Naša obaveza nije sreća nego briga o sebi

Ilustracija preuzeta sa https://www.mediaeducationcentre.eu/

Nakon teksta o gubitku vlastitog djeteta zbog posljedica suicida, mentalnom zdravlju u kontekstu COVID-a i u redovnim okolnostima ako su one kod nas ikada redovne, obilježavanje Svjetskog dana mentalnog zdravlja završavamo tekstom u kojem između ostalog govorimo o mentalnom zdravlju djece i osoba sa poteškoćama u vremenu pandemije koronavirusa te još jednom podsjećamo na brojna lica depresije i činjenicu da naša obaveza nije sreća nego briga o sebi.

Piše: Kristina Ljevak

Krizne situacije u Bosni i Hercegovini nerijetko nam posluže da se uvijerimo u sve slabosti sistema, posebno kada je riječ o brizi o osobama sa poteškoćama. Tako smo zahvaljujući pandemiji koronavirusa tokom perioda izolacije a i poslije toga imali/e priliku vidjeti da djeca i osobe sa poteškoćama i njihove porodice apsolutno nisu u fokusu pažnje nadležnih, a ponajmanje se neko od nadležnih bavio njihovim mentalnim zdravljem i posljedicama diskriminatorne odluke da djeca i mladi ne mogu izlaziti iz kuće.
Ovakav pristup nažalost ne odudara bitno od onoga što je uobičajeni tretman djece i osoba sa poteškoćama te njihovih porodica.

„Za porodice djece i odraslih osoba s poteškoćama u razvoju, promjene koje su nastale u kontekstu pandemije nisu u potpunosti nove i iznenađujuće. Smanjeni socijalni kontakti i specifična nametnuta izoliranost (zdravstvena, obrazovna, društveno-politička) su gotovo uobičajeni uslovi života u kojima žive porodice o kojima govorimo. Možemo reći da su navedene promjene izazvane pandemijom samo intenzivirale postojeće probleme porodica djece sa poteškoćama u razvoju – nedostatak neophodnih lijekova, sistemsko neprepoznavanje specifičnog položaja roditelja djece sa poteškoćama u razvoju, preopterećenost ostalih članova porodice brigom i njegom djece s poteškoćama u razvoju, nerazumijevanje specifičnih potreba djece sa poteškoćama u razvoju (svakodnevna potreba za jasnom strukturom koja uključuje izlazak izvan kuće u tačno određeno vrijeme, a što je u vrijeme policijskog časa bilo teško izvodljivo) itd. Roditelji djece sa poteškoćama u razvoju su se u novonastaloj situaciji našli u zahtjevnom položaju (posebno majke) jer su istovremeno morale raditi službeni posao od kuće, posvetiti se djeci sa poteškoćama u razvoju ali i ostaloj djeci, i pored toga obavljati i svakodnevne poslove u kući. Dok su djeca i odrasle osobe sa poteškoćama ostale uskraćene za uobičajene socijalne kontakte koji značajno doprinose njihovom mentalnom zdravlju“, kaže Bojan Šijan, psiholog i psihoterapeut u procesu edukacije, zaposlen u Servis centru „Dajte nam šansu“.

Tamo gdje su zakazale institucije, reagovala je struka, te su se možda više nego ikada ranije mobilizirali pojedinci/ke i organizacije da pruže alternativne vidove podrške u vrijeme izolacije i nakon nje, neovisno o tome da li govorimo o osobama koje su i ranije imali mentalnih poteškoća ili porodicama sa djecom i osobama sa poteškoćama u razvoju koje su zbog dodatnog pritiska i izolacije, te neizvjesnosti i straha koje je pandemija donijela možda bili u prilici da se obrate za stručnu pomoć.

„Moram naglasiti da je struka bila i više nego angažovana kada je proglašeno stanje pandemije. Tako su se veoma brzo snage i kapaciteti preusmjerili u pravcu podizanja svijesti o značaju zaštite mentalnog zdravlja za vrijeme i nakon pandemije. Organizovana su različita online predavanja, psihološke grupe podrške i otvorene su besplatne SOS linije.
Ono što je potrebno svakodnevno naglašavati, jeste da bilo koja poteškoća na planu mentalnog funkcionisanja treba adekvatno da se tretira od strane stručnih ljudi. Traženje pomoći nije znak slabosti, naprotiv, to je znak snage da se osoba što prije i kvalitetnije izbori sa poteškoćama“, napominje Zorica Railić-Perić, psihologinja i sistematska porodična psihoterapeutkinja Psihološkog savjetovališta „Psiholuminis“ iz Prijedora.
Važnost sistema podrške u trenutku kada su zbog pandemije COVID-a institucije prestale sa radom prepoznaje i Bojan Šijan.

Zorica Railić-Perić, psihologinja i sistematska porodična psihoterapeutkinja Psihološkog savjetovališta „Psiholuminis“ iz Prijedora

Važno je naučiti da je pogled unutra ka sebi i svojim emocijama, važniji od bilo kakvog nametnutog standarda.

„Najteži period za osobe koje koriste kontinuirano usluge ustanova iz oblasti mentalnog zdravlja, bio je na početku pandemije kada su praktično sve ustanove prestale sa uobičajnim radom ili su značajno umanjile broj usluga. U ovoj situaciji privatna savjetodavno-psihoterapijska praksa predstavljala je značajnu mrežu podrške. Brojna društva psihologa i psihoterapeuta su pokazala brigu o svim članovima zajednice nudeći besplatnu psihološku podršku u vidu telefonskog ili online savjetovanja. Na ovaj način spriječena je ili umanjena regresija (psihofizičko pogoršavanje zdravlja) osoba koje su se u toku pandmije nalazile u procesu psihološke podrške ili su tek počeli da koriste navedene usluge. U postkonfliktnom bosanskoherecgovačkom kontekstu nove okolnosti izazvane pandemijom su često predstavljale okidače za aktiviranje simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP-a). Sposobnost ljudi da se prilagode životno ugrožavajućim okolnostima predstavlja značajan zaštitan faktor za mentalno zdravlje“, smatra Šijan.

Iako smo na ovom mjestu u nekoliko navrata govorili o različitim licima depresije, s obzirom na količinu nerazumijevanja vjerovatno nije suvišno svakodnevno napominjati. Zato ćemo još jedan tekst povodom Svjetskog dana mentalnog zdravlja iskoristiti za podsjećanje kako depresija nije isto što i tuga te kako je poistovjećivanje lošeg raspoloženja sa psihičkom poteškoćom neprimjereno jednako koliko i savjetovanje depresivnoj osobi da upražnjavanjem neke od tipičnih aktivnosti „poboljša“ vlastiti psihofizički status.

„Depresija je poremećaj koji ima stotinu lica. Nju treba posmatrati kao egzistencijalni potres, uslovljen biološkim i životnim faktorima kao i međuljudskim odnosima. Depresivno stanje je unutrašnje emocionalno stanje koje na manifestnom nivou ne mora uvijek da bude takvo da je osoba ‘prikovana’ za krevet. Jedan od najupečatljivijih primjera toga je i samoubistvo Robina Williamsa jednog od najboljih komičara svih vremena. On je i te kako bio aktivan, uveseljavao je milione ali njegov unutrašnji svijet je bio toliko potrešen da je okončao na veoma tužan način.
Vrlo je bitno podizati svijest ljudi o tome da depresija ne prolazi sama od sebe, da je to stanje kome se treba multidisciplinarno pristupiti te da je podrška i razumijevanje od strane značajnih ljudi neophodna. Samo edukacija vodi do toga da pojedinac traži adekvatnu pomoć na vrijeme“, napominje Railić-Perić.
Iako je stigma prilikom obraćanja za stručnu pomoć ukoliko osoba ima poteškoća sa mentalnim zdravljem itekako prisutna i o njoj često s razlogom govorimo, naš sagovornik podsjeća i na pomake koje bilježimo posljednjih godina.

„Uočljiva je promjena koja je nastala u kolektivnoj i pojedinačnoj svijesti ljudi kada je riječ brizi o mentalnom zdravlju. Tome je naravno doprinijela sada već dugogodišnja psihoterapijska praksa u našem društvu, dostupnost stručnjaka iz različitih psihoterapijskih pravaca, medijska afirmacija važnosti mentalnog zdravlja… Prvi susret sa psihologom ili psihoterapeutom predstavlja novo iskustvo u kojem osoba doživljava autentičnu prihvaćenost i poštovanje prema njenoj/njegovoj ličnosti i ličnom sistemu vrijednosti. Poznato je da kvalitetan razgovor doprinosi automatskom osjećanju relaksiranosti, podrške i osjećanja lične vrijednosti. A kontinuiran rad sa psihoterapeutom poboljšava cjelokupno psihofizičko funkcionisanje organizma. Nije slučajno što su u 21. vijeku psihologija i psihoterapija dobile toliki značaj u struci i društvu. Slabljenjem dosadašnjih sistema podrške – porodice, međuljudskih odnosa, stabilne i vitalne zajednice, usluge iz oblasti mentalnog zdravlja, zajedno sa kulturom i umjetnosti, predstavljaju značajnu podršku u cilju osnaživanja psihofizičkog zdravlja i afirimisanja humanističkih vrijednosti“, navodi Bojan Šijan, psiholog i psihoterapeut u procesu edukacije, zaposlen u Servis centru „Dajte nam šansu“.

Bojan Šijan, psiholog i psihoterapeut u procesu edukacije, zaposlen u Servis centru „Dajte nam šansu“

Promjene izazvane pandemijom samo su intenzivirale postojeće probleme porodica djece sa poteškoćama u razvoju.

I na kraju važno je podsjetiti na „zadatke današnjice“ čije ispunjavanje apsolutno ne treba biti naša obaveza. Riječ je svakako o sreći kao imperativu. Zahvaljujući „učiteljima životnih vještina“ i društvenim mrežama a u prvom redu Instagramu koji nudi kolaž od uljepšanje stvarnosti, ljudi nesposobnost da budu srećni vide kao vlastiti neuspjeh, ne razmišljajući da je sasvim uredu nekada biti tužan i da je uredu biti i duže tužan ali u tom slučaju potražiti i stručnu pomoć ukoliko tugu prati osjećaj bezvoljnosti, gubitka smisla i sl. Kako biti nesretan u svijetu u kojem se isključivo uvažava sreća bez propitivanja da li je ona iskrena ili naučena kao socijalno poželjna disciplina bilo je posljednje pitanje za našu sagovornicu.

„Pitanje sreće je kategorija koja se provlači na mnoštvo polja, kako na polju psihologije tako i na poljima filozofije i umjetnosti. Mnogi mislioci su pokušali da dokuče šta je to u stvari sreća. Smatra se da je pojedinac srećan onda kada procijeni da je zadovoljio neke svoje važne želje i ciljeve te kada živi u skladu sa samim sobom. To ne znači da srećan i ispunjen život ne donosi prepreke, životne izazove i preispitivanja, već znači da je pojedinac spreman da se sa njima adekvatno nosi. Kada osvijestimo šta je bit kvalitetnog i ispunjenog života, nećemo biti u izazovu da se poredimo da standardima koji su i više nego nerealni i lažni a sve više se plasiraju putem društvenih mreža.
U kontaktu sa drugim ljudima mi doživljavamo različit niz emocionalnih reakcija, I biti ‘nesrećan’ je ponekad neophodno da bismo na kraju opet doživjeli srećno osjećanje. Ovo je najočitije na primjeru gubitaka. Kada se gubitak desi neophodno je proći proces tugovanja i žalovanja koji sa sobom nose i osjećaj da je onaj koji je nešto izgubio nesrećan. Samo na taj način osoba koja doživi i preradi takve emocije na kraju može da doživi osjećaj zadovoljstva, ispunjenosti a na kraju i osjećaj sreće. Prema tome, važno je naučiti da je pogled unutra ka sebi i svojim emocijama, važniji od bilo kakvog nametnutog standarda“, objašnjava Zorica Railić-Perić.
Na kraju podsjećamo da za svaku mentalnu poteškoću postoji rješenje, ako se na vrijeme reaguje možda će biti dovoljan samo psihoterapijski tretman, nekada je nužna medikamentozna terapija, ponekad je hospitalizacija jedino rješenje, ali sve skupa vodi poboljšanju vlastitog kvaliteta života, vraćanju osjećaja zadovoljstva i potrebe da se uživa u onome za šta smo u međuvremenu izgubili interes. Lično zadovoljstvo i povratak vjere u smisao mora nam biti važnije od toga na koji način će okruženje komentarisati bilo koji vid terapije koji budemo upražnjavali.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Iskra Mihalj: Snaga je u prihvatanju da se sa nekim problemima ne možemo sami boriti

Iskra Mihalj, specijalistica kliničke psihologije i psihoterapeutkinja pod mentorstvom, osnivačica Centra za savjetovanje „Imago“

Svjetski dan mentalnog zdravlja obilježava se 10. oktobra. U 2020. godini njegovo obilježavanje poklapa se sa potpuno izmijenjenim načinom života zbog posljedica pandemije koronavirusa.
U Bosni i Hercegovini smo od marta do danas prošli različite faze, od lockdowna i oduzimanja prava na kretanje djeci i osobama starijim od 65 godina, online školovanja, rada od kuće, organizovanja događaja putem web platformi pa do navikavanja na „novu normalnost“ koja takođe utiče na reduciranje socijalnih kontakata i mijenja redovnu dinamiku druženja i provođenja slobodnog vremena s obzirom na ograničeno radno vrijeme lokala i ukupnu atmosferu straha u kojoj živimo.
Pored straha prisutan je i jednako deprimirajući osjećaj neizvjesnosti koji podrazumijeva i nemogućnost planiranja jer se već sutra epidemiološka situacija može pogoršati i svaki naš plan može ostati isključivo unutar granica Bosne i Hercegovine.

Piše: Kristina Ljevak

Stručnjaci procjenjuju da ćemo tek u narednom periodu, otprilike za godinu dana, osjetiti ozbiljnije posljedice po mentalno zdravlje izazvane promijenjenim uslovima života kao posljedice pandemije COVID-a. Zbog toga se i očekuje da će se potreba za mentalnim zdravljem i psihosocijalnom podrškom znatno povećati u narednom periodu te je ulaganje u programe mentalnog zdravlja na domaćoj i međunarodnoj razini sada važniji nego ikada prije.
Zbog toga je cilj ovogodišnje kampanje Svjetskog dana mentalnog zdravlja povećana ulaganja u mentalno zdravlje.
Iako bismo mogli u nedogled nabrajati nedostatke kada je o brizi o mentalnom zdravlju u Bosni i Hercegovini riječ, činjenica je da su brojne institucije, organizacije i pojedinci/ke koji pružaju psihosocijalnu podršku svoje usluge prilagodili korisnicima/ama i tokom prve faze pandemije i kasnije te su se angažovali da javno govore o mentalnom zdravlju tokom COVID-a za razliku od kriznih štabova kojima briga o tom dijelu zdravlja nije bila važna.

Klinička depresija je izuzetno kompleksan, višeslojan i težak poremećaj

I mimo panedmije koronavirusa i poteškoća po mentalno zdravlje koje je izazvala, ne smijemo zaboraviti na redovne okolnosti u kojima svaku psihičku poteškoću prate brojne predrasude a obraćanje za stručnu pomoć stigma. I ne odnosi se to samo na spremnost okruženja da prije prihvate savjete i usluge nadriljekara umjesto pomoći struke, nego se dovodi u pitanje vjerodostojnost onoga kako se naprimjer depresivna osoba osjeća. Ne uvažava se bezvoljnost, gubitak energije, izostanak životne radosti, nesposobnost da se na iste stvari reaguje kao nekada… Depresija se izjednačava sa lijenošću a metode bazirane na tvrdnji kako je rad stvorio čovjeka nude se kao najdjelotvornije za njeno prevazilaženje.
Kada govorimo o kliničkoj depresiji a ne o lošem raspoloženju kog ćemo olako nazvati depresijom, mi govorimo o stanju u kojem osoba najčešće nema snage da se počešlja a vrlo je moguće da će iz kuće, ako baš mora, izaći obučena u pidžamu preko koje je obukla, u zavisnosti od godišnjeg doba, mantil ili kaput. A ne govorim o Kaliforniji gdje je pidžama vani (ne zbog depresije nego ležernosti) i bez kaputa i mantila uobičajena.
Koliko je dodatno otežavajuća okolnost za osobe koje pate od depresije to što moraju da slušaju o površnim interpretacijama ljudi koji nemaju elementarnog znanja o depresiji pitala sam Iskru Mihalj, specijalisticu kliničke psihologije i psihoterapeutkinju pod mentorstvom, osnivačicu Centra za savjetovanje „Imago“.

Ako postoji pakao na zemlji, naći ćete ga u duši depresivnog čovjeka, rekao je Robert Barton. Ovom rečenicom započinjem odgovor na vaše pitanje jer želim da pojasnim koliko je ovo stanje teško i ponekad nepodnošljivo za izdržati.
Depresija osim sniženog raspoloženja uključuje oskudnu emocionalnu reakciju, gubitak volje, inicijative, energije i interesa, osjećaj krivice te smetnje nagona. Ona je najčešći psihijatrijski poremećaj, ne samo u klasifikaciji poremećaja raspoloženja, nego poremećaja općenito. Ovdje se vidi upravo ovo što vi spominjete, a to je gubitak energije i interesa, što ljudi interpretiraju i definiraju kao manjak želje, ambicije i lijenost. Uz to ide i konstantni osjećaj krivice koji prati depresivne osobe. Ali krivice u vezi svega. Zbog toga što su depresivni, osjećaju se krivi i odgovorni za svaki problem unutar porodice, na poslu pa čak i u društvu. Osobe sa problemom depresije se i same osjećaju dovoljno krivim da im mi zaista ne trebamo još dodatno nabijati osjećaj krivice jednostavnim shvaćanjima da je u pitanju samo lijenost ili razmaženost (često se kod djece ovako interpretiraju depresivni simptomi). Klinička depresija je izuzetno kompleksan, višeslojan i težak poremećaj koji neće ‘proći sam od sebe’ ili ‘kopanjem njive’, kao što nažalost često čujemo čak i u javnosti. Mi smo na ovim prostorima odgajani tako da smo zapravo ‘jači’ ako što više trpimo, i mentalno i fizički. A istina je suprotna – snaga je u suočavanju, snaga je u prihvatanju da se sa nekim problemima ne možemo, a i ne trebamo sami boriti.
Molim ljude da se obrate stručnoj osobi ukoliko se osjećaju bezvoljno, ukoliko su prestali da uživaju u stvarima koje su im pričinjavale veselje, ako su se izolirali od bliskih ljudi, ako uz to osjete promjene u apetitu ili ciklusu sna. Tu smo da pomognemo, a pomoći ima“, savjetuje Iskra Mihalj.

Često stručnjak bude prva, a nekada i jedina osoba, sa kojom klijent otvori neku jako važnu temu

Obraćanje za stručnu pomoć zbog psihičkih tegoba do te mjere je stigmatizirano u našem društvu da čak i osviještene osobe imaju nelagodu kada se same trebaju obratiti za pomoć. Razlog tome najčešće je osjećaj ličnog poraza što nikada ne trebamo tako posmatrati nego isključivo gledati ka benefitima koje nam susret sa stručnom, mjerodavnom i posvećenom osobom donosi. A ključni boljitak je kvalitet vlastitog života.

„Da, traženje pomoći od stručne osobe (bilo da je psihijatar, psiholog ili psihoterapeut) je obilježeno kao ‘slabost’, neadekvatnost, neuspjeh. I sve ćemo prije isprobati nego se obratiti stručnjaku jer tada kao da smo potpisali kapitulaciju. Ovo je toliko pogrešno i štetno da na tu temu možemo imati jedan čitav intervju. Ono što ljudi dobiju, ili bi trebali dobiti prilikom inicijalnog obraćanja stručnjaku, jeste empatija, odnosno mogućnost razumijevanja misli, osjećaja i stanja druge osobe, tako da zauzmemo poziciju i perspektivu te osobe. Osoba koja je educirana da radi na vrlo delikatnim temama i kojoj se povjeravaju najintimniji sadržaji, mora imati razvijenu mogućnost empatije i ljubav za ljude. Pored ovoga, prvi benefiti bi bili i validacija i normalizacija osjećaja i misli osobe koja sjedi preko puta nas. Odnosno, potvrđivanje da vidimo i čujemo osobu na način na koji joj to treba te da su njezina osjećanja (strah, stid, tuga…) za situaciju u kojoj se nalaze očekivana, uobičajena i čak i poželjna (jer se na tome može raditi sa stručnom osobom). Psihoedukacija je vrlo važan dio rada sa klijentima jer kroz nju osoba dobija uvid u to šta se njemu/njoj dešava, koliko je taj problem učestao, šta ga je moguće uzrokovalo i na koji način se manifestira. To su vrlo efikasne intervencije kojima normaliziramo i dajemo razumijevanje klijentima, koji su često preplavljeni snažnim emocijama i negativnim mislima, o tome šta im se dešava. Zapravo često stručnjak bude prva, a nekada i jedina osoba, sa kojom klijent otvori neku jako važnu temu i time da potpuno povjerenje osobi preko puta sebe“, objašnjava moja sagovornica.

Strah budi iracionalne poteze

Pandemija koronavirusa potpuno je promijenila naše živote i uticala na mentalno zdravlje kako ljudi sa poteškoćama tako i na one koji do početka COVID-a poteškoća nisu imali. Naše društvo nije imalo adekvatne kapacitete da se nosi sa izazovima mentalnog zdravlja ni u redovnim okolnostima a važno je napomenuti da kada govorimo o bosanskohercegovačkom društvu ujedno govorimo o duboko traumatiziranom društvu sa zbirom negativnih iskustava iz relativno bliske prošlosti.
Da se pune posljedice po mentalno zdravlje uzrokovane pandemijom COVID-a još uvijek nisu pojavile smatra i klinička psihologinja Iskra Mihalj.

„Iako se već sada sve više ljudi obraća stručnjacima zbog anksioznih simptomima, problemima sa snom… To često ljudima djeluje nepovezano sa pandemijom i svime što nam je donijela, ali educirana osoba će itekako moći sadašnje simptome povezati sa nedavnom fizičkom izolacijom i prekidom redovnih životnih obaveza, ali ih povezati i generalno sa obrascima i načinom funkcioniranja osobe i prije pandemije. Važno je ovo što ste rekli, da smo društvo koje je doživjelo kolektivnu traumu čije posljedice osjećamo i vidimo i dan danas, a reakcijama na tu traumu smo svjedočili i nedavno kroz simptome retraumatizacije. To je zapravo reakcija na sadašnju krizu koja je obojana, intenzivirana i oblikovana u skladu sa reakcijama u vrijeme ranijih traumatskih iskustava, npr. rata. Ovo sadašnje iskustvo nije bilo jednakog intenziteta ili jednako zastrašujuće kao rat, ali ono je ipak u sebi imalo određene podsjetnike na ranija iskustva. Ove reakcije smo primjećivali kod rodbine, komšija i prijatelja kada su kupovali ogromne količine toaletnog papira, pravili zalihe od po desetine litara ulja, brašna… To su reakcije na četverogodišnji period kada su ljudi bili gladni, nesigurni, promrzli, opterećeni neizvjesnošću i borbom za goli opstanak. Zato je važno da razumijemo ljude koji su, po nama, pretjerano reagirali. Strah budi iracionalne poteze i to je jače od nas. Budimo ti koji ćemo utješiti prestrašene prijatelje, kolege, rodbinu, i pokažimo im da stvari ovaj put mogu i drugačije, pozitivnije da se završe.
Što se tiče posljedica COVID-19 pandemije po mentalno zdravlje, vjerujem da će se one najviše ogledati u pojačanoj anksioznosti, porastu paničnih napada, depresivnim simptomima, problemima sa spavanjem, različitim egzistencijalnim strahovima i osjećaju otuđenosti od sebe i od drugih. Molim ljude ako osjete neke od ovih simptoma, odnosno ukoliko su dugo opterećeni negativnim mislima i intenzivnim osjećajima, da se obrate stručnjaku.“

U središtu naše socijalne prirode je potreba za bliskim odnosima

U kulturi koja podrazumijeva intenzivne socijalne kontakte, zagrljaje i poljupce prilikom susreta bez obzira na to što smo istu osobu vidjeli juče, česta spontana i namjenska okupljanja… izolacija je predstavljala veliki šok. Otkrivanje novih vještina tokom karantina moglo je biti zanimljivo koliko su nam inače zanimljive stvari koje nisu dio naše želje i navika.
Nerijetko je boravak u društvu dobar način da preveniramo ili ublažimo psihičke poteškoće. To je, podsjetiću, djeci i starijim od 65 godina u prva dva i po mjeseca pandemije bilo potpuno uskraćeno dok se većina ljudi predostrožnosti radi ne socijalizira ni danas kada nam je to, uz poštivanje epidemioloških mjera, formalno dozvoljeno.
Koliko izostanak socijalne interakcije može uticati na mentalno zdravlje i koliko ukupna atmosfera straha u kojoj živimo može biti okidač za brojne duševne poremećaje takođe je bilo pitanje za Iskru Mihalj.
„Interpersonalni odnosi čine važnu komponentu naših života i ljudi pate kada im je uskraćen bliski kontakt sa drugim ljudima. U središtu naše socijalne prirode je potreba za bliskim, ali i socijalnim odnosima (koji se razlikuju po intimnosti, bliskosti i međuzavisnosti). Istraživanja iz područja psihologije jesu dokazala da su bliski odnosi ključ za našu dobrobit (sreću, psihičko i fizičko zdravlje, pa čak i dužinu života). Također, blizak, povjerljiv odnos sa partnerom značajno je smanjio rizik razvoja depresije kod žena nakon velikog gubitka ili razočaranja što je objašnjeno dugotrajnim doživljajem vlastite vrijednosti i samopoštovanja stvorenima kroz važan bliski odnos, koji može štititi od psihičkog poremećaja u trenutku krize. S druge strane, kako ste vi spomenuli, izostanak socijalne interakcije i neispunjena potreba za bliskošću također mogu biti vrlo štetni po naše fizičko i mentalno zdravlje. Ljudi sa manjim brojem socijalnih interakcija imaju viši krvni pritisak i slabiji imunološki sustav, umiru mlađi te je stopa smrtnosti veća za čak dva do tri puta. Kada je u pitanju mentalno zdravlje, veća je vjerovatnoća za razvijanje depresivnih simptoma, problema sa snom, alkoholizma, poremećaja prehrane, smanjeno je zadovoljstvo životom odnosno ljudi koji nemaju redovne socijalne kontakte procjenjuju kvalitetu života znatno nižom.
Ono što jeste bilo dobro za vrijeme dva mjeseca tokom kojih su određene skupine društva bile zatvorene (djeca, mladi i stariji građani) jesu društvene mreže, kompjuterski programi za komunikaciju, mobiteli/telefoni… putem kojih smo ipak mogli ostati u redovnom kontaktu sa nama dragim i bitnim osobama. Bili smo fizički, ali ne i emocionalno izolirani. Također, istraživanja su pokazala da postojanje bliske veze čuva ljude od najtežih posljedica stresa, bez obzira da li se samo osjeća da nam je time pomoć dostupna ili je ona zaista pružena. Odnosno, sama misao i predodžba da postoji/e osoba/e koje su nam bliske i koje su tu za nas kada nam trebaju, služi kao zaštitni faktor za razvoj mentalnozdravstvenih problema, iako ta osoba nije nužno svakodnevno sa nama“, objašnjava Iskra Mihalj, specijalistica kliničke psihologije i psihoterapeutkinja pod mentorstvom, osnivačica Centra za savjetovanje „Imago“.

Na kraju je važno napomenuti da depresija, iako najčešće podrazumijeva tugu uz niz pratećih manifestacija, nije nužno tuga vidljiva na prvi pogled. Depresija ima i svoja sretna lica za okolinu, pa čak i kada ishod podrazumijeva suicid osobe koja je od depresije patila.
Osim što trebamo uvažiti tegobe bližnjih kada nam o njima govore i oprezno ih uputiti na adrese stručnjaka/inja, trebamo i prihvatiti njihovu trenutnu nespremnost na primjenu savjeta nalik onim iz popularne psihologije (popularnu psihologiju im svakako ne spominjite). Bolje je ćutati nego depresivnoj osobi reći da se trgne. I inače i tokom ove COVID 2020. godine kada nam sigurnost nikada dalja nije bila.



Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM

Seksualno nasilje u ratu: Silovanje kao dio ratne strategije posljedica je savršenog poznavanja patrijarhalnih okvira u kojima se odvijalo

„Thinking of you“, umjetnička instalacija posvećena destigmatizaciji žrtava seksualnog nasilja, rad kosovske umjetnice Alkete Xhafa Mripa

Seksualno nasilje nad ženom u ratu ali i u bilo kojim drugim okolnostima ne završava se samim činom. U patrijarhalnim sredinama kakva je naša ono se nerijetko nastavlja u porodici, lokalnoj zajednici, užoj i široj familiji, među komšijama i susjedima. Žena žrtva seksualnog nasilja u patrijarhalnim sredinama percipira se kao krivac, onda kada odluči da progovori o vlastitom iskustvu traume postaje trajno stigmatizirana.
Poražavajuća je i za žrtve dodatno obeshrabrujuća visina kazni izrečena počiniocima na bosanskohercegovačkim sudovima. Zločinci, za razliku od žrtve koja je stigmatizirana, u svojim se zajednicama slave kao heroji. Oni su, za razliku od žrtve, bez egzistencijalnih tegoba, dok su žene žrtve seksualnog nasilja u ratu danas često hraniteljice porodice, ali i one koje same imaju zdravstvenih problema i vode brigu o drugim bolesnim članovima/icama porodice.
Žrtve su prepuštene same sebi i brizi nevladinih organizacija dok optuženi imaju pravo na advokata o trošku države.
Kompliciranost bh. državnog uređenja odrazila se i na status žrtava pred bh. sudovima. Naime, razlika u tretmanu žrtava zavisi od kantona do kantona i naravno entiteta uz nemogućnost da se svi procesi vode pred Sudom BiH, a ne opštinskim sudovima kako je to do sada bio slučaj.
A tek nedavno je zabilježen prvi slučaj isplaćivanja odštete za seksualno nasilje tokom rata na bh. sudovima.
Silovanje kao dio ratne strategije posljedica je savršenog poznavanja patrijarhalnih okvira u kojima se odvijalo.

Piše: Kristina Ljevak

„Poznato nam je da su u dva predmeta, jednom pred Sudom BiH i drugom pred entitetskim sudom, osuđeni izvršili isplatu dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva preživjelima. Isplaćivanje dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva oštećenima – žrtvama seksualnog nasilja, ali i drugim žrtvama ratnih zločina, zasigurno doprinosi poboljšanju njihovog položaja. Naime, suđenja za ratne zločine, izricanje kazne počiniocu i dosuđivanje imovinskopravnog zahtjeva predstavljaju određeni vid satisfakcije, šaljući žrtvama poruku, prije svega da zločini nisu zaboravljeni, što barem dijelom vraća njihovo povjerenje u pravosudni sistem. Time se također vrši i društvena osuda ratnih zločina. Pored toga, dosuđivanjem imovinskopravnih zahtjeva simbolički se prepoznaje šteta koja je nanesena preživjelima, time se osnažuju, te ono predstavlja svojevrsnu dodatnu ‘sankciju’ za počinioca. Tek isplatom dosuđene naknade, preživjele mogu stvarno osjetiti da je izvršeno dodatno ‘sankcionisanje’ počinioca. To predstavlja jedan dodatni oblik satisfakcije preživjelima. Ovdje također moramo imati na umu da osobe koje su preživjele tako strašne zločine vrlo često žive u teškim finansijskim uvjetima, te se dosuđivanjem i isplatom imovinskopravog zahtjeva doprinosi vraćanju njihovog dostojanstva, te se, osim simbolički i suštinski doprinosi poboljšanju njihovog položaja. TRIAL International se već nekoliko godina zalaže za poboljšanje položaja preživjelih ratnog seksualnog nasilja, između ostalog i u krivičnom postupku. Od perioda kada su donesene prve presude pred Sudom BiH kojima se nalaže isplata imovinskopravnih zahtjeva preživjelima, do danas svjedočimo porastu prakse dosuđivanja imovinskopravnih zahtjeva, ali je postizanje njihove isplate, još uvijek relativno rijetka pojava, uz nekoliko svijetlih primjera. Razlog tome je nedostatak imovine počinilaca, ali i činjenica da se od strane postupajućih tužilaca još uvijek nedovoljno često pristupa istraživanju imovine osumnjičenih, te iniciranju privremenih mjera obezbjeđenja imovine optuženih, koje bi spriječile da počinioci u fazi optuženja raspolažu sa svojom imovinom i obezbijedile isplaćivanje imovinskopravnog zahtjeva kada on bude dosuđen. Dakle, izrazito značajnu ulogu u postizanju isplate imovinskopravnih zahtjeva imaju pravosudni akteri, te njihov angažman u postizanju toga da imovinskopravni zahtjev ima potpunu svrhu, odnosno da bude dosuđen i isplaćen žrtvi, mora biti veći“, kaže Berina Žutić Razić, pravna savjetnica organizacije TRIAL International – Ureda u Bosni i Hercegovini.

Nemoguće je govoriti o univerzalnoj pravdi ali je treba tražiti u više oblika

Kada osuđeni za seksualno nasilje u ratu isplaćuju finansijsku naknadu onda to za žrtve individualno, na simboličkom nivou, znači mnogo, navodi i Lejla Gačanica, doktorantica pravnih nauka, nezavisna istraživačica i koautorica publikacije „Nazivanje ratnih zločina pravim imenom“.
„Jer sada ne samo da je utvrđeno da je zločin počinjen, da je kažnjiv i da kazna može biti provediva, već i da je provediv imovinskopravni aspekt krivičnog postupka. Tranzicijska pravda je u BiH, nažalost, doživjela vrlo neujednačen razvoj u svojim segmentima (krivična pravda, kazivanje istine, reparacije, institucionalne reforme) i teško je procijeniti koliko smo time izgubili. Moramo znati da je već vrijeme kada gubimo preživjele, koje nikada nisu dobile nikakvu vrstu satisfakcije za proživljeno. Da li postoji adekvatna kazna? Da li će pravo i pravda biti zadovoljeni? Nemoguće je govoriti o univerzalnoj pravdi ali je treba tražiti u više oblika. Svakako je jedna od njih novčana odšteta, ali i isključivanje mogućnosti da se zločini osporavaju ili da se žrtve marginaliziraju, ponižavaju, retraumatiziraju.
Isplaćivanje imovinskopravnih zahtjeva u krivičnim postupcima ratnog seksualnog nasilja i suštinski znači mnogo. Posebno imajući u vidu bh. pravni sistem generalno (brojni su drugi izazovi još uvijek tu – poput nemogućnosti izvršenja presuda zbog nepostojanja imovine nad kojom bi se provelo izvršenje i slično, što samo produžava agoniju preživjelih). Ovdje je upornost i istrajnost što preživjelih, njihovih zastupnika/ca ali i organizacija civilnog društva, na održavanju ovog pitanja svakako presudna. Pitanje je koliko se kasni. No, ovo jeste napredak i kao takvog ga treba pozdraviti. Podsjetiću, 2019. godine Komitet protiv torture Ujedinjenih nacija donio je odluku prema kojoj Bosna i Hercegovina treba da plati naknadu i da osigura javno izvinjenje žrtvama ratnog seksualnog nasilja.
Boljoj poziciji žrtava ratnog seksualnog nasilja se ne može doprinijeti isključivo kroz rad krivičnih sudova. To je opšta zamjerka tranzicijskoj pravdi koju ovdje (ni)smo imali, odnosno država nema strategiju niti adekvatan plan a društvo je uronjeno u etničke podjele. Ovo je još jedna od oblasti u kojoj su država i entiteti zakazali“, kaže Lejla Gačanica.

„Preživjele se općenito susreću sa negiranjem njihove preživljene traume, i u takvom socijalnom okruženju negiranja posljedice su dugoročne, te su preživjele zatočene prošlošću u kulturi koja je pod jakim i kontinuiranim utjecajima patrijarhata, odnosno patrijarhalnih vrijednosti. Naime, samo isplaćivanje odštete preživjelim seksualno nasilje je prije svega priznanje da se zločin desio i satisfakcija za pogled u budućnost. Međutim imajući u vidu tešku ekonomsku situaciju u kojoj se uglavnom nalaze preživjele i njihove porodice sigurno naplaćena odšteta bar na kratko može doprinijeti kvalitetnijem rješavanju osnovnih egzistencijalnih i materijalnih potreba“, kaže Sabiha Husić direktorica Medice Zenica koja 27 godina pomaže ženama i djevojčicama koje su žrtve seksualnog nasilja, žrtvama silovanja u ratu, u postratnom periodu, ali i žrtvama porodičnog nasilja. Zapravo Medica je i osnovana da bi se ohrabrile žene da progovore o proživljenoj traumi silovanja te da im se pruži podrška, duboko svjesne da bi se silovanje i dalje posmatralo kao tabu tema ili kroz prizmu ženine krivice.

Silovanje prepoznato kao najgrublji oblik kršenja ženskih ljudskih prava

„Rad Medice je prepoznatljiv po feminističkim principima koji obuhvataju solidarnost, brigu za druge i podršku te pravo izbora pružajući sveobuhvatnu individualiziranu podršku. Imajući na umu sve napore u posljednjih skor tri decenije Medice Zenica ali i drugih prije svega ženskih nevladinih organizacija vidljivi su određeni pomaci, ali to ni u kom slučaju ne znači da su i postignuti željeni rezultati i odgovori, i da treba zaustaviti ovaj rad pa time i temu, naprotiv – na ovim pitanjima treba nastaviti odlučnije i snažnije. Neki od vidljivih pomaka podrazumijevaju da je silovanje prepoznato kao najgrublji oblik kršenja ženskih ljudskih prava, da je to napad na ženski integritet, a u pravnoj praksi da je okvalifikovano ka ratni zločin, zločin protiv čovječnosti i/ili instrument genocida. S druge strane preživjele žrtve silovanja i seksualnog nasilja su dobile priliku da ispričaju svoja bolna i teška iskustva u sigurnom okruženju, uz puno povjerenje i bez predrasuda u ženskim nevladinim organizacijama, što je preduslov za ponovno vraćanje povjerenja u ljude i početak procesa oporavka. Iskustva pokazuju da je proces oporavka bio lakši za preživjele žene koje su imale i podršku unutar porodice zbog same činjenice da ne moraju čuvati tajnu i nositi se sa stalnim strahom kako će porodica reagovati. Tako da se danas uočava značajna kombinovana podrška za preživjele od strane specijaliziranih nevladinih organizacija, poput Medice i prepoznatih strategija razvijanja otpornosti na preživljenu traumu od strane preživjelih žena i podrške preživjelim od porodice i drugih bliskih osoba kroz neformalni model podrške. To je omogućilo da se čuje glas žena i da odbijaju ulogu ponovne viktimizacija od strane političkih elita. Također jedan od napredaka je da su preživjele žene prepoznate kao posebna kategorija civilnih žrtava rata. Iako termin i nije najadekvatniji, ali u vrijeme kada se zakonski trebalo riješiti ovo pitanje bio je najpristupačniji. Taj status omogućava preživjelim mjesečnu nadoknadu a zakon prepoznaje i neke druge benefite za preživjele, ali je u praksi je to teško ostvarivo. Nažalost ovo pitanje nije jednako riješeno na području cijele BiH, što ukazuje da su mnoge preživjele ipak ostale na marginama društva“, objašnjava direktorica Husić odgovarajući na pitanje postoje li ozbiljniji pomaci nakon skoro trodecenijske borbe za bolji položaj žrtava seksualnog nasilja u ratu.

Sabiha Husić

Neki od vidljivih pomaka podrazumijevaju da je silovanje prepoznato kao najgrublji oblik kršenja ženskih ljudskih prava, da je to napad na ženski integritet, a u pravnoj praksi da je okvalifikovano ka ratni zločin, zločin protiv čovječnosti i/ili instrument genocida.

„U društvima u kojima postoji razvijena empatija, svijest, diskurs o osudi počinjenih zločina i nedopustivosti (moralnoj, ljudskoj) za opravdavanjem ili veličanjem počinjenog u ratu ili konfliktu – zakoni ili kazne za negiranja, minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina nisu potrebne. U onim pak društvima koja nisu sposobna razviti ovu vrstu otklona, osude počinjenih zločina (već i dalje gaje određenu vrstu podrške ili opravdanosti počinjenog zarad, obično, ‘viših’ ciljeva – poput stvaranja država, spašavanja nacija, i slično) nužno je razviti pravni okvir koji bi normirao šta to nije dozvoljeno. Kažem ‘razviti’ jer puko usvajanje zakonskog teksta koji ne odgovara kontekstu ili je tu samo da bismo rekli da ga imamo, nije svrha. Potrebno je uzeti u obzir svu kompleksnost bh. državnog uređenja, posljedice koje nadležnosti i entitetske linije ostavljaju na bh. društvo. Društvo i država, uviđate, moraju doći u istu ravan kada govorimo o negiranju, minimiziranju, opravdavanju ili odobravanju počinjenih zločina – svaki od ovih oblika je neprihvatljiv i svaki od njih treba biti zabranjen. Zakonom, jer očito nismo vidjeli napredak u društvenoj osudi niti negiranja niti veličanja ratnih zločina u Bosni i Hercegovini; naprotiv narativi bazirani na zločinima su sve zapaljiviji i odlučniji protekom godina, pretpostavljeno jačajući svoju ulogu svaki put kada se čini da se fokus pomjera (a pomjera se, i to zbog socijalno-ekonomskih tereta u koje su nas i dovele nacionalističke postratne politike). U onim pak društvima koja nisu sposobna razviti ovu vrstu otklona, osude počinjenih zločina (već i dalje gaje određenu vrstu podrške ili opravdanosti počinjenog zarad, obično, ‘viših’ ciljeva – poput stvaranja država, spašavanja nacija, i slično) nužno je razviti pravni okvir koji bi normirao šta to nije dozvoljeno. Kažem ‘razviti’ jer puko usvajanje zakonskog teksta koji ne odgovara kontekstu ili je tu samo da bismo rekli da ga imamo, nije svrha. Potrebno je uzeti u obzir svu kompleksnost bh. državnog uređenja, posljedice koje nadležnosti i entitetske linije ostavljaju na bh. društvo“, kaže Lejla Gačanica dajući odgovor na pitanje koliko bi usvajanje zakona o zabrani negiranja, minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina na državnom nivou kao zasebnog zakona doprinijelo poboljšanju pozicije žrtava ratnog seksualnog nasilja, kako onima koje su uspjele okončati sudske procese, tako i onima koji/e će se tek odlučiti da prijave zločin.
Umjesto da je pozicija i tretman žrtve neprikosnoven, one najčešće služe kao sredstvo kojim se politike pozicioniraju onda kada im treba. I to se mora promijeniti”, napominje naša sagovornica.

Lejla Gačanica

Svojevrsni pandan etnocentričnim politikama sjećanja predstavljaju umjetnički doprinosi u kreiranju ‘alternativnog’ narativa u čijem fokusu nisu pobjednici i nacije nego žrtve.

Negiranjem ratnog seksualnog nasilja dajemo legitimitet onome što se desilo

„Svako negiranje, minimiziranje, opravdavanje ili odobravanje genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina izazove (ili ne) neku vrstu trenutne kolektivne reakcije – ali osobama koje su žrtve ili preživjele ovo nije dnevno-potička vijest – ovo je njihov život i svako negiranje ili klicanje onome što im se desilo ih vraća i odžava u traumama stradanja. Da li je ratno silovanje opravdano za stvaranje nacije? Ili države? Ili poricanje da se desilo? Svaka gesta koja negira ili slavi zločine direktno osporava žrtve. I preživjele. ‘Heroj a ne zločinac’, na bilo kojoj strani, na bilo kojem grafitu, muralu, filmu, književnosti, mediju, zgradi, instituciji ne smije biti dozvoljeno. Svaka presuda za ratni zločin mora biti provedena, i prihvaćena. Mi to u dijelu ‘prihvatanja’, nažalost, nemamo. Ili imamo selektivno, kada pravda zadovoljava ‘naše’ (kolektivne, etničke) potrebe. Žrtve i dalje ne zavise od nacije, religijske pripadnosti ili etnije. Ali tu vrstu pijeteta ili suočavanja još uvijek u BiH nismo dostigli.
Negiranjem ratnog seksualnog nasilja zapravo dajemo legitimitet i onom što se desilo i onome ko ga je počinio. Ovo je posebno težak poraz i teret za žrtve (i preživjele). Njegova posebnost leži u opštoj stigmatizaciji žrtava seksualnih zločina ali i vrlo specifičnoj traumi ratnog seksualnog nasilja koje u svojoj intenciji pretvara žene i njihova tijela u ratna oružja, strategije protiv neprijatelja, obilježavajući neizbrisivo porodice i generacije. ‘Izvještaj Mazowiecki’ tako navodi da se silovanje koristilo kao sredstvo za sprovođenje strategije etničkog čišćenja, te povećanje međuetničke mržnje. Seksualno nasilje protiv muškaraca je možda najutišaniji segment proteklog rata, o kojem se sada tek vrlo oprezno i stidljivo uspijeva progovoriti. Zakon o zabrani negiranja, minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina neće izbrisati sve postkonfliktne retraumatizacije žrtava ratnog seksualnog nasilja ili obezbijediti sve ono što je još uvijek problematično u procesima ostvarivanja prava, ali bi omogućio žrtvama i preživjelim dostojanstvo, isključujući mogućnost da ono što je presuđeno utvrđeno kao činjenica ratnog zločina više ne može biti negirano ili opravdavano. Zbog toga je važno imati zakon koji bi na državnom nivou uredio ovu oblast. I prema kojem, niti na jednom dijelu BiH, ne možete veličati ili negirati ili opravdavati zločine“, kaže Lejla Gačanica.

Osim što bi bolji pravni okvir svjedočio o ukupnom boljem funkcioniranju države, pomogao bi da se više žrtava odluči da govori, tj. prijavljuje seksualno nasilje u ratu. Dok on do kraja ne funkcionište, odnosno dok ne postoji suštinska institucionalna podrška žrtvama, njihovo prijavljivanje nažalost često je obesmišljeno.
Stvaranje zakonskog okvira po uzoru na Međunarodni krivični sud bitno bi pomoglo, objašnjavaju iz TRAIL-a.

„Zakoni o krivičnim postupcima koji su na snazi u Bosni i Hercegovini su propisali načine ostvarivanja odbrane osumnjičenih i optuženih, odnosno propisali su situacije kada osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca, te kada mu isti može biti dodijeljen. Te odredbe su zasnovane na članu 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda koja ima prioritetnu primjenu u našem pravnom sistemu. S druge strane, zakonodavstvo Bosne i Hercegovine ne predviđa aktivnu ulogu oštećenih – žrtava u krivičnim postupcima, slijedom čega se uistinu malo pažnje posvećuje upoznavanju žrtava sa njihovim pravima i približavanju shvatanja mogućnosti koje su im na raspolaganju. Neophodno je imati u vidu da preživjele osobe, uslijed neznanja i teške finansijske situacije, nisu u poziciji da priušte pravnu pomoć i ostvare svoje pravo na naknadu štete, pri čemu dovode u pitanje i svrhu prijavljivanja zločina i svrhu podvrgavanja ponovnom prisjećanju na traumatične događaje. U odnosu na ranije godine, danas je situacija nešto povoljnija, ali i dalje postoji prostor za poboljšanje. Krajem 2016. godine na državnom nivou donesen je Zakon o pružanju besplatne pravne pomoći, te je njime formiran Ured za pružanje besplatne pravne pomoći BiH, koji između ostalog, pruža besplatnu pravnu pomoć preživjelima i zastupa njihove interese pred Sudom BiH u ostvarivanju imovinskopravnog zahtjeva. Iako je Ured započeo sa radom, njegovi kapaciteti za funkcionisanje su i dalje ograničeni, što značajno limitira preživjele u punom pristupu pravdi kroz institut besplatne pravne pomoći.
Na žalost, naš pravosudni sistem nema ekvivalent rješenju koje postoji u međunarodnom pravu, u praksi Međunarodnog krivičnog suda, a koje obezbjeđuje aktivniju ulogu žrtava u krivičnim postupcima, te koje uključuje pružanje podrške žrtvama i njihovim porodicama, a ponajprije mehanizam za besplatno pravno savjetovanje i zastupanje, te mehanizam putem kojeg se vrši implementiranje odnosno isplata reparacija dosuđenih od strane Međunarodnog krivičnog suda. Stvaranje zakonskog okvira po uzoru na navedeno bi uistinu poboljšalo položaj žrtava“, smatra Berina Žutić Razić, pravna savjetnica organizacije TRIAL International – Ureda u Bosni i Hercegovini.

Berina Žutić Razić

Isplaćivanje dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva oštećenima – žrtvama seksualnog nasilja, ali i drugim žrtvama ratnih zločina, zasigurno doprinosi poboljšanju njihovog položaja.

Negiranja ratnih zločina, zločina nad civilima i zločina protiv čovječnosti podrazumijeva i veličanje počinilaca ratnih zločina u svojim lokalnim zajednicama uz činjenicu da je kratkoća zatvorskih presuda poražavajuća. U takvim okolnostima teško je očekivati detraumatizaciju žrtve uz dominaciju tri etnonacionalna narativa bez konsensusa o ratnoj prošlosti i uz doslovno otimanje žrtvama mjesta stradanja.

„Kada posmatrate BiH, onda ćete uočiti vrlo izoštrena tri narativa o prošlosti (bošnjački, hrvatski i srpski). Međusobno isključivi, svi se crpe iz vlastite interpretacije prošlosti u kojoj su isti subjekti na jednoj strani zločinci a na drugoj heroji; isto vrijedi i za pobjede i poraze te čistoću vlastite (etničke) ispravnosti. Kada ovo spustite u lokalne zajednice, posebno male, u kombinaciji sa teškom egzistencijalnom situacijom, dobićete toksične sredine u kojima odgajamo nove generacije koje repliciraju podjele. Veličanje ratnih zločinaca tako zauzima javne prostore (studentski domovi, škole, ulice, murali), nerijetko se ispreplićuću ‘pozicije’ iz Drugog svjetskog rata i rata iz devedesetih. Ovo upisivanje narativa u javni prostor služi izgradnji i održavanju određene interpretacije prošlosti – koja u ovom slučaju presuđenog ratnog zločinca pretvara u heroja. Ponovite to kroz nekoliko generacija, zadržite u javnom prostoru, pobrišite silovanja i ubijanja, pobrišite Druge kao žrtve, i dobili ste uspješnu politiku sjećanja u kojoj više niko ne vidi kratke zatvorske kazne niti traumatizirane žrtve. To je posljedica koje moramo biti svjesni kada govorimo o diskursku žrtve-veličanja-kažnjivost. Normalizacija negiranja ili opravdavanja ili veličanja se naprosto ne smije dozvoliti, a u ovim procesima više ne može biti pozicije ‘posmatrača’ (bystander).
Sa druge strane, preživjele susreću počinioce u tim istim lokalnim zajednicama. Ili zbog toga što nikada nisu procesuirani ili zbog toga što su svoju kaznu odslužili. To je užasna stvarnost prakse blagih kazni za ova krivična djela. ‘Normalan život’, razumijete, ovdje više ne postoji. Nije ni svrha obrisati i zaboraviti, već dostići društvenu odgovornost u kojoj žrtve i preživjeli/e imaju bar tu satisfakciju da je ono što su preživjeli kvalificirano kao zločin, da ne može postojati nekažnjivost i da niko ne može osporavati ili interpretirati činjenice drugačije od onoga kako je to presudama utvrđeno.
Pa ipak – jedno od najjezivijih mjesta gdje je počinjeno višestruko ratno seksualno nasilje danas neometano posluje kao hotel. Vilina vlas u Višegradu ilustrira svu surovost postkonfliknog negiranja žrtava. I mnoga druga mjesta stradanja u BiH su krajnje iskomercijalizirana i/ili ispolitizirana, naprosto oteta žrtvama, nastojeći ili da unovče stradanja ili da ih zatiru.
Teško je u ovakvim okolnostima očekivati detraumatizaciju. Nekada mi se čini da da najviši stepen koji možemo dostići jeste da prestanemo retraumatizirati. O oporavku, i inkluzivnosti, možemo govoriti tek na individualnom nivou, u individualnim naporima i uspjesima. A i to zavisi od toga koliko ‘sreće’ imate u odnosu gdje vam je prebivalište i kako vaš svakodnevni život izgleda. U 2020. godini, primjera radi, mi imamo projekte zatvaranja kolektivnih centara u kojima žive osobe sa statusom izbjeglih i raseljenih lica (njih preko 7000). Mnoge žrtve još uvijek žive u strahu, a većina njih ne može se vratiti u svoje prijeratne domove. Ili su ti domovi sada u ulicama i gradovima koji se diče ratnim zločinima i zločincima“, objašnjava Lejla Gačanica.

Teme poput seksualnog nasilja su izvan školskih programa

Tema seksualno nasilje nad muškarcima u ratu jedan je od najvećih tabua u poslijeratnom bh. društvu.
Riječ je o nedovoljno vidljivoj i istraženoj temi kojoj su posljednjih sedam godina takođe posvećene u zeničkoj Medici.
„Podrška Medice mi je pored moje porodice bila najvažnija jer sam moga biti ono što jesam, bez ikakve glume, pokazati potištenost, plakati, pričati i šaliti se i to mi je vraćalo snagu i danas mogu reći da poslije sivih oblaka dođe sunce, a to je moja porodica i Medica“, riječi su muškarca, žrtve seksualnog nasilja u ratu, koji je bio korisnik Medicinih usluga podrške i pomoći žrtvama.
Direktorica Husić napominje da iako su se seksualna nasilja nad muškarcima dešavala od samog početka rata te su određeni slučajevi procesuirani na Međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju, ova tema ipak nije dovoljno istražena i vidljiva.

„Rijetki muškarci su se odlučili zatražiti pomoć upravo u ženskim nevladinim organizacijama koje rade sa ženama, preživjelim seksualnog nasilja. Tako su se muškarci počeli obraćati i Medici vjerujući da će dobiti razumijevanje, podršku i da će diskrecija biti zagarantovana, odnosno da neće biti stavljeni na stub srama kao što su to doživljavali u nekim institucijama kada su pokušavali progovoriti i ostvariti svoja prava.
U BiH nema specijalizirani organizacija ni ustanova za rad s muškarcima koji su preživjeli seksualno nasilje. Stoga smo i mi u Medici odlučile da pružamo podršku i muškarcima. Vođene stručnim vrijednostima i principima, kao i spoznajama da trauma seksualnog nasilja ostavlja duboke posljedice prije svega na osobu koja je preživjela taj oblik traume a zatim i šire na porodicu. U radu s muškarcima je primjetno da nose dodatnu odgovornost koju im je nametnulo okruženje, obojeno patrijarhalnim utjecajima ‘da nisu više vrijedni kao muškarci’, ‘da su izdali muški rod’… a bilo je situacija i kad su fizički napadnuti nakon što su progovorili o traumi seksualnog nasilja. Silovanje i seksualno zlostavljanje muškaraca još uvijek je tabu tema, iako se sporadično otvara ova teme ali bez kontinuiteta nema suštinskih promjena a time i progovaranja. Naime radeći istraživanje s mladima na temu seksualnog nasilja u ratu, mladi su se pitali da li je uopće moguće da muškarci budu izloženi seksualnom nasilju i da li postoji i jedan slučaj u BiH. To govori da su teme poput seksualnog nasilja izvan školskih programa, a što se može povezati i sa rodnim ulogama i stereotipnim razumijevanjem a što njeguje tabu teme i stvara nove prostore za seksualno nasilje kako nad ženama tako i nad muškarcima“, kaže nam na kraju razgovora Sabiha Husić, direktorica Medice Zenica.

Memorijalizacija, kao treći stub tranzicijske pravde, važan je segment u kontekstu seksualnog nasilja, zahvaljujući čemu, kako kaže Lejla Gačanica, imamo kreiranje narativa zahvaljujući kojem su u fokusu žrtve a ne nacije.

„Svojevrsni pandan etnocentričnim politikama sjećanja predstavljaju umjetnički doprinosi u kreiranju ‘alternativnog’ narativa u čijem fokusu nisu pobjednici i nacije nego žrtve. Upravo u ovom segmentu se vide rodni pristupi temama nasilja i rata, poput filma Grbavica (Jasmila Žbanić, BiH) ili umjetničkih intervencija (npr. Elma Selman, ‘Crvene niti’, BiH), ili saradnji žrtava i civilnog sektora (npr. Mir sa ženskim licem, BiH). Umjetnost jeste jezik koji može premostiti etniju, drugost, i pobuditi empatiju van političkog diskursa. Možda je izlazak iz onoga što određuje ‘nas’ i ‘njih’ način da se suočimo sa teškom prošlošću. Projekti ženske usmene (h)istorije također prokazuju ljudsku stranu priče, bol i tugu koja je razumljiva svakoj etniji. Kao i činjenicu da ne mora biti obojena nacionalnošću ili religijom da bi bila stvarna i razumljiva. Umjetnička intervencija pretvaranja nogometnog igrališta na Kosovu u divovsku umjetničku instalaciju, s hiljadama haljina obješenih na štrikovima za sušenje oprane odjeće je prenijela snažnu poruku o broju preživjelih ali i destigmatizaciji žrtava seksualnog nasilja („Thinking of you“, Alketa Xhafa-Mripa, Kosovo). Važno je, za cijeli ovaj region, progovarati iz perspektive koja nije tek ‘ženska’ (jer ovdje je ‘žensko’ potisnuto, manje bitno, sramotno i lično). Koliko god zvučalo simbolično pa čak i ‘potrošeno’, glas žrtava i preživjelih je važno da se uvijek čuje“, smatra Lejla Gačanica, doktorantica pravnih nauka, nezavisna istraživačica i koautorica publikacije „Nazivanje ratnih zločina pravim imenom“.

„TRIAL International pomaže pojedinačne žrtve u njihovoj borbi protiv nekažnjivosti počinioca zločina počinjenih tokom rata u Bosni i Hercegovini, čije slučajeve i prati. Naravno, sa preciznim podacima o ukupnom broju predmeta koji uključuju ratno seksualno nasilje raspolažu nadležni sudovi, a Misija OSCE prateći rad sudova širom Bosne i Hercegovine je tokom godina sačinila temeljite izvještaje o stanju procesuiranja predmeta ratnih zločina u BiH. Prema njihovom izvještaju iz 2017 godine, pred sudovima u Bosni i Hercegovini od 2004. do 2016. godine okončano je 418 predmeta ratnih zločina protiv 614 optuženih. Od toga, 116 predmeta protiv 162 optuženih se odnosilo na predmete ratnog seksualnog nasilja“, objašnjava Berina Žutić Razić, pravna savjetnica TRIAL-a.

Duboko traumatizirano društvo bez mehanizama podrške direktnim žrtvama traume i bez efikasnog nastavka započetih procesa, uz postojeće ekonomsko siromaštvo i neodgovornost političkih predstavnika/ca svih nivoa, od lokalnih vlasti do najviših tijela države, vodi budućnosti u kojoj će trauma i dalje biti jedini zajedniči imenitelj, a sve ostalo, opet uz obilat doprinos institucija vlasti, faktor razjedinjavanja. Naša stvarnost pretvara se u pano za jeftine političke poruke u kojoj se krećemo izgubljeno, čekajući da žrtva dobije dignitet a ne služi kao sredstvo za potkusurivanje sa političkim neistomišljenicima/ama u ukupnoj mizoginoj atmosferi bosanskohercegovačkog društva.

*Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Anne Marie Alves-Ćurčić: Život je sve samo ne taj poslednji udah, ma kad i ma kako se dogodio

Anne Marie Alves-Ćurčić novinarka je televizije Al Jazeera Balkans i kreatorica platforme Za Tebe #VAZNOJE namijenjene podizanju svijesti o važnosti mentalnog zdravlja. Prije skoro dvije godine Marija, kćerka Anne Marie, preminula je od posljedica suicida.
Marija je bila vedra i uspješna dvadesetpetogodišnja djevojka, jedna od onih koje potvrđuju da depresija često nije nešto što okruženje može lako prepoznati. Zbog toga je nužno stalno podizati svijest o važnosti mentalnog zdravlja i činiti sve kako bi se suicid prevenirao. Za početak je važno govoriti. To Anne redovno čini, pružajući podršku drugima i slaveći Marijin život.

Piše: Kristina Ljevak

Iz Marijinog i niza drugih primjera vidimo da depresija nije nužno nešto što se prepoznaje i u površnom i u bliskom kontaktu, ali i da nije ono što će ljudi u neznanju poistovjetiti sa lošim raspoloženjem nazivajući sebe depresivnim.
Imamo poražavajuće statistike koje govore o broju suicida kod mladih od 15 do 29 godina i jednako poražavajuću statistiku o suicidu kao uzroku smrti.
Nakon lične tragedije i iskustava koja imate u komunikaciji sa ljudima koji prolaze kroz poteškoće a kroz inicijativu Za Tebe #VAZNOJE, šta je osim naravno detabuizacije važno učiniti da bi se široj javnosti približio problem depresije i mentalnog zdravlja općenito, te važnosti prevencije?

Mislim da je pre svega važno raditi na edukaciji jer je ona, u to sam duboko uverena, ključ efikasne prevencije. Ne smemo zaboraviti da živimo u sredinama u kojima nas prosto ne uče da prepoznamo svoje emocije, a da ne govorim o tom kulturološkom aspektu, toj transgeneracijskoj matrici u kojoj su tzv. „negativne“ emocije poput tuge, ljutnje, straha gotovo prokažene. Koliko ste samo puta čuli „nemoj da plačeš“, „ne budi kukavica“ i slično, a ne i pitanje – zašto plačeš, šta te je to uplašilo? I onda ne čudi što smo stigli do paradoksalne situacije u kojoj se, primera radi, kako u glavama dece tako i njihovih roditelja, odlazak kod školskog psihologa percipira kao kazna. Da se razumemo, nikoga tu ne želim da krivim, već želim da istaknem da i kao pojedinci, i kao društvo u celini, kontinuiranom, sveobuhvatnom edukacijom možemo razbiti te pogrešne matrice, te stereotipe, te predrasude koje prate temu mentalnog zdravlja. Moramo raditi na promeni odnosa prema sebi samima i shvatiti da briga o sebi znači kako brigu o fizičkom, tako i o mentalnom zdravlju. Nema zdravog tela bez zdravog duha, to često zaboravljamo – i zašto bi onda bio problem da, kao kad nas boli grlo, potražimo pomoć kada nas boli nešto u duši.

Društvene mreže i svijet influensera koji ih kreiraju su potpuno pomjerili granice intime. Uobičajene su situacije u kojima putem storija vidimo različite osobe na različitim vrstama kozmetičkih ili tretmana estetske hirurgije. Snima se u krupnom planu kako oklagije odnose celulit, vidimo epilaciju prepona, još je samo ostalo da nam pokažu stražnjicu. Ali nije mi namjera kritikovati influenserice, one su samo reprezentice stvarnosti u čijem kreiranju smo svi učestvovali. Spominjući ih želim vas pitati kako je po vašoj procjeni postalo potpuno uobičajeno otvoriti vrata kozmetičkih salona dok koristimo njihove usluge, a ćutati i dalje o psihoterapijskim seansama ukoliko na njih odlazimo?

Imajući u vidu to more predrasuda i stigmu kojoj su izložene osobe koje se nose sa psihološkim poteškoćama, to odsustvo razumevanja i podrške pa i unutar najužeg okruženja za posledicu ima upravo to što ste naveli. No, ono što je zaista strašno leži u činjenici da nismo ni svesni koliko su dalekosežne posledice – jako je važno da shvatimo da se veliki broj ljudi, upravo zbog predrasuda i stigme, nikada ni ne usudi ni da se poveri nekoj bliskoj osobi, a kamoli da potraži stručnu. Da, sramota je reći da idete kod psihijatra, psihologa, psihoterapeuta – brzina kojom će vam se nalepiti etiketa da ste „ludi“, da sa vama „debelo“ nešto nije u redu je prosto neverovatna. Ali, hajde da svi zajedno to menjamo. Hajde da shvatimo da svi imamo uspone i padove, da su oni sastavni deo života ali da se svako od nas sa tim različito nosi. Neko lakše, neko teže, svi smo različiti i imamo pravo na tu različitost. Hajde da zaista shvatimo da je OK i kad nisi OK. I da toga ne treba da se stidiš – da li te je blam da kada uganeš nogu, dobiješ upalu grla odeš kod lekara? Ne. Kada se nosimo sa nekom psihološkom poteškoćom sa kojom ne znamo kako da izađemo na kraj, moramo shvatiti da traženje podrške, traženje pomoći NIJE odraz slabosti, već ogromne snage koju nosimo u sebi.

Odluka da se govori o vlastitim psihičkim poteškoćama ili suicidu koji se dogodio u našoj porodici ma koliko bila društveno korisna podrazumijeva i opasnost od medijskih zloupotreba te se itekako mogu razumjeti oni koji su odlučili da ćute.
Stalno s razlogom skrećete pažnju kolegama/icama iz medija o načinima izvještavanja o suicidu, rekla bih nažalost neuspješno. Najčešće svaku tragičnu vijest te vrste prate ciklusi tekstova, od objavljivanja oproštajnog pisma ako ono postoji, do različitih nagađanja te pokušaja rekonstrukcije nečijeg život na osnovu fotografija na društvenim mrežama osobe koja je preminula.
Da li bi neka zakonska regulativa bila jedini način da se ovome stane jer se vjera u pozitivne pomake u profesiji davno izgubila?

Ne znam šta da vam kažem sem da nikada neću prestati da skrećem pažnju na to koliku odgovornost imamo kao novinari. Novinarski kodeks je po tom pitanju vrlo jasan, kristalno su jasne i preporuke za medije na tu temu. Da li bi usvajanje novih, oštrijih zakona nešto promenilo zaista ne znam – problem je što se ni postojeći ne primenjuju, odnosno krše bez ikakvih posledica, i to ne samo kada je reč o ovoj konkretnoj temi, problem je mnogo dublji i širi.

Mi živimo neku vrstu terora sreće, moramo da budemo nasmijani, uspješni, voljeni, ako to nismo onda je barem red da odglumimo. Ako imamo psihičke poteškoće najčešće u tom fotošopiranom svijetu koji nas okružuje nećemo vidjeti njegovu vještačku dimenziju nego samo prepoznavati nepostojanje vlastitih kapaciteta za „sreću“. Kako približiti ljudima da naše vrijednosti ne definiše naše raspoloženje?

Kako nisam stručnjak, izneću svoje laičko mišljenje. Naravno da taj imperativ „budi srećan, budi pozitivan, budi nasmejan, budi lep“ kojim smo svakodnevno bombardovani može imati ozbiljne posledice, u to nema nikakve sumnje, pritisak je zaista ogroman. No, mislim da ne bi trebalo ni pojednostavljivati to – pozitivno. Biti pozitivan za mene ne znači biti srećan 24/7 pevušeći „la vie en rose“ i praviti se da ti nije ništa dok iznutra sve boli. Tu pozitivnost pre svega shvatam kao proces sticanja veština, tehnika, mehanizama koji nam mogu pomoći da na jedan konstruktivan način sagledamo, pristupimo izazovima koje nam život nosi. To nipošto ne znači da je lako, da će se problem rešiti sam od sebe, od danas do sutra – reč je o procesu nalik rolerkosteru, koji sa sobom nosi i dobre i loše dane. Ono što je važno je da i kad su loši dani, i kada u tom procesu isceljenja tapkamo u mestu, da to ne shvatimo kao poraz, kao promašaj već kao znak da treba da zastanemo, da predahnemo dok ponovo ne skupimo snagu za sledeći korak i da pri tome budemo svesni da na putu oporavka svaki korak, pa i onaj koji nam se čini malim, beznačajnim, zapravo ima vrednost osvajanja Himalaja.

Koliko bi bilo nužno formiranje sistema podrške članovima porodice osobe koja je izvršila suicid?

Za početak, navela bih rezultate jednog istraživanja Univerziteta u Kentakiju iz 2018. koja su pokazala da jedan suicid direktno ili indirektno u proseku pogađa 135 ljudi. Dakle, nije tu samo reč o najužim članovima porodice, već i o prijateljima, poznanicima osobe preminule od suicida. Mislim da to dovoljno govori o tome koliko je neophodno razvijati sisteme podrške, raditi na prevenciji, edukaciji, destigmatizaciji, posebno ako se zna kakav nam je generalno odnos prema mentalnom zdravlju. Pri tome je sam fenomen suicida veliki tabu, a stigmatizacija osobe preminule od suicida i njenih bližnjih nije retkost, naprotiv.

Nakon Marijinog suicida pokrenuli ste grupu Za Tebe #VAZNOJE i danas se umjesto institucijama i stručnjacima ljudi sa psihičkim poteškoćama javljaju vama.
Znam da nema univerzalnih boli i da je svačije iskustvo individualno, ali može li se ipak napraviti neki presjek i navesti razloge i probleme sa kojima se ljudi najčešće javljaju? Da li je nedostupnost medicinskih usluga jedna od njih?

Mislim da su nerazumevanje i odsustvo podrške čak i unutar vlastitih porodica ključni problem s kojim se suočavaju ljudi koji nam se javljaju. Užasno je teško nositi se sa tim bremenom, sa tim osećajem potpune izolovanosti dok vas guta unutrašnji mrak. A ne želite taj mrak. Uz to, čak i kad smognete snage da se obratite za stručnu pomoć, veliko je pitanje kada ćete i kakvu pomoć dobiti. Uzmimo samo psihijatriju za primer – prema podacima Instituta za javno zdravlje Srbije koji su navedeni u Nacionalnom programu zaštite mentalnog zdravlja za period 2019. do 2026., na 100 hiljada stanovnika ima svega sedam psihijatara i 3,46 neuropsihijatara. Statistika je još gora u dečjoj/adolescentskoj psihijatriji – 1 (i slovima: JEDAN) lekar na 27.400 dece, odnosno adolescenata do 18 godina. I na sve to dodajte činjenicu da je, čak i sa zvaničnom prosečnom platom, za većinu građana privatna praksa nedostupna.

Ono što danas radite u slavu je Marijinog života, ipak me zanima koliko je iscrpljujuće pored vlastite boli svakodnevno se zahvaljujući grupi susretati sa boli drugih ljudi i nemoći da kao pojedinci dođemo do trajnih rješenja?

Naravno da ne možete ostati ravnodušni, naravno da se dešava da budem preplavljena ali sam naučila da stanem, da predahnem. Uz to, imam nesebičnu podršku fantastičnih žena koje sa mnom administriraju grupu i kojima bih, i ovim putem, želela da se od srca zahvalim – Anesa Vilić, Olivera Milošević-Plešinac, Milica Čalija, Katarina Subašić, Jelena Mirković, Mila Mirković, šta bih ja bez vas!

Divno ste u Al Jazeeranoj emisiji Heštag rekli da Mariju ne definiše završnih čin nego njenih blistavih 25 godina. Mislim da je nesposobnost da tako posmatraju stvari jedan od ključnih problema nekih drugih ljudi kojima se desio suicid u porodici. Kako približiti ljudima da između čovjeka i dijagnoze ne postoje znaci jednakosti, jednako kao što ne postoje između čovjeka i njegove smrti?

Teško je odgovoriti na ova pitanja jer se svako sa gubitkom drugačije nosi, ne postoje tu neka pravila i niko, baš niko ne treba da se oseća krivim zbog onoga što oseća… Ja prosto ne znam drugačije do ovako, slaveći ljubav, slaveći svu lepotu, svu blistavost onih koje neizmerno volim, koje nosim u sebi, slaveći život… A život je sve samo ne taj poslednji udah, ma kad i ma kako se dogodio.

Ne samo kod suicida nego i kod gubitaka drugačije vrste postoji iracionalni osjećaj bližnjih da su mogli učiniti nešto da to spriječe. Osim što je takvo razmišljanje užasno mučno jako je i neproduktivno. Jeste li imali takve faze i ako da kako ste ih se oslobodili?

Naravno da jesam, imam ih i dalje.

Da li ste nakon gubitka Marije potražili stručnu pomoć ili je grupa koju ste kreirali bila najbolji vid psihoterapije?

Jesam, do pokretanja grupe je došlo nešto kasnije. I dalje idem na psihoterapiju a sama grupa, kao što to između ostalog i piše u njenom opisu, predstavlja sigurnu zonu u kojoj se mogu razmenjivati iskustva, pročitati edukativni sadržaji iz proverenih izvora, dobiti podrška. Međutim, ona sama po sebi ne može biti zamena za stručnu pomoć ali smo svakako tu da ohrabrimo, da osnažimo jedne druge da je, ukoliko je potrebno, potražimo.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Rodna perspektiva pandemije koronavirusa – posljedice prirodnih i društvenih potresa nisu rodno neutralne

Fotografija preuzeta sa: europeanmovement.eu

Prva dva mjeseca iskustva borbe sa pandemijom koronavirusa nam je pokazalo da su žene, bilo da je riječ o medicinskim radnicama, radnicama u uslužnim djelatnostima ili prosvjetnim radnicama koje nisu imale iskustva sa online nastavom, na „prvoj liniji odbrane“. Očigledno je da možemo govoriti o rodnim perspektivama pandemije, čime se u ovoj zemlji jedino bave pojedinci/ke i organizacije civilnog društva dok oni/e koji su na pozicijama odlučivanja koriste i ovu situaciju za ličnu korist, a mediji najčešće nisu odlazili dalje od brojanja zaraženih i neselektivnog cjelodnevnog ugošćavanja političara/ki u televizijskim programima. Kriza uzrokovana brzim širenjem virusa COVID-19 u svim je društvima ogolila iskustveno potvrđenu činjenicu da posljedice prirodnih i društvenih potresa nisu rodno neutralne, odnosno da proizvode specifične nepovoljne posljedice po žene.

Piše: Kristina Ljevak

O tome je u publikaciji „Pandemija COVID-19: Rodna perspektiva“ koju je objavila Fondacija Friedrich Ebert Stiftung pisala prof. dr. Sanela Bašić, vanredna profesorica na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.

Ženska lica krize

Baveći se rodnom perspektivom COVID-a autorica je analizirala kako pandemija doprinosi produbljivanju rodne nejednakosti u oblasti zdravlja, produktivnog i reproduktivnog rada, porodičnog nasilja nad ženama i učešća u tijelima odlučivanja na političkom nivou u bosanskohercegovačkom kontekstu.
Profesorica Bašić napominje da krizna stanja imaju tendenciju ne samo kreiraju nove nego i intenziviraju, ojačaju ili pogoršaju manifestacije ranijih (nagomilanih) neadresiranih društvenih potreba i problema.
„Pokazuje se, i na globalnom i na lokalnom nivou, da trenutačna zdravstvena i društvena kriza izazvana pandemijom ima brojna ženska lica. U analizi koju spominjete pokušala sam ukazati na načine na koje ova izvanredna situacija uzrokovana pandemijom koronavirusa produbljuje i intenzivira (postojeće) rodne nejednakosti, doduše samo fragmentarno, u oblasti javnog i privatnog života. Naime, očigledno je da žene, u različitim društvenim ulogama i pozicijama koje obnašaju – kao zdravstvene radnice, kao prosvjetne ili socijalne radnice, kao radnice u uslužnim djelatnostima, kao majke itd. u iznimno rizičnim, nesigurnim okolnostima brinu za društvo, omogućavaju njegovo održanje, reprodukciju. S druge strane, ne može se reći da društvo uzvraća odgovarajućom brigom za te žene, vrednovanjem njihovog doprinosa, prepoznavanjem, priznavanjem i adresiranjem njihovih specifičnih potreba. Iako su kako kažem angažirane u profesijama koje su od krucijalne važnosti za kakvo-takvo normalno odvijanje života u nenormalnim okolnostima, iako su pogođene krizom na vrlo specifične načine, za donositelje odluka, za naše političke predstavnike i predstavnice ostale su nevidljive, njihove potrebe zanemarene. Primjerice, u potpunosti je izostala javne refleksija neprocjenjivog doprinosa prosvjetnih radnica (svjesno koristim ovaj termin isključivo u ženskom rodu jer žene-učiteljice, nastavnice dominiraju u osnovnoškolskom obrazovanju, i natpolovično su zastupljene u srednjoškolskom obrazovanju) nastavku redovnog obrazovanju i nastavnih aktivnosti putem online nastave, koja je do tog momenta bila velika nepoznanica kako za obrazovne radnice i radnike, tako i za đake/studente. U prva dva mjeseca pandemije nismo svjedočili niti jednoj inicijativi, prijedlogu ili mjeri koja bi npr. bila usmjerena prema konačnom vraćanju društvenog ugleda i digniteta ovoj za društvo vitalnoj profesiji“, kaže profesorica Bašić.

Zahvaljujući prepoznavanju pozicije žene tokom pandemijske krize Helsinški parlament građana Banja Luka odlučio je da pruža podršku telefonskog psihološkog savjetovanja. Dragana Dardić, izvršna direktorica ove organizacije govoreći o rodnim perspektivama pandemije govorila je i o zloupotrebama vanredne situacije.
„Generalno se krizne situacije, naročito u nedovoljno razvijenim demokratijama, mogu iskoristiti za različite zloupotrebe i zadovoljavanje interesa manjeg broja odabranih. Uostalom, afere sa nabavkom respiratora u Federaciji i zaštitne medicinske opreme u RS-u su to nedvosmisleno i pokazale. Dakle, odgovor na vaše pitanje je da, neki na pozicijama moći koriste ovu situaciju za ličnu korist. I da, u medijima nema dovoljno istraživačkih i polemičkih emisija koje bi otvarale različite teme bitne ‘običnim’ građankama i građanima u vrijeme pandemije. Ljudi su, zapravo, sve više zbunjeni kako brojevima oboljelih, izliječenih, umrlih… tako i mjerama i zabranama koje se mijenjanju iz sedmice u sedmicu. Kriza je takođe pokazala da nemamo ni približno spremne odgovore na pitanja koja se recimo tiču pristupa zdravstvenim uslugama ženama sa invaliditetom ili rada Sigurnih kuća za žene i djecu žrtve nasilja u vrijeme pandemije. Na samom početku krize Ženska mreža BiH je uputila dopis vladama oba entiteta pitajući ih šta konkretno misle preduzeti da sredstva zaštite dođu do najranjivijih kategorija žena, da ojačaju mjere zaštite u situacijama domaćeg nasilja i kakve ekonomske mjere će osigurati da ove kategorije ne budu izložene dodatnom siromaštvu i ekonomskom pritisku? Odgovorila je Vlada RS-a, kratko objasnivši da oni čine sve da ‘zaštite svakog građanina, bez obzira na pol, starosnu strukturu ili bilo koji drugi status’! Poslije toga su i sigurne kuće u RS-u tražile od Vlade da im dostavi tačno uputstvo za postupanje u vanrednoj situaciji. Nije mi poznato da su dobile odgovor. A šta reći o prosvjetnim radnicama koje su preko noći gurnuli pred kamere, bez ikakve pripreme i dovoljno kompetencija da vode ovakvu vrstu nastave, što je kod mnogih izazvalo frustracije i stres. Radnice u trgovinama su se, pak, isto tako našle u poziciji da se svakodnevno izlažu mogućnostima da budu zaražene, ali njima niko nije aplaudirao niti ih je pitao imaju li potrebnu opremu i da li je ta oprema adekvatna za višečasovni rad. U intervjuu za sajt HPG BL Mersiha Beširević je rekla da se lično, na terenu, uvjerila da su radnicama popucali kapilari u očima od tereta koji su prenosile na svojim rukama, da imaju glavobolje od otežnog disanja pod maskama i rane na rukama od sredstava za dezinfekciju. To je i bio jedan od razloga zbog kojih smo se odlučili da ovim grupama žena ponudimo besplatnu psihološku podršku, ako već ne možemo nešto drugo“, kaže Dragana Dardić.
Evelyn Regnery, predsjednica Odbora za prava žena i rodnu ravnopravnost Europskog Parlamenta tokom travnja pozvala je države članice na snažniju potporu žrtvama obiteljskog nasilja u vrijeme krize COVID-19, a s obzirom na to da je broj slučajeva nasilja u nekim državama članicama porastao za čak jednu trećinu. Slične podatke imamo i na globalnoj razini. Mislim da će političari, kako kažeš, biti okupirani saniranjem posljedica ekonomske krize. Na žalost, borba protiv nasilja nad ženama nije nešto što političari mogu kapitalizirati u svojim političkim igrama i deklarativno podržavaju borbu onda kada im je to zgodan PR potez. No ozbiljna politička volja za suzbijanje rodno utemeljenog nasilja nad ženama ne postoji ni u Bosni i Hercegovini ni u Hrvatskoj“, kaže Lana Bobić, feministička teologinja iz Hrvatske, aktivistica i suosnivačica brojnih inicijativa i između ostalog sagovornica HTV-ove emisije „Peti dan“.

Niz je razloga zbog kojih su prava žena tradicionalno na margini. Profesorica Bašić ukazuje na ponašanje na domaćoj političkoj sceni koja se od početka krize bavi sobom, „produciranjem raznorazni afera i skandala, a da su nekapacitirane, nespremne i nevoljne da se bave krizom i njezinim posljedicama“, smatra Bašić napominjući da je u pozadini izostanka angažmana posvećenog pravima žena posljedica omalovažavanja značaja i urgentnosti prava žena.

Prava žena ne treba ostaviti „za kasnije“

„Pogrešno se razumijeva – čak i unutar ženske populacije, da je fokus na ‘ženska pitanja’ u trenutačnoj situaciji svojevrsna distrakcija koja onemogućuje fokusiranje na ‘stvarne’ posljedice krize. I žene često pristaju na taj narativ po kojem ženska prava treba ostaviti za kasnije, za period kada vanredno stanje prođe. A ono što se zapravo stavlja na odgodu jesu njihovi životi, njihova dobrobit, njihova sigurnost. Na ovaj narativ ne treba pristajati, nego ga konstantno dovoditi u pitanje, i prokazivati kao lažni. Za sada je adekvatna i blagovremena reakcija vlasti na socio-ekonomske i druge posljedice pandemijske krize izostala. Ali to ne znači da treba odustati od zahtjeva da se kriznoj situaciji pristupi na rodno-osjetljiv način, kroz mjere koje uvode rodno-senzitivne javne usluge, boljem i efikasnijem pristupu mreži socijalne sigurnosti za porodice, povećanju plaća u sektorima brige, prepoznavanje i valorizacija neplaćenog, reproduktivnog rada, uključivanje žena u procese donošenja odluka, rodno-senzitivne politike razvoja, itd. I, da, nipošto ne bismo trebale generalizirati: nisu sve žene marginalizirane, postoje i one koje imaju moć da se istaknu ili ovu situaciju iskoriste za vlastitu promociju.
Međutim, ako je vjerovati prognozama koje predviđaju da su dalje pandemije ne samo izvjesne nego gotovo neizbježne, rodna jednakost ne može biti neko pitanje sa strane nego treba postati centralnim principom borbe protiv pandemije i njezinim posljedica, kroz prepoznavanje i redistribuciju opterećenja i tereta koji disproporcionalno pogađaju žene“, kaže Sanela Bašić, autorica publikacije „Pandemija COVID-19: Rodna perspektiva“.


Prof. dr. Sanela Bašić, autorica publikacije „Pandemija COVID-19: Rodna perspektiva“

Odnos religije prema pravima i sigurnosti žena u redovnim okolnostima takođe je jedno u nizu važnih pitanja čije se posljedice itekako mogu dodatno odraziti na pandemijske prilike. Lana Bobić i ranije je ukazivala na to da Rimokatolička crkva mora sigurnost žena staviti iznad nerazrješivosti braka.
Iz iskustva žena žrtava nasilja znamo da se nerijetko socijalne službe ponašaju slično vjerskim institucijama, nastojeći po svaku cijenu uvjeriti žrtvu nasilja da postoje veći problem nego što je ostajanje živjeti s nasilnikom. „Sinhronizovanost“ između vjerskog i sekularnog na štetu žena sugerišu da je prioritet „sačuvati porodicu“ ali svakako u heteronormativnom obliku i uobičajenoj „formaciji“.
„S obzirom na poruke koje slušamo iz Rimokatoličke crkve, ali i praksu Centara za socijalnu skrb, čini se da je prioritet zadržati obitelj u formi mama, tata i djeca, a ne sigurnost žrtava nasilja koje su u obitelji primarno žene. Ono što me posebno zabrinjava u praksi centara za socijalnu skrb, a čime se prečesto susrećemo zadnjih godina je inzistiranje Centara na suradnji i dogovoru oko skrbništva nad djecom između žrtava nasilja i nasilnika što nasilnici koriste da bi nastavili maltretirati žene. Žene koje zbog daljnjeg nasilja odbijaju suradnju proglašava se manipulatoricama koje djecu okreću protiv očeva. Tu dolazimo do kontroverznog koncepta tzv. otuđenja od roditelja. Uopće ne osporavam da postoje slučajevi konfliktnih razvoda u kojima djeca služe kao alat osvete partneru ili partnerici i to je nedopustivo. No spomenuto otuđenje od roditelja sve se više propituje kroz interdisciplinarnu analizu sudske prakse, prakse rada sa žrtvama nasilja i prevladavajućeg diskursa u obiteljskom pravu jer se pokazalo da se prečesto radi o alatu kojim najčešće očevi nasilnici ušutkavaju žene, ali i djecu žrtve nasilja. U siječnju 2020. je objavljena studija koja istražuje nastanak i razvoj ovog kontroverznog koncepta i ukazuje na zabrinjavajući obrazac korištenja tzv. otuđenja od roditelja u slučajevima obiteljskog nasilja nad ženama od strane očeva nasilnika. Studija govori o industriji koja okuplja eksperte, terapeute i pravnike koji zagovaraju oduzimanje djece „manipulativnim majkama“ i skrbništvo očevima, što ima devastirajuće posljedice za majke i djecu koje su žrtve nasilja. Mehanizam je poprilično perfidan, a predočit ću ga na vrlo pojednostavljenom, plastičnom primjeru. Žena žrtva nasilja želi samostalno skrbništvo nad djetetom s čime se slažu i djeca koja ne žele ocu koji je zlostavljao majku, a nerijetko i njih same. Majku se optužuje da je manipulativna i da truje djecu protiv oca, bez obzira na svjedočenje same djece te se dijagnosticira tzv. otuđenje od roditelja. Nasilje nad ženom i djecom pada u drugi plan i nasilnik zapravo postaje žrtva manipulativne žene koja je okrenula djecu protiv njega te se njegove šanse za puno skrbništvo, a onda i daljnje zlostavljanje žene i djece znatno povećavaju. Valjda ne trebam govoriti kakve posljedice na žene žrtve nasilja i njihovu djecu ostavlja ovaj perfidni mehanizam daljnjeg brutalnog sustavnog zlostavljanja žrtava nasilja. Posebno zabrinjava i što se ovaj perfidni mehanizam koristi i u slučajevima gdje su djeca bila žrtve nasilja, gdje ispada da djeca, pod utjecajem manipulativnih majki lažu o zlostavljanju koje je otac počinio nad njima. Zvuči kao horor film, ali je sve učestalija praksa, unatoč ozbiljnim kritikama znanstvene zajednice i stručnjakinja koje rade sa žrtvama nasilja“, objašnjava Lana Bobić.


Lana Bobić, feministička teologinja i aktivistica

Pitanje ljudskih prava žena van političke agende

Osim što su angažovane na nizu poslova koji podrazumijevaju prisustvo na prvoj liniji fronta tokom pandemije, žene su istovremeno zaposlene i u sektorima koji su i najviše pogođeni zabranom rada u vrijeme COVID-19. Bez sumnje će otpuštanje radnika/ca ili smanjenje plata najviše njih i pogoditi, a ekonomska nezavisnost jedan je od ključnih preduslova prevencije nasilja nad ženama. Ovaj problem, kao niz drugih, nisu tema naših političkih predstavnika/ca kada govore o ekonomskim posljedicama pandemije koronavirusa.
„Nažalost, ni ovo nije u potpunosti iznenađujuće. Našim političkim predstavnicima u FBiH trebalo je gotovo dva mjeseca da donesu taj famozni Korona zakon u cilju ublažavanja negativnih ekonomskih posljedica pandemije. I uz to, prema brojnim kritikama koji se na tekst zakona došle iz stručnih ekonomskih krugova, sindikata, političkih stranaka u vlasti i opoziciji riječ je o zakonu koji je gotovo konsenzualno ocijenjen kao loš, naročito zato što se predviđenima zakonskim rješenjima dodatni slabi pozicija radništva.
A evo i paradoksa koji oslikava nivo nebrige i ravnodušnosti spram ranjivosti žena i njihovih potreba: u društvu u kojem u ne-kriznim vremenima svaka druga žena starija od 15 godina života u BiH bila izložena rodno zasnovanom nasilju, nadležne vlasti/institucije za sve ovo vrijeme dok traje epidemija ne razmišljaju o mogućnostima da se ova situacija pogorša u novim kriznim okolnostima niti o mogućim mjerama usmjerenim na suzbijanju ili prevenciji nasilja prema ženama.
Dozvolit ćete mi jednu malu, ali važnu digresiju koja može biti ilustrativna kada je riječ o odnosu javnih vlasti spram ‘ženskih pitanja’. Početkom aprila europska javnost obaviještena je o alarmantnom porastu nasilja nad ženama u zemljama EU u prvoj sedmici od uvođenja mjera socijalne izolacije. Organizacije civilnoga društva, s tim u vezi, uputile su zahtjev nadležnim institucijama da informiraju javnost o tome kakvo je stanju u oblasti zaštite žena od porodičnog nasilja u BiH u uvjetima ograničenja kretanja, socijalnog distanciranja itd. Nije mi poznato da je do danas bilo koji nivo vlasti (10 kantonalnih, dvije entitetske vlade i Vijeće ministara), bilo koje od 13 resornih ministarstava na kantonalnom i entitetskom nivou, ili bilo koja institucija rodne ravnopravnosti u ovoj zemlji nije našla za shodno da izvijesti bosanskohercegovačku javnost o tome da li je ili nije došlo do porasta porodičnog, odnosno partnerskog nasilja nad ženama, na koji način se osigurava njihovo pravo na zaštitu pod novim okolnostima i slično“, navodi profesorica Bašić.

„Pitanje ženskih ljudskih prava, uključujući i ženska radna prava, nikada nije ni bilo na političkoj agendi. Ne postoji ni razumijevanje niti želja da se ovim pitanjem ozbiljno i sistematski pozabave. Mjere za ublažavanje posljedica krize su skrojene po potrebama poslodavaca, a ne radnika i radnica. Preuzimanje vlade da uplati doprinose i poreze na martovske plate nije dovoljno da se zaustave otpuštanja radnica i radnika. Uostalom, rečeno je da će se to namiriti iz Fonda solidarnosti, bar u Republici Srpskoj, koji opet pune radnici/ce dobrovoljnim odricanjima od dijela svojih plata. S druge strane, ovih zvaničnim mjerama vlade mnogi nisu ni obuhvaćeni. Kada se vidjelo da ekonomske mjere neće biti dostatne, krenulo se sa popuštanjem restrikcija i otvaranjem prodavnica, zanatskih radnji, kafića i to baš kada je broj zaraženih krenuo da raste, što zapravo govori da se ovdje ne radi o potrebi da se zaštiti zdravlje ljudi, već krah privrede. I pri tome niko od ovih na vlasti ne gleda na žene, njihove potrebe i stepen ugroženosti ovim stanjem. Koliko je meni poznato jedino je Agencija za ravnopravnost polova BiH zatražila od nadležnih institucija da prilikom donošenja i realizacije mjera vode računa o efektima koje njihove aktivnosti imaju na stanje ravnopravnosti spolova i položaj žena i djevojčica u našem društvu“, kaže Dragana Dardić.


Dragana Dardić, izvršna direktorica Helsinškog parlamenta građana Banja Luka
Fotografija preuzeta sa www.http://ba.n1info.com/

Nasilje nad ženom je posljedica strukturalnih nejednakosti

Profesorica Bašić dodaje da mi još uvijek nismo svjesni razmjera društvene katastrofe koja je pred nama i koja nam neminovno slijedi zbog na desetine hiljada izgubljenih radnih mjesta „i raširenih praksi degradacije, obezvrjeđivanja, i omalovažavanja radništva. Automatsko stvaranje ‘viška’ ljudi, nezaposlenih i bez šansi za uključivanje i integraciju u proizvodne tokove i radnu snagu, širenje zone nesigurnosti među onima koji ‘ostaju’ na poslu ukidanjem i/ili smanjivanjem osnovnih radničkih prava, stvorit će nove zone vulnerabilnosti. Čini mi se da će sve to neminovno rezultirati drugim talasom osiromašenja (prvi talas siromaštva posljedica društvene krize uslovljene ratom i tranzicijom), jer će pad zaposlenosti i navedene prakse obezvrjeđivanja radnika voditi značajnom pogoršanjem životnog standarda i mnoge gurnuti ispod ruba egzistencije. Istovremeno, porast nasilje nad ženama u porodici povezan je pogoršavanjem socioekonomske situacije u društvu. Pad kvalitete života, pogoršanje životnog standarda i nemogućnost da se izađe iz kruga deprivacije i siromaštva, i na prihvatljiv način brine o porodici podriva ključnu društvenu ulogu i dominantan rodni model (patrijarhalnog) muškarca – muškarca hranitelja. Dakle, opresija muškaraca od strane ekonomskog sistema i frustracija koju ona rađa jeste bitan faktor koji doprinosi muškom nasilju nad ženama, uključujući i interpersonalno nasilje.
U pozadini tjelesnog, psihičkog ili seksualnog nasilja nad ženom u porodici je gotovo uvijek strukturalno nasilje, nasilje koje izvire iz same organizacije društva, iz društvenoga tkiva, uključuje nevidljive i neopipljive prepreke za ostvarivanje osnovnih prava žena i prava na izbor. Nažalost, mi često – zbog toga što je jednostavnije uperiti prstom na konkretnog počinitelja i/ili konkretnu žrtvu – zanemarujemo činjenicu da je nasilje nad ženom općenito posljedica strukturalnih nejednakosti s kojima se žene suočavaju u svim područjima života od zdravlja i obrazovanja, preko rada i zapošljavanja, do učešća u tijelima odlučivanja. Ranjivost u javnoj sferi, osobito na tržištu rada reproducira i ojačava ranjivost u partnerskom odnosu“, smatra profesorica Bašić koja s razlogom podcrtava zanemarenu vezu između nasilja nad ženama i nejednakosti na tržištu rada a koja je kompleksna i višedimenzionalna, a društvene nejednakosti istovremeno su i uzrok i posljedica ekonomskog zlostavljanja.
„Socio-ekonomske nejednakosti, naročito diskriminacija na tržištu rada, čine žene ranjivima na kontrolirajuća i uskraćujuća ponašanja njihovih zlostavljajućih partnera u pristupu financijskim resursima. Istovremeno, nejednaka ekonomska moć, odnosno ekonomska ovisnost povećava rizik od zlostavljanja kod žena i vjerojatnoću da će žena ostati u nasilnoj vezi. Krug se ovdje ne zatvara, nego se nejednakost perpetuira specifičnom interakcijom posljedica zlostavljanja (fizičkih, psiholoških, ekonomskih) i ženine (ne)mogućnosti da ostvaruje i očuva svoj radni kapacitet i profesionalnu karijeru. Istraživanja (psiholoških) posljedica nasilja nad ženama nedvojbenu ukazuju na neke konstante, poput osjećaja straha, stida, niskog samopoštovanja, depresivnosti koje su u negativnoj korelaciji sa radnom produktivnošću, profesionalnim razvojem i razvojem karijere, čak i u okolnostima kada bismo mogli isključiti manifestne i latentne nejednakosti inherentne tržištu rada.
Bilo bi dobro kada bismo mogli jednostavno zaključiti da ključ rješenja za problem ekonomskog nasilja nad ženama leži u ekonomskom osnaživanju žene. Nažalost, stvarnost žena sa iskustvom nasilja je kompleksnija. Ekonomska neovisnost, odnosno plaćeni rad ženi često nije dovoljna garancija za život van (partnerskog) nasilja. Posebno ne u uvjetima kada su za posao koji obavljaju potplaćene, kada vlastitim primanja i raspoloživim novčanim sredstvima ne mogu zadovoljiti ni temeljne životne potrebe (najčešće ne samo za sebe nego i za djecu) poput stana, novca, usluga brige o djeci ili prijevoza. Zlostavljanoj ženi u takvim okolnostima ne preostaje ništa drugo nego ostati s nasilnikom, i nažalost to je ono što se u stvarnosti dešava,“ navodi Bašić dodajući da je ekonomska samodovoljnost nužna pretpostavka i ženske slobode i autonomije te da viši stepen ekonomske nezavisnosti povećava šanse žene da izađe iz nasilne veze, odnosno napusti nasilnika.
„Ekonomski nezavisne (i obrazovanije) žene mogu potencijalno raspolagati boljim materijalnim resursima za suprotstavljanje nasilju i stoga veću spremnost da napuste nasilne partnere. Međutim, za one skupine žena koje će u postpandemjskom dobu biti zahvaćane gubitkom ili smanjenjem prihoda, i prekarnošću ona će, bez značajnih podrške šire zajednice, ekonomska samodovoljnost će biti nedostižna. Dakle, nužna je promjena društvenog konteksta koji omogućuje kako interpersonalno nasilje nad ženama u porodičnoj sferi tako i sistemsko nasilje nad ženama, osobito u sferi rada. Nužna je promjena društva koje široko tolerira i podržava nasilje nad ženama, makar u naznakama kretanje ka društvu nulte-tolerancije na nasilje nad ženama“.

Balkanska i patrijarhalna interpretacija rodnih uloga nije nas zaobišla ni u vrijeme koronavirusa.
Bez obzira na to što svi pokazatelji govore o značaju žena tokom borbe sa virusom, što su na čelu niza regionalnih timova i institucija tokom pandemije žene, nerijetko će se njihov značaj dovoditi u pitanje a one same omalovažavati uz vječno propitivanje da li su dorasle zadacima koji se u slučaju angažmana muškaraca podrazumijevaju. Sigurno jedan od najradikalnijih primjera je onaj doktorice Darije Kisić Tepavčević, članice Kriznog štaba za suzbijanje COVID-19 u Srbiji, čije su se kompetencije pokušavale umanjiti zbog atraktivnog izgleda i koja je izravno omalovažavana u televizijskim emisijama jer su voditelji dovodili u pitanje njene sposobnosti zbog toga što je žena. Profesorica Sanela Bašić napominje da su kulturološke predrasude iznimno važne u razumijevanju načina na koji društvo oprirodnjuje i normalizira nasilje prema ženama.
„Naša patrijarhalna kulturi čija je suštinska karakteristika i danas dominacija muškaraca nad ženama bogata je brojnim i bogatim stereotipima koji naprimjer opravdavaju nasilničko ponašanje i prezir muškaraca prema ženi/mizogeniju, i ženu posmatraju kao svojinu (‘ženu i kapu lako je steći’) i da je treba prezirati i tući (‘ko se žene boji, gori je od nje’, ‘lajava žena, više puta bijena’, ‘ženu i zmiju udari u glavu’), te stereotipima o karakternim osobinama i izgledu žene – prema lijepoj ženi (‘lijepa žena, rijetko poštena’, ružna žena – dobar sluga’)

Danas se seksistički stavovi ispoljavaju u suptilnijoj formi

S druge strane, rodne predrasude, stereotipi rodne diskriminacije u smislu pojednostavljenih ocjena npr. da su žene glupe ili lukave, negativni stavovi prema ženama općenito imaju duboke i trajuće korijene u povijesti ljudske civilizacije. Prije manje od stojeća, liječnici i znanstvenici smatrali su da su ženin intelekt, njezina sposobnost učenja i obrazovanja, njezina sposobnost rasuđivanja i javnog djelovanja biološki ograničene. Ovakvi mizogini, seksistični stavovi doprinosili su održanju kulture muške dominacije i podčinjenosti žena. Ove predrasude nisu iskorijenjene niti su nestale, postaje i danas samo što su postale suptilnije, kompleksnije. Danas su akti otvorenog, averzivnog seksizam rjeđi. Teško bismo danas pronašli nekoga ko bi mogao argumentirano osporiti tezu da žene mogu biti podjednako uspješne u korištenju ekonomskih i društvenih mogućnosti i resursa, ako im se da ‘muška privilegija’, odnosno omoguće jednake pogodnosti koje su na raspolaganju muškarcima.
Danas se seksistički stavovi ispoljavaju u novoj, suptilnoj formi. Manje smo skloni staromodnih, tradicionalnim, konzervativnim predrasudama i uvjerenjima, ali opstaju ponašanja koja nisu konzistentna sa liberalnijim stavovima spram ženskih uloga, osobito u vezi uloge žene u porodici i (rodne) podjele rada u domaćinstvu, čak i za žene sa profesionalnom karijerom“, zaključuje Sanela Bašić autorica publikacije posvećene rodnoj perspektivi COVID-19. Naša sagovornica naglasila je i kako je nasilje nad ženom složen društveni fenomen koji pokriva širok spektar ponašanja eksploatacije, diskriminacije i dominacije koje podržava uspostavljeni socio-ekonomski poredak koji se ne može u potpunosti objasniti bez referiranja na seksističku prirodu društva. „Prethodno sam govorila o kulturi tolerancije na nasilje prema ženama. Ovakvi i slični rodni stereotipi, u konačnici rodne predrasude i seksizam jesu upravo u funkciji perpetuiranja te nasilničke kulture kroz umanjivanje značaja nasilja nad ženom kao društvenog problema, opravdanje i normalizaciju tog nasilja i negiranje odgovornosti društva“, dodaje profesorica Bašić.

Naša patrijarhalna pa i kapitalistička društva počivaju na ženskom neplaćenom i slabo plaćenom radu

„Stereotipi su u korijenu neravnopravnosti, diskriminacije žena pa i nasilja koje je oblik diskriminacije žena. Ona neumjesna pošalica ‘žena je za madraca, a ne za mudraca’ zapravo savršeno ilustrira problem seksističkih i šovinističkih predrasuda i odnosa prema ženama uopće. Mi možda mislimo da smo u 21. stoljeću to nadišli i nesvjesni smo koliko su takvi stavovi i predrasude ukorijenjeni u naše kulture i društva. Nego, kad smo kod mudraca, jeste li primijetili da imenica mislilac nema ženskog roda?
I u ovoj krizi brzo se pokazalo da se žene često nađu na prvoj crti kao one koje su puno zastupljenije u onim zanimanjima koja podrazumijevaju skrb i koja su slabije plaćena. Naša patrijarhalna pa i kapitalistička društva počivaju na ženskom neplaćenom i slabo plaćenom radu. Unatoč velikim pomacima kada je položaj žena u društvu u pitanju u zadnjih 100 godina, i dalje nam je normalno da žene preuzimaju puno veći dio brige o kućanstvu i djeci, a da rade kao medicinske sestre, čistačice, prodavačice. Bez obzira na to što žene češće studiraju medicinu i pokazuju bolje akademske rezultate pa i bez obzira na to što smo navikli na doktorice u ambulantama i bolnicama i dalje ćemo češće muškarca vizualizirati kao doktora, a ženu kao medicinsku sestru. I dalje puno više vjerujemo muškim nego ženskim autoritetima pa je tako moguće da se desi i ono što se desilo doktorici Dariji Kisić Tepavčević. Njen je krimen veći time što je ona uvjetno rečeno atraktivna. Jer žene na pozicijama autoriteta još donekle možemo probaviti ako su neugledne, uvjetno rečeno neatraktivne, ta što ostaje uvjetno rečeno neatraktivnoj ženi nego da bude pametna. Ali ako je žena na poziciji autoriteta, pametna i uvjetno rečeno lijepa, e taj krimen će joj društvo teško oprostiti. Načini na koji su se voditelji odnosili prema spomenutoj doktorici su razlog za suspenziju voditelja. Kada to bude praksa, onda će se početi iskorjenjivati i predrasude koje štete ženama i njihovom punom razvoju“, objašnjava Lana Bobić koja je u prethodnoj godini učestvovala u provedbi kampanje #pravdazadjevojčice u Hrvatskoj a čiji je slogan: ‘Ne boj se, nisi kriva’, a što su ključne riječi koje žene žrtve nasilja moraju znati. Činjenica je da je sistem uradio sve suprotno, dovodeći ženu u poziciju da se pravda ili osjeća odgovorno zbog nasilja koje je nad njom počinjeno.

Mizogina ideja da je žena uvijek kriva je duboko ukorijenjena

„Iza kampanje #pravdazadjevojčice i slogana ‘ne boj se’ i ‘nisi kriva’ stoji potreba da ženama baš s obzirom na sustavno nasilje koje proživljavaju damo do znanja da nisu krive i da nisu same. Osim toga, ključno nam je bilo osvještavanje šire javnosti o problemu, o činjenici da se mi kao društvo ne pitamo zašto je on silovao nego što je ona obukla i je li pila. O činjenici da žrtve nasilja nemaju povjerenja u sustav koji ih često izlaže sekundarnoj viktimizaciji gdje je ugled optuženog za nasilje prečesto veći prioritet od sigurnosti žena. Sve kreće osvještavanjem, jer kako ćemo raditi na problemu ako problema nismo svjesni. A mi uopće nismo svjesni koliko je mizogina ideja da je žena uvijek na neki način kriva duboko ukorijenjena. Mi stoljećima, da ne kažem tisućljećima slušamo izrazito mizogina tumačenja antropologije žene i njenih rodnih uloga. Da se poslužim religijskim arhetipovima, žena može biti ili Eva, grešna bludnica koja muškarca navodi na grijeh ili Marija, majka, djevica, svetica. Mi još uvijek nismo zbiljski osvijestili da su žene, kao i muškarci ljudska bića s najrazličitijim potencijalima i kapacitetima kako za emocionalno, tako i za racionalno, kako za ono dobro, tako i za ono loše. Ne postoje dva modela žene, postoji ih onoliko koliko žena ima. Cherish Kramarae pogađa ‘u sridu’ kada kaže da je feminizam radikalna ideja da je žena čovjek“, zaključuje Lana Bobić dodajući da kad uspijemo shvatiti „radikalnu ideju“ da je žena čovjek te kad uspijemo razgraditi sve predrasude utkane u naše svijesti, kulture, društva, sustave bi ćemo na dobrom putu ostvarivanja pravednijeg sistema i društva ravnopravnosti.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Dok je svijet još bio cijeli

Sjećam se, u ljeto 1984. godine lakirao sam parket u sarajevskom stanu. Ali sam farbao u pogrešnom smjeru, od ulaznih vrata prema balkonu, s kojeg se nisam mogao vratiti nazad po vlažnom podu, pa sam do jutra čekao da se osuši lak… Tako je bilo. Tako je i sada. Tvoj drug.

Razglednice za Aleša, iz knjige „Ovo vrijeme sada“ Semezdina Mehmedinovića

Piše: Kristina Ljevak

Nova knjiga Semezdina Mehmedinovića „Ovo vrijeme sada“ objavljena je u izdanju hrvatske izdavačke kuće Fraktura, kao i niz autorovih prethodnih, uključujući i roman „Me’med, crvena bandana i pahuljica“ nagrađen nagradama „Meša Selimović“ i „Mirko Kovač“ za najbolji roman objavljen 2017. godine na štokavskom govornom području.

Dio zapisa iz nove knjige mogli su se čitati na portalu Žurnal pod nazivom „Mali životopisi“ što je i najbolja formalna odrednica priča. Objavljivani su petkom u večernjem terminu, a iščekivanje životopisa podsjećalo je na nekadašnje svečane trenutke iščekivanja tekstova omiljenih kolumnista u vrijeme dok su postojali sedmični news magazini, a ti kolumnisti nisu bili prinuđeni pisati istovremeno za nekoliko web portala.

„Ovo vrijeme sada“ je kolaž od sjećanja na predratni i ratni sarajevski život autora te na onaj poslijeratni američki. Povratak u Sarajevo tema je zapisa iz sadašnjosti, ali nerijetko i oni podrazumijevaju sjećanje na prošlost, ljude koji su je obilježili, predmete u predratnom stanu koji nanovo otkriveni nakon 25 godina dobijaju novo značenje, poput podmetača za čašu, umjetničkog rada pokojnog prijatelja ili improvizovanog ukoričavanja knjige Sama Sheparda.
Kada bi u najkraćem onima koji ne poznaju ni Semezdinov kontekst ni junake i junakinje trebalo objasniti o čemu je knjiga, možda bi najispravnije bilo reći kako su to, između ostalog, zapisi o ljudima koji su vjerovali da će putem umjetnosti spriječiti rat.
A toliko je, kako valjda nikada kasnije neće biti, umjetnička scena Sarajeva kraja osamdesetih bila vitalna, da su njeni kreatori vjerovali u snagu koju umjetnost nažalost ne posjeduje.

Živio sam u prihvatljivom stanju samoće. I moram priznati da ima velike zavodljivosti u tome: stanuješ u zgradi, ili u kvartu grada u kojem niko ne govori tvoj jezik. A ti noć provedeš sastavljajući riječ uz riječ u svome tekstu, mučeći se s demonima nekog svijeta koji se tako neizbježno razlikuje od onog u kojem si upravo zatečen. Ta izolacija
meni je, prije više od dvadeset godina, bila uznemiravajuća, ali sam je s vremenom prihvatio, čak mi se čini da je podsticajno pisati u takvoj osamljenosti, bez stalnog ogledala u kojem vidiš svoga čitaoca.

Semezdin Mehmedinović, “Ovo vrijeme sada”

Zapisi i o objektivnoj snazi umjetnosti itekako su prisutni u Mehmedinovićevoj knjizi, a o tome možda najbolje svjedoči priča u kojoj radnici/e Hidrogradnje prihvatanju i učestvuju u stvaranju konceptualnu umjetnost koja se njegovala u sarajevskoj kafe galeriji Zvono, u mjestu u kojem je, kako autor opisuje, svjedočio smjeni dva režima, komunizmu i ovome nečemu što je nakon njega došlo i što vjerovatno više nikada svijet neće učiniti cijelim.

Opisujući američku epizodu kada je slučajno pozirao na večernjem aktu polaznicima škole slikanja, Mehmedinović piše kako se nadao da će umjetnici, koji su ipak bili amateri, primijetiti te to na papir prenijeti, kako se nešto u njemu te večeri promijenilo – nešto je te noći izašlo iz mene, neka zvijer što me je grizla iznutra…
Shvativši da je imao pogrešna očekivanja autor zaključuje da je ipak neophodno imati neki minimalni dar za gledanje. Ono čega nisu imali nevješti američki polaznici slikanja, Semezdin Mehmedinović ima na pretek. Taj nesvakidašnji dar za gledanje, primjećivanje detalja, iz kojih nastaju najljepše priče napisane na „našim jezicima“, bilo da je riječ o zajedničkom potpisu sa Márquezom, susretu nakon više od trideset godina na aerodromu sa osobom koju je poznavao, pamćenju rečenica koje bi izgovarali neki njegovi važni i dragi ljudi… Ili kako to piše Mehmedinović – Svijet koji se vidi golim okom uvijek sadrži više od onoga što smo u stanju vidjeti. Iza svake slike postoji još jedna slika, i još jedna, i još jedna…

Semezdnin Mehmedinović piše i o tome da ono što je očekivao ili tražio od Amerike tamo nije našao.
Pitanje je koliko, odlazeći na drugi kraj svijeta, a što je više posljedica nužnosti a ne izbora, formirani ljudi sa izgrađenim životom i navikama u matičnoj sredini mogu u onoj drugoj pronaći očekivano.
„Živio sam u prihvatljivom stanju samoće“, piše u novoj knjizi referirajući se na emigrantsko iskustvo. Oni/e koje taj dio posebno zanima a nisu čitali roman „Me’med, crvena bandana i pahuljica“ trebali/e bi to učiniti, možda i prije čitanja knjige „Ovo vrijeme sada“. Tamo će pronaći neke od najboljih opisa otuđenosti u savremenoj književnosti.
Iako mu to nije bila namjera, taj roman nam ukazuje i koliko je snage bilo potrebno da se ne odustane od pisanja, živeći u jednom jeziku, prevodeći vlastitu stvarnost u onaj jezik koji je ostao konzerviran u godini kada je napustio Sarajevo. A jezik je piscima sve, i ne samo njima.
„Egzil je bijeg od jezika. Istina je da nas stanje izmještenosti i život između svjetova trajno obilježavaju. Za one koji su me u Americi čitali ja sam bio pisac iz rata. Za one u Sarajevu bio sam pisac u egzilu. Nastojao sam iznevjeriti oba opisa, obje dijagnoze, koliko je to bilo u mojoj moći, ali uglavnom bezuspješno. Mi smo uvijek na kraju onakvi kakvim nas drugi vide“, piše Mehmedinović u knjizi „Ovo vrijeme sada“, dodajući kako je možda najviše vremena u Americi proveo u stanju unutrašnjeg egzila te kako je ipak za pisca od neprocjenjivog značaja iskustvo života u drugom jeziku.

Roman nagrađen nagradama “Meša Selimović” i “Mirko Kovač”

Pišući o jeziku autor daje jedan od najtačnijih opisa razlike između današnjeg i Sarajeva nekada.
„Jezik na kojem danas govorim i pišem, nakon godina provedenih u svijetu, podsjeća na jezik kojim se u Bosni i u Sarajevu pisalo i govorilo devedesetih. To je prirodno, jer nisam pratio promjene što ih je živi jezik tamo prolazio u zadnjih dvadeset godina. I upravo onoliko koliko se ta dva jezika razlikuju, tolika je i razlika između Sarajeva koje ja pamtim i ovoga današnjega.“ Možda bi, tragom Semezdinove spoznaje, bilo dobro sve naše individualne mijene imati na umu kada donosimo sudove.
Osim spomenute snage neophodne za nastavak pisanja u izmještenosti, bilo je potrebno i mnogo snage za donošenje odluke koja podrazumijeva da se život spakuje u jednu torbnu i ode na drugi kraj svijeta. Vjerujem da ništa manje teška nije bila odluka o povratku. Jer šta je garancija da je nešto ostalo prepoznatljivo od svijeta koji nam je bio blizak i u koji se vraćamo? „I kamo god dođem, ja neprestano stižem kući“, piše Mehmedinović. I jako je dobro ako je tako. Dobro je u prvom redu za književnost, jer ako je nešto autor dobio povratkom, to je vrijeme, a ogromna bi bila šteta da se krade od sna i kombinuje sa američkim televizijskim angažmanom vrijeme predviđeno za nastanak vrhunske književnosti.

Prethodni, više puta pomenuti roman Semezdina Mehmedinovića „Me’med, crvena bandana i pahuljica“ među najboljim je djelima napisanim u posljednjoj dekadi postjugoslovenske književnosti.
Razmišljajući o poziciji autora pred praznim Wordom nakon vlastitog remek djela i potpune promjene životnih okolnosti, pitala sam se da li je moguće jednako nastaviti.
Nakon čitanja knjige „Ovo vrijeme sada“ jasno je da nema mjesta za bilo kakve čitalačke strahove.
Dok god bude stvarao, Semezdin Mehmedinović činiće to jednako uspješno. Ako bolja ili drugačija prošlost bude i dalje njegova tema, na medaljone od sjećanja stavljaće najfiniju pozlatu, stvarajući užitak u čitanju, doprinoseći vjeri da ako je nekada moglo, možda je ponovo moguće da svijet „zacijeli“.

Reproduktivno i mentalno zdravlje žena tokom pandemije koronavirusa


Fotografija preuzeta sa www.libela.org

Fond Ujedinjenih nacija za stanovništvo (UNFPA) upozorio je da bi mjere socijalne izolacije, uvedene zbog pandemije koronavirusa širom svijeta, kao jednu od posljedica mogle imati i oko sedam miliona neplaniranih trudnoća. Organizacije civilnog društva diljem Evrope (među kojima je i Sarajevski otvoreni centar) uputile su zajedničku izjavu vladama u kojoj traže da osiguraju siguran i pravovremen pristup prekidu trudnoće na zahtjev u vrijeme pandemije koronavirusa. Tokom vanrednih mjera u zdravstvenim ustanovama medicinske usluge mogle su dobiti trudnice, onkološke pacijentice i hitni slučajevi.
Ova tema, kao i brojne druge nisu bile u središtu pažnje tokom cjelodnevnog medijskog izvještavanja posvećenog pandemiji COVID -19. O trudnicama i porodiljama imali/e smo priliku slušati i čitati najčešće u kontekstu zaraze i smrti, o reproduktivnom zdravlju žena i njegovoj ugroženosti ne, osim kada bi reagovale organizacije civilnog društva, posebno one sa međunarodnim predznakom.

Piše: Kristina Ljevak

Osim što nam je iz ličnih razloga važan sistem zaštite u Bosni i Hercegovini, moramo na umu imati i širi plan te zloupotrebu vanredne situacije u zemljama u kojima bi vlast nametnula zakone kojima bi oduzela već ograničeno pravo abortusa i pravo seksualnog obrazovanja kao što su Poljska i Slovačka, a o čemu govori Delila Hasanbegović, programska koordinatorica Sarajevskog otvorenog centra.
„U zemljama poput Grčke su aktivne kampanje u javnom prostoru koje pozivaju na zabranu abortusa.
Nažalost, informacije o pružanju zdravstvenih usluga za BiH nemamo jer je teško doći do rukovodstava zdravstvenih ustanova u vrijeme kada je prioritet tretiranje COVID-19. Teško je i u ‘redovnim’ okolnostima, kada smo radili istraživanja o dostupnosti prekida trudnoće, bilo doći do takvih, potpunih i pouzdanih informacija. Ono što se može pretpostaviti je da su i dalje najugroženije žene koje žive u mjestima udaljenim od centralnog doma zdravlja/bolnice/ordinacije, žene lošeg ekonomskog stanja, žene s invaliditetom (obzirom na ograničenja u pristupu ginekološkim uslugama za različite vrste invaliditeta), nezaposlene žene (koje nemaju obvezno zdravstveno osiguranje), Romkinje, maloljetnice i sl. Nemamo dostupnu statistiku o broju i vrstama prekida trudnoće ni u redovnim okolnostima. U ovo vrijeme kada mnoge žene i obitelji gube poslove i primanja, nemoguće je doći do kontracepcije koja je skupa i ograničena, do abortusa na zahtjev – usluge koja se skupo plaća, medikamentoznog abortusa koji je također izuzetno ograničen, negdje i nedostupan… U uvjetima ugrožene egzistencije, jasno je da je i pristup prekidu trudnoće skoro nemoguć“, objašnjava Hasanbegović, referirajući se i na zastupljenost tema reproduktivnog zdravlja i drugih koje nisu bliske kapitalističkoj logici u domaćim medijima.
„Meni mediji svakim danom postaju sve neshvatljiviji. Porazno je kako ne vide svoju ulogu dalje od društva spektakla i senzacije. Naravno, čast izuzecima, ali i kada se posvete analitički nekoj temi poput ove, to prođe nezapaženo. Ne zanima ih prekid trudnoće, nasilje u porodici koje raste (žrtve su posebno ranjive sada jer je kretanje ograničeno i jer gube ekonomsku stabilnost), prava i životi LGBTI osoba, radnica/ka u trgovinama, uslužnim djelatnostima, porodilje, porodice i djeca kojima se oduzimaju mizerne novčane pomoći, životi Roma/kinja koji su inače na marginama, život i (ne)prilike osoba s invaliditetom… To nam je dokaz da su i mediji odavno u raljama kapitalističke logike, tj. prodaju ono što donosi gledanost/slušanost.“

U Bosni i Hercegovini postoje najmanje tri zdravstvena sistema

Svodeći svoj rad na prijem hitnih slučajeva medicinske ustanove su postupile savjesno u okviru suzbijanja pandemije koronavirusa, ali i takav pristup otvara pitanje kakvu svijest o važnosti seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava imamo u društvu i kakav je generalno nivo brige u ovoj oblasti, kako napominje Tanja Mandić Đokić, sociologinja i aktivistica, autorica publikacije o pristupu zdravstvenoj zaštiti žena koju je svojevremeno objavila Fondacije Cure.

„Upravo to utiče na činjenicu da se mnoga zdravstvena stanja iz oblasti seksualnog i reproduktivnog zdravlja, uključujući i prekid trudnoće ne smatraju ‘hitnim stanjem’. Za prekid trudnoće je upravo to apsurd, s obzirom na to da je riječ o zdravstvenoj intervenciji koja je vremenski zavisna i ne može biti odgođena. Nemam podatke iz prakse koji govore kako je pristup ovoj vrsti zdravstvenih usluga funkcionisao (vjerujem da će biti istraživanja i analiza na ovu temu u budućnosti), možemo samo pretpostaviti da je bilo različitih pristupa i iskustava s obzirom na to da u BiH postoje najmanje tri zdravstvena sistema. Ono što im je zajedničko je da su oslabljeni, da ni uslovima redovnog funkcionisanja nisu mogli da se podiče pristupačnom i efikasnom uslugom za sve kategorije stanovništava (posebno vulnerabilne kategorije) i sasvim je očekivano da nisu mogli da odgovore na problem na koji upozorava UNFPA“, objašnjava Mandić Đokić napominjući da je pitanje seksualnog i reproduktivnog zdravlja, odluka žena i muškaraca o seksualnom životu, njegovoj sigurnosti, odlukama o potomstvu u našem društvu i dalje tabu.

„Tokom pandemije u Sarajevu su nastavile sa radom većine privatnih klinika i ordinacija tako da su u tim ustanovama pacijentice mogle dobiti navedene usluge ako su bile afebrilne i epidemiološki uredne anamneze. Koliko mi je poznato da se na Ginekološkoj klinici u Sarajevu također tokom pandemije radili hitne ginekološke intervencije i prekidi trudnoće medicinske opravdanosti“, objašnjava ginekolog, dr. sci. Emir Magmutbegović koji radi u Zavodu za zdravstvenu zaštitu žena i materinstva kantona Sarajevo te vodi savjetodavnu web stranicu eGinekolog.
Na pitanje koliko je rizično da žene čekaju na pregled ukoliko je na Papa testu uočljiva neka promjena, dijagnosticirana naprimjer pred pandemiju, naš sagovornik navodi da se neko vrijeme može sačekati. „Mislim da bilo kakva promjena na Papa testu može čekati na intervenciju mjesec dana, izuzev možda karcinoma koji krvari ali to stanje je iznimno rijetko“, kaže doktor Magmutbegović.

Pored fizičkog zdravlja žena, tokom pandemije i mimo nje, važno je govoriti o mentalnom, posebno u vrijeme trudnoće u kulturi u kojoj se podrazumijeva da je majčinstvo istovremeno i najveća radost što nije slučaj ako se dogodi trudnička ili postporođajna depresija, a u vrijeme izolacije i straha od zaraze i rizici za psihičku nestabilnost su veći.
Provodeći kampanju „Nevidljivi problemi o kojima ne govorimo” Centar za psihoterapiju „U povjerenju” nastoji širu javnost senzibilizirati za mentalne teškoće i poremećaje karakteristične za period trudnoće i nakon njega. Zbog društvenih očekivanja i pogrešnih uvjerenja da je trudnoća i majčinstvo nešto što podrazumijeva isključivo i samo prijatna i pozitivna osjećanja, žene koje ne dožive takvo iskustvo razvijaju lošu sliku o sebi i misle da nisu dobre ni kao žene, a ni kao majke, objašnjava Milijana Niškanović, psihologinja i psihoterapeutkinja Centra za psihoterapiju „U povjerenju“.
„O psihologiji majčinstva se malo govori te se onda i malo zna. Trudnoća i period nakon poroda je period koji predstavlja najznačajniju promjenu u životu žene te kao takav neminovno sa sobom nosi i prijatna i neprijatna osjećanja. Svaka promjena pa i ona željena zahtjeva prilagođavanje, a svako prilagođavanje iziskuje dodatni napor koji prate i neprijatna osjećanja i stanja: strahovi, burne reakcije, preispitivanja i dileme. Važno je da se i žene a i šira javnost upoznaju sa karakteristikama ovog perioda – žene da bi se bolje pripremile i prilagodile na promjene, a zajednica imala razumijevanje i pružila podršku. Ovo je važno pogotovo u situacijama u kojima emotivne poteškoće sa kojim se određene žene suočavaju u značajnoj mjeri otežavaju njihovo svakodnevno funkcionisanje, poput depresije i anksioznosti. Upravo zbog očekivanja da trudnoća predstavlja blaženo stanje, te da period dolaska bebe treba da bude ispunjen radošću i srećom, otežava ženama da prihvate da im je teško i da im treba stručna pomoć i podrška. U većini slučajeva i kada se usude da to verbalizuju najčešće se susretnu sa komentarima da ne bi trebale tako da se osjećaju, da to nije ništa i da će proći. Što samo umanjuje svaku dalju šansu za traženje i dobijanje pomoći a time i prevazilaženja poteškoća“, smatra Niškanović.

Vanredne okolnosti izoštravaju loše stanje koje inače živimo

Sve što u redovnim okolnostima nije učinjeno kako treba, u vanrednim je poprimilo šire posljedice.
Bez sumnje bi generalno, a posebno u vrijeme pandemije kronavirusa i smanjene mogućnosti kretanja bilo manje posljedica po zdravlje žene i neželjenih trudnoća da kontracepcijska sredstva nisu isključivo dostupna na komercijalni način, da je riješen prekid trudnoće medikamentima ili da imamo dostupnu vakcinu protiv HPV-a ako ne govorimo samo o prekidima neželjene trudnoće nego reproduktivnom zdravlju žena općenito.
„Vanredne okolnosti su ogledalo koje izoštrava loše stanje koje inače živimo, i dodatno ga intenzivira, tj. otežava. Nesumnjivo bi reproduktivno zdravlje žena bilo kvalitetnije da je kontracepcija dostupnija i besplatna, tj. pokrivena obveznim zdravstvenim osiguranjem jednako na cijelom teritoriju BiH. Prekid trudnoće medikamentima je naučno dokazano efektivan i siguran, fleksibilniji način koji bi, upravo u okolnostima smanjene mogućnosti kretanja, pomogao mnogim ženama i porodicama. Vakcina protiv HPV-a, koja nije na esencijalnoj listi lijekova u BiH niti je uključena u program obvezne imunizacije, može toliko učiniti na prevenciji i kontroli bolesti, posebno je značajna ženama koje se u situaciji koronavirusa bore s tim problemom. To su samo neki od primjera, a ima ih mnogo u sferi reproduktivnog zdravlja i prava koja su nedostupna“, kaže Delila Hasanbegović iz Sarajevskog otvorenog centra.
Da su sve slabe tačke osnovnih sistema koje treba da garantuje jedna država svojim građanima/kama (a među njima su svakako zdravstveni i obrazovni sistem) u vrijeme ovakvih kriza dodatno naglašene, slaže se i Tanja Mandić Đokić.
„Ovo je vrijeme za preispitivanje svih zemalja o njihovoj opredijeljenosti da se ulaganja u zdravstvo svedu na minimum i da se sve što ne donosi očigledan i brz profit podredi eliminisanju. To je neoliberalna kapitalistička doktrina čije vrijednosti će, nakon ove pandemije, vjerujem doći pod lupu. Ne možemo ne ulagati u nauku, zdravstvo, javno zdravlje jer nije profitabilno i to tako funkcioniše (na klimavim nogama) kada je sve ‘pod kontrolom’, a onda se dogodi nepredviđena pandemija i mi nemamo odgovor. Naravno da ne možemo ni graditi zdravstvene sisteme kao da je vanredno stanje, ali neku vrstu rezerve moramo imati“, objašnjava Mandić Đokić.
„Ja sam dobio informaciju koja nije provjerena a odnosi se na to da je Ministarstvo zdravstva Kantona Sarajevo u saradnji sa nekom međunarodnom organizacijom prije pandemije imalo namjeru da pokrene kampanju promocije vakcinacije protiv HPV. Imunizacija bi uveliko pomogla prevenciji HPV-a, ali s obzirom na iskustvo koje su imale susjedne zemlje to je dugotrajan, mukotrpan i skup proces. Kako kod nas još nije ni počeo mislim da će još dosta vremena proći dok imunizacija zaživi u BiH. Do tada ćemo biti oslonjeni što se tiče prevencija na Papa test ili eventualno HPV tipizaciju“, kaže ginekolog Mahmutbegović.

Vraćajući se ponovo mentalnom zdravlju žena a u prvom redu trudnica, treba napomenuti okolnosti koje nisu bile idealne ni ranije kada je psihološka podrška bila dostupnija, jer ne postoji intenzivna navika obraćanja za pomoć, tako da je ona još manje prisutna u okolnostima kada su usluge psihološkog savjetovanja ograničene ili nedostupne.
„Cijela situacija vezana za koronavirus je samo dodatno otežala situaciju trudnica, intenzivirala brige, strahove i doživljaj bespomoćnosti. Međutim treba istaći da su i različiti vidovi pomoći i podrške koji su se intenzivnije nudili u ovom periodu ponukale mnoge da potraže pomoć, što je dobra strana cijele priče“, objašnjava psihologinja Centra „U povjerenju“ Milijana Niškanović koju smo pitali i koje su preporuke za trudnice koje iz različitih razloga ipak ne mogu pristupiti online platformama ili drugim kanalima za psihološku podršku.
„Ono što je važno u ovom periodu je da koliko god mogu vode računa o sebi: redovno se hrane, spavaju i odmaraju, jer su redovan san, odmor i zdrava ishrana osnova i fizičkog i psihičkog zdravlja, strukturišu svoju svakodnevicu, odnosno imaju ustaljeni raspored svakodnevnih aktivnosti kako bi osigurale sebi predvidljivost i time smanjile napetost, da održavaju kontakte online putem sa osobama sa kojima im je prijatno i od kojih mogu da dobiju razumijevanje i podršku te da ograniče izloženost medijskim sadržajima i informišu se putem provjerenih izvora. Takođe ih pozivam da na našoj web stranici carpediembl.org potraže priručnike koji se odnose na zaštitu i unapređenje mentalnog zdravlja u ovom periodu, a koje smo pripremili i za njih i za bliske članove porodice“, napominje Niškanović.

Žensko tijelo i reproduktivno zdravlje su uvijek više vjersko i političko a ne medicinsko pitanje

Vraćajući se reproduktivnom zdravlju žena i pravima važno je napomenuti da je jedan od niza problema prisutnih u BiH i taj što se ono najčešće doživljava isključivo kao medicinsko a ne političko pitanje.
Delila Hasanbegović ističe kako je riječ o taktici politike „koja donosi sve bitne odluke i strategije reproduktivnog zdravlja, usmjerene na medikalizaciju osnovnih prava i potreba, a ta pretjerana medikalizacija od uobičajenih pojava i stanja kreira poremećaje. To vidimo kroz primjere transrodnosti, interspolnosti, pobačaja, poroda itd. Ljudska prava se ograničavaju pozivajući se na struku, na potrebu da je doktoru sve ‘potaman’, da se dovede procedura do kraja, a život, tijelo, odluke osobe se stavljaju u drugi plan. Mislim da je očigledan primjer ovoga koncept porođaja koji se isuviše medikalizira, izuzimajući potrebe i želje žene kao osobe koja donosi taj život na svijet. Dosta se o ovome govori u Hrvatskoj kako znanstveno, tako i kroz javno prenošenje iskustava porođaja iz klinika i bolnica“, navodi Hasanbegović.
„Žensko tijelo i reproduktivno zdravlje, a posebno kontrola rađanja je, kroz istoriju uvijek bilo više vjersko i političko nego medicinsko pitanje. I još uvijek je, naravno, na negativan način. Međutim, kada su reproduktivna prava u pitanju, nekako smo se licemjerno ‘sakrili’ iza medicine. Šta god to znači, kao da medicina nije dio društvenog sistema. Pa upravo ova pandemija govori o tome da medicina i te kako može da utiče na političke odluke. Po istom principu, medicina bi mogla da bude saveznik u zalaganju za reproduktivno zdravlje i prava, polazeći, ako ništa drugo, od opšte definicije zdravlja Svjetske zdravstvene organizacije koja kaže da je ‘zdravlje stanje potpunog fizičkog, mentalnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i onesposobljenosti.’ Nemogućnost pristupa kontracepcijskim sredstvima (za sve građane i građanke), nemogućnost prekida trudnoće na različite sigurne načine, pristupa preventivnim pregledima, diskriminacija, stigmatizacija prilikom pružanja medicinskih usluga nam se nekako ne uklapaju u ovaj koncept. To nije slabost medicine, već političkih odluka koje utiču na medicinu. Savremena nauka i razvoj tehnologije moraju biti naši saveznici u osiguravanju poštovanja ljudskih prava, na svim poljima“, navodi Tanja Mandić Đokić.

Ako je za utjehu, iako nemamo precizne podatke, napomenuću da u Bosni i Hercegovini za razliku od Hrvatske nemamo intenzivnu praksu pozivanja na prigovor savjesti ljekara u slučaju vršenja prekida trudnoće.
Priziv savjesti, kako navodi Delila Hasanbegović, posebno je „zanimljiv“ u pravnom segmentu.
„Kako ‘pomiriti’ obvezu pružanja usluge i pravo na slobodu religije i uvjerenja (koje je upitno za medicinske stručnjake koji su se obvezali učiniti najbolje za pacijenta). Nije nam poznato da li ima takvih situacija u Bosni i Hercegovini, rekla bih da ima, ali nisu još došli do javnosti. Postoje kampanje i udruženja u Hercegovini i Banjaluci koja su anti-choice orijentirana. U bh. javnom diskursu još uvijek nije prisutna rasprava intenzivna kao u susjednoj Hrvatskoj, i nadam se da do pokušaja ograničenja tako ovdje neće doći (koliko god to mogli očekivati). Zanimljivo je da se medicinski radnici ne pozivaju na priziv savjesti kada medicinske usluge pružaju počiniteljima krivičnih djela, pa ni onih najtežih, ali to čine kada su u pitanju seksualna i reproduktivna prava žena. Licemjerno, neprofesionalno i porazno“, zaključuje Hasanbegović.

Kada govorimo o reproduktivnom, mentalnom i svakom drugom zdravlju žena, u vrijeme pandemije koronavirusa i mimo njega, moramo imati na umu okolnosti koje su postojale prije vanredne situacije i činjenicu da svaka promjena uobičajene životne dinamike vodi ka usložnjavanju neriješenih problema. A to je, ako govorimo o ženama, dostupnost kontracepcije, imunizacije, liječničke njege… svih žena, neovisno o tome gdje žive, kakve su im finansijske prilike i koliko su im dostupne informacije jer zdravlje žena ne smije da bude privilegija onih koje sebi mogu osigurati privatnu zdravstvenu njegu nego obaveza koja će u svim segmentima biti dostupna u sistemu javnog zdravstva.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Nasilje nad ženama u vrijeme pandemije koronavirusa i pogrešna vjera u opravdanost vlastite podređenje pozicije

Fotografija preuzeta sa www.femisfera.com

Pandemija koronavirusa potvrdila nam je kako najčešće neriješeni problemi u redovnim okolnostima na „dodatnu naplatu“ dolaze u vanrednim situacijama. Da je mehanizam zaštite žena žrtava nasilja bolje funkcionisao, da žene žrtve nasilja nisu isključivo usmjerene na sigurne kuće, a sigurne kuće nerijetko „same na sebe“, vjerovatno ne bismo bilježili/e porast broja neriješenog nasilja nad ženama kakav se desio od početka pandemije koronavirusa. Nažalost, Bosna i Hercegovina nije usamljen primjer i riječ je o svjetskom trendu, ali i o drugačijim mjerama zaštite nego što je to kod nas slučaj.

Piše: Kristina Ljevak

I dok su nas u trivijalizaciji stvarnosti zatrpavali informacijama na koji način struktuirati dan, ofarbati ogradu, ispeći kolač ili napraviti kućni manikir, neke žene nisu uopšte znale da li će dočekati novi dan. Bile su sa nasilnikom u izolaciji, bez mogućnosti komunikacije van zajedničkog doma, bez načina da nekoga informišu o vlastitoj situaciji. A nasilnici su postali dodatno agresivni jer su im sadržaji poput kafane ili kladionice bili onemogućeni…
Iz Fondacije lokalne demokratije unutar koje djeluje i sigurna kuća kažu kako je i ovoga puta institucionalna podrška sigurnim kućama izostala.
„Fondacija lokalne demokratije je upućivala niz dopisa Vladi Kantona Sarajevo, Ministarstvu za rad i socijalnu politiku Kantona Sarajevo u namjeri da zajednički iznađemo rješenje koje bi bilo najadekvatnije za smještaj žena tokom pandemije, poštujući sve mjere prevencije i čuvanja zdravlja uposlenika, žena i djece koje su već na smještaju. Mi kao nevladina organizacija nemamo kapacitete da sami podnesemo troškove izmijenjenog rada, te nam je podrška neophodna što sistemska i nadležnih institucija tako i donatora. Imali smo sastanke sa Gender centrom i Agencijom za ravnopravnost spolova kao i sa donatorskim međunarodnim organizacijama i započeli smo aktivnosti na realizaciji mjera kako bismo prilagodili rad“, kaže Dželila Mulić-Čorbo psihologinja i sistemska porodična psihoterapeutkinja iz Fondacije lokalne demokratije.

Pogoršanje postojećeg nasilja tokom pandemije COVID-19

U tuzlanskoj Sigurnoj kući Vive žene rad tokom pandemije koronavirusa prilagodile su osiguravajući dodatne telefonske linije za pružanje podrške žrtvama nasilja ali i svim građanima/kama kojima je potrebna psihološka podrška. Takođe su omogućile psihoterapijsku pomoć putem mobilnih aplikacija.
„Prijem u Sigurnu kuću smo ograničile tako da žrtva treba imati potvrdu da je negativna na koronavirus, te u tom smislu u suradnji sa Ministarstvom zdravstva osigurali hitno testiranje žrtava isključivo na zahtjev Vive žene. Za klijentice koje su smještene u Sigurnoj kući prije proglašenja pandemije je ograničeno kretanje i zabranjene su posjete i kontakti sa članovima porodice i drugim osobama“, rekla je Danijela Kaloči, socijalna pedagoginja iz tuzlanske Sigurne kuće Vive žene.
U susjednoj Srbiji, zvanične statistike ukazuju na smanjenje broja nasilja nad ženama tokom pandemije koronavirusa, dok iskustva iz prakse ukazuju na sasvim suprotne podatke.
„Broj poziva upućenih Autonomnom ženskom centru posle prve dve nedelje u kojima je zabeležen pad, u druge dve nedelje vanrednog stanja raste. Tokom prvih mesec dana vanrednog stanja Autonomni ženski centar je pružio 430 usluga“, kaže Mirjana Mitić iz ove organizacije. Riječ je o savjetodavnim telefonskim uslugama i online konsultacijama sa ženama žrtvama nasilja.
„Ovi podaci pokazuju da se u ovih mesec dana javilo tri puta više žena nego u uobičajenim okolnostima, pri čemu dodatno treba imati u vidu da je, zbog organizacije posla, SOS telefon dostupan samo u prepodnevnoj smeni“, dodaje Mitić.

Sigurnim kućama se tokom pandemije koronavirusa najčešće javljaju žene zbog pogoršanja postojećeg nasilja.
„Žrtve navode da su nasilnici češće u kući, jedan dio njih ne može da radi povremene poslove koje su ranije obavljali, neki su dobili otkaz a većini njih je onemogućeno da idu u kladionice, kafane ili da se okupljaju radi konzumiranja alkohola. Također ekonomska neizvjesnost, dodatni nedostatak novca ili strah od koronavirusa mogu biti veliki riziko faktor za pojačavanje nasilnog ponašanja. Zbog svega navedenog agresivnost i ljutnja se pojačavaju, i bude usmjerene najčešće prema ženi i djeci. Ženama se prebacuje odgovornost da ne doprinose finansijski, da se ne brinu o kući, prijeti im se ‘izbacivanjem’ iz kuće, ili im je zabranjen kontakt sa srodnicima, kontakti putem telefona, te im je onemogućeno da prijave nasilje. Veliki je rizik i za porodice koje nemaju istoriju nasilja, jer krizne situacije mijenjaju ljudsko ponašanje i niko nije pripremljen na krizu, te se zbog straha, panike, neizvjesnosti, različitih vanjskih ‘pritisaka’ i obaveza, nasilje može pojaviti i u porodicama, gdje se ranije nije dešavalo“, objašnjava Danijela Kaloči iz Vive žene.

U Fondaciji lokalne demokratije u aprilu je zabilježeno tri puta više SOS poziva za prijavljivanje nasilja nego što je to bio slučaj u martu, što je podatak koji nažalost osoblje ne iznenađuje. Onih zvaničnih, o broju slučaja prijavljenog nasilja MUP-u nemaju. Nerijetko se dešava da putem njihove telefonske linije nasilje prijavljuju komšije, nakon čega osoblje FLD kontaktira nadležne institucije sa zahtjevom izlaska na teren.
„Pozivi odnose na teškoće i disfunkcionalne partnerske odnose od ranije gdje su za vrijeme pandemije COVID 19 eskalirali odnosi i doveli do nasilja koje ranije nije bilo prisutno, bar ne u takvom obliku. Također se javljaju žene kojima je potrebna psihološka podrška i razumijevanje svih teškoća kroz koje prolaze sada i jako im je važno da znaju da nisu same i da imaju s nekim da razgovaraju o onome što proživljavaju bez obzira na to da li žele ili ne žele prijaviti nasilje. Mnogo se radi na razumijevanju partnerskih odnosa, nasilja, dajemo upute na koji način se žene mogu zaštiti dok traje pandemija, kome da se jave, ohrabrujemo ih da nas mogu uvijek pozvati jer naš SOS telefon radi 24/7. Također smo sada imali online predavanja na našoj FB stranici, gdje pokušavamo i na taj način da dopremo do ljudi i ohrabrimo ih da nas pozovu. Ako znamo da nas je bar jedna osoba slušala a da je svjedok ili sumnju da neko u ovom trenutku trpi nasilje, i da je upoznata kome da se obrati ili kako da potraži pomoć i to prenese osobi, mi smo već uradili nešto za tu osobu“, navodi Dželila Mulić-Čorbo iz Fondacije lokalne demokratije.
Iz beogradskog Autonomnog ženskog centra objašnjavaju kako su u prvih mjesec dana pandemije žene najčešće prijavljivale psihičko nasilje uz sve prisutnije ekonomsko nasilje, posebno u vidu nedavanja izdržavanja.
„Prijavljenih slučajeva fizičkog nasilja je bilo najmanje, iako njihov broj svakodnevno raste. Ovo ne znači da žene ne preživljavaju fizičko nasilje tokom trajanja vanrednog stanja, naprotiv, govori o tome da žene koje žive sa nasilnim partnerima/članovima porodice nisu u mogućnosti ili su u strahu da nasilje prijave tokom trajanja policijskog časa. One koje su prijavile nadležnim institucijama, smatraju da nisu dobile adekvatnu zaštitu jer su nasilnici bili samo usmeno upozoreni.

Vanredna situacija kao saveznik nasilničkom ponašanju

„Celokupna situacija sa vanrednim stanjem i zabranom kretanja dovela je do toga da nasilnici, koji su i inače koristili strategije izolacije i kontrole partnerki, sada imaju olakšane uslove da te mehanizme pojačaju i učvrste. Zabrana kretanja zapravo je podrazumevala i zabranu kontakata, što je dosta uticalo na manjak podrške žrtvama nasilja u sopstvenoj okolini. Dodatni stresori koji su uticali na stepen nasilja u porodici jesu gubitak posla i ekonomska neizvesnost za mnoge porodice, kao psihološke teskobe koje nastaju iz straha od bolesti, nemogućnosti napuštanja domaćinstva i slično. Ono što je sigurno jeste da su žrtve nasilja sada u odnosu na nasilnika u zavisnijoj finansijskoj situaciji nego pre virusne pandemije.
Veliki broj poziva i na SOS telefon za psihosocijalnu podršku i na telefon besplatne pravne podrške ticao se problema nastalih u vezi sa viđanjem dece sa drugim roditeljem tokom vanrednog stanja, pa čak i zadržavanja dece od strane drugog roditelja protivno sudskoj odluci. Kako nisu postojala jasna uputstva, odnosno kako su ženama saopštavani potpuno suprotni stavovi različitih institucija vezanih za poštovanje modela viđanja tokom vanrednog stanja, Autonomni ženski centar se obratio Ministarstvu pravde i Ministarstvu za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, ali problem vezan za viđanje dece i dalje nije razrešen.
Zabeleženi su slučajevi kažnjavanja žena koje su se uputile u institucije da prijave nasilje novčanim kaznama za kršenje mera zabrane kretanja tokom policijkog časa.
Jedan broj žena koji nam se obratio naveo je da su prijavile nasilje od supružnika/partnera koji imaju više od 65 godina, ali da su od strane policije izricane samo mere upozorenja i da im je rečeno kako ne mogu izricati hitne mere zbog vanrednog stanja. Isto je bio slučaj žene koja je prijavila kršenje hitnih mera, što je razlog za podnošenje prekršajne prijave i izricanje zatvorske kazne, kojoj je od strane policije rečeno da prijava neće biti podneta zbog vanredne situacije. U retkim slučajevima kada je policija i izricala hitne mere najčešće je izricala hitnu meru zabrane prilaska i kontaktiranja ali ne i hitnu meru iseljenja počinioca nasilja“, objašnjava Mirjana Mitić iz Autonomnog ženskog centra.

Jedno od neprimjerenih pitanja koje se često postavlja glasi zašto žene ostaju u nasilnim odnosima. Moguće je da će to biti i pogrešan argument za nerješavanje njihovog statusa tokom pandemije koronavirusa, da će se naći oni koji su na pozicijama odlučivanja i koji će postavljati pitanje zašto nasilne odnose nisu prekinule prije vanrednih okolnosti.
Dželila Mulić-Čorbo objašnjava kako je mnogo predrasuda koje dovode do pogrešnih zaključaka, mnogo je razloga zašto žene ostaju dugo u nasilnom odnosu zbog čega i jeste nasilje u porodici tako kompleksan problem.
„Ako znamo da je porodica najvrjednije mjesto koje jedna osoba može da ima i ako znamo da bi to trebalo da bude najsigurnije mjesto za život, i desi se da je suprotno, prvo što doživite je šok i nevjericu, pokušavate da se uvjerite da je to samo incident i da se više neće ponoviti, a to ne bude tako i nikad nije samo jednom. Postoji krug nasilja koji je karakterističan za sve nasilne partnerske odnose, gdje počinje sa podizanjem tenzije i konflikta, pa eskalacije i završava sa izvinjavanjem i obećanjem da se više nikada neće ponoviti. Mi smo skloni da vjerujemo mnogo puta da će to zaista tako i biti. A ne bude, i žene se ustvari najčešće odlučuju da prijave izađu iz kruga nasilja kada se uplaše za svoj život i/ili život svoje djece“, kaže Dželila Mulić-Čorbo.
I iz Vive žene takođe navode da je ostajanje u nasilnim odnosima najbolje objašnjeno kroz takozvani „Začarani krug nasilja“ a što podrazumijeva faze od rastuće napetosti do nasilnog događaja, žaljenja i izvinjavanja, odnosno „medenog mjeseca“.

Nasilno ponašanje nikada ne počinje prepoznatljivim oblikom fizičkog nasilja

„Dio nasilnika u ovoj fazi pokazuje zgražanje i kajanje zbog svog postupka. Često svoje ponašanje opravdavaju nervozom zbog posla, pićem, ponašanjem djece i slično. Spremni su se zakleti da se to nikada više neće ponoviti.
Žene u ovoj fazi iz brojnih razloga žele sačuvati zajednicu i spremne su povjerovati nasilniku. Obično su impresionirane izvinjenjima i načinom žaljenja zbog nasilja. Uvjerene su da će se nasilnik zaista promijeniti jer konačno radi i govori ono što je žena oduvijek htjela. Ova faza je samo privremena i iskustvo govori da obično vrlo brzo dolazi ponovo do prve faze, ukoliko se na vrijeme ne potraži stručna pomoć i za žrtvu i za nasilnika“, napominje Danijela Kaloči iz Vive žene.
Za razumijevanje ostajanja u nasilnim odnosima iz Autonomnog ženskog centra takođe navode obrasce nasilnog ponašanja koji nikada ne počinju prepoznatljivim oblikom fizičkog nasilja nego se u početku kako navode koriste mehanizmi kojima se negativno utiče na žrtvino samopouzdanje i samopoštovanje.
„Prvi znaci nasilja najčešće su različiti vidovi ispoljavanja ljubomore i sa njom povezane kontrole i izolacije, s tim da to u početku često deluje kao da je u pitanju briga – ta haljina ti ne stoji kako treba, ta prijateljica ti radi iza leđa, bolje je da slušaš mene jer ja te volim, javi mi se čim stigneš kući da ne bih brinuo i slično. Ovo su primeri koje žene često navode da su se dešavali u počecima veze, ali ih u tom momentu nisu doživljavale kao nasilje. Međutim, u značajnom broju slučajeva nasilnici se ne zadržavaju na ovome, već koriste i nove mehanizme koji kasnije eskaliraju u fizičko i druge oblike nasilja.
Moramo uzeti u obzir da većina žena koja nam se obrati govori da ne zna šta se tačno desilo, da njihov partner nije bio nasilan od početka, da im nije jasno kako su se našle u nasilnom odnosu i navode mnoge razloge koje su sada otežavajuće kako bi taj odnos prestao. Žene koje preživljavaju nasilje navode da je to najčešće skup razloga zbog kojih ostaju u nasilnim odnosima. Najčešće čujemo da su to: ekonomska zavisnost od počinioca nasilja (stambeno pitanje), zajednička deca (neke veruju da za decu nije dobro da odrastaju bez oba roditelja, neke misle da ne mogu samostalno vršiti starateljstvo nad decom iz ekonomskih razloga), odsustvo podrške porodice ili osoba od poverenja, nada da će biti bolje (da će se izvršilac nasilja promeniti, da će biti onaj ,,stari“…) Važno je napomenuti da mnoge žene ne napuštaju nasilnika iz straha za sosptvenu bezbednost i bezbednost dece, a sve statistike pokazuju da je najveći rizik od eskalacije nasilja i povređivanja žrtve u trenutku kada žena pokuša da napusti partnera i prijavi nasilje“, objašnjava Mirjana Mitić.

Dželila Mulić-Čorbo podsjeća da je naša sredina tradicionalna i patrijarhalna koja njeguje porodične odnose po svaku cijenu, ali sa vrlo jasno podijeljenim rodnim ulogama zbog čega i same žene vjeruju da je njihova pozicija u kući s razlogom podređena. Jedan od razloga ostanka u nasilnim odnosima je i veliko nepovjerenje u institucije zaštite.
„Da biste uopšte nekome prijavili i rekli za početak šta proživljavate preduslov je da imate povjerenje u tu osobu ili instituciju da će vam pomoći. Često je za ovih 20 godina ta podrška izostajala. A žene koje su preživjele nasilje u porodici osjećaju veliki stid i sram zbog toga, i često preuzimaju odgovornost za nasilno ponašanje partera na sebe, a osobe koje se stide onoga što doživljavaju trude se da to sakriju da ne bi dobile osudu okoline kojoj i jesu izložene u većini slučajeva a to je implicitno ili eksplicitno često izrečeno – sama je kriva jer je glupa, što nije otišla od njega, ne odlazi se tako lako iz porodičnih odnosa, čak ni iz onih gdje nije prisutno nasilje a posebno iz onih gdje jeste. Također je strah dominantno osjećanje, jer najveći broj femicida se događa kada žena napusti nasilnika ili kad najavi da će napustiti. U isto vrijeme, žene žrtve nasilja žive vrlo izolovan i kontroliran život jer su nasilnici organizirali takav život, često su odvojene od članova porodice, zabranjeno im je da se druže i imaju prijatelje, a ako su izložene u kontunitetu fizičkom nasilju, i same počnu da izbjegavaju druge ljude i javna mjesta. Često im je zabranjeno da rade, ili su potpuno ekonomski ovisne o partnerima, sa izostankom podrške od porodice, a samostalan život na taj način postaje zastrašujuće mjesto, još jedno strašno mjesto. I na kraju, kada skupe hrabrosti i odluče se da prijave nasilje, sudski procesi dugo traju, i često završavaju uvjetnim kaznama za počinioce i ta poruka koju mi kao društvo i sistem zaštite šaljemo jeste ustvari potpuno suprotna i sve je drugo samo nije zaštita“, zaključuje Dželila Mulić-Čorbo iz Fondacije lokalne demokratije.
Isti razlozi, nepovjerenje u institucije i neefikasnost institucija prisutni su i u Srbiji.

„Odgovor institucija u našoj državi je još uvek neadekvatan ili spor, sudski postupci se odugovlače godinama, reakcije policije i centara za socijalni rad često nisu u skladu s protokolima vezanim za postupanje u slučajevima nasilja. Zato se bespomoćnost koju žene osećaju samo uvećava neuspešnim pokušajima aktiviranjem institucija, mnoge čak i ne kreću u postupke i prijave jer ne veruju da će im biti pružena adekvatna podrška. Ovim ne želimo da pošaljemo poruku ženama da trpe nasilje već da je važno da se pre prijave nasilja napravi dobra strategija ili plan napuštanja nasilnika. Ne možemo i ne smemo pristupati problemu nasilja jednodimenzionalno i smatrati da se svi problemi završavaju ukoliko žena fizički napust izvršioca nasilja. Nasilje je višedimenzionalni problem koji utiče na sve aspekte žrtvinog života te ga tako i treba rešavati“, objašnjava Mirjana Mitić iz autonomnog ženskog centra.
Pored navedenog, a što podrazumijeva ponašanje žena u skladu sa patrijarhalnim očekivanjima te ekonomske ovisnosti i straha, iz Vive žene navode i niz drugih razloga zbog kojih žene ostaju u nasilnim odnosima među kojima je i „spasiteljski sidrom“. „Ako ostane s njim može ga ‘spasiti’ i pomoći mu da se promijeni, on ne može živjeti bez nje, ubit će se i slično“, objašnjavaju iz Vive žene dodajući da je među razlozima poricanje (pokušaj da se vjeruje kako to nije loš brak), ljubav, dužnost, krivnja, sram i poniženje koje podrazumijeva potrebu da niko ne sazna, niska razina samopoštovanja, rodne uloge koje uključuju vjeru da su „muškarci takvi“ i odgovornost, što je možda jedan od po žrtvu od najopasnijih razloga jer zbog nje žrtva smatra kako joj je dužnost riješiti sve probleme i „spasiti vezu“.

Sa i bez koronavirusa, važno je znati da niko ne posjeduje moći spašavanja veze jer jedna osoba ne čini odnos. On je dvosmjerna relacija. Bez zajedničke želje da on opstane ništa se ne može postići. A tamo gdje postoji bilo koji oblik nasilja, nema ni razloga za pokušaje opstanka odnosa. Za prepoznavanje pogrešnih obrazaca koji se žrtve nekada i godinama drže najbolje je konsultovati psihoterapeute/kinje, a novac ne može biti izgovor za nečinjenje jer postoje usluge bez naknade u javnim ustanovama koje se bave zaštitom mentalnog zdravlja. I dok se ne izgradi povjerenje u institucije a počinioci nasilja budu efikasno kažnjavani, uvijek postoje sigurne kuće kao zaista sigurna mjesta i garancija za distancu između žrtve i nasilnika.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Ajna Jusić: Moje zadnje riječi biće posvećene pravdi i prihvatanju svih preživjelih žena i njihove djece

Ajna Jusić sa mamom Sabinom na fotografiji Sakhera Almonema koji je autor izložbe “Breaking Free” posvećene djeci rođenoj zbog rata i njihovim majkama

Nije jednostavno živjeti sa ovakvom pričom. Nakon što sam saznala da sam došla na ovaj svijet činom takvog zločina, takvog zla, počela sam misliti da svoju majku podsjećam na sve. Bojala sam se da sam joj samo teret i da bi ona bila puno sretnija da nisam pored nje. Maštala sam o tome kako bih voljela da sam normalno dijete. Ne postoji cijena koju ne bih platila samo da se nije desilo.
Ne postoji ništa što ne bih uradila samo da mirno spavaš.
Ništa čega se ne bih odrekla samo da ne misliš o tome. Ne postoji uzdah koji sam udahnula a da ga ne bih dala samo da ne osjetiš. Boju koju sam vidjela a da je ne bih u crno obojila samo da ne misliš na to.
Ne postoji san koji ne bih odsanjala samo da ti ne sanjaš. Samo da se nije desilo. Nisi kriva ti majko.
Hvala ti za svaki dodir koji sam osjetila, veliko hvala na toplini svih zagrljaja koje sam osjetila.

Ovo su riječi Ajne Jusić, psihologinje, aktivistice, osnivačice i predsjednice Udruženja „Zaboravljena djeca rata“ koje izgovara u dokumentarnom filmu „Nevidljivo dijete“. U filmu turskog reditelja i scenariste Muhammeda Ibrahima Sismana pratimo potragu Ajne Jusić za Safom, biološkom majkom Lejle Damon, koja je, kao i Ajna rođena zbog rata. Nakon što je preživjela silovanje u Foči i rodila Lejlu, Safa ju je dala na usvajanje.
Lejla danas živi u Velikoj Britaniji sa usvojiteljima koji su se zatekli u ratnoj Bosni i Hercegovini u trenutku njenog rođenja.
Potreba da jedna djevojka pomogne drugoj jer ih povezuje isti traumatični kontekst dolaska na svijet približava nam živote žena žrtava ratnog seksualnog zlostavljanja i djece rođene zbog rata.
O djeci rođenoj zbog rata i njihovim majkama Ajna Jusić imala je priliku govoriti i pred predstavnicima/ama UN-a u New Yorku 25. novembra 2019. godine povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama i djevojčicama. Zahvaljujući tome konačno su se i bh. predstavnici/e vlasti i institucija zainteresovali za poziciju žena žrtava i djece rođene zbog rata.
Nedavno je britanska agencija Shape History Ajnu Jusić izabrala kao jednu od sedam žena, globalnih liderica, koju treba svijet slaviti u 2020. godini.
Svi uspjesi njenog aktivizma itekako su važni kao dio ohrabrenja za sve žrtve i djecu rođenu zbog rata, ali one najveće prepreke i uspjehe Ajna je savladala i prije izlaska na međunarodne pozornice, zahvaljujući vlastitoj nesvakidašnjoj snazi i jednakoj snazi njene majke te podršci očuha koja nikada nije izostajala.

Piše: Kristina Ljevak

Proces prihvatanja istine o okolnostima u kojima ste rođeni i odluka za aktivističkim djelovanjem su potpuno različite stvari i svaka zahtijeva posebnu snagu. Je li onaj osjećaj pravdoljubivosti iz djetinjstva bio presudan za aktivistički angažman i kako je sazrijevala odluka za javnim istupom što je bez sumnje pomoglo brojnim majkama i djeci koja neće imati snage, a za šta ih ne treba kriviti, da progovore, pa čak ni pred ljudima iz najbližeg okruženja?

Biti cijeli život drugačiji i jednostavno tretiran drugačije ostavlja prostora za puno pitanja. U mom slučaju, ostavljen je prostor i za traženje odgovora koje sam našla u svojoj petnaestoj godini. Tada sam shvatila koliko je sve to nefer što smo mama i ja preživljavale jer niti je ona kriva niti sam ja. I tad sam samo poželjela da ovaj svijet postane bolje mjesto za moju mamu i sve žene koje su isto preživjele, pa tek onda za djecu. Baš tad, u meni je sav „dječiji nemir“ i dječija borbenost proradila i tu negdje se pretvorila u ogromnu snagu koju danas, uz podršku mame i očuha ulažem u aktivizam. Uvijek mi je važno reći da svog očuha nazivam očuhom kako bi javnost bolje shvatila cijelu priču, ali taj čovjek je moj anđeo čuvar i moj jedan jedini otac, tata, moja hrabrost. Od samom početka borbe nadala sam se i još uvijek se nadam da će druge majke i druga djeca crpiti snagu iz mog aktivizma, iz mog djela i da moje riječi dopiru do njih, one riječi s kojima naglašavam da nisu sami i da nije sramota to što su doživjeli i preživjeli. I da su za mene ponosni, da su za mene porodica.

MOJ GLAS JE MOJA TERAPIJA

Vjerujem da svakodnevno dobijate potvrde važnosti vlastite spremnosti da govorite o djeci rođenoj zbog rata i njihovim majkama, a one potvrde koje dopiru do šire javnosti su situacije poput vašeg govora u UN-u ili skorašnjeg uvrštavanje među sedam žena globalnih liderica. Kako vam je iz perspektive UN-ove govornice izgledao period od prije nešto više od deset godina, kada ste nakon spoznaje o vlastitom rođenju prolazili kroz veliku identitetsku krizu čemu je prethodilo vršnjačko zlostavljanje i stalno postavljanje pitanja o imenu oca?

Tog momenta kad sam ušla u salu u UN-u rekla sam sama sebi – Ajna budi hrabra i snažna, za svoju majku, za sve svoje majke, za sve svoje sestre, za svu svoju braću. Pošalji vašu zajedničku poruku. Govor koji sam tamo imala, bio je poprilično „moj govor“, moj život, ali poenta i probleme koje sam istakla, to su problemi svih žena preživjelih i djece rođene zbog rata. Kad sam završila svoj govor, kad sam podigla glavu i vidjela da su svi ljudi ustali, bila sam šokirana. Ali u tom trenutku sam jednostavno pomislila – ovaj svijet može biti bolji i ja ću dati sve od sebe da bude. Dok je trajao aplauz, sjećam se da me je pozdravljala direktorica UN Women, dotakle me po ramenu, tad sam pomislila – nikad više ni jedna osoba ne treba da preživi ono što smo mama i ja preživjele, ali nikad, nikad, nikad! U autu, na putu prema aerodromu plakala sam kao godina, od sreće, od tuge, od muke, od želje, od svega ali tad sam znala da to pitanje na šalteru „ime oca“ je toliko minorno u odnosu na to koliko je važno što prekidamo lanac šutnje. Moj glas je moja terapija i to odgovorno tvrdim.

TREBALO JE OTIĆI NA DRUGI KONTINENT DA BI NAS SHVATILI OZBILJNO

O tome koliko je pogrešno insistiranje isključivo na imenu oca u našoj administraciji svjedoče brojni primjeri, a sigurno je najradikalniji onaj koji se tiče djece rođene zbog rata. Vaše udruženje „Zaboravljena djeca rata“ ovom problemu kao i nizu drugih posvećuje neophodnu pažnju. Može li se sada govoriti o izvjesnosti promjene ove diskriminirajuće kategorije koja djecu rođenu zbog rata ali i neke druge osobe svaki put dovodi u stanje retraumatizacije?

Mislim da može. Sve je to bilo u procesu rješavanja međutim, kao i druge naše aktivnosti, sve je stalo s obzirom na pandemiju koronavirusa. Nakon New Yorka politička scena u BiH je zaista shvatila da je potrebno raditi sa našim Udruženjem, i upravo povratak iz NY nam je donio i prvi sastanak u Državnom parlamentu BiH sa gospodinom Sašom Magazinovićem. Znači pomak se desio. Nakon toga, niz sastanaka sa Federalnim ministarstvom rada i socijalne politike, te ombudsmankom za ljudska prava Jasminkom Džumhur. Znači, trebalo je otići na drugi kontinent da bi nas se shvatilo ozbiljno, ali nije problem. Mogu ja ići svaki mjesec ako će to značiti korak naprijed u procesu ostvarivanja prava djece rođene zbog rata, i svakako ako će doprinijeti smanjenju diskriminacija i uvažavanje imena moje majke na mojim dokumentima. Da nje nije bilo ja danas ne bih mogla ništa uraditi. Davno sam rekla, da nije moje majke ja danas ne bih znala boje razlikovati, ne bih znala šta je dodir, pogled, kako je to voziti biciklo, ne bih završila fakultet, itd. Tako da, itekako je njeno ime na mojoj diplomi važno.

Ajna Jusić sa fotografijom mame Sabine sa izložbe “Breaking Free” autora Sakhera Almonema

U društvu kakvo je naše, žene žrtve ratnog seksualnog nasilja stalno su izložene retraumatizaciji, od odbacivanja najbližeg okruženja do ponovnog procesa prolaženja kroz traumu tokom sudskih procesa u zemlji u kojoj ni zakoni nisu ujednačeni a odnos prema žrtvama nerijetko ponižavajući. O tome dovoljno govori i činjenica da je tek nedavno od počinioca seksualnog nasilja u ratu naplaćena prva novčana naknada. Nakon najtraumatičnijeg iskustva koje žena može doživjeti i izostanka sistematske podrške, barem psihoterapijska podrška ne bi smjela izostati. Na koji način je ona pružana vašoj majci i na koji način ste je vi dobijali od onog trenutka kada ste saznali da ste dijete rođeno zbog rata?

Moja majka je tokom rata dobijala podršku od strane osoblja Sigurne kuće Medica Zenica. Nakon izlaska iz Medice, nastavila je tamo dobijati podršku dok se nije bolje osjećala. Što se tiče moje psihoterapijske podrške, moja majka mi je obezbijedila višegodišnju terapiju u Zenici uz pomoć moje tadašnje Medicinske škole i moje razrednice. Poslije toga, i dan danas, i ja i mama samostalno si obezbjeđujemo podršku na različite načine. Mama je korisnica i usluga Sigurne kuće Vive Žene ali i drugih stručnjaka koje smo obezbijedile. Tako da je suštinski, parola snađi se. Najbitniji procesi i za mene i za mamu jesu procesi prihvatanja i izgradnja zdravih mehanizama kako bismo se adekvatno nosile sa ovako teškom traumom. Pored nas, i moj tata je dobio pomoć jer naravno i njega se direktno tiču naše priče.

ZA PSIHOTERAPIJU NIKADA NIJE KASNO

Vjerovatno se neka djeca ohrabrena vašim djelovanjem ili njihove majke, tek sada javljaju sa istim iskustvom, a možda sve prethodne godine nisu imali nikakvu psihološku podršku. Mi govorimo djeca, a s obzirom na činjenicu da je od završetka rata prošlo skoro 25 godina, jasno je da su to sada odrasli ljudi. Je li prekasno sada djelovati, odnosno započeti proces psihoterapijskog rada?

Za psihoterapiju nikad nije kasno i upravo je rad našeg Udruženja to i pokazao. Uvijek je vrijeme za rad na sebi, za osnaživanje sebe i za pružanje međusobne podrške. Šutiti cijeli život ništa dobro ne donosi, ali raditi na preživljenoj traumi bilo kada je vrlo poželjna stvar. Mi kroz svoj rad stalno naglašavamo važnost psihoterapije i ohrabrujemo majke i djecu da nam se jave kako bismo im pomogli u procesu pronalaska adekvatne psihoterapijske podrške.

Koliko je za vas bilo retraumatizirajuće iskustvo snimanja dokumentarnog filma „Nevidljivo dijete“ i potraga za Lejlinom majkom Safom te susret sa drugim ženama žrtvama seksualnog nasilja u ratu?

Mnogo teško, ali stvarno mnogo. Kroz taj period sam preživjela i svoju, ali i njihovu traumu. Sreća, majka je sve vrijeme bila sa mnom pa smo se zajedno nosile kroz taj proces. Ali, s obzirom da smo znale zašto to radimo, baš u tome je ležala naša snaga da nastavimo. Ako mene pitate, ponovo bih prošla isto ako će to donijeti nova saznanja i nove podrške za naše majke i djecu.

Moglo se lako dogoditi da Lejla nikada ne sazna ništa o okolnostima u kojima je rođena a pritom da živi u neuporedivo uređenijem društvu nego što je naše. Zanima me šta kao psihološkinja i kao dijete rođeno zbog rata mislite o tome da li je teže živjeti uz istinu ma kakva ona bila ili u prividu spokojnog neznanja, postoje li uopšte pravila ili je sve različito od osobe do osobe?

I kao psihologinja i kao dijete rođeno zbog rata kratko i sigurno ću reći – da svako ima pravo da zna svoje porijeklo, ma kakvo ono bilo. Na svakoj osobi je poslije saznanja da donese odluku na koji način će to prihvatiti. Ja sam 15 godina živjele bez istine i bilo je toliko teško da ne želim ni da mislim o tome. Jednostavno, tokom tih 15 godina znate da nešto nije uredu, da fale tu neke puzlice da slika bude kompletna ali vi ih ne znate. Dok nisam saznala istinu, u svojoj glavi sam kreirala najmanje 10 mogućnosti u kojima sam sebi objašnjavala šta je to moglo biti sa mojim tatom, noći kao dijete sam provodila pitajući se šta nije okej sa mnom jer svaka osoba osjeća da je drugačija ili kao Lejla, ona je osjećala da odrasta daleko od svoje istine samo je čekala dan da je sazna. I Lejla i ja smo zamislile svaku moguću priču ali ni jedna od nas nije pomislila da su naše majke preživjele ratno silovanje. I jeste nam objema bilo užasno teško, ali evo danas ćemo obje isto reći – važno je, prevažno da znam ko sam. Ovo su slučajevi Lejle i mene, kao i naših prijatelja u Udruženju, ali ko zna, možda negdje postoji dijete koje zna svoje porijeklo i nije sretno jer ga je saznalo – i ova verzija priče je uredu, u takvim okolnostima držim stav da se ni to ne može osuditi. Ne možemo osuditi ni moju mamu što me zadržala, ali ni Lejlinu mamu što je dala na usvajanje. Poslije takve traume, svaka odluka je ispravna jer niko ko to nije preživio ne može znati kakav je osjećaj pogledati dijete, a u isto vrijeme znati kako je nastalo i zašto je rođeno.

SNAGU MOJE MAJKE NE ZNAM NITI ĆU IKADA ZNATI OBJASNITI

Na osnovu iskustva koja imate u komunikaciji sa žrtvama i rada u Udruženju, može li se dati odgovor na pitanje kako žene žrtve nastave sa životom. Moja prijateljica koja je prisustvovala sudskim svjedočenjima žena žrtava misli kako nikada ne bi mogla nastaviti živjeti. A vas je majka naučila da ne postoje kompletno loši narodi nego pojedinci. Kako objasniti takvu snagu?

Svaka žena (osoba) preživjela ima svoje načine preživljavanja. Za neke žene motivacija je u osuđivanju zločinca, za neke je odlazak što dalje, za neke žene je aktivan rad, aktivizam. Za moju majku ja sam bila motivacija, moj fakultet, moj sretan život. A ona kao takva divna majka znala je da mržnja može samo loše da mi donese, da može učiniti da postanem mračna, ogorčena osoba, ali ona je izabrala taj put da bi moj život učinila svjetlijim i ja sam zauvijek zahvalna. I njenu snagu ne znam niti ću ikada znati objasniti.

Koliko god je zbog stigmatizacije bilo teško majkama koje su zadržale svoju djecu rođenu zbog rata, vjerujem da nimalo lakše nije bilo ženama koje su se odrekla starateljstva nad djecom. Jeste li o tome razgovarali sa majkama koje su imale takvo iskustvo, osim Safe za koju vidimo u filmu koliko joj je važno da je biološka kćerka koju nikada nije vidjela ne osuđuje.

Nisam. Safa je jedina žena s kojom sam direktno sjela i porazgovarala. Za druge žene znam, komuniciram sa njihovom djecom ali s njima direktno na tu temu nisam jer ne želim da prodirem u traumu. Biram smjer komunikacije u kojim razgovaramo o njihovom osnaživanju i svemu što im može pomoći. A što se djece tiče, nekoliko mojih prijatelja koji su u istoj situaciji kao Lejla, opraštaju svojim majkama i pružaju im veliko razumijevanje za takvu odluku.

Često imamo potvrde da ovdje ne postoji sistem ali da postoje pojedinci i pojedinke koji vlastitim doprinosom spašavaju ovo društvo. Jedan od njih je, čini mi se, vaš srednjoškolski direktor, čovjek kojem ste se prvom povjerili nakon što je bilo očigledno da prolazite kroz specifičan period sa posljedicama po učenje i vladanje, a nakon što ste otkrili kako je došlo do začeća. Koliko je bio važan taj razgovor, osjećaj da se možete povjeriti i možete li uopšte zamisliti kako bi sve izgledalo da je umjesto tog čovjeka bila neka druga, hladna i nezainteresovana osoba?

Vjerujte mi, ne želim ni da zamislim drugačiju reakciju. Reakcija tog čovjeka me vratila na ispravnu putanju. U tom periodu, još tad u pubertetu, kao poprilično tužno dijete prolazile su mi razne misli kroz glavu i sve su to bile jaaaaako loše ideje, i sreća da se desio upravo taj razgovor i da nisam ni jednu lošu ideju realizovala. U tom trenutku zamislite samo dijete u pubertetu koje je saznalo istinu, zaredalo jedinice iz svakog predmeta, izostanaka taman dovoljno da se izbaci iz škole i đačkog doma. Na sve to pritisak kako će majka reagovati na tolike probleme, plus pritisak što ne znam kako da joj kažem šta sam saznala… Količina razumijevanja koju sam od njega dobila, bila je tačno dozirana onoliko koliko je trebalo da se dozovem i krenem pravim putem. Hvala mu sad, i zauvijek.

Jedan od Vaših ključnih problema bio je strah da ćete majku iznova podsjećati na traumu koju je preživjela, da ste joj teret i da bi joj bilo bolje bez vas. Na koji način ste prevazišli taj strah i koliko je vaša i spremnost vaše majke da se zajednički bavite traumom bila ljekovita?

Naša spremnost da zajedno nosimo to breme je bila ključna, i danas jeste uz podršku maminog muža, mog oca. Zajednička borba je ključ dobrog nošenja sa traumom. Sve svoje strahove sam prevazišla uz pomoć psihologinje koja je radila sa mnom, a ponekad sa mojom majkom i sa mnom, pa smo nakon nekog vremena prelazili na porodične tretmane. Stručna i porodična podrška za mene je bila ključ mog prevazilaženja straha i izgradnja moje snage za ovo što danas jesam.

Ajna Jusić pred izložbu “Breaking Free”

ZAKON MORA PREPOZNATI DJECU ROĐENU ZBOG RATA

Djeca rođena zbog rata ni na koji način nisu prepoznata u ovom nesretnom sistemu. Vaše majke nisu imale nikakve olakšice tokom vaših školovanja naprimjer. Dio toga je posljedica ćutanja na koje su zbog diskriminacije žene žrtve bile primorane. Kako tumačite toliku neosjetljivost države pa čak i kad je Bosna i Hercegovina u pitanju? Da li sada u nekim segmentima prepoznajete potrebu da se barem djelimično ispravi ta greška?

Greške u vezi našeg školovanja su prošle, sad država može omogućiti pomoć djeci za prekvalifikaciju s obzirom na to da je većina djece rođene zbog rata u našem Udruženju završilo samo srednju školu zbog nedostatka finansijskih sredstava da upišu fakultete. Moja mama je dizala kredite za moje školovanje pa smo vraćali godinama, baš nedavno smo sve isplatili što smo uložili s obzirom i na kamate i period na koji smo otplaćivali kredit. A neosjetljivost države u prvom redu mora hitno da se mijenja u smjeru zakonskom prepoznavanja kategorije djece rođene zbog rata. Hitno!

Da je žena kriva za silovanje dio je uvjerenja u patrijarhalnoj kulturi, a normalizacija silovanja djeluje kao dio nacionalnog folklora. Zato je i moguće da se desi da neko ko je politički predstavnik analogiju za neki politički problem pronalazi u nesposobnosti žena da se odupru silovanju. Mislim na nedavni slučaj Arapovićevog komentara na Facebooku koji jeste izazvao i neke dobre reakcije i aktuelizirao važan problem, ali s druge strane nam ponovo stavio do znanja u kakvom mraku živimo. Rekli ste da ste spremni život posvetiti aktivnostima vezanim za djecu rođenu zbog rata. Koliko, po vama, imamo razloga za optimizam i vjeru da ćemo u dogledno vrijeme živjeti u društvu koje će razumjeti poziciju žrtve, poštovati njenu traumu i činiti sve da ne doprinosi procesu retraumatizacije?

Vjeru moramo imati, moram biti optimistična. Svojim radom ja ću pružati i sebi, i svojim majkama i članovima udruženja, i društvu, svaki dan ću pružati bar po jedan razlog da se borimo. Nikad nećemo saznati da li će doći vrijeme za razumijevanja naših majki, njihovih trauma ako svojim radom ne gradimo društvo i sistem da bi upravo to vrijeme doživjeli. Ja u to vjerujem i za to se borim. Ali davno sam rekla, sama ne mogu. Trebam podršku društva, podršku medija, kako bih na kraju dobila i podršku države u ovoj borbi. I rekla sam i uvijek ću ponoviti isto – moje zadnje riječi biće posvećene pravdi i prihvatanju svih preživjelih žena i njihove djece.

Mislim da je jako važno još jednom na kraju spomenuti i vašeg očuha koji je zapravo po svemu vaš otac. Važno je spomenuti njegovu ulogu u vašem i majčinom životu, a sve skupa u patrijarhalnom bosanskohercegovačkom društvu. Da li ste nekada razgovarali o njegovom izboru, dosljednosti i podršci ili je njemu ono što čini nešto što se podrazumijeva?

Moj otac je oličenje ljudske dobrote. On je naš anđeo čuvar i od samog početka je znao naše priče i uvijek je govorio da nikad nismo same. I da kad cijelo društvu upire prstom u nas, da će on stati pored nas i pokazati društvu koliko vrijedimo. I on to i dan danas radi. Njegovo postojanje je dokaz na koji način treba prihvatiti i pružiti razumijevanje ovakvim traumama. Primjer za cijelo društvu, ne samo u BiH već za cijeli svijet. Ponosna što ga mogu nazvati svojim tatom.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Marija Ratković: Zdravlje ne smije da bude luksuz onih koje se posebno posvećeno brinu o sebi već pitanje društvenog standarda

Prije tri godine Marija Ratković je saznala da ima rak. Nešto ranije željela je otići kod prijateljice u Dominikansku republiku na „zimsko“ ljetovanje. Nakon dijagnoze imala je istu želju, ali ne i odobrenje ljekara da to učini. Imala je i neopisivi osjećaj krivice zbog svakog pojedenog slatkiša, hrane s aditivima, pomfrita, nesigurnog seksa i nesvjesnog povređivanja bližnjih.
Po dijagnosticiranju karcinoma, svjesna da je depresivnim ljudima teže da se izliječe, skupila je novca što je imala i otišla kod psihoanalitičarke. Pored mogućnosti da ispriča i isplače sve pred profesionalnom osobom, plakala je i kod kuće i na kauču prijateljica, nekada nad mogućnošću vlastite smrti, nekada zbog vlastite nerođene djece. Marija je imala karcinom grlića materice.
Dobila ga je u trideset i četvrtoj godini. Do tada je živjela onako kako to čini većina ljudi iz njene generacije.
Sa završenim studijem arhitekture i pred sam doktorat iz studija teorije umjetnosti i medija, radila je povremene i prekovremene poslove, kao teoretičarka kulture i kolumnistica.

Piše: Kristina Ljevak
Foto: Darko Pavlović

Malo je situacija u kojima se žena u balkanskom društvu neće osjećati krivom, pa ne iznenađuje što neće biti pošteđena osjećaja krivice onda kada je i njeno reproduktivno zdravlje u pitanju.
S raznoraznim, nerijetko neučinkovitim kampanjama o važnosti preventivnih pregleda, ne može se baš svaki problem premostiti, ali to mnogima daje za pravo da se iščuđavaju što je proteklo mnogo vremena između dva ginekološka pregleda, najčešće onog na kojem je sve bilo uredu i onog na kojem je dijagnosticirana neka promjena. U prekarijatu vrijeme brže prolazi, a svakako ga je teže planirati.
Zato je najveća pobjeda za Mariju bila da kaže – da, ja sam ta žena.

Zdravlje žena nije privatno pitanje nego vrijednost društva

„Ja sam ta neodgovorna žena koja nije odlazila na preglede, imam trideset godina, ceo radni staž mi je prošaran privremenim i povremenim, neplaćenim prekovremenim poslovima, neoverenom zdravstvenom knjižicom, urušeno mi je poverenje u Dom zdravlja, bez obzira na to što mislim da imam dovoljno znanja, nije mi se dalo da idem na pregled ako nemam simptome, odlagala sam redovne kontrole, imam hroničan nedostatak novca, ne verujem lekarima, nije mi zdravlje prioritet – evo to nisu druge, neke tamo žene, to sam ja.
Dijagnoza je bila potvrda da nisam bolja ni pametnija ni srećnija od drugih i bez obzira iz koje društvene grupe dolazimo, mi žene većinu problema delimo, samo su oni naravno sve ozbiljniji što je materijalna situacija lošija. Preuzimanje odgovornosti za svoje zdravlje je intimna odluka svake od nas – ali čak i da žena greši, mi zajednički moramo da rešimo ove probleme koje sam nabrojala jer verujem da je zdravlje žena vrednost društva i to nije privatno pitanje. Zdravlje ne sme da bude luksuz onih koje se posebno posvećeno brinu o sebi već pitanje društvenog standarda. Društvo je odgovorno za to što pored teškog rada ne stižemo da brinemo o sebi i živimo dostojanstveno.“
Marija je imala sreće jer uz savremenu nerve-sparing operaciju kojom je karcinom otklonjen, nisu oštećene ni seksualna ni funkcija bešike, dok u uobičajenoj praksi posljedice po zdravlje žena i posebno seksualni život nakon odstranjivanja karcinoma još uvek nisu tema o kojoj se razgovara.

Moja sagovornica se potrudila da dobije sve neophodne informacije prije intervencije i početka liječenja.
Između njenog nastupa prema ljekarima u potrazi za informacijama i žene koja dolazi iz drugačijeg konteksta razlika je „u tri minute“ kako Marija kaže.

Boli me što se u očaju okrećemo jedni od drugih

„Na lekarski konzilijum na kome mi je saopštena odluka o nastavku lečenja došla sam spremna, edukovana sa desetak pitanja o nedoumicama, za koje sam želela odgovore da bih ispravno odlučila. Uključila sam telefon da snimam kako ne bih zaboravila ili pogrešno razumela. Sve ukupno trajalo je šest minuta. Posle mene ušla je jedna žena sa sela. Izašla je posle tri minuta. Kada ju je muž pitao šta su lekari rekli – ona je zbunjeno rekla ‘ne znam’.
Nismo mi jednake – ali su naše ustanove toliko prebukirane – da ne ostaje vremena da se lekari posvete ni jednoj od nas, čak ni onoliko koliko moraju. Boli me što se u očaju okrećemo jedni od drugih – ljudi se svađaju u čekaonicama, svađaju se sa medicinskim osobljem, jedni druge krivimo a propuštamo da vidimo koliko smo svi zajedno u istim problemima – niko na nema za cilj prepune čekaonice – to je neka vrsta vanrednog stanja u kome smo od devedesetih. Sa Laboratorijom za eksperimetalnu psihologiju radili smo zato dva paralelna istraživanja – jedno o iskustvima žena unutar zdravstvenog sistema i drugo o opterećenju zdravstvenih radnica i radnika – nemoguće je odvojiti te dve strane sistema, moramo da učimo iz njih kako bismo mogli da smislimo rešenje.
Najteže je onima koje nemaju sreće da dođu do dijagnoze, one umiru kao i pre 100 godina, negde daleko od očiju javnosti bez svesti o tome da je rak moguće lečiti i izlečiti. U 2020. godini – rak grlića materice je bolest siromašnih zemalja, čak 90% svih slučajeva dolaze iz zemalja u razvoju – koje još uvek nemaju funkcionalne programe redovnih pregleda (skrining) i HPV imunizacije. Zato moramo da implementiramo rešenja koja su pre svega humana, koja dolaze do svih žena, i rešavaju probleme čak i pre nego što se postanu opasnost za život, onda kada je to lako i pristupačno.“

Kod nas su tabui kao babuške, ispod svakog se krije jedan novi. Pored toga što će karcinom grlića materice biti tabu, jednako je, ako ne i više, tabuizirana seksualnost tokom i nakon liječenja. O tome se ne razgovara sa ginekolozima.

Naše društvo gaji kasapski odnos prema ženama

„Žene prosto ne razgovaraju sa ginekolozima o seksu, posebno ne o zadovoljstvu u toku seksa. Prestup je da se govori o seksu posle operacije, jer smatra se da je dovoljno za ženu da je živa. Kod nas ne postoje stručnjaci koji se bave pitanjima seksualne funkcije ili disfunkcije kod žene. Moje iznenađenje je bilo još veće kada sam saznala da se tek uz savremene operacije čuvaju nervi vagine i bešike. U operaciji koja postoji od 19. veka – tek pre dvadeset godina neko je počeo da se bavi pitanjem očuvanja ovih nerava. Ali to ne čudi jer je do pre 10 godina postojala naučna zabluda da uklanjanje materice poboljšava seksualni život žene, bez obzira na to što se pri radikalnoj histerektomiji presecaju autonomni nervi koji vode do bešike i vagine. Ovakav zaključak nastao je jer su žene u stanju da godinama trpe grčeve ili bolove koji potiču od različitih ginekoloških tegoba, i da je već nestanak tih bolova posle operacije značio poboljšanje. Tek su neurolozi koji se posebno bave ženskim orgazmom u drugoj dekadi 21. veka otkrili da većina žena retko i doživljava vaginalni orgazam, pa odsustvo ove vrste neurološkog odgovora ne primećuje kao disfunkciju. Znači ne samo da žene ne govore o seksu i ne poznaju svoje telo, već za ogroman broj žena seks predstavlja stalni izvor bola.
Mene je začudilo da se u samo jednoj bolnici u Beogradu godišnje obavi oko 1000 histerektomija – hirurškog odstranjivanja materice koje sa sobom nosi mnogobrojne komplikacije. Ali u zemlji koja seks posmatra kao reproduktivnu funkciju, a žene često nemaju pristup kontracepciji – za mnoge žene koje već imaju decu je odstranjivanje materice neka vrsta spasa, pre svega od neželjenih trudnoća i brojnih nekad i opasnih ilegalnih abortusa, a zatim i od bolova i krvarenja koji potiču od mioma ili drugih patoloških stanja i na kraju to je efikasan sistem radikalnog lečenja brojnih predkanceroznih stanja koja se ponavljaju budući da se uobičajeno praktikuje nezaštićen seks, a telo ne stvara prirodni imunitet na seksulano prenosive infekcije.
Posle turneje po zdravstvenim ustanovama i svih saznanja iz literature – mogu reći da je naše društvo gaji apsolutno varvarski ili preciznije kasapski odnos prema ženama. Neophodno je da puno godina radimo na bazičnoj edukaciji žena – o svom telu i o mogućnostima zaštite, kako ih ne bismo dočekivali na nož, u bukvalnom i prenesenom značenju.“

Kada govorimo o ženskom pravu glasa – to nije samo pitanje izražavanja političke volje – već i govora o ženskom iskustvu koje i pored mnogih ostvarenih prava nije došlo na dnevni red. Mi se još uvek nismo pomakli sa pitanja života i smrti – na pitanja kvaliteta života i elementarnih potreba, a posebno ne na pitanja ženskog zadovoljstva. Zamislite da se na mestima odlučivanja umesto o ubijenim ženama ili pravu o na prekid trudnoće, priča o besplatnim ulošcima i vaginalnom orgazmu – to zaista zvuči kao naučna fantastika. Ali to je svet kome ja kao žena težim.

Žene nisu nikome bitne – osim samima sebi

O majčinstvu kao nečemu što se podrazumijeva (ali samo onda kada država ne mora da promijeni nijedan zakon i učini bilo šta što bi išlo u korist majki koje to ne mogu postati spontanim začećem) se govori u redovnim okolnostima. Ide se „u juriš“ na natalitet, podsjeća na opasnost od „bijele kuge“, naše materice postaju teme za skupštinskim govornicama. Zanimljivo je da je u ovom korona vremenu briga o trudnicama i porodiljama na posljednjem mjestu (ako je i tamo) svih javnih nastupa naših regionalnih državnih predstavnika/ca. O porodiljama i trudnicama čujemo samo onda kad su zaražene ili izliječene od virusa. Ako smo i imale nekih iluzija, vrijeme pandemije koronavirusa ih je spalilo. Nikome reproduktivna prava nisu važna. Ni trudnice ni porodilje, a posebno abortus niko ne spominje, kao da su korona i policijski sat zaustavili neke uobičajene životne procese. „Žene nisu nikome bitne – osim samima sebi“, kaže Marija.

„To što se država bavi sopstvenom populacionom politikom, ne možemo smatrati brigom za majku a posebno ne brigom za ženu. Često čujem bajke o našim babama koje su se navodno porađale bešumno u svoja četiri zida ili na njivi i mislim da društvo uporno okreće glavu od svih pitanja od značaja za žene – od nas se očekuje da nenametljivo isporučujemo zdravu decu, a sve ostalo nikog ne zanima. Ali ženski pogled na tu bajkovitu istoriju je umnogome drugačiji – u vreme tih baba o kojima se priča žene su se udavale već s 12 i 13 godina, nisu imale pristup lečenju ni kontracepciji, bile su u potpunosti finansijski zavisne i ograničenog kretanja, nisu imale vlast nad svojim telom, a ako tome dodamo i silovanja, jasno je da su bili mnogo češći ilegalni abortusi čak i čedomorstva, ali i bez toga smrtnost dece je bila ogromna, pa se rađalo više dece kako bi bar neki od njih preživeli, vladala je neka vrsta surove prirodne selekcije, prosečni životni vek žena je pre Drugog svetskog rata bio tek nešto više od četrdeset godina i za mene je nepodnošljiva svaka romantizacija tog perioda. E sad zamisli – mi smo tek dve ili tri generacije od tog stanja i razumljivo je da se potrebe žena – bilo da su to želje za besplatnim sanitarnim produktima, konsenzualnim seksom, nenasilnim odnosima, bezbolnim porođajem, porodiljskim odsustvom ili kvalitetom života bilo da ono podrazumeva odsustvo bola neometano uriniranje ili zadovoljstvo u seksu gledaju kao hirovi ili luksuz. Kada govorimo o ženskom pravu glasa – to nije samo pitanje izražavanja političke volje – već i govora o ženskom iskustvu koje i pored mnogih ostvarenih prava nije došlo na dnevni red. Mi se još uvek nismo pomakli sa pitanja života i smrti – na pitanja kvaliteta života i elementarnih potreba, a posebno ne na pitanja ženskog zadovoljstva. Zamislite da se na mestima odlučivanja umesto o ubijenim ženama ili pravu o na prekid trudnoće, priča o besplatnim ulošcima i vaginalnom orgazmu – to zaista zvuči kao naučna fantastika. Ali to je svet kome ja kao žena težim.“

Marija Ratković je osnivačica Centra za biopolitičku edukaciju čiji se rad bazira na kulturalnim, političkim, pravnim, filozofskim, moralnim i etičkim aspektima ljudskih praksi čija je jedna od prvih aktivnosti stvaranje svijesti da HPV vakcina treba da bude dostupna i uključena u zdravstveno osiguranje svih mladih. Pored toga, u njenom rodnom gradu Šapcu koji nema sličnosti sa ostatkom Srbije, imenovana je za pomoćnicu gradonačelnika za mlade, te je zahvaljujući njenoj inicijativi 4. marta 2020. Grad Šabac na skupštinskom odboru donio jednoglasnu odluku o finansiranju nabavke vakcine protiv HPV-a. Riječ je o prvom i za sada jedinom gradu u Srbiji sa ovakvom praksom. U Bosni i Hercegovini takva praksa ne postoji.

Život dostojan čovjeka niti je skup niti je nedostižan

„Taj put možemo da gledamo kao neku poetsku katarzu, ali mogu da budem iskrena i kažem da je to putovanje popločano krvlju, suzama i nepojmljivim bolom ne samo mene već ogromnog broja žena i svih koji ih vole. I zato to ne mogu da slavim kao uspeh. Od pilot projekta imunizacije protiv HPV u Srbiji, prošlo je četiri godine i za to vreme je od raka obolelo još oko 6000 žena, a od premalignih promena – takozvanih ‘ranica’ još mnogostruko više i svako poznaje neku od njih. I sigurna sam da je to uticalo na jednoglasno donošenje odluke – apsolutno svi odbornici svih političkih opcija ujedinjeno su stali na stranu prevencije i to me ispunjava nadom.
Šabac je po mnogo čemu poseban – a ta posebnost se ogleda u tome da 20 godina postoji kontinuitet demokratije, zajedničko dogovaranje, podela funkcija, savetodavna tela, izrada i razvoj strategija u mnogim oblastima i to daje rezultate. Savet za zdravlje prepoznao važnost moje inicijative – koju sam predstavila kao nezavisna istraživačica, još mnogo pre nego što sam došla na poziciju pomoćnice gradonačelnika. I to je model kako može i kako treba da funkcioniše donošenje odluka – da ličnosti, grupe ili udruženja građana predlažu inicijative, da savetodavna tela daju mišljenje, a da onda stručnjaci pišu, vlast donosi odluke skupštinskom većinom. Ta odluka se doživljava kao moja zato što je kruna aktivizma kojim se bavim godinama – ali ona ne bi bila moguća da nije u skladu sa zakonima, da nije prepoznata od strane celokupne stručne javnosti i da lokalna vlast nije imala sluha da čuje za šta se narod bori, šta struka misli i da pokaže jasnu političku volju za brzim rešenjem problema. Kažem volja a mislim na finansiranje – jer jedna vlast pokazuje šta joj je stvarno bitno na način na koji deluje odnosno način na koji opredeljuje novac. Kao i u svemu ostalom važi pravilo ‘follow the money’ ako vidimo na šta se i kako troši novac – videćemo i koje su osnovne vrednosti, nema tu laži.
Gradske politike Šapca se jako razlikuju od ostatka Srbije, pre svega jer je to skup javnih dokumenata u kojima je postavljen osnov delovanja – u oblasti poslovanja, održivog razvoja, upravljanja gradom i borbe protiv korupcije, kulture i sporta, socijalne i dečije zaštite, ekologije. Šabac se aktivno bavi stvarnim problemima ljudi – bilo da je to lečenje dece od teških bolesti, zagađenje, odbrana od poplava, blato na seoskim ulicama, čekanje na šalteru ili nasilje nad LGBT osobama. Budućnost u kojoj nema liste čekanja za vrtiće, sva deca znaju da plivaju i imaju topao obrok u školi, sve škole imaju fiskulturne sale, zajednički radimo na osnaživanju žena i devojčica, LGBT zajednica je prepoznata kao ranjiva društvena grupa, mladi imaju pomoć pri zapošljavanju, niko nije bez doma, parovi mogu besplatno na vantelesnu oplodnju sve dok ne dobiju dete, gradski prevoz je ekološki – jeste realna i ostvariva u Šapcu, a može biti ostvarena i svuda u Srbiji i u regionu.
Život dostojan čoveka niti je skup niti je nedostižan – i to je pokazala skorašnja zdravstvena kriza. Šabac je skroman i ekonomičan grad, a opet odmah je obrazovan krizni štab i donete su ključne odluke. Od prvog dana su obrazovane volonterske grupe, podeljene su rezerve sanitetskog materijala prema prioritetima, uključili su se privrednici, oformljena je i opremljena privremena bolnica, podeljene su maske svim stanovnicima, besplatna su sredstva za dezinfekciju i u selu i u gradu, sanitarno su bezbedni svi objekti koji rade i stanovništvo se pridržava mera zaštite i svi učestvuju i doprinose kako znaju i umeju. To je moguće jer su ljudi solidarni onda kad imaju poverenja, a to poverenje je izgrađeno godinama poštenog i ekonomičnog upravljanja i dokazane brige za svakog od nas. Šapcu nisu potrebna obećanja i kampanje, a koliko smo ispred ostatka zemlje vidi se iz aviona.“

Željela sam da moje iskustvo bude korisno

Svi različito reagujemo na traumu. Neko govori o iskustvu bolesti tek da bi govorio/la, neko ćuti i potiskuje, neko, poput Marije Ratković, čini sve kako bi na temelju vlastitog iskustva učinio/la što više da drugi/e ne prolaze kroz isto. Marija je snimila i dokumentarni film „Jedna i po žena svaki dan“ u kojem iz perspektive ličnog iskustva razgovara sa različitim stručnjacima/kinjama o karcinomu, preventivi i liječenju, te razgovarajući s prijateljicom u filmu kaže kako joj pet godina, koliko je potrebno da bi se potvrdilo izlječenje, djeluje kao pitanje na razgovoru za posao – gdje se vidite za pet godina.
Iako nije prošlo toliko, Marija je učinila kao da je prošlo već tri puta pet godina.

Možda bih i ja ćutala i vidala rane da nisam poželela da ispričam kako ženu koja je priključena na infuziju muž zove da pita kako da uključi mašinu, ili kako operisana majka silazi da uzme dve flašice vode od sina koji se plaši bolnice i ne može da se popne na sprat, imala sam potrebu da ženama kažem šta ih čeka, ali ne u vidu pretnje ili pouke – već upravo nekog vodiča…

„Ponekad kažem kako je moj bol toliko veliki da ga može ublažiti samo ako celu zemlju izlečim. I kad to kažem uopšte se ne šalim, jer sam u toku lečenja i oporavka od traume, tačnije ponovnog dolaska na svet – ovog puta kao žena bez materice, videla na najneposredniji način koliko je stvarnost u kojoj živimo okrutna i loša. Terapeutkinja mi je rekla da se ta osobina zove rezilijentnost – sposobnost da od nečega što je odvratno stvorimo nešto dobro.
Možda bih i ja ćutala i vidala rane da nisam poželela da ispričam kako ženu koja je priključena na infuziju muž zove da pita kako da uključi mašinu, ili kako operisana majka silazi da uzme dve flašice vode od sina koji se plaši bolnice i ne može da se popne na sprat, imala sam potrebu da ženama kažem šta ih čeka, ali ne u vidu pretnje ili pouke – već upravo nekog vodiča koji kaže ponesi vodu i toalet papir, nemoj jesti banane, nemoj se plašiti kad ti vežu noge ili nemoj da te blam kad sereš sa otvorenim vratima, moći ćeš ponovo da imaš seks, živi zdravo, teško je ali ti si jaka. Želela sam da moje iskustvo bude korisno, kao iskustva koja sam čula i koja su mi značila i to deljenje je moja zahvalnost onima koji su bili tu za mene.“

Kada vidimo rezultate vratićemo povjerenje u institucije

„Svi ljekari su dobri ali je najbolji onaj kojem vjeruješ“, kaže u dokumentarnom filmu „Jedna i po žena svaki dan“ Marija Ratković. Na pitanje kako prepoznati takvog u okolnostima u kojima je kako sama kaže zdravlje klasna privilegija, Marija nema jednostavan odgovor jer ga je i nemoguće dati.

„U Srbiji su ljudi bolesni i uplašeni, zbunjeni su konfuznim informacijama na internetu i po inerciji idu kod lekara ali urušeno im je poverenje u sistem čak i u medicinu ili nisu ubeđeni da će im lekar pomoći, pa onda lutaju, gube vreme i novac na nadrilekarstvo, a sve vreme oni u stvari žele da im neko posveti pažnju, i probudi nadu. Sa druge strane lekari su prezauzeti, malo plaćeni i umorni, opravdano se osećaju ugroženim i potvrđuju narušeni autoritet profesije distancom, nepotrebnim mistifikacijama, izbegavanjem odgovora, nesvesni odgovornosti koju s pacijentima dele. Ali ne treba zaboraviti da je naš sistem nastao na humanim osnovama, da svako u Srbiji ima zdravstveno osiguranje, i to je dobra osnova da se prevaziđu klasne barijere – ali potrebno je mnogo rada kako bi se pametnim upravljanjem medicinske ustanove dovele do nivoa održivog funkcionisanja. I kada budemo imali funkcionalan sistem – neće biti bitno koji nas lekar leči – kada vidimo rezultate vratićemo poverenje u institucije i sve njihove zaposlene čak i ako im ne znamo ime. Za sada bitno je da postoji solidarnost između nas i zdravstvenih radnika, teško je reći kome je teže.“


Želim društvene promjene, a ne depolitizovanu intimnu ispovijest

U opštem teroru pozitivnog mišljenja, podrazumijeva se da će i ljudi oboljeli od karcinoma biti vedri, čili, pozitivni i tako „rastjerati“ maligne stanice. Takvim očekivanjima pogoduju i poneki nastupi javnih ličnosti koje govore o bolesti. Možemo samo zamisliti koliko se nakon takvih nastupa jadno osjećaju oni/e koji/e se nemaju snage počešljati a ne prkositi bolesti osmijehom i euforijom. Naslovi u medijima je ono što Mariji danas najteže pada.

„Pretpostavlja se da svaka osoba želi da ‘ispriča svoju priču’ a ta priča u novinama uglavnom ima fraze ‘izborila najvažniju bitku’ ili ‘opaka bolest’ ili nešto u tom stilu. A zapravo ljudima uopšte ne treba da pričaju svoju priču, posebno ne na taj način – to treba novinarima i novinama koje žele toplu ljudsku priču, herojstvo i puno klikova. I u tom procesu ljudi koji su preživeli neku traumu bivaju instrumentalizovani – od njih se pravi cirkus, banalizuju se emocije i izlažu se stresu bez ikakve mere dok se u stvarnosti njihov položaj ne čini boljim niti se podiže svest o značaju prevencije, niti se gradi solidarnost i saosećanje. I onda nije ni čudo što se mnogi povlače i zatvaraju u sebe.
Pominjala si film koji sam snimila – snimala sam ga volonterski i oduševljeno želeći da promenim perspektivu, osvetlim sve probleme sistema i načinim promenu. Čini mi se da je bilo teže dok smo radili film nego za vreme bolesti – jer sam prošla kroz poniženje i retraumatizaciju. Kada sam se žalila na sve to – dobila sam zabranu da snimam. Nakon toga sam prestala da radim i to je jedan veliki poraz. Jednostavno, moja odluka je da ne dozvolim da pitanja, naslovi, slike i beskrupulozna trka za klikovima nanose bol preživelima i njihovim porodicama – koja god da je trauma u pitanju. Želim da moja priča bude sagledana kroz prizmu potrebne društvene promene, a ne kao depolitizovana intimna ispovest.
U svemu, najteže mi je padao gubitak dostojanstva. Osim medija, histerije pozitivnog razmišljanja postoji i taj teror zdravlja – ljudi su u stanju da gaze preko drugih pod izgovorom borbe sa bolešću. Primetila sam jedan poseban fenomen a to je nasilje nad bolesnima. Ono što bi trebalo da bude osnaživanje i bodrenje – postalo je omalovažavanje, odlučivanje u tuđe ime, emotivne ucene, prisila i to se posebno vidi kod dece, žena ili starih. Samo jednim parčetom papira sa dijagnozom, oduzeto mi je pravo da mislim, odlučujem i pitam se. Neverovatno, ali ljudi su nekad čak otvoreno preda mnom govorili o meni u trećem licu ‘neće da sluša’, ‘ti joj reci’, ili slične rečenice koje se često čuju. Ma koliko se trudili ljudi ne mogu da prevaziđu svoj strah i paniku i da razumeju koliko je dostojanstvo važno. Nikoga ne možemo na silu ili krišom da izlečimo.
A tu je i diskriminacija. Pre bolesti, dobrovoljno sam davala krv, a kada sam nedavno otišla da to uradim – odbili su me i rekli su mi da sam trajno izbrisana sa liste davaoca. To je isto kao da verujete da je rak zarazna bolest iako nigde ne postoji ni jedan dokaz da je jedna osoba drugoj osobi prenela rak putem krvi. I sve dok postoje slične uredbe ili pravila koje nedvosmisleno govore o tome da su ljudi koji su imali rak manje vredni – tako će ih doživljavati i društvo. To nije nikakva moja intimna impresija već omalovažavanje upisano unutar institucija.“

Za svoj angažman Marija Ratković dobila je između ostalih i Godišnju nagradu za doprinos ljudskim pravima usput primjećujući kako se dobijaju nagrade boreći se za poštivanje već postojećih zakona.
Artikulisanost, vidljivost i učinkovitost njenog angažmana koji bez sumnje iscrpljuje daje nadu ne samo osobama koje boluju od karcinoma nego svima koji/e žele živjeti u pravednijem, osjetljivijem i solidarnijem društvu, u kojem adekvatni uslovi liječenja bilo koje bolesti neće biti privilegija nego obaveza.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.