Bojana Kukilo, o životu trans osobe: Mislim da imam snage da sve istrpim i podnesem junački

Širom svijeta svakodnevno smrtno stradaju trans osobe zbog vlastitog identiteta. Transfobija dovodi do nasilja nad trans osobama zahvaljujući čemu se trans osobe nerijetko nalaze na margini društva, onemogućena u ostvarivanju elementarnih ljudskih prava. Život osoba koje se osjećaju suprotno svom biološkom identitetu u Bosni i Hercegovini obilježen je brojnim izazovima koji Bojanu Kukilo na sreću nisu spriječili da počne sa procesom tranzicije, uprkos i preprekama i troškovima koji taj put podrazumijevaju. Bojana je apsolventica na Filološkom fakultetu, živi u okolini Banja Luke, želja joj je da jednog dana bude profesorica i svakodnevno se bori sa lošim uspomenama i neugodnom sadašnjosti o čemu nam je govorila, između ostalog iz želje da danas LGBTI djeca ne prolaze kroz iskustva kakva je Bojana tokom odrastanja imala.

Piše: Kristina Ljevak

Bojana je dvije godine i četiri mjeseca na hormonskoj terapiji koja je jedan od najvećih izazova u njenom procesu tranzicije. Hormona ili nema nikako ili ima, ali su preskupi. Osim toga, u procesu tranzicije, potraga za poslom predstavlja veliki problem i kako kaže podsjeća na začarani krug.
„Mnogo konkursa, aplikacija za posao i razgovora, a sve sa identičnim ishodom, tj. da nisam dobila priliku da radim. Bilo je mnogo pokušaja, u kafićima, hotelima, pokušaj da radim na administrativnim poslovima, ali pored toga što me odbiju negdje dobijem i neprimjerene komentare, kao npr. da ću dobiti posao kad uradim ‘promjenu’ pola ili ljudi gledaju na mene kao na negativnu pojavu i slično. Radila sam par mjeseci u jednoj stranoj kompaniji gdje su me angažovali za obradu carinskih podataka na italijanskom jeziku ali mi nisu produžili ugovor nakon tri mjeseca rada, navodeći da nisu zadovoljni mojim radom. Pri tom, završavam Filološki fakultet, odsjek Italijanski jezik i književnost, poznajem i tečno govorim italijanski, engleski i španski, te poznajem osnove portugalskog jezika. A da napomenem, meni nisu produžili ugovor a ostavili su neke radnike koji ne znaju italijanski jezik. S vremena na vrijeme, radim honorarno za jednu organizaciju koja se bavi pravima LGBT osoba i žena i to zaista dobro dođe kad ne radim nigdje, iako naravno težim tome da se zaposlim negdje i da imam stalna i redovna primanja“, kaže Bojana kojoj je želja profesionalni angažman vezan za strane jezike jer otkako zna za sebe želi da bude profesorica ili nastavnica. To će uskoro, po završetku studija, formalno i biti, ali bez previše nade da će u vlastitoj državi moći raditi taj posao.
Zahtjevno joj je, kaže, i izdvojiti ono što je bilo najteže tokom tranzicije, ali je jasno čija joj je podrška najviše značila te bila najprisutnija.

PSI MI, ZA RAZLIKU OD LJUDI, NIKADA NISU NANIJELI ŠTETU

„Iskreno ne znam koji bih mogla izdvojiti a da bude važniji od nekog drugog. Coming out, reakcije porodice i drugih ljudi, odlazak u Beograd i plaćanje pregleda, finansijska situacija, problemi oko pronalaska hormona, neostvarenost u ljubavi, te mnoge druge stvari. Vezano za podršku, najvažnija osoba u mom životu je moja majka i ona mi je najbolji životni prijatelj. Neko ko nema zamjenu i ko je bio od samog početka uz mene, vaga kao ja, bezrezervna podrška, to je ona. Otac je djelimično uz mene, ne pokazuje netrpeljivost ali nam se jednostavno ne poklapaju energije. Nisam imala problema s njim po pitanju moje tranzicije. Imam dva brata, od kojih stariji ne živi s nama i on je promjenjivog mišljenja, postoje trenuci kad mu je sve to prihvatljivo pa onda ima izljeve nerazumijevanja, ali čim se dvoumi da li da me podrži, znači da to nije čista podrška. S mlađim bratom ne pričam zbog raznih uvreda i pogrdnih riječi koje je meni upućivao i prije i tokom tranzicije. Još uvijek živim s njim pod istim krovom, ali samo zato što moram. Da nemam majku, ne bih mogla izdržati psihički sve ovo što mi se dešava iz dana u dan. Pozitivnu energiju mi daju i psi, koji mi za razliku od ljudi, još nisu nanijeli nikakvu štetu. Nekad se zapitam zašto imam dva brata koji me ne razumiju i možda bi bilo bolje da imam jednu sestru ili nikog umjesto njih dvojice a onda, nakon svih uvreda i poniženja koje sam doživjela, shvatim koliko vrijedim i koliko ustvari samo pokušavam da živim svoj život a ne činim nikome zlo. Zbog toga sam ponosna na sebe“, objašnjava Bojana kompleksnu porodičnu situaciju koja je nerijetko obrazac koji prati život trans osoba i sa čim se, uz sve ostale prepreke i izazove trans osobe moraju nositi. Svakodnevicu Bojana sebi uljepšava ponekom sitnicom koja je čini srećnom a koju sebi rijetko može priuštiti te nekim kreativnim aktivnostima koje joj pomažu da ne misli na loše stvari.
O hirurškoj intervenciji Bojana još uvijek ne razmišlja.
„Po pitanju operacije, mislim da je neću raditi sve dok ne budem bila srećna i zadovoljna sopstvenim životom, dok ne budem imala unutrašnji mir i živjela životom bez stresa i pritisaka koje sad imam. A gledajući i na to da zakonom nije moguće promijeniti dokumenta u potpunosti, već samo ime, to me baca u još veći revolt da ne radim operaciju, jer zašto bi neko u opštini morao znati da sam uradila operaciju kako bih promijenila oznaku pola i JMBG. To je isključivo stvar moje intime“, objašnjava Bojana čije je oblačenje i povremeni ženstveni detalj na početku tranzicije izazivalo neprimjerene komentare okruženja. Bila je to tada, kako kaže, revolucija. Danas sve nije lakše, ali je podnošljivije objašnjava naša sagovornica.

ČETIRI GODIŠNJA DOBA LIČNE PROMJENE

„Probušene uši, ženska odjeća, šminka, farbanje kose u boju koju poželim, dakle sve ono što poželim da vidim u ogledalu i ako mogu to sebi priuštiti, ja to i uradim. Naravno, ispočetka sam imala strah od toga kako će ko reagovati a sad mislim da sam se oslobodila neprijatnih osjećanja. Ljudi koji su imali problem sa mnom i mojom pojavom na početku, imaju i sada. Neki su još više ostrašćeni uvidjevši da nisam odustala od sebe i svog cilja i da idem naprijed, bez obzira na prepreke.
Oblačenje tokom ljeta mi je teško jer se nosi minimalno odjeće i do izražaja dolaze dlake koje nikako ne podnosim. Kako prolazi vrijeme, sve više prihvatam sebe tokom ljeta i kako hormoni utiču na sve a i ja doprinosim njegom tijela, definitivno shvatam da i ljeto ima svoje čari, za koje prije nisam znala, upravo zbog niskog nivoa samopouzdanja. Kad smo kod toga, obožavam da nosim toplu odjeću, samim tim zimu, snijeg i zimsku čaroliju. Tu nekako kao da dobijem na samopouzdanju, biće da je do neke tople jakne, jer kad je skinem, osjetim se bespomoćno i nekako ne volim sebe. Ono što mogu svakako reći da svako ljeto i svaka zima koje prođu, dobijam sve više snage i motivacije za dalje. Kad smo kod godišnjih doba, proljeće mi je uvijek bilo depresivno, sve se budi, rađa, cvijeta i dobija izgled a u meni sve umire. Jesen je mjesec s kojim počinje moj rođendan. Mislim da što više budem zadovoljna samom sobom da će mi sva godišnja doba prijati i da će svako od njih četiri imati smisao“, priča Bojana čiji problemi nažalost nisu počeli tek početkom tranzicije nego je prate od najranijeg djetinjstva te ukazuju na nužnost većeg posvećivanja pažnje vršnjačkom nasilju nad LGBTI djecom. Traume stečene tokom osnovnog i srednjeg obrazovanja ostavljaju dalekosežne posljedice što potvrđuje i Bojanino iskustvo.

PAKAO ŠKOLSKOG AUTOBUSA

„Nekad se samo poželim sjećati časova gdje sam odgovarala, radila testove i pismene radove a i učila kod kuće. Sve ostalo je bilo previše za dijete u odrastanju. Časovi fizičkog, zatim odmori gdje su dječaci pričali o djevojčicama, simpatijama, fudbalu, tučama, pa sve do školskog autobusa u kom sam proživljavala pakao. Iskreno, da sam mogla nestati svaki put kad je trebalo da idem s djecom u bus, mislim da bi bilo najbolje. Dešavale su mi se ružne scene, nekolicina njih koja me je vrijeđala tokom svih razreda osnovne škole, dok su druga djeca ili pomno slušala to ili bi se smijali ne shvatajući koliko to može da utiče na dječiju psihu. Riječ ‘peder’ mi je odzvanjala u glavi, nisam imala kome da kažem šta mi se dešava, psiholozi u školama kao da nisu postojali, i to se dešavalo iz dana u dan. Danas, imam još uvijek strah od punog autobusa u kom su pretežno đaci i da se neko ne izdvoji iz ekipe i uperi prstom u mene. Nažalost, dešavaju se i takve stvari. Sad kad mi se to desi, sad kad sam postigla mnogo toga uprkos mnogim nedaćama koje su me snašle, mislim da imam snage da sve istrpim i podnesem to junački. Zrelija sam, shvatam da oko mene nije imaginarijum već stvarnost i da strahu treba ići u prsa a ne zaobilaznim putem. Ne mogu mi ništa ni srednjoškolci koji bi me nazivali pogrdnim imenima, ni isfrustrirani latentni homoseksualci koji iskaljuju nezadovoljstvo svojim životom komentarišući mene, ni konobari/ce koji govore gostima ko sam i šta sam, samo da bi postigle neku satisfakciju. Iskreno ne znam koju.
Djeca nisu dovoljno ohrabrena ni u školi ni kod kuće da budu to što jesu, već ono što očekuju od njih roditelji, nastavnici i društvo u cjelini. Kad pomislim da neko dijete danas proživljava isto što i ja tokom osnovne i srednje škole, iskreno ne bude mi dobro. Toj djeci treba pomoći, razgovarati s njima i reći im da nisu sami. Znam da sam se grozno osjećala jer sam bila drugačija od većine, trpjela vršnjačko nasilje od drugih a da stvar bude gora, dolazim iz siromašne porodice iz jednog manjeg mjesta odnosno sela. Nisam imala sreće ali zato sad pokušavam da promijenim mnogo toga u svom životu. Teško je, okolnosti ne idu u moju korist ali ne odustajem“, sjeća se Bojana traumatičnih iskustava odrastanja koje osim direktno itekako postoji i u internet prostora, od govora mržnje na društvenim mrežama i portalima do cyberbullyinga. Ova tema posebno je važna jer zbog nesigurnosti realnosti brojne LGBTI osobe utočište traže u virtuelnom svijetu.

BIJEG IZ REALNE U VIRTUELNU SVERU

„Kada se desi nešto loše na ulici, u školi, u javnom prevozu i sl., onda mnogi bježe u svoje pametne telefone i shvataju da i ako im se desi nešto, biće virtuelno. Jedan od primjera sam i ja. Kad sam uvidjela da neću moći ostvariti ništa na ljubavnom i emotivnom planu uživo a nisam nešto ni izlazila u noćne klubove zbog manjka prijatelja i toga što ne živim u gradu, onda sam prešla u svijet aplikacija za upoznavanje. Tu sam se dopisivala sa mnogim momcima, neki su me prihvatali, neki ne. Zaista, nailazila sam na ohrabrivanje i podršku a s druge strane na nepodnošljive poruke primitivaca sa prijetećim sadržajima. Nakon godina korištenja, skoro sam shvatila da to nije za mene i da ono što tražim, neću naći na takvim mjestima. Većina momaka kad vidi da je sa druge strane žice jedna trans djevojka odmah pomisle da sam otvorena za sve što oni požele, ali to nije baš tako. Ja sam neko ko je prvenstveno tražio vezu ili prijateljstvo, jer sam u minusu na oba polja. Onda kad sam shvatila da se to dešava spontano a ne da se traži, i kad sam konačno shvatila šta očekujem od nekog muškarca u budućnosti, obrisala sam aplikacije za upoznavanje. Da li ću se ponovo tamo vratiti, ne vjerujem, jer bih iskreno da lično doživim neke stvari koje nisam u prošlosti. Ono što je pozitivno u svemu tome, ako se može tako reći, jeste to da nema fizičkog kontakta i da mi ne može neko nanijeti povrede. To ne znači da me neko ne može pronaći i prijetnje rečene u porukama ostvariti uživo. Naravno, rješenje nije potpuna isključenost iz svijeta društvenih mreža, posebno ako neko želi da ih koristi, ali lično za mene nakon svih ovih godina, shvatila sam da gubim dragocjeno vrijeme na gluposti. A tipovi koji su me vrijeđali i pljuvali preko društvenih mreža, kao i uživo, obično imaju razne poroke, svoja nezadovoljstva i unutrašnje sukobe, neostvarenosti i frustracije, te napadajući druge olakšavaju sebi život. Jadno, ali istinito. Mogu biti lažovi, kriminalci, ubice, silovatelji, pedofili, narkomani, peljubnici itd. Čitav spektar ljudi, svega onoga što može direktno uticati na nečije psihičko i fizičko zdravlje i bezbjednost, dok ja koja pokušavam da živim onako kako se osjećam a da pri tom ne činim zlo nikome, obično budem osuđena i ismijana od strane takvih. Oni govore o sebi a ja idem dalje, psi laju a karavani prolaze. Ovdje bih citirala Dostojevskog, što važi i u mom slučaju. Ako si se uputio prema cilju i putem počeo zastajkivati i kamenjem gađati svakog psa koji laje na tebe, nikad nećeš stići na cilj, objašnjava Bojana koja je svoj prostor slobode kreirala zahvaljujući vlastitom YT kanalu koji je nastao, kako kaže, iz potrebe ili frustracije.

KREIRANJE VLASTITOG INTERNET PROSTORA SLOBODE

„Da sve ono što mislim i držim u sebi, jednostavno pretočim u zanimljiv sadržaj. Sve je pod ASMR tematikom jer mislim da pojedini klipovi koje stvaram imaju opuštajući i umirujući efekat, zatim sadržaj poput priče o mojoj tranziciji a tu su i klipovi na stranim jezicima (engleskom, španskom, italijanskom, portugalskom i dr). Kao inovativni sadržaj, tu su klipovi inspirisani geografijom i obiljem država koje postoje na planeti, pa sam odlučila da radim povremeno klipove o zanimljivostima nekih država, koje su birane random a nikako subjektivnim načinom. Kad sam počela sa radom, nisam mislila da će mi se javljati ljudi iz Brazila, Italije, SAD-a i drugih država, da će pratioci rasti s vremenom, kao i povremeni komentari, te da ću takođe ohrabriti pojedine trans osobe koje gledaju moje klipove i na taj način pronalaze svoje priče, živote, očekivanja i nadanja. Nije mi u cilju imati popularnost, jer sve što sam do sad objavila urađeno je od srca jer to volim da radim. Naravno, lagala bih kad bih rekla da ne očekujem preglede, komentare, reakcije ljudi, mišljenja i podršku, kao i kritike. I tu se dešavalo da su neki primitivci s Balkana pokušavali da mi prijete i da me nazivaju pogrdnim imenima, ali koliko sam shvatila, You Tube automatski prepoznaje takve komentare te oni ne budu objavljeni, već samo meni stignu obavještenja u kojima pročitam sadržaj. Nekad pomislim da je bolje da prekinem sa tim, da sam se umorila praveći klipove jer nekad ne dobijem feedback za trud i rad, ali onda dolazi priča o zrelosti i da ja dajem onoliko koliko mogu i mislim da je potrebno, a sa druge strane je bezbroj usijanih glava koje cirkulišu na sebi poznate načine“, zaključuje Bojana te nam na kraju objašnjava značenje naziva vlastitog Internet komunikacijskog kanala. „Moj YT kanal zove Bojana Blueyes Libra ASMR, te oni koji žele mogu da prate moj rad. Bojana – ime, Blueyes – plave oči, Libra – vaga, moj horoskopski znak, ASMR – tematika pod kojom je okupljena većina klipova.“

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Objavio

Kristina

Kristina Ljevak je novinarka i aktivistica, posvećena kulturi, umjetnosti i ljudskim pravima.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.