Glumica Sanela Krsmanović – Bistrivoda: Nije život reklama, niti profil na društvenoj mreži

Malo je stvari na ovom svijetu koje su toliko podložne analizi, komentarima, savjetima, preporukama i pitanjima kao što su one vezane za tuđe dijete i njegovo rađanje.
I dok se koliko-toliko civiliziramo u drugim segmentima života i poštujemo određene granice tuđe intime, ta s teškom mukom savladana pravila padaju u vodu kada je riječ o ljudskoj potrebi da se bavi tuđim životima i njihovom djecom. Svaka roditeljska promjena raspoloženja nakon dolaska djeteta teška je sama po sebi, a život u Bosni i Hercegovini je čini još težom.
Nema ništa zahvalnije od beba za reklamnu industriju i naša stvarnost je, između ostalog i zbog toga, ispunjena sretnim bebama i sretnim mamama i u cijeloj toj sreći obilježenom nepromočivim pelenama gotovo da nema prostora za slanje poruke da majka ne mora biti razdragana i da joj se može dogoditi postporođajna depresija, i da to što nije euforična je sasvim u redu, jer život nije reklama…
Postporođajnu depresiju nije lako prepoznati, posebno ne pred imperativom sreće koji se podrazumijeva u majčinstvu. Niz je razloga koji utiču na razvoj postporođajne depresije, ali je univerzalni savjet što ranija intervencija i terapija.

Piše: Kristina Ljevak

Depresija se može razviti i tokom trudnoće a kako nedovoljno govorimo o depresiji koja prati trudnoću i postporođajni period kod majke, još manje se spominje mogućnost jednakih tegoba kod očeva koja iziskuje isti pristup u liječenju. Nerijetko će iskustva demantovati razloge koji se najčešće navode kao presudni za razvoj postporođajnu depresiju, poput mlade dobi trudnice.
Šta god je dovelo do postporođajne depresije za početak je potrebno ni jednog trenutka je ne izjednačavati sa razmaženošću ili slabošću. Važno je dodatno posvetiti pažnju mentalnom zdravlju nakon poroda u potpuno izmijenjenim uslovima života koje nam je pandemija koronavirusa nametnula.
Sarajevska glumica Sanela Krsmanović – Bistrivoda majka je dvojice dječaka. Postporođajna depresija dogodila joj se nakon drugog porođaja.

„Postporođajnu depresiju je teško i prepoznati i prihvatiti i izgovoriti jer od većine sagovornika/ca čujete riječi ohrabrenja ali im u pogledu vidite da ta vaša depresija nije ništa drugo do slabost ili razmaženost. Ja sam postporođajnu depresiju imala nakon drugog poroda, prije tačno godinu dana. Sve je krenulo od toga da mi je stariji sin, sa kojim sam pet godina imala i gradila predivan odnos pun ljubavi, odjednom izgledao ogroman. Oči, trepavice, ruke… sve mi je bilo ogromno i strano. To je osjećaj od kojeg srce puca. Kada sam to počela izgovarati bliskim ljudima, komentar je najčešće bio – šuti, ne izgovaraj to.
S obzirom na to da je u tom periodu bilo mnogo zaraženih uslijed drugog vala pandemije, a ja se oporavljala od drugog carskog reza sa lošom krvnom slikom… nisam nigdje izlazila, niti nam je iko dolazio. U toj situaciji je depresija samo cvjetala.
Jedan dan je došla patronažna, zrelija gospođa koja mi je pomagala oko dojenja. Prokomentarisala je kako smo divni, mladi i pažljivi na šta sam se ja slomila rekavši da je to sve divno osim što ja ne volim starijeg sina. U njenoj reakciji se vidjelo ogromno iskustvo. Uslijed mog straha da bilo gdje izlazim, pa samim tim i na psihoterapije, savjetovala mi je da barem jednom dnevnoj mlijeko izdojim, bebu ostavim sa suprugom, a da stariji sin i ja odemo u kraću šetnju, da porazgovaramo, da počnemo vraćati svoje rituale. Poslušala sam je i počela sam i sama tražiti mehanizme koji će me iščupati. Dugo tokom noći sam bila budna zbog dojenja i tada sam birala samo duhovite sadržaje na TV-u, mnogo sam pisala prijateljicama i kolegicama koje su prošle slično iskustvo. I priznavala sam. I razgovarala. Znala sam u našem marketu u zgradi, kada me usput, uz kucanje računa, pitaju kako sam, da odmah ispričam esej da sam loše ili malo bolje… Jednostavno, nisam više dozvoljavala da se taj otrov skuplja u meni.

Prošlo je nakon skoro dva mjeseca, što me čini stvarno sretnicom. Mnoge žene se duže bore sa tim. Ja nisam išla na psihoterapije, a mislim da bih trebala prosto da repove osjećaja krivice i slabosti nekako iščupam ili im barem skratim vrhove“, kaže naša sagovornica koja nije imala problem sa idealiziranom ulogom majke koja nam se predstavlja kroz reklamnu industriju ili život „stvarnih“ osoba na društvenim mrežama koji vole malo roditeljstvo smjestiti pod filtere. A vole i poneku sponzorisanu objavu koja nije naznačena podvesti pod vlastiti način života.

Iako je sigurno mnogo žena koje se osjećaju dodatno jadno kada vide sve to postporođajno blještavilo kod drugih dok su one same nepočešljane, Sanela nije imala i taj problem, jer neispeglanost tuđih života nije ono što nju zanima niti se opterećuje povremenim pretvaranjem vlastitog dnevnog boravka u menzu i kućnu apoteku.

„Na mene lično nikada nije loše uticalo to sto se neka žena, u situaciji sličnoj mojoj, stigne isfenirati, našminkati, djecu obući u sparene kombinacije i postaviti story iz stana koji blista, dok je kod naš dnevni boravak menza, spavaća i kućna apoteka u jednom. Naprosto, bio taj sadržaj sponzorisan ili ne, istinit ili prilagođen pratiocima, bila ja odlično ili depresivna, ne privlači me ta ispeglanost života.
Ipak, nismo svi isti. Vjerujem da postoje žene koje se mogu zapitati gdje one čupave, nervozne i razbacane griješe. Tu nastaje opasnost i tuga onoga što nam se servira ili što mi serviramo“, objašnjava Sanela Krsmanović – Bistrivoda čije iskustvo potvrđuje da je podrška supružnika nužna i da se ne možemo pretvarati pred bližnjima da nam nije loše, posebno jer je to u slučaju depresije i nemoguće.

„Imala sam veliku potporu muža kojem mnogo toga nije bilo lako ni slušati, niti gledati. Skupa smo tražili mehanizme. Ja sam bila tužna kada ga vidim zabrinutog, umornog i zbunjenog, ali on je moja porodica, trebao mi je. Nisam se pretvarala. Možete se pretvarati kada vas boli zub, imate menstrualne bolove ili vam ne odgovara promjena vremena. Ali kada hemija u mozgu proradi, te se iz blažene majke koja spusti novorođenče sa dojenja, u sekundi pretvorite u očajnicu koja zagrli jastuk i neutješno plače zbog sitnice, teško se u momentu pokupiti i racionalno reći – ma, sama ću ovo, da nikoga ne zabrinjavam“, sjeća se Sanela koja se slaže i da reprezentacija majčinstva u medijima itekako utiče na lična preispitivanja majki neovisno o postporođajnoj depresiji.

„Utiče mnogo jer je toliko pravila oko ishrane, vrtića, kazne, nagrade, million aktivnosti na koje dijete treba ili ne treba ići. Zatim dojenje ili ne, prirodni porod ili carski…Trebamo ipak znati da je najbitnija reprezentacija mame u očima djeteta i toga koliko je ono sretno. Nije život reklama, niti profil na društvenoj mreži. Ako ga svedemo na to, nešto negdje ne funkcioniše.“

Tema promjena koje se ženama dogode zahvaljujući trudnoći i porođajima je takođe nešto što se ne tretira u javnosti. Gledaju se samo kilogrami i očekuje njihov gubitak brzinom kojom se to događa kod članica britanske kraljevske porodice. Manjak koncentracije, slabije pamćenje, hormonske i druge promjene uglavnom je ono o čemu se ne govori i što se mora ignorisati prilikom povratka na posao (ako je do povratka došlo, ako odlazak od posla nikada i nije bio uključen).
U Sanelinom slučaju povratak na posao značio je i povratak na scenu i pred publiku što podrazumijeva i niz drugih zahtjeva i specifičnosti.

„Nakon prvog poroda sam samu sebe iznenadila koliko sam imala energije. Brzo sam izgubila kilograme. Prosto se radilo o tome da sam bila sretna i svjesna te sreće. Nakon drugog poroda su se stvorili problemi sa venama, više nego kilogramima. Tako da sada uspješno skrivam noge, kako privatno, tako na sceni. Malo patim zbog njih. Što se koncentracije tiče, zaista nisam imala problema“, govori Sanela Krsmanović-Bistrivoda, koja će u trenutku objavljivanja ovog teksta završavati posljednje pripreme za premijernu izvedbu opere „Prodana nevjesta“ u Narodnom pozorištu Sarajevo u režiji Jelene Bosančić. Uz ovu operu koincidiralo je i uvođenje audicije za glumce i glumice koji/e nisu dio ansambla Narodnog pozorišta što itekako treba pozdraviti.
„Režija je moderna i dinamična, a Jelena je sa puno srca ušla u rad sa svima nama. Mnogo sam ponosna jer smo uspjeli doći do premijere u ova izazovna vremena. Svakome bih preporučila da dođe jer mislim da nam treba smijeha, ljepote i duha. Važno je da imamo priliku izaći na audiciju ali je i jednako važno da se počnu otvarati nova radna mjesta. Ipak, u Narodnom pozorištu je odlična radna atmosfera i zaista to želim istaći i pohvaliti“, zaključuje na kraju naša sagovornica iz čijeg iskustva u najkraćem možemo shvatiti kako je, za početak, najvažnije o problemima govoriti. Sanelina otvorenost omogućila joj je adekvatan savjet osobe koja je problem prepoznala zahvaljujući iskustvu, kada se zbog niza specifičnosti nije bila u prilici obratiti stručnom licu.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

Objavio

Kristina

Kristina Ljevak je novinarka i aktivistica, posvećena kulturi, umjetnosti i ljudskim pravima.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.