Djeca bez roditeljskog staranja tokom pandemije COVID-a: od zbunjenosti i izazova online nastave do snage zajedništva i prihvatanja “nove normalnosti”

Fotografija preuzeta sa inskola.com

Bez sumnje će svaki video koji parodizira online nastavu postati viralni jer je svaka vrsta oduška roditeljima/kama neophodna.
Vratiti se ponovo na skupove ili razlomke i savladati komunikaciju na različitim internet platformama sigurno nije bilo na listi želja odraslih ljudi u martu nesvakidašnje 2020. godine. Jednako kao oni ni djeca i nastavnici/e nisu odgovorni za ponekad najbolje ne snalaženje u novom formatu nastave, ali jeste odgovoran sistem koji je zakazao gdje god je stigao tokom pandemije koronavirusa, zanemarujući niz socijalno ugroženih kategorija stanovništva koji nisu imali elementarne preduslove (uređaje i pristup internetu) za online nastavu.
Koliko god da je bilo i još uvijek je teško tipičnim porodicama, ne smijemo zaboraviti djecu koja su štićenici/e domova za djecu bez roditeljskog staranja i za koje je zbog obima obaveza pred odgajateljima/cama i manjka uređaja za praćenje nastave, novi format bio poseban izazov. Ništa manje zahtjevno nije bilo adaptiranje na novonastale okolnosti, posebno u prva dva i po mjeseca pandemije.

Piše: Kristina Ljevak

„Online nastavni model sam po sebi nosi mnoge izazove i poteškoće i za biološke porodice, a pogotovo za djecu koja žive u kolektivnom smještaju. U JU ‘Dom-porodica’ Zenica djeca su podijeljena po uzrastu i spolu u sedam odgojnih grupa. Jedan/na odgajatelj/ica ima grupu od 12 djece i za vrijeme učenja kontaktira s 12 učitelja/ica ili razrednika/ca u isto vrijeme. Pri tome djeca nisu istog uzrasta, sposobnosti, niti su na istoj razini samostalnosti u radu. Možete li to da zamislite? Uz velike napore odgajatelja/ica koji često pripremaju zadaće i kod svojih kuća mimo radnog vremena, i uz veliko razumijevanje nastavnog osoblja, zadaće djece se redovno i uspješno rade. Prepreku je predstavljala i loša internet konekcija, ali i nedostatak tehničkih uređaja. Međutim, zahvaljujući donatorima, problemi s konekcijom su riješeni, a djeca su dobila na poklon određeni broj laptopa, računara, printer, tableta i mobitela“, kaže Amela Haramandić Tabak, psihologinja Javne ustanove „Dom-porodica“ Zenica.

OD STRAHA I PANIKE DO ODLIČNIH REZULTATA U ŠKOLI

„Online nastava je bila izazov kako za škole tako i za naše SOS porodice, posebno one koje imaju petero ili više školaraca. Početkom pandemije imali smo samo po jedan, eventualno dva kompjutera u porodicama gdje je bilo više učenika različitog uzrasta. SOS mame i članovi tima su koristili i svoje mobitele i preuzimali sadržaje od nastavnika i škole putem Vibera, emaila, prepisivali sadržaj, kopirali i slali nastavnicima kao rezultat rada, pa nekada i u kasnim večernjim satima. Mladi koji su imali mobitel, nastavu su pratili preko mobitela i ostvarivali kontakte sa nastavnicima i razrednicima. Bilo je neophodno procijeniti IT vještine uposlenika, što smo odmah i učinili, te uradili brzu edukaciju da se SOS mame mogu javiti na Teams svoje djece i ostvarivati komunikaciju sa školskim timom. Dio tima bio je zadužen za tehničku podršku porodicama, od osposobljavanja djece za ulazak na platforme, do instruiranja mama kako da iskontrolišu online aktivnosti djece, kako bi im pomagali oko pisanja zadaća i testova. Nakon nekog vremena aktivirana je i podrška asistenta za instruktivnu nastavu, a kasnije i logopeda/oligofrenologa. Zadatak je svakako bio zahtjevan, te je na početku izazvao paniku, strah da se neće moći odgovoriti na njega, uz to su se dešavale i tehničke nevolje. Tada su nam od prave pomoći bili mladi u SOS porodicama koji su imali dosta IT znanja i pomagali svojoj mlađoj braći i sestrama. Bilo je izazova, umora, odustajanja, promjene raspoloženja, ali uspjeli smo. Pratili smo emocionalno stanje djece koje nam je tada bilo na prvom mjestu. Ostvarivali smo saradnju sa školama s kojima se zaista možemo pohvaliti da su nam bili prvi i odani partneri da sve poteškoće kao i prije pandemije razumijemo i nađemo zajednički pristup rješenju. U tom periodu imali smo i djecu koja su bila na hospitalizaciji. I tu smo sa školama i uposlenicima bolnice razvili saradnju i takvu djecu stavljali u aktivnu ulogu da se osjećaju i učenicima i ostvaruju saradnju s vršnjacima, vodili smo procese učenja do uspjeha, koji je bio dio terapije ka ozdravljenju. Osluškivali smo dječije želje, a one su opet bile vrlo skromne, a to je da možemo negdje ići i dugo dugo šetati i trčati. Ljeto smo im učinili lijepim i zabavnim, planina, šetnja, izleti, ljetovanje uz jezero, naravno vodeći računa o preporukama epidemiologa. Na kraju je uspjeh djece u prosjeku bio bolji nego kada se nastava odvijala standardno, na što smo izrazito ponosni“, objašnjava stručni tim SOS Dječijih sela BiH.

Pored online nastave namijenjene tipičnoj djeci, ne smijemo zaboraviti djecu s poteškoćama bez roditeljskog staranja. Učenje u novom obliku olakšala je činjenica da su u Domu Bjelave, odnosno u Kantonalnoj javnoj ustanovi „Dom za djecu bez roditeljskog staranja“ Sarajevo imaju postojeće obučeno osoblje za rad s djecom s poteškoćama koja nastavu pohađaju u JU Zavod za specijalno obrazovanje i odgoj djece „Mjedenica“ s kojim su, kao i u redovnim okolnostima imali odličnu saradnju.
„Imali smo dobru saradnju sa školom koja nam je slala materijale, tako da taj dio nije bio previše stresan, veći je problem bio taj što je djeci nedostajalo druženje, odlazak u školu i boravak s vršnjacima. Imali su osjećaj da su stalno kod kuće i zaista je bilo teško napraviti razliku između škole i redovnih aktivnosti u domu“, objašnjava Tarik Smailbegović, direktor Doma Bjelave.

IGROM PREKO PREPREKA

Period karantina podrazumijevao je i dvoipomjesečnu nemogućnost izlaska iz domova djece i mladih. Sigurno je takvu vrstu pravila lakše podnositi među brojnim vršnjačkim okruženjem kako je to slučaj u domovima za djecu bez roditeljskog staranja, ali bez obzira na to, djeca imaju svoje potrebe i pravo na socijalizaciju van matičnog okruženja.
Period karantina djeca u zeničkom domu provela su doslovno zaključana.
„Posjete su bile zabranjene kao i odlasci srodnicima u posjetu. Uposleni koji su ulazili u zgradu Doma bivali su dezinfikovani od glave do pete te su na najmanji znak slabosti odlazili kući. Za djecu su bile organizovane dodatne aktivnosti edukativno-zabavnog karaktera, ali i razne sportske aktivnosti. Na svu sreću, zgrada Doma ima mnogo prostora, a posjeduje i internet klub, sportsku dvoranu, veliku biblioteku, ali i klub za dnevno druženje, gdje su organizirane filmske večeri, play station takmičenja, karaoke i maskenbali. Na smještaju u Domu je 29 mladih ljudi od 15 godina i više. Neki od njih su i punoljetni i bilo je jako teško od njih tražiti da ne izlaze čak ni do prodavnice. Dosta truda je uloženo u razgovore s njima, u prezentacije na temu korone i širenja zaraze te smo, sa sigurnošću možemo reći, uspjeli u njima probuditi odgovornost prema sebi i drugom, a pogotovo prema bolesnoj djeci. S obzirom na to da su u pitanju tinejdžeri, neki od njih i prilično buntovni, možemo reći da smo zasigurno odradili dobar pedagoški posao“, kaže Amela Haramandić Tabak, psihologinja zeničkog Doma.
„Niko nije bio pripremljen na novonastalu situaciju, ali izazovi su nešto s čime se u SOS Dječijim selima BiH svakodnevno susrećemo, pa smo tako znali da ćemo i ovaj put prevazići tešku situaciju u kojoj smo se našli. Djeci smo objasnili zašto nije dobro da idu u školu, s njima imali otvorene razgovore, prepoznavali njihov umor, za odmore u krugu porodice predlagali i koristili različiti kreativni materijal koji opušta. Mame su imale posebne porodične rituale kroz koje su se djeca zabavljala, odmarala, skretala misli sa škole koja je tokom dana mnogo duže trajala od rasporeda časova, jer su strpljivo čekali red da preuzmu zadaću s tada samo jednog ili eventualno dva kompjutera. Školski sadržaji iz muzičkog ili tjelesnog odgoja koje je trebalo snimiti kao audio ili video zapis bili su posebna zabava za cijelu porodicu – a iznenadne navale smijeha ili stida prekidali su snimanje i više puta dok bi zapis bio procijenjen upotrebljivim za ocjenu.
U SOS porodicama mame, tete, odgajatelji i članova stručnog tima realizovali su grupne i individualne edukacije djece. Mnoge aktivnosti su bile spontane i nastajale pod uticajem svakodnevice, praćenja sadržaja preko medija, pisanih materijala, slikovnica… S djecom smo istraživali i jedni drugima objašnjavali kako se virus prenosi, kako trebamo štititi sebe i druge, a da mi sada čuvajući sebe čuvamo i sve stanovnike planete. Upoznavali ih da se u svakom kutku Zemlje planete svi ljudi i sva djeca trebaju tako ponašati. Objašnjavali razloge zašto neko određeno vrijeme nećemo moći izlaziti van kuće. Za djecu nižeg uzrasta koristili smo slikovne sadržaje s interneta, bojili s njima materijal kao bojanke, pravili plakate, radili peer edukaciju na nivou porodice. Njihovu potrebu za druženjem upotpunjavali smo aktivnostima na nivou jedne SOS porodice.
Timovi su bili podrška u školskim sadržajima, kreativnom i rekreativnom sadržaju unutar porodica, savjetodavnom radu, emocionalna podrška da nismo sami, da imamo jedni druge. Te aktivnosti su se realizovale u i vanjskom okruženju (u dvorištu kuće) tako da smo izuzetno zahvalni zbog te sretne okolnosti i mogućnosti da koristimo dvorište kao resurs. Postojali su termini u kojima su porodice boravile vani tako da u jednom momentu nikada nije bilo mnogo djece na jednom mjestu vani na igralištu. Takođe se vršila intenzivna dezinfekcija, lična kao i prostora. Jedan broj djece je radio na projektu ‘Moja knjiga karantene’, što je prilagođena verzija rada s djecom po Lifebook pristupu. Ukrašavali smo kuće, ulazna vrata, drveće, uređivali lutkice, razgovarali o životnim ciljevima, poredili život prije korone i sada, koje su prednosti jednog i drugog stila života, u kućnom ambijentu razvijali životne vještine kuhanja, peglanja, uređenja kuće. Rođendani su se obilježavali na nivou porodice“, opisuju iz SOS Dječijih sela BiH karantinske uslove života i kreativnu nadgradnju.
U Domu Bjelave ovaj period iznjedrio je i veće zajedništvo, ali je i jednak status institucije kao i gerontoloških centara podrazumijevao da su mjere ostale mnogo duže na snazi nego što su se odnosile na druge kategorije stanovništva i ustanova.
„Mladi iz porodica su mogli vani i to je bio problem i dovodilo je na neki način do diskriminacije jer su mladi iz Doma često dolazili s fotografijama da pokažu kako su njihovi vršnjaci iz škole vani.
Što se tiče tih prvih mjeseci, najveći nam je izazov bio organizovati radno vrijeme za uposlenike, činjenica je da nije radio gradski prevoz osim za zdravstvene radnike i policiju, za ustanove socijalne zaštite nije iako smo mi nekoliko puta intervenisali i pokušavali da budemo dio te kategorije ali nismo uspjeli. Onda smo organizovali vlastiti prevoz i uveli smjene od 24 sata za naše uposlenike i uspjeli smo se konsolidovati jer je drugačije nemoguće, djeca ne mogu biti sama, a jako mnogo su pomagali. Mislim da su mnogo prije nas shvatili o čemu se radi, pratili su putem interneta informacije koje su brzo dolazile. A bilo je i prednosti u smjenama od 24 sata, osjetila se veća toplina u domu, saradnja, stvorio se porodični ambijent i više smo se družili, bila je lijepa atmosfera iako je sve oko nas bilo strašno, mi smo se u domu prilagodili i vlastite resurse prepoznali“, objašnjava direktor Smailbegović.

NAVIKLI SMO SE NA NOVO NORMALNO

I nova školska godina donijela nam je kombinovanu ili isključivo online nastavu te novi, znatno teži talas pandemije.
U periodu školskog raspusta neki su domovi imali priliku da se malo bolje tehnički opreme ali i da se odmore, kao što je bio slučaju u SOS Dječijim selima BiH.

„Navikli se na novo normalno. Djeca su dobila mogućnost da se prijave na online kurseve. Svi su se vratili u obdanište i škole, među vršnjake, a to je djeci trebalo. Instruktivna nastava u Selu i dalje se odvijala jer jedan broj djece treba stalnu podršku. S timovima škola smo se uvezali, prepoznali djecu koja teže prihvataju ovaj stil edukacije, napravili prilagođene programe, individualizirali pristup u nastavnom procesu. Početak godine dočekali smo s mnogo više računara, tableta, tako da svi učenici imaju računar i na vrijeme po rasporedu časova pristupaju nastavi. Naši prijatelji porodica i volonteri su se uključili da kroz online pristup budu edukativna podrška. Školarci su osjetili čari škole barem svake druge sedmice, kada su išli u školu, do ponovnog prelaska na online nastavu. Djeci je itekako nedostajala škola, njihovi drugovi, put od kuće do škole, njihove priče.
Djeca, mladi, osobe u direktnoj brizi kako unutar SOS porodica tako i u kući za mlade jačali su svakodnevno međusobne odnose, rješavali svakodnevne prepreke i bili i ostali najbolja podrška jedni drugima, bili zaista porodica, što nam je recept kako sve ovo živjeti do boljeg vremena.
Kako smo na izazove navikli, tako smo se nastojali što bolje prilagoditi i ovoj situaciji. Ipak, pred nama je još mnogo izazova, sigurno da je period socijalne izolacije itekako uticao na djecu i mlade, ali i na SOS roditelje. Stoga nam je pomoć prijatelja i donatora itekako potrebna, kako bismo djeci i mladima u našoj brizi pružili podršku u očuvanju njihovog mentalnog i fizičkog zdravlja, osigurali im neophodne uslove za nastavak školovanja, i opremili vještinama za samostalan život koji je pred njima“, rekli su iz SOS Dječijih sela BiH.

„Nova školska godina donijela je mnogo zbrke na samom početku kako kod učitelja i nastavnika, tako i kod djece. Skraćeni časovi, A i B grupe, odvođenje i dovođenje djece, pogotovo male, stvarali su dodatne teškoće našim odgajateljima, ali su uz pomoć dobre organizacije prevazilazimo i ove poteškoće. Sistematsko, dosljedno i strukturirano mjerenje temperature, dezinfikovanje, pažljivo praćenje svakog djeteta rezultirali su time da smo imali samo jedan izolovan slučaj zaraze koronavirusom tokom ljeta koji je uspješno izliječen. Uz pomoć donacija u vidu dezinfekcionih sredstava, zaštitnih maski, ali i tehničkih uređaja, možemo s ponosom reći da se nosimo sa svim izazovima koje pred nas donosi ova globalna pandemija.“, kaže Amela Haramandić Tabak, psihologinja JU „Dom-porodica“ Zenica.

„Uspjeli smo organizovati i ljetovanje na šta smo ponosni. Bili smo na Boračkom jezeru gdje smo doslovno prenijeli život iz Doma, od uposlenika do kuhinje. Imali smo prostor predviđen samo za nas, ograđenu plažu kako bismo ispoštovani epidemiološke mjere, još uvijek se utisci s ljetovanja prepričavaju i baš smo uspjeli napuniti baterije“, kaže na kraju Tarik Smailbegović, direktor „Dom za djecu bez roditeljskog staranja“ Sarajevo koji je sa svojim timom, poput kolega/ica iz drugih domova prihvatio okolnosti i kako kaže: „Mi vrlo brzo normaliziramo stvari, tako smo i sada uspjeli i navikli se živjeti s ovim.“
Fokus u Domu Bjelave kao i na drugim mjestima predviđenim za smještaj djece bez roditeljskog staranja je na higijeni, stalnom podsjećanju na epidemiološke mjere uz sretnu činjenicu da u ovoj ustanovi do sada nisu imali nijednu COVID pozitivnu osobu.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Objavio

Kristina

Kristina Ljevak je novinarka i aktivistica, posvećena kulturi, umjetnosti i ljudskim pravima.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.