PMS TOUR

Moj PMS je nešto o čemu, tek tako, ne pričam s drugim ljudima, pa čak mu pominjanje ne ostavljam ni za ispričavanja s prijateljicama uz kafu. Detalje o mom PMS-u znaju samo oni koji znaju I za moje druge psihičke anomalije, pa kad me pitaju kako moja depresija ili anksioznost, ja kažem-ah, dobro je sve dok ne dođe PMS, jer ko će bolje razumjeti PMS od onih koji znaju šta je depresija I anksioznost uz PMS 🙂

Najveći problem je susret PMS-a I događaja kojem bi se u normalnim okolnostima itekako radovali. Tada shvatate svu snagu PMS-a I vašu potpuni nemoć u borbi s njim.

Moja ludila su ‘’razne’’ prirode, a najluđe je ono kada svemu nađem manu I kada me svako nervira,a lagala bih kada bih rekla da malčice ne uživam u tome.
POLA NA POLA KOPLJA

Ja, koja sam se s Titom mimoišla u mjesec dana, svoju prvu Pulu proživjela sam tek ove godine.
Prošle, mimo festivala, išla sam na svoje prvo hodočašće na Brione.

Ove godine put se završio u Umagu ,na  ATP Croatia Open, s moje lijeve strane sjedila je Severina , a preko puta Novak Đoković.
Trebam li napominjati da sam sticajem okolnosti bila u VIP dijelu? I ne bi taj VIP ni po čemu bio zanimljiv, da sam samo pet minuta prije nego što sam postala VIP mogla dobiti neVIP piće, I da nisam , na moje pitanje šta trebam uraditi da bih dobila nešto zbog čega neću dehidrirati, od konobarice dobila pogled pun prezira I odgovor: ‘’Ja služim samo VIP goste’’.
U tom VIP svijetu jedno mi nikako nije bilo jasno, kako I da li uopšte neko iskreno može uživati uz takvu muziku, okružen ljudima kojima je svijet sazdan na informacijama da li se ili nije Seve pomirila sa svojim dečkom…

Ali, to je svakako bio kraj priče , početak je bio u Puli, tj. Areni, zbog koje organizatori valjda misle da nije važno šta će se u njoj prikazivati, publika mora biti zadovoljna, jer to je najbolji bioskopski prostor u Evropi…
Šest filmova u glavnoj festivalskoj selekciji, je… ga, nije se snimilo više…
Nema se I ne može se bolje.

Mala zemlja za veliku zabavu ili mala regija za toliko festivala

Kad na festivalske pohode krenete negdje u maju, onda ćete do avgusta imati osjećaj da proživljavate onaj film (kojem uvijek zaboravim naziv) a u kom se čovjek svakog dana budi u isto vrijeme, I uvijek iznova živi jedan isti dan.
E tako je I sa filmskom jalašom (jalaša, termin dede Vase, koristi se kao sinonim za ljude bez jasnog zanimanja I namjere, ali sa jasnom željom da kroz život I u životu prođu što lagodnije).
Ne znam šta je najbolje, ali je svakako dobro biti producent, nije nužno da budete uspješan producent, barem ne na Balkanu. Važno je da se tako predstavljate, poneki put nekoga prevarite, uberete neku sitnu paru, a smještaj I put do festivalskog odredišta svakako snose organizatori (naravno ako nije riječ o svjetskim A festivalima odakle bi vas najradije razjurili usranim motkama, ali to putovanje platite onim novcem koji ste stekli od sitnih prevara koje vam stoje u opisu zanimanja) .
Nije loše biti ni reditelj. Možete se udvarati mladim zgodnim glumicama nudeći im naslovne uloge u filmovima koje nikada nećete snimiti, a ako ste nekim čudom ipak snimili film I on vam se našao u takmičarskoj selekciji, onda su I male šanse da nagradu ne dobijete, barem za dizajn zvuka, to što su nam bioskopski prostori u regiji takvi da ton niko I ne čuje, nema veze, koga briga.
Možda je najisplatljivije na festival doći kao glumica u godinama, staž vam daje legitimitet za zanovjetanje, pa frustracije umjesto ukućanima (ako ih nekim čudom imate) lijepo istresate festivalskoj hospitality službi.

Znam da je teško, ali I najbolje je na festival doći kao ministar culture neke zemlje, ma može I Banana republike, ko te pita !
E tada možete šta hoćete, npr. o trošku organizatora igrati festivalske produžetke, na festival, o festivalskom trošku, dovesti užu I širu familiju I ako nije problem, Mehinog malog iz Zavidovića, naročito ako je bolešljiv, bronhitis, astma, ovo-ono, da se nadiše morskog zraka I vidi glumce. One čike I tete sa TV ekrana koji tamo glume vile I vilenjake, a naveče uz dobru kapljicu, naglavačke skaču u bazen, ako im se nađe pri ruci.

Nikada nisam imala priliku vidjeti kako sve izgleda dan nakon što se festival završi. Nema ni potrebe, vjerovatno kao I dan nakon rock koncerta na nekoj poljani, gdje je po niskim cijenama točeno pivo.

I ne znam šta je veći grijeh, dati pare za organizaciju takvih festivala ili za snimanje filmova koji se na njima prikazuju.
Da, dobro ste primijetili, nisam spomenula novinare.
Oni su svakako posebna kategorija. Kao Fudo.
Znate vic o Fudi?
Loše pričam viceve, vjerovatno ih ništa bolje ne pišem, ali pokušaću.
Suljo je dobio sina. Prije izlaska iz bolnice dao mu je ime Fudo.
U bolnici ga nije bilo među zdravom djecom, a ni onom sa lakšim mentalnim retardacijama. Fude nije bilo ni u sobi na čijim vratima je pisalo-teško retardirana djeca.
Suljo, svog sina prvijenca, našao je u sobi na čijim vratima je pisalo : FUDO