Kategorija: Školski rad

 

Sad kad sam se otarasila spamčina, nema nazad, mora se pisati. A jedva da pronalazim vremena da spavam bar malo duže već što je to činio Nikola Tesla, ako je vjerovati onome što za njegov brtzopotezni san govore. Nisam Nikola Tesla, a sve manje ličim i na samu sebe, a proći će,   to me tješi , jer sve što ima početak , ima i kraj. Valjda 🙂

I da se zna, ne udajem se ja. Već samo naglas razmišljam, o temi u mojoj narednoj emisiji. Kako sam onomad skupila 300 komentara tražeći ime i danas neregistrovanoj firmi, tako se nadam da ćete mi pomoći svojim komentarima i ovaj put.

Pitanje je jednostavno 😉
Da li je i u 21 vijeku udaja imperativ 😆
Da li nam se takva obrazac ponašanja servira u svemu što nas okružuje, od Kozma, ako ga ne daj bože čitamo, do serija u kojima i kada su žene dobro društveno pozicionirane, obrazovane i situirane, nisu što bi se reklo zaokružene, ako nemaju bolju polovinu. Imamo li pravo da udaja bude dio našeg izbora, a ne nužde i potrebe za sprečavanjem da komšiluk i šira rodbina priča kako nas niko nije htio?!
Zašto je slobodna žena u četrdesetim baba djevojka a slobodni muškarac u istim godinama najpoželjniji neženje?Zbog čega se uz uspješnu ženu naglašava da je , u slučaju da jeste, dobra supruga, divna majka i vrijedna domaćica, a kada se priča o uspješnom muškarcu nikome ni na pamet ne bi palo da kaže kako redovno usisava, vodi djecu u park ili baca smeće? 🙂
U zadnje vrijeme primjećujem čitajući kojekakve intervjue da se svakoj djevojci koja ima trideset ili malo više obavezno postavlja pitanje kad se planira udati.
Šta mislite koliko bi bilo brakova kada bi se samo vjenčali ljudi koji su zaljubljeni , ono baš zaljubljeni, kada brak ne bi bio ”dozvoljen” onima koji u njega ulaze samo zbog straha da ne ostanu sami?
Samo mi nemojte reći kako je besmisleno praviti emisiju na ovu temu, ponekad je besmisleno i živjeti, ali se mora ili bi barem trebalo 😉

Unaprijed zahvalna na odgovorima 🙂

Da ne pomislite kako su dva posljednja teksta nakon duže pause umjesto mene pisali neki drugi ljudi, evo malo sto posto mene 😆
Razmišljala sam o tome zbog čega sam ja gledala seriju ‘’Seks I grad’’ I zbog čega ću gledati film.
Nikakvo realno objašnjenje nisam mogla pronaći pa sam se nadala da ću ako krenem od opšteg polako doći do pojedinačnog, tj. sebe.
Nisam došla, ali nema veze.

Dvanaesti juni u Bosni I Hercegovini podrazumijevaće početak groznice zvane Seks I grad prilikom koje će, tokom kino distribucije, najsretnija gledateljka biti nagrađena parom Manolo Blanko cipela koje je, u istoimenoj seriji, pokušavajući popuniti emotivne rupe, kompluzivno kupovala glavna junakinja Keri Bredšo.
Već se može naslutiti sindrom pepeljugine zle sestre , odnosno sretne dobitnice koja će, zarad besprijekorno izrađenih cipela , pod uslovom da svakako budu original, biti spremna odsjeći prste ili ne daj bože petu, ako baš zagusti, jer malo je priča sa sretnim krajem, i malo je vjerovatno da će cipelica pristajati dobitnici kao Pepeljugi njena izgubljena srebrna.
No cipele, odnosno šalu na stranu.
Poslije prvog vikenda prikazivanja, film “Seks i grad” prevazišao je sva očekivanja i glamurozno debitovao na prvom mestu boks ofis liste, ostvarivši ukupnu zaradu od 55.7 miliona dolara.
Film je, takođe, zauzeo i prvo mesto među najboljim otvaranjima filmskih adaptacija TV serija, pobjedivši film “Nemoguća misija” koji je u prvom vikendu zaradio oko 45 miliona dolara.

Serija „Seks i grad” premijerno je emitovana 1998. na stanici “HBO” i trajala je šest sezona do finala 2004. Zaradila je 50 nominacija za nagradu Emi, a osvojila sedam. Bila je nominovana i za 24 Zlatna globusa, osvojivši osam.

Od ovih rekorda jedino može više čuditi samo postojanje serije a potom njena planetarna popularnost.
Ali u kolijevci industrije zabave, idejni tvorci jasno usmjereni ka ciljnoj grupi vjerovatno su u startu znali da imaju džek pot. Isto kao I autori Teletabisa, ma koliko se pitali šta je tu djeci interesantno, neko je znao da će najmlađoj publici I njihovim čulima itekako prijati.

Samo je u Americi moguće da se od jedne izuzetno prosječne pa I manje od toga žene, napraviti seks simbol.
Keri Bredšo, odnosno Sara Džesika Parker ne samo da nije zgodna, već je I najmanje zgodna djevojka u seriji.Junakinja koja je imala rijetko kad dvije sparene boje postala je ikona stila.
Ni jedna prosječna žena iz susjedstva ne bi sebi dozvolila dužinu nepofarbanog izrastka na kosi koji je , godinama brizljivo njegovala ova ”zavodnica”.
I samo u jednom takvom TV proizvodu jedna takva žena mogla je zainteresovati muškarca kakav je Zvjerka.Ali, u carstvu zabave nema mjesta takvim analizama.Brend je stvoren. U startu je bilo jasno da je samo nebo granica četvercu sa Menhetna, ženama koje su neobuzdane, nezavisne, uspješne, uz savršeno balansiranje društvenih obaveza, posla, braka, majčinstva, karijere…
Savršene žene sa ponekim sitnim, tipično ženskim manama I problemima.
Moguće, ali na filmskom platnu jedino.
One, takve kakve jesu, savršena su utjeha za milione onih koje ih gledaju, s kutlačom u jednoj I bebinom flašicom u drugoj ruci.
Postoje dvije utjehe od kojih je prva da i za domaćice u gledateljstvu nikada nije kasno, a druga, ako ne mogu biti one uspješne pravnice a u isto vrijeme podizati dijete kao samohrane majke, izlaziti s prijateljicama I biti u potrazi za novim dečkima, onda barem postoji Miranda koja sve to jeste.
Ako ne mogu biti dovoljno hrabre za vezu bez obaveze, tu je Samanta koja muškarce mijenja češće već Keri cipele…
Ako ne znaju pisati I nikada neće biti uspješne kolumnistice I ako nikad od njihovih napisanih kolumni neće biti objavlejna knjiga, odna je tu Keri.A gdje je Keri tu je I nagrada u vidu savršenog muškarca.Ako Keri, sa svim unaprijed opisanim karakteristikama može, mogu I one, jer barem nemaju neugledne bradavice, a i noge mi nisu tako krive.

U takvim okolnostima sasvim je za očekivati da će I do narednog vikenda na boks ofisima biti inkasirano još barem pedesetak miliona dolara.
Ako ništa drugo , film se ne bavi apokaliptičnim temama, nije obojen američkom ksenofobijom podgrijanom jedanaestog septembrom, nije loše upakovan sajns fikšn, mada su neke situacije realne jednako koliko i u Odiseji u svemiru.

Kritike, nakon svjetske premijere u Londonu, a potom I Američke, nisu ni malo pohvalne.
Nakon ambicioznog početka u kom se otvaraju neka životna pitanja poput onih koliko je prijatelju teško oprostiti izdaju ili bračnom drugu nevjeru, film se pretvara u bezrazložno dugo dvoiposatnu trakavicu, jedan je od najčešćih komentara kritičara.
Publika, odnosno fanovi, nisu razočarani. Tvrde da bi o filmu smjeli pisati isključivo fanovi serije.

Rijetke su žene koje kupuju dva para cipela mjesečno od po 500 dolara, koje pije najskuplje koktele, hrane se u restoranima I ne razmišlja kako će do prvog, a uz sve to zarađuju pišući.
Svijet u kom sve to postoji na velika platna stiže nam 12. juna.
Što je veći nesklad u našoj kući u odnosu na prilike junakinja iz serije toliko će biti veća posjeta domaćim kinima i veće obožavanje priče o najboljim, svemogućim prijateljicama sa Menhetna.

P.S.

Ako dobijem cipele vi ćete prvi saznati 😉

Da već u sedmoj godini nisam prestala pisati pjesme mogla bih reći ”pamti te me po pjesmama mojim”, ovako, umjesto pjesama kojima nisam bila vična, što je najgore ni kao čitalac, mogla sam, kako je sve prije par nedelja krenulo, ostati upamćena po Blogu!

Lijepo kaže naš narod, ”svakog čuda tri dana dosta” pa tako i ovo moje nekako prođe, ko zna, taj će i shvatiti, a moji mili posjetioci bloga o meni svakako toliko znaju , jer bliski smo, a da se preko skajpa može šećer u kocki i sto grama kafe nositi, sigurno kese u vidu foldera iz ruku ne bismo ispuštali 😛

U zadnje vrijeme imam jako mnogo posla.
Neću reći da ga inače imam malo, ali me ovih dana baš steglo.
I sva sam nešto započeta a nisam dovršena.
Baš kao i moja knjiga, ali o Njoj nešto kasnije.

U ponedeljak su isključili struju, cap carap i nema je.
Platismo je i živi se pokidasmo od sekiracije i pitanja da li će nam je istog dana uključiti.
Već sam vidjela sebe kako igram remija uz petrolejku.
Struja došla isto veče, ali dođe sutra i utorak.
U utorak su isključili kablovsku.
Kažu, ne mogu je priključiti istog dana.
Kod mene, kao da je još uvijek rat.
Sjećam se da smo, kad bismo u ratu imali struje, gledali i slušali sve vijesti svih medija kako bi uopšte mogli i približno realnu sliku stvoriti o tome ko je koga napao i ko šta osvojio, čisto da se ne iznenadimo ako neke nepoznate, s lošom namjerom, u svojoj avliji zateknemo.

Tako ja i danas, ako ne pogledam šta iz svih regionalnih TV centara imaju stroge tete u lošim sakoima da kažu, ja se osjećam potpuno neinformisano.
Ajde što smo tu noć bili osuđeni na loš prijem zemaljskog signala TV kuća, već što onu staru dobru antenu samo još u WC šolji nismo tražili.
Ali svako zlo za neko dobro, tražeći antenu našla sam super zgodnu crnu kožnu torbu koju sam sakrila od same sebe jer me je podsjećala na neke loše dane.
Pošto ja ne volim nositi stvari iz loših dana, a imala sam ih više nego dobrih, onda su, pretpostavljate, moji ormari puni odjeće koju ne nosim.
Ima i jedna olakšavajuća okolnost, u većinu toga i ne mogu stati, opet smo kod onog svako zlo za jedno dobro 😆

I tako.
Jedan dan bez elektrifikacije.
Drugi dan bez kablovske.
ALI ! To nije sve !!! Što bi rekli u Teleshop ponudi.
Internet u moj život dolazi preko kablovske.
Izbaždarena sam tako da preko vikenda mogu bez interneta.
Tad čitam i jedem bakine štrudle. Kome bi internet pao na pamet ?
Ali radnim danom, bez odlaska na Blogodak i šetnje po vlastitom Blogrolu, e to već ide malo teže.

I tako ja očajna, igrajući se s računarom bez interneta, nađem jedan dokument.
Naslov Kiki story.
Obećava, zar ne ?
Utoliko više što sam Kiki ja.
A story je priča 😀
Znači, moja priča.
Kliknem i otvori se.
Ma kakva priča.
Roman!
Mislim, dobro, nije baš cijeli roman, nisam ga baš ni do pola dovela, ali ima ga,
taman toliko da shvatiš kako je od toga trebao nastati roman.
Ambiciozno? Pa, malo je reći !  Jer, kad neko, ko u životu, osim pisanja onih pjesama do sedme ,
nije napisao ni kratku priču, odluči pisati roman, a teoriju književnosti je položio uz pomoć nindža trikova, taj ili je beskrajno talentovan ili je budala ili o sebi ima jako visoko mišljenje.
Dobro, nije to baš bilo toliko strašno, barem ne u onoj mjeri u kojoj je strašno suočiti se sa stranicama vlastitih dnevnika.
K’o da je juče bilo kad sam u četvrtom preko cijele dvije strane napisala TRAGEDIJA, nakon toga bi svako normalan očekivao informaciju o tome kako je četa đaka ubijena u jednom danu, ali nije, kod mene, kad okreneš stranu nakon TRAGEDIJE ,
piše kako je Cicko zaljubljen u Cecu.
A kad mi je fudbalski gol pao na glavu, tačnije vrat, pa sam u desetoj zaradila početak spondiloze, to nisam opisala kao tragediju, nisam ga opisala nikako, pa sam se s teškom mukom kod fizijatra nekih petnaest
godina nakon toga morala prisjećati koja je to strašna povreda koja je trajno upisana na mojim vratnim pršljenovima i na snimku.

Nego, da se ja vratim toj svojoj pronađenoj pisaniji, iz koje sam, mnogo šta naučila, najprije da ne treba gladan pisati 😆

Brzim pogledom velikog hedoniste zaključila je da joj žito sa šlagom izgleda najinspirativnije, ali i zagrebačkim kremšitama nije bilo mane, pa je prema stolovima krenula sa velikim tanjirom u jednoj ruci kog je popunjavala tjestenina, suho meso, njoke, sos boje zemlje, ruska salata i parče hljeba, u drugoj je nosila zdjelicu sa žitom, a njom i tanjirom je nekako pridržavala kremšitu koja se nalazila na nešto manjem tanjiru u sredini.

Takođe sam shvatila da je potrebno znati o čemu pišeš.
U mom rječniku postoji krempita I šampita, šta je zagrebačka kremšita, da me ubijete ja vam ne bih sad znala reći. Da sam je ikad jela ili stvarno vidjela, znala bih sigurno. A zašto sam o njoj pisala, pojma nemam, valjda bila gladna, ponijelo me pa izmišljala.
A primijetili ste sos boje zemlje ??? Ko bi još sa prepunih švedskih stolova, kakvim ih već opisujem, uzeo sos boje zemlje ??? Od čega je napravljen, crnice ili humusa ??? Ili mu je samo boja bila takva a on bio od jagode i ukusan 😆

Druga lekcija odnosi se na to da ne treba pisati dok gledaš u radijator na kom se suši veš. Ako nikako ne možeš a da ne gledaš na veš, onda dragi čitatelju, piši ljeti, tad se veš suši vani 😉

Ona nije imala ni jedan komadić odjeće koji je spadao u kategoriju seksi, a pogotovo ne veš.Osnovni motivi koji su preovladavali tkaninom koja je pokrivala njeno dupe i međunožje bili su oslikani bubamarama, delfinima, medama i drugim pripadnicima životinjskog carstva.Nikada nije nosila čipkaste korsete već poderane muške majice koje su bile neodređene boje nastale kombinovanjem jedne zalutale crne čarape u bijeli veš za vrijeme otkuhavanja.

Što se tišče donjeg veša, Sara je tu bila na stranji Ane .
Uvije pamuk, nikada sintetika.
Uvijek bijelo, nikada crno.
Kod životinjske farme, suzdržana.

Ne pisati u trenutku besparice, prije ćeš ličiti na inkasanta već na literarnog stvaraoca 😉

Zajedno sa domaćicama i neobrazovanim ženama dolazila je po paketiće američkog smeća upakovanog tako da predstavlja dekorativnu kozmetiku. Kasnila je s uplatama faktura, kasnila je s predajama porudžbe, kasnila je sa podizanjem paketa, nije znala koliko treba uplatiti, nije znala koliko joj klijenti, tj.nekoliko osoba iz bližeg okruženja trebaju platiti.Nije znala ko joj je šta naručio, a ponajmanje je znala zašto joj to sve treba kad je zarada svakako minimalna, a trebalo joj je jedino zato što novac nije morala odmah uplatiti, a klijenti su njoj odmah plaćali pa je od tog novca mogla izmirivati prioritetne obaveze poput onih kad se plaća račun za struju u trenutku kad su već došli da je isključe, a onda kad je trebala platiti kozmetiku ponovo nije imala novca, pa je nije plaćala sve do momenta kad dobije pismenu opomenu uz upozorenje da će, ukoliko ne izmiri obaveze, snositi posljedice i prestati biti član uvažene firme…

I na kraju, ali ne manje važno, nije preporučljivo gledati TV drame poput onih Doktorka sa sela 😆

”Ništa”, zaneseno je nastavio profesor”otišao je onda kad je shvatio svu besmislenost života u toj selendri, onda kada je povalio svaku seljanku koja je barem na nešto ličila , onda kada je postojala ozbiljna opasnost da ga ožene bogatom seljankom koja je ostala u drugom stanju.Pobjegao je prije nego što je saznao šta će ova odlučiti da uradi s djetetom, a kako to obično biva , ubrzo se našao lokalni momak koji je oženio radi materijalnog bogatstva njenih roditelja.Dijete je zvanično bilo rođeno kao sedmanče i svi su u veselju dočekali sretni ishod rizičnog poroda.”

Žao mi je što nisam i neki svijetli primjer izdvojila, ali oni koji imaju nekog smisla začinjeni su tolikom količinom psovki da bi me bilo to na blog sramota okačiti.
Kako sam se mogla zamisliti jednog dana na promociji takve vlastite knjige, ne znam.
Isto kao što ne znam kakve su zagrebačke kremšnite i sos boje zemlje 😉

Kušalo je otišao negdje.
Inače stanuje u stanu iznad stana moje mame.
Zbog Kušala, notornog alkoholičara, čovjeka koga je žena zajedno sa petoro djece ostavila, meni svaki početak Božića više podsjeća na atmosferu pred proglašavanje opšte ratne opasnosti. Kad Kušalo saspe rafal, znači da je Isusov rođendan.

Svejedno i bez njega je bilo dovoljno živo.
Pravoslavni Božić, vjerovatno jedini praznik na svijetu koji se slavi u cik zore , u zgradi je počeo već negdje oko četiri ujutro.
Nas je baba na noge junačke podigla ”tek” u sedam.
Deda joj je dva puta rekao ”ne seri”, mama ”ne lupetaj” a ja sam ćutala misleći na to kako najradosniji hrišćanski praznik provodimo u duhu mira, ”mirbožeći se” i pokatkad vrijeđajući.

Onda je krenula lavina SMS-ova.
Sreća pa se zna da za ovaj Božić nema Deda Mraza. Irvasi me nisu kakali ako ih ne proslijedim dalje, a prijatelji su u slavlju bili dostojanstveni.
Mama je od moje rodice , studentice prve godine fakulteta dobila poruku sljedećeg sadržaja :

” Badnjeg jutra, badnjak sijeci, k’o što su nam stari preci, pa zapucaj iz pušaka rad’ dušmana i Turaka, nek’ i prodane vide glave kako Srbi Božić slave”.

Analiza : U ovom krstaškom proglasu Turci nisu narod koji živi u Turskoj, već muslimani koji žive u Bosni i Hercegovini.
Prodane glave su zato jer su postali od Srba. Da nisu, sad bi, kao i mi , slavili Božić.
Ovako, umjesto toga, mogu samo slušati našu rafalnu paljbu i moliti Boga da ih metak promaši.
Znate onaj, po meni najbolji vic, kad zlatna ribica pita beogradskog džankija koje tri želje da joj ispuni.
Kaže on : ”Sve Ruse preseli u Ameriku”.
Ribica preseli i pita za drugu.
On: ”Sad sve iz Amerike preseli u Rusiju.”
Ribica pita za treću a on će :” Sad vrati Ruse iz Amerike ponovo u Rusiju.
Ribica smoreno pita zašto!?
On : ”Zeeezaaanjeee”.

U duhu zezanja bila je i božićna kupovina svinja.
Deda i komšija otišli su kupiti tri svinje.
Treća je bila za komšijinog brata.
Kad su se vratili ustanovljeno je da je treća svinja, za komšijinog brata, prije nego što su je depilirali i zaklali, bila crna. Odala je pokoja preostala crna dlačica.
Komšija je , sav ljut, nazvao mesara i optužio ga za božićnu sabotažu, naime, crno prase za Božić je baksuzluk.
Naravno da je komšija vratio prase i zamijenio ga za bijelo.
Zeeezaaanjeee.

TV, SAJBER i ONLINE VJERA

Na badnjak smo, da bismo bili bliži braći, na RTRS-u imali živi prenos liturgije iz Moskve.
Takođe na badnjak, Isidora Bjelica u svojoj maloumnoj emisiji koja se sad emituje na BN televiziji govorila je o hrvatskoj ratnoj propagandi nakon drugog svjetskoh rata i o tome kako Srbi nisu skloni propagandi pa čak ni Slobodanu Miloševiću ta rabota nije polazila za rukom.
U emisiji joj je gostovao i njen suprug.
Nije imala šešir i naočale.
Ozbiljnost situacije i teme podrazumijevala je drugačiji autfit.
Zahvaljujući programu Pink plusa otkrila sam stranicu www.brojanica.ch
”Ako su lagali mene i ja lažem vas”.

U dane Božića i prestolonaslednik princ Aleksandar Karađorđević se nešto uzjebao. Došlo mu, pa valjda, usljed blagdanskih dionizija i mamurluka sitnu knjigu piše i poručuje da se preispita uređenje Bosne i Hercegovine i valjda pozicija Srba…
Opet mi pade na pamet stari, ali dooobar vic.
Koja je razlika između A. Karađorđevića, Milana Panića i Rugove?
Jedino Rugova govori srpski jezik.

Za sve one koji su odlučili Božić provesti na Jahorini imali su priliku provesti ga i iznad Jahorine.
Žičara koja je prevozila 120 putnika na najmanje -10 zaustavila se na visini od deset metara i tako je, njišući se lagano , putnike zabavljala šest sati.
Žicu nisu osposobili, pritekla je gorska služba spašavanja i uz pomoć alpinističke opreme na najnepristupačnijem jahorinskom terenu evakuisala promrzle ljude.
Sutradan na dnevniku turista se obraća direktoru Ski centra Jahorina i kaže kako dolazi 30 godina na tu planinu i kako mu se ništa slično do sada nije desilo.
Direktor, ljut na zločeste turiste lijepo kaže :”baš me briga, niste trebali ni dolaziti! ”

Za kraj sam vam ostavila česnicu.
Iako svjesni mogućnosti izvora zaraze, mi i dalje, u česnicu stavljamo pare, naivno vjerujući da će ih se onaj, ko ih se na božićno jutro dočepa, imati cijele godine.
Stavili smo 5 KM, najveću kovanu novčanicu koju je proizvela Centralna banka Bosne i Hercegovine.
Česnicu sam prelomila uzduž i poprijeko.
Od para ni traga ni glasa.
Kad sam odustala od borbe, pare je našla baba.
Nije ni čudo.
Počela je da se kladi u sportskoj kladionici.
Na Božić 2009., Bože zdravlja, ako baba ubode iz keca u iks, bićemo bogati.

Kristina Lj.
Učenica Ia OŠ ”Gliša Janković”