Večeras će, na Međunarodni dan ljudskih prava, u sarajevskom Concept baru Evergreen 1969 biti otvorena izložba ilustracija autorice Vanje Lazić pod nazivom Kako častimo žene?
Izložba je posvećena propitivanju dodjeljivanja životinjskih epiteta ženama u našem jeziku.
Koristeći humor i sarkastične prikaze životinja autorica se kroz ove ilustracije suprotstavlja rodnim stereotipima želeći doprinijeti boljem razumijevanju socio-kulturalnih utjecaja na stavove, vrijednosti i ponašanje muškaraca i žena u kontekstu rodnih uloga, rodne ravnopravnosti, te utjecaja rodnih normi na stavove o rodno zasnovanom nasilju.
Dizajnerica i ilustratorica Vanja Lazić za Sitan vez govori o trenutku u kojem je osvijestila način nazivanja žene koji_e smo normalizirali, o emancipatorskoj ulozi humora te umjetnosti kao društvenom korektivu.
Piše: Kristina Ljevak
Uvrede i seksizam koji se manifestuje kroz oslovljavanje žena nazivima životinja (čudi me da ovo nije uvedeno kao stilska figura) se zabrinjavajuće mnogo normaliziralo u našoj kulturi i govoru pa me upravo zbog normalizacije zanima koji je to bio trenutak kad si osvijestila problem do te mjere da si poželjela da ga i vizualno predstaviš?
Ideja je došla tako što sam negdje u bespućima interneta pročitala komentar da je neka javna ličnost „Bila dobra riba a sad grohnula“ pa sam se zapitala kakve su dobre a kakve loše ribe? I zašto baš ribe? I zašto žene tako oslovljavamo? Tako je nastala prva ilustracija u ovoj seriji „Dobra riba“. Nakon što sam ju objavila, dobila sam doslovno more komentara i poruka sa prijedlozima za sljedeću. Tu sam negdje dobila i potvrdu da to nije samo moja impresija, da žene zaista često dobijaju ovakve „komplimente“ koji im nisu nimalo prijatni i da postoji prostor da ih na ovaj način osvijestimo i u budućnosti se možda odupremo porivu da žene ovako komentarišemo, ponižavamo i vrijeđamo.
Zahvaljujući tvojim ilustracijama vidimo koliko je zanimljiv put od jezika do vizuelnog.
Izgovoreno postiže efekat namjere s kojom je izgovoreno, za razliku od nacrtanog gdje vidimo lijepe životinjice od kojih ne znamo da li je ljepša guska, ćurka ili krava.
Je li upravo stvaranje drugačijeg smisla prilikom djelovanja u drugom mediju bio povod za nastanak ovog ciklusa?
Apsolutno. Nikako nisam željela raditi karikaturne prikaze žena, smatram da ih ima i previše u javnom prostoru i većina ih je mizogina i uvrjedljiva, pa sam se odlučila da pokušam dati drugo lice i drugačiji smisao ovim uvredama, gotovo ih banalizovati, preokrenuti i preuzeti njihovo značenje.
Izložba će biti otvorena večeras, na Međunarodni dan ljudskih prava.
Koliko po tebi generalno umjetnošću možemo kreirati društvene promjene i ukazati na kršenje ljudskih prava, prvenstveno na ljudska prava žena?
Kada govorimo o kršenju ljudskih prava, a pogotovo ljudskih prava žena, u većini slučajeva se radi o odnosima moći i kontrole. Ja smatram da umjetnost može biti jako dobar alat koji nam omogućava drugačiji pogled na te odnose moći. Umjetnost, u bilo kojoj formi , nam daje prostor i priliku da bolje sagledamo i razumijemo svoju poziciju, propitamo ju i na kraju mijenjamo. Ovakva angažovana umjetnost onda dobija jednu potpuno novu dimenziju, odmiče od pukog prikaza i refleksije struktura moći, poziva ljude da aktivno učestvuju i kreiraju promjenu.
Ovom izložbom između ostalog želiš ukazati na uticaj rodnih normi na stavove o rodno zasnovanom nasilju. Koliko smo daleko od toga da se odmaknemo od uobičajenih rodnih normi u našem društvu, koliko imamo osnova za optimizam da će jednog dana, ako ne uskoro, u ovom društvu biti bolje i ženama ugodnije?
Tu nažalost nisam neki veliki optimista, često mi se čini da su pomaci u tom polju mizerno mali i da do stvarnih promjena dolazi strahovito sporo. Porazno mi je da pored svih do sada izdatih brošura, priručnika, realiziranih treninga, konferencija i kampanja još uvijek živimo u izuzetno nasilnom, patrijarhalnom društvu u kojem se nasilje minimizira i opravdava svakodnevno.
U tekstu povodom izložbe Jasmina Čaušević piše kako je emancipacija u humoru. Koliko zaista možemo kroz humor djelovati emancipatorno i koliko je bitno ovakve teme putem humora predstaviti kao društveno važne, a ne putem konferencije na primjer?
Drugarici Jasmini dugujem jedno ogromno hvala, ne samo za ovaj tekst povodom izložbe već i za mentorstvo, savjete i dugogodišnju podršku. Ja vjerujem da možemo djelovati emancipatorno kroz humor, prvenstveno jer humor privlači pažnju, traži reakciju a to je danas u eri socijalnih mreža i mora informacija kojima smo svakodnevno bombardovani jako težak zadatak – isprovocirati reakciju. Pri tome ne smatram da je jedno bolje ili ispravnije od drugog, trebaju nam i konferencije i knjige i humor i crteži. Svako dostupno oružje, sve dok smo u toj borbi iskrene i zaista želimo doprinijeti promjenama a ne samo ispuniti projektnu aktivnost.
Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.