Biljana Nedić, diplomirana žurnalistica i košarkašica: Možda prepreke definišu biografiju, ali mi odlučujemo šta ćemo s preprekama

S Biljanom Nedić sve je moguće osim predstaviti je u jednoj rečenici. Žurnalistica i košarkašica u naslovu samo je početak znanja, vještina i interesovanja ove nesvakidašnje djevojke. Pored profesionalnog angažmana u banjalučkoj tvornici obuće Bema i igranja košarke u muškom košarkaškom klubu “Vrbas”, Biljana piše i objavljuje na vlastitom blogu Happy Be, slika, pleše, roni, kuha i raduje se životu s osmijehom i rijetkom vedrinom.
Srele smo se na sarajevskoj premijeri dokumentarnog filma “Zastani i poslušaj” koji će imati priliku pogledati i televizijska publika u subotu, 21. novembra u 15:40 na RTRS-u.
Razgovarale smo o zbiru interesovanja kojima je ispunila život, preprekama koje je nisu učinile ljutom, ženskom sportu koji je na margini, ljudima koji imaju sluha i emotivnim izborima koji nisu uslovljeni fizičkim karakteristikama.

Piše: Kristina Ljevak

Jedan moj profesor je govorio kako najviše vremena imamo kada najviše radimo. Čini mi se da ti svojim primjerom potvrđuješ ovu nesvakidašnju tezu. Ne znam šta me više fascinira, tvoja dnevna dinamika danas ili ona iz perioda studija što sam vidjela u ranijim intervjuima kada si uz fakultet i posao uspijevala da uživaš u svim svojim mnogobrojnim „vannastavnim“ aktivnostima i viđaš se s prijateljima.
Je li to dio odluke, naučene discipline ili se s takvom energijom čovjek jednostavno rađa?

Dopada mi se teza tvog profesora. Primijetila sam i sama bitnu razliku u onim danima kada nemam nikakvih obaveza i u danima kada pored posla obavim i ostale zadatke i stignem biti s porodicom, prijateljima ili samom sobom. Mislim da je to spoj svega navedenog, odluke, discipline i energije, s tim da energija mora biti na prvom mjestu jer je ona pokretač. Ostalo se nadograđuje. Čovjek mora biti uposlen, ako ne stvara pojede ga sopstveni organizam. Osjećaj beskorisnosti i svjesnost o prolaznosti života je veoma loša kombinacija. To važi za one koji su malo budniji u odnosu na ostale ljude koji gotovo cijeli život provedu mehanički radeći čak i velike svari i donoseći velike odluke. Društvo nametne da sve mora kao po nekom difoltu: odrastanje, obrazovanje, sklapanje brakova, rađanje djece. Kad se taj proces privede kraju, ti isti ljudi se nađu u nepoznatom prostoru, bez ideje šta i kud dalje, sami stvaraju preduslove za ozbiljna psihička a zatim i fizička oboljenja. Čovjek je zdrav kad je srećan, a srećan si kada radiš ono od čega se slatko umoriš, onda lijepo zaspiš a miran san ti donosi novu energiju. Sad se vraćam na početak, rodiš se s energijom koju moraš u svakom životnom procesu dopunjavati, jer se potroši kao i sve ostalo.

DOBAR ČOVJEK U LOŠIM VREMENIMA BIĆE JOŠ BOLJI

Da bi se postizali rezultati koje ti imaš i stizalo dokle ti stižeš, uz tu nesvakidašnju energiju i entuzijazam, neophodna je i vedrina. Jer teško je zamisliti mrzovoljnu osobu kako pleše, roni, igra košarku, radi, slika, pjeva i onda ide i na posao. Kako uspijevaš sačuvati vedrinu u vremenu koje nudi sve manje razloga za optimizam?

Ponekad kada čitam ovakve redove u kojima drugi opisuju čime se ja bavim, izgleda mi kao da se radi o nekoj drugoj osobi. Svako vrijeme je teško na svoj način. Kada čovjek kopa po istoriji našeg naroda pomisli kako nikada bolje nismo živjeli. Ustvari samo su raniji načini kažnjavanja i sankcionisanja ljudi bili primitivniji, ali uvijek je bilo srećnih ljudi. Nije do okolnosti, do naše je unutrašnjosti. Našu suštinu okolnosti ne mijenjaju nego ju pojačavaju. Dobar čovjek u teškim vremenima biće još bolji, dijeliće i ono što nema, dok će loš gledati opet kako da se okoristi. Toliko je lijepih stvari oko nas koje ne vidimo od svega onog čime nam ispred očiju mašu da bi od nas stvorili još veće materijaliste i u nekoj konačnici potrošački narod koji će cijeli život raditi da bi imao a ne da bi bio zadovoljan. Svako ima loše dane, imam ih i ja, ali treba težiti da što kraće traju ti loši periodi i da onda budemo još vedriji. Osnovna ćelija društva je porodica, kada je ona zdrava i srećna ne može čovjek ne biti dobro. Sve osim smrti se namiri i nadoknadi, samo si u takvoj situacijama bespomoćan, u svim ostalim imaš mogućnost poduzeti nešto. Govorim to jer sam nedavno izgubila oca. Moja ćelija i izvor energije je naglo pao na nulu. Na mom licu se izgubio osmijeh. Nemam energije da bilo šta radim, a kamoli da ju dijelim. Ali i dalje vjerujem da je život lijep i da ovakve stvari trebaju samo da nas učine snažnijim i mudrijim. Znam da neću dozvoliti da padnem i time pustim niz vodu sve ono što je moj otac činio za mene. I smijaću se, jer imam za koga i zbog koga. Eto, čak i kada sve izgleda izgubljeno i izgubi se smisao, sramno je žaliti se, ima ljudi koji prolaze mnogo gore i uvijek to ponavljam, ima onih koji bi se mijenjali za moj život. Ima onih koji su izgubili mnogo više, ima onih koji su u mnogo lošijoj zdravstvenoj situaciji, finansijskoj ili nekoj drugoj, otkud meni pravo da se žalim.

U svemu što radiš primijeti se tvoja ljubav prema životu i odluka da se uživa i iskoristi svaki trenutak.
Iako i sama često skrećeš pažnju na status osoba s invaliditetom, od problema vezanih za nabavku kolica do prepreka, kako onih fizičkih tako i prepreka u glavama ljudi, čini mi se da kod tebe iako ima obilje razloga za to, ne postoji ljutnja. Ljutnja na državu, sistem, neosjetljive ljude okupirane sobom a ne potrebama drugih ljudi. Kako ti to polazi za rukom?

Niko ne voli kritiku, koliko god ona bila dobra i dobronamjerna. Mislim da ljudima treba ukazivati na greške, predlagati promjene i pomoći im. Onaj ko nema sluha neće reagovati svakako, ljutnja će samo mene mnogo koštati. Vjerujem da ljudi imaju makar gram dobrote u sebi, a ljutnjom se on ne budi. Ja budem povrijeđena, budem i ljuta, ali ne volim ispoljavati to i obrušavati se na druge, kontrolišem se koliko mogu. Uglavnom ispaštaju oni koji su nam najbliži (prijatelji i porodica), oni se uvijek i najmanje ljute jer znaju da nisi zlonamjeran, ali ti im se odužiš kada njima zatreba isto. Ne možeš se naljutiti na nekog koga bezuslovno voliš. Prosto imaš povjerenje u njega da se potpuno emocionalno ogoliš. Tako spasiš sebe, spasiš i druge od sebe takvog.

ČOVJEK NAJBOLJE FUNKCIONIŠE SA DRUGIM KAD NAUČI BITI SAM

Još jedan od razloga za ljutnju na sistem mogao bi biti onaj koji podrazumijeva da prepreke definišu i biografiju. Da ih nije bilo, ne bi se morala odvojiti od svoje porodice u petom razredu, pa onda otići još dalje u srednjoj školi, u Podgoricu, da bi mogla pohađati školu jer u svojoj sredini zbog arhitektonskih barijera nisi imala mogućnost srednjoškolskog obrazovanja. Arhitektonske barijere su uticale i na izbor fakulteta, umjesto novinarstva prvi izbor bi bila Akademija umjetnosti da joj se moglo prići. Koliko su sva ova iskustva uticala na tvoje formiranje, koliko je bilo teško biti daleko od porodice u tinejdžerskom i adolescentskom dobu, a koliko ti je s druge strane to pomoglo i izgradilo jedan nesvakidašnje čvrst karakter? Trebam spomenuti i da si srednju školu, daleko od porodice, završila kao učenica generacije što je još jedna potvrda čvrstine karaktera koju spominjem.

Možda prepreke definišu biografiju, ali mi odlučujemo šta ćemo s preprekama. Svako od nas može da se prepusti lošim stvarima ili da se bori i izađe kao pobjednik. Svi uglavnom i vide pobjednika, a dok si samo mali vojnik koji učestvuje u velikim bitkama gotovo sam, to se nekako ne vidi. Bol i neprijatnost koju sam doživljavala dok sam se probijala da izađem kao pobjednik je teško opisiva. Bila sam jako mlada da shvatim razloge, prvo odvajanja od roditelja, a onda i razloge zašto se školujem za oblasti koje moram a ne za one koje želim. Znam samo da mi je borba mojih roditelja da steknem obrazovanje bila vodilja i snaga u trenucima kada sam htjela da odustanem. Kroz odrastanje i školovanje dešavale su mi se jako neprijatne situacije, one s kojima se i odrasli ljudi ne znaju nositi, a ja sam samo razmišljala kako da ne razočaram mamu i tatu. Uvijek sam htjela da budu ponosni na mene, kao što sam i ja na njih. Htjela sam biti uspješna i imati uslove i mogućnost da ja njima pomognem. Pokušavam reći da moramo imati motiv, moramo voljeti nekog, moramo voljeti sebe i vjerovati. Ja sam toliko stvarno vizualizovala ono što želim da sam osjećala mirise, vjetrove, hladnoću ili toplinu, fizički sam osjećala ono što se još nije nalazilo tu. Voljela bih da danas mogu tako dječije i čvrsto vjerovati, ili to samo radim drugačije sad, ne znam.
Vratiću se na prepreke i odabire životnih poziva. Mislim da su moja intresovanja i želje samo bile odložene. Prvenstveno me interesovala psihologija, pa sam nekako naglo odustala. Nisam bila spremna, to je ozbiljna oblast, a ja nisam bila takva. Sad već mogu sebe da zamislim u jednoj prostranoj i ugodnoj prostoriji kako imam 40 godina i razgovaram s ljudima kojima treba takva vrsta podrške i pomoći. Bitno je dok ne ostvarimo te neke velike i dugoročnije želje da ne tapkamo u mjestu. Ja često kažem da nisam ostvarila ništa u životu, za mene je ostvarenje osnivanje svoje porodice, a ja nisam rodila novi život, niti svoj dijelim s nekim. Ovo je samo moje zabavljanje dok mi se ne desi to veliko ostvarenje. Uostalom, čovjek najbolje funkcioniše s drugim kad uspije naučiti biti sam.

Značajan udio u formiranju tvoje ličnosti sigurno je imala i košarka. Ono što je podrazumijevalo rekreaciju pretvorilo se u strast i profesionalno bavljenje košarkom uz brojna priznanja, od najbolje sportistkinje Banja Luke i Republike Srpske do najperspektivnije sportistkinje na nivou Bosne i Hercegovine.
Tvoj klub je muški. Iskustva reprezentativnog igranja košarke imala si u Srbiji, takođe s muškom reprezentacijom, ali su se pravila promijenila pa nećeš moći više nastupati kao žena s muškom reprezentacijom. U Bosni i Hercegovini ženske reprezentativne košarke nema. Bavi li se iko tom temom ili će ženski sport a posebno sport za žene s invaliditetom uvijek biti zanemarena kategorija dok se fanatično bavimo reprezentativnim fudbalom, iščekujući čudo, uprkos svim nedostacima koje nacionalna selekcija posjeduje?

Ovo je baš ozbiljna tema i zahtjeva velike korake. Treba krenuti iz početka, a to bi bilo predstavljanje drugim ženama žene u sportu. A onda kada se te žene zainteresuju pokušati raditi na uslovima. Ja ne mogu sama igrati u toj reprezentaciji. Poražavajuće je da se u našem klubu nije pojavila ni jedna žena zaiteresovana da proba da se bavi sportom rekreativno, unazad 12 godina koliko već ja treniram. Novac koji dobijaju klubovi u kojima su sportisti s invaliditetom je mizeran. Sama oprema je mnogo skuplja nego u drugim klubovima. Dok jednom košarkašu treba dres, patike i lopta, nama uz sve to trebaju kolica koja koštaju kao sva ta oprema za cijeli klub, pa i više. A bez njih ne možemo igrati. Mi opet igramo jer je to mnogo više od sporta. Iskustva koja sam stekla upoznavajući ljude širom Evrope su mi promijenila život. Kada vidiš nekog ko je u sličnoj poziciji i da živi kvalitetnim i ispunjenim životom, da je samostalan, ostvaren i zadovoljan, automatski i tebe motiviše da budeš to isto. O putovanjima i druženju bi se mogla napisati knjiga. Rezulatati koje smo osvojili potakli su i naš grad da bude bolji svojim sportistima. Danas Banja Luka može da se pohvali s činjenicom da je gotovo svaka dvorana u potpunosti pristupačna za sportiste koji koriste kolica. Moramo to biti mi, za inicijativu, tek onda možemo očekivati i da nadležni odgovore i pomognu.

LJUDSKOST U PRAKSI A NE LIJEPE RIJEČI NA PAPIRU

Godinama, od studija do danas, radiš u banjalučkoj tvornici obuće Bema u kojoj je od tvog drugog radnog dana omogućeno kretanje tebi, odnosno osobama koje su korisnici kolica.
Tvoj poslodavac je učinio ono što bi trebala biti obaveza svakog poslodavca, ali pošto to u praksi tako nije, mislim da je važno da spomenemo sluh ovog čovjeka.

Kada sam došla na razgovor za posao, moj poslodavac (Marinko Umičević) mi je rekao, tvoje je da radiš i ispunjavaš svoje poslovne obaveze i odgovornosti, ja ću da riješim ostalo u smislu uslova. Isti dan obišla sam sve prostorije koje bi mi trebale, u kojima bih se ja kretala, od toaleta do restorana. Sve što je trebalo adaptiralo se nekoliko dana poslije toga. Uporedo s tim krenula sam i trenirati košarku. Radi se o čovjeku koji je u fabrici moj direktor i u klubu predsjednik. Dakle, on nema samo sluh kao poslodavac već i kao čovjek i društveno odgovorna osoba. Voljela bih da se i drugi privrednici uključe i na bilo koji način pomognu klubovima koji nisu u dobroj finansijskoj situaciji. Nama je Bema glavni sponzor i zaista bi bili u problemima da nije tako.
Moram da napomenem da u našoj fabrici, po mojoj slobodnoj procjeni, radi oko 30 ljudi s nekom vrstom invaliditeta. Tačan podatak nemam, jer se naš direktor nije nikada hvalio time. On želi radnika bez obzira na njegove fizičke ili neke druge karakteristike. Tako je i s klubom. On želi klub uspješnih sportista, nije važno što se radi o košarci u kolicima. To je ono što i mene zadržava, ljudskost u praksi a ne lijepe riječi na papiru.

INVALIDITET NE DEFINIŠE LJUBAV

U jednom intervjuu dotičeš se veoma važne teme spominjući kako ti je prijateljica rekla da feminizam nije prepoznao žene s invaliditetom te dodaješ da „dok se žene bore da ih ne gledaju kao seksualni objekt ili sredstvo za reprodukciju, mi se borimo da se naša seksualnost vidi, da budemo žene, majke, ljubavnice.” Zbog čega je seksualnost žena s invaliditetom toliki tabu i na koji način pomoći njenoj detabuizaciji?

Mislim da imamo generalno problem s tim da se sva živa bića prihvate kao seksualna bića. Zašto bi neko samo zbog svoje fizičke karakteristike bio lišen ljubavi, porodice, partnera. Pitanja koja se upućuju ljudima koji žive s partnerom koji ima invaliditet su još uvijek začuđujuće stereotipna. Sve se svodi na to kolika je žrtva partnera koji nema invaliditet jer je pristao da živi s nekim kome treba stalna pomoć. Niko ne priča o ljubavi, roditeljstvu i sličnim stvarima. Evo ne znam stvarno kako to riješiti. Možda zakonski dozvoliti ljudima koji imaju invaliditet da mogu usvojiti dijete. Zakon ne zabranjuje, ali Centrima za socijalni rad daju pravo da odluče da to ne može ostvariti neko kome je u nekom dijelu životnih aktivnosti potrebna pomoć. Možemo žene s invaliditetom uključiti u reklame za donje rublje. Možemo ih predstaviti i u reklama zdravog života na selu, naravno kao dio neke velike porodice. Kada ljudima postane vidljivo i normalno da se svuda pojavljuju i žene s invaliditetom možda ćemo tada izbjeći ono „šta će ti sine ona da se čitav život patiš“ ili ona, meni još „draža“, da se tako izrazim „ ajoj buraz, stvarno ti je to cura“ (podrugljivo i začuđujuće). Treba nam prave vidljivosti, pod tim smatram da zaobiđemo specijalizovana predstavljanja samo te grupe ljudi, nego te ljude u svim ostalim grupama ljudi. Žena vojnik među muškarcima vojnicima je vojnik (da plastično objasnim).
Ima još jedna predrasuda koja mene baš dotakne, a to je da se nekako podrazumijeva da osoba koja ima invaliditet bira isto tako partnera po tome. Zbog te pretpostavke kada kažeš da imaš momka/djevojku slijedi pitanje: „Da li je tvoj partner takođe osi?“ Najbolji odgovor na to je protupitanje: “Da li tvoj partner takođe hoda?“ Žao mi je kad ljudi misle da ćemo se bolje razumjeti samo zato što imamo iste fizičke karakteristike.

U jednom u nizu odličnih tekstova na tvom blogu baviš se čuvenim „iako“ u naslovima koji se tiču osoba s invaliditetom koje postižu izvanredne rezultate gdje s pravom kažeš: „Niko nije nešto uradio uprkos svojoj fizičkoj karakteristici, nego uprkos preprekama, ako već pišete o preprekama. Niko nije zahvaljujući ili uprkos fizičkoj karakteristici postigao dobre rezultate nego zahvaljujući svom radu, trudu, istrajnosti.“ Tekst završavaš prijedlozima da se novinari bave temama pristupačnosti određenih lokacija, bazenima koji nemaju toalet, nepristupačnosti javnog prevoza, skromnosti biblioteka s knjigama na brajevom pismu… Koliko u vremenu borbe za klik i lajk ovakve molbe nailaze na plodno tlo i koliko ovaj sumrak novinarske profesije doprinosi stvaranju predrasuda prema osobama s invaliditetom i ne samo prema njima?

Žao mi je što se toliko srozala jedna tako lijepa i odgovorna profesija. Ne znam ko je tačno rekao da su „mediji prozor u svijet“. Ako taj prozor nije čist, svijet je muljav u očima posmatrača. Izgubićemo onda kada se predamo i ne budemo radili ništa. Zato vjerujem da ipak prave vrijednosti i kvalitetne stvari preuzmu vodstvo, možda sporije i s manje „lajkova“ ali bar dođu tamo gdje trebaju i do koga trebaju.

U filmu „Zastani i poslušaj“ zahvaljujući kojem smo se na premijeri i upoznale, u trenutku kada dolazite u Bihać na otvaranje samostalne izložbe Azre Dedić, Nadina Imamović koja je slijepa osoba, kaže ti da joj opisuješ okruženje, ali i momke u gradu što je bilo jako simpatično, ali mimo toga meni je bilo važno da vidim kako slijepe i slabovidne osobe žele da čuju opise onoga što ne mogu da vide, odnosno da nećemo uvrijediti nekoga ako mu kažemo npr. desno se nalazi park i u njemu lijepo cvijeće… Mislim da je neznanje o potrebama osoba s poteškoćama takođe veliki problema, te da je premalo prostora zahvaljujući kojem to možemo da promijenimo. Koji bi bili tvoji odgovori na neizgovorena pitanja a vezana za osobe koje su korisnici kolica i kako po tebi doprinijeti tome da se u javnom prostoru više čuje o potrebama i željama osoba s invaliditetom uz pretpostavku da smo prava do sada valjda naučili.

Ja bih samo voljela da se ne kategorišemo po tome. Nismo mi stvari iz marketa odnosno prodavnice tehnike za koju ti treba uputstvo za korištenje. Svi smo različiti i sa svakim čovjekom ne postupamo isto, naše ponašanje prema nekom zavisi i od onoga šta on potiče u nama. Invalidtet kao i druge neke stvari koje nekog fizički karekterišu lako se zaborave ako upoznajemo osobu kroz njenu duhovnost. Svako će ako ga pitate reći šta mu treba i na koji način pomoći. Isto tako, samo loš čovjek može zamjeriti nečijem neznanju i nespretnosti. Meni lično ni jedno pitanje ne smeta kao ni šala.
Nedavno me oduševio komentar jedne koleginice koja je kaže kako svaki put kad mene nema za mojim stolom u kancelariji ona zausti da pita „gdje je Biljina stolica“. Meni je to pobjeda.

Iako su ovi dani zbog ličnog gubitka daleko od tvojih najboljih, voljela bih da razgovor završimo onako kako dolikuje tvom raspoloženju i energiji u redovnim okolnostima. Da li bi skijašica na štiklama bio jedan od najadekvatnijih opisa tebe?

Mislim da me niko bolje i jednostavnije nije ni opisao.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Objavio

Kristina

Kristina Ljevak je novinarka i aktivistica, posvećena kulturi, umjetnosti i ljudskim pravima.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.