksualno nasilje koje je toliko ukorijenjeno na visokoškolskim ustanovama već desetljećima i sl. Ni Agencija za ravnopravnost, ni Gender centar FBiH, a ni RS. Kao da im je zadatak da prešućuju sve što se dešava. Sudeći po njihovim stranicama živimo u izrazito modernom društvu, a patrijarhat je nešto što smo davno prevazišli.
Godinama sam gledala stranice ovih institucija, još od šamara koji je dobila žena ispred Suda BiH na suđenju Kučevića početkom dvijehiljaditi. Nikada se nisu oglasili, ni zbog djevojčice koju je napastovao hodža u Gluhoj Bukovici ili kada je dječake zlostavljao Kačavenda.
Oni postoje zbog postavljanju obavijesti o Danu žena i sličnom. Nikakvih ozbiljnih aktivnosti, reakcija, pomoći… Žene koje su tamo uposlene nisu ništa rekle o svirepom ubistvu djevojke u Olova, čije su tijelo ubice bacile niz stijenu i kasnije otišli u noćni provod.
Mi jednostavno nemamo državu koja će zaštititi i priznati žrtve nasilja“, objašnjava Edisa Gazetić, univerzitetska profesorica i istraživačica tema iz oblasti feminizma.
Prije sedam dana femicid se dogodio u Splitu kada je muškarac ubio svoju bivšu ženu u jednom trgovačkom centru u kojem je i bila zaposlena.
Tim povodom hrvatski premijer Andrej Plenković osudio je slučaj i izjavio kako ne može spriječiti primitivce, divljake i kretene da rade kaznena djela, ali kako može pooštriti Kazneni zakon i sve druge zakone da kazne budu rigorozne.
Tim povodom reagovala je Lana Bobić, feministička teologinja i aktivistica, koja je premijeru napisala pismo, isprovocirana spominjanjem kaznenih zakona zbog postojećeg smanjenja kazne za pedeset posto ako se isplati odmah i zbog izostanka svijesti da premijer ima svu moć da spriječi femicid.
U besprijekorno artikuliranom pismu Lana Bobić navodi pet nužnih koraka za prevenciju femicida i suzbijanje rodno uvjetovanog nasilja te ima i odgovor na eventualne zamjerke o velikim finansijskim izdacima.
„Mnogi nužni koraci u suzbijanju rodno uvjetovanog nasilja koštaju. Ali i rodno uvjetovano nasilje košta. Prema European Institute for Gender Equality Republiku Hrvatsku rodno uvjetovano nasilje košta 3,3 milijardi eura godišnje“, piše Lana, te za Sitan vez govori o percepciji femicida, o tome da on nije zločin iz strasti nego iz mržnje“, navodi Lana Bobić.
U prvom koraku prevencije femicida Lana Bobić u pismu Plenkoviću navodi uvođene prisilne kontrole kao rodno uslovljenog oblika nasilja, odnosno porodičnog ili nasilja nad ženama te da se prisilna kontrola nauči prepoznavati i kazneno goniti jer su ponašanja prisilne kontrole prvi indikatori nasilja, ali i ključni indikatora femicida.
O prisilnoj kontroli detaljnije je pisala Renata Ivanović koja navodi kako prisilnu kontrolu valja pojmiti i kao ograničavanje ljudskih prava, lišavanje žrtve slobode na puno različitih načina, od društvene izolacije do smanjivanja njezine sposobnosti slobodnog djelovanja, odlučivanja i normalnog životnog funkcioniranja.
Prema pisanjima medija u Bosni i Hercegovini je u posljednjih šest godina 40 žena bilo žrtva femicida.
Žena nikada nije kriva za počinjeno nasilje, zaključno sa femicidom, samo je nasilnik kriv i odgovoran.
Nasilje nad ženama moguće je prijaviti i na SOS telefone: 1265 za Federaciju BiH i 1264 za Republiku Srpsku.
Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.