Vanja Šunjić i Ines Baždalić o prezentaciji žena u medijima: Nesvjesni_e da se u jeziku otkriva sav naš univerzum


Ilustracija preuzeta sa https://www.statepress.com/

Brojni su primjeri kojima bismo mogli_e ilustrovati način na koji se žene pogrešno predstavljaju u medijima, dovoljno bi bio presjek naslova iz regoinalnih online medija tokom samo jednog dana pa da nam, ako znamo čitati, bude jasno zbog čega se žene smatraju manje vrijednim. Ako naslovi (s iznimkama profesionalnih medija orijentiranih na odgovorno novinarstvo) sugerišu ženinu pripadnost nekome (mužu, ocu…) a ne njene zasluge, onda ne iznenađuje doživljaj žene kao nečije svojine. A kad je nešto vlasništvo, onda valjda s tim imamo pravo činiti šta nam je volja. Pa i ubiti. O čemu svjedočimo vazda, a intenzivno posljednjih dana, kao da počinioce femicida inspiriše kampanja Šesnaest dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja.
Rekoh, primjeri su brojni, a jedan od recentnih je saga o novoj vezi Petra Graše. Danima sam se pitala šta sam tačno pritisnula na Facebooku pa je algoritam procijenio da sam posvećena pratiteljica takvih sadržaja te nije bilo sata bez ukazanja nekog naslova o Graši, sadašnjoj i bivšoj djevojci. Sreća nisam jedina kako će se kasnije pokazati.

Piše: Kristina Ljevak

U svim tekstovima koji su dolazili do mene funkcije djevojaka bile su – sadašnja i bivša i bilo je jako važno da je nova djevojka kćerka Tončija Huljića i koliko sam vidjela mediji se nisu bavili onim dijelom kćerkine biografije koji bi mogao ponešto reći i o njenoj osobnosti. Fokus je, kako i obično u takvim prigodama, bio na razlici u godinama. O bivšoj se izvještavalo tako da se akcentiralo kako je starija (od nove a i od Graše) i sama, i kako pište pismo nerođenom djetetu jer šta bi drugo mogla raditi žena koja je sama i koja nema dijete nego da upravo piše pismo tom djetetu koga nema…
O društvu u kojem živimo mnogo nam govori činjenica da ćemo gotovo uvijek prije saznati pojedinosti iz emotivnog života neke žene (i ne samo to) nego što će nam biti predstavljeni detalji njene profesionalne biografije.

SLIKA DRUŠTVA SE SAMO PROJICIRA NA MEDIJE

Svaki iskorak u odgovorno novinarstvo iziskuje vrijeme i „konfrontiranje pozicijama moći“ kako kaže moja sagovornica Vanja Šunjić, slobodna novinarka, književnica i suosnivačica Književne zadruge.
„Nekidan sam bila u svojoj srednjoj školi gdje su mi pričali anegdotu kako je profesorica učenika pitala gdje vidi žene, a on odgovorio u kuhinji, bez obzira na to što je ona u tom trenutku stajala za katedrom. Na našim dokumentima nam traže ime oca i svaki put kad teti na šalteru odgovorim Ljiljana, pogleda me s neodobravanjem. Nemali broj mojih i razgovora za posao žena oko mene se upravo svodio na pitanja imam/o li muža/dečka, djecu, planiram li rađati itd. To su i dalje norme spram kojih se uspostavlja integritet žene u našem društvu i to je ono što nas, ovakve kakvim jesmo više zanima nego činjenica da je neka žena objavila rad u stručnom časopisu. Slika društva se samo projicira ne medije, koji su prestali biti korektivni faktor i prilagođavaju se publici, a publika je medijski nepismena, zaglavila u patrio-patrijarhalnim okvirima u (post)tranziciji, bez osnovnih ljudskih prava i sloboda, a o pravima žena, djece, LGBTIQ populacije itd. da ne govorimo. Publika želi lak sadržaj koji će je razonoditi i maknuti od vlastitih problema i svakodnevice, a medijskim kućama je mnogo lakše producirati takav sadržaj, nego se baviti obespravljenošću, zdravstvom, obrazovanjem, korupcijom… To zahtijeva vrijeme, istraživanje, konfrontiranje pozicijama moći i odgovornost, a s druge strane imamo instagram story-je i postove na Facebooku od kojih se može besplatno, brzo i bez odgovornosti kreirati medijski sadržaj.
Dok je trajala afera oko Graše i njegovih djevojaka pitala sam se kako je moguće da mi algoritam to programira i šta sam pogrešno klikala, no brzo sam shvatila da su svi mediji preplavljeni tim naslovima.
Neugodno mi je svaki put kad neko od mojih kolega i kolegica od bilo kakvog sadržaja na društvenim mrežama pravi vijest“, kaže Vanja.

PRONALAZAK BESKOMPROMISNIH ŽENA U VLASTITOM PROSTORU RADA

Da li svjedočimo promjeni paradigme, da li pitamo žene za stručno mišljenje ili pojašnjenje, da li su žene hrabrijeg glasa u iznošenju svojih stavova i da li sve češće ne pristaju na kompromise kada je riječ o vlastitoj struci ili je samo riječ o ličnoj perspektivi, pitanja su koja sebi postavlja Ines Baždalić, novinarka BH Radija 1 i autorica Feminističkog podcasta „Riječ na F…“

„Bez ambicije da iznesem konačan stav a koji bi se ticao masovnijeg istupa žene u javnom prostoru, ja beskompromisne žene pronalazim u vlastitom prostoru rada. Možda jeste pozicija s koje krećem privilogovana jer sam angažovana u novinarstvu koje je okrenuto ka oblastima kulture, umjetnosti i obrazovanja, a to nerijetko jeste prostor kritičnijeg i odvažnijeg sagledavanja stvarnosti. Učenice, one koje jesu osviještene, reći će gdje i kada prepoznaju rodne stereotipe; književnice koje aktueliziraju žensko iskustvo postaju vidljivije na savremenoj bosanskohercegovačkoj književnoj sceni, kao i pisci koji glas žene prepoznaju kao glas margine te s toga i vrijedan prostor za preispitivanje uzroka društvenih anomalija. (Namik Kabil, ‘Yestrday’).

Možda je moja pozicija privilegovana jer sve svjesnije napuštam prostor tradicionalnih medija uključujući i javne servise koji su danas bastioni odbrane nacionalnih te s toga i patrijarhalnih politika. Nesvjesni da se u jeziku otkriva sav naš univerzum, i danas ženu koja obavlja premijersku funkciju, nazivaju premijerom, a ne premijerkom. I ne vide ništa sporno u tome.
Dakle da li je margina ponekad i privilegija – zavisi od one ili onoga koji čita“, objašnjava Ines.

Smjenu socijalističkog društvenog uređenja na tlu država nastalih raspadom bivše Jugoslavije i prelazak na najsuroviji oblik kapitalizma, pratilo je i gubljenje prava na rad žena. U tome bi, u najkraćem, mogao da se nalazi odgovor na pitanje zbog čega su žene s biografijama zamijenile žene na naslovnim stranicama koje se pojavljuju uglavnom kao majke i supruge, a van toga kao menadžerice banaka ili marketinške stručnjakinje, odnosno predstavnice novih zanimanja koje služe kao poluge za održavanje novog ekonomskog poretka.

„Živimo u sistemu vrijednosti gdje je obrazovana, samostalna i samosvjesna žena gotovo incident. Ne zato što ih nema, nego zato što su njihovi glasovi utišani i učene su da je nepopularno biti glasna, jer to može i da se odrazi na karijeru. Sve dok radiš svoj posao ne dižući glavu, postoji šansa da ćeš uspjeti i da te niko neće dirati.
Dijelom to mišljenje fabriciraju mediji na čijim uredničkim pozicijama uglavnom sjede muškarci i kroz medijsku sliku koju stvaraju, žene im služe samo kao objekat uz pomoću kojeg potvrđuju svoju tezu, a dijelom i zbog toga što kroz politički i javni konstrukt uistinu uviđamo da je nažalost veliki dio žena tu samo kao bi popunile određene kvote. I kroz umjetnost to vidimo, veliki dio žena su izvođačice, nema ih previše u produkciji, režiji, menadžmentu, montaži, dizajnu i svemu onome što prethodi jednom umjetničkom djelu.


Vanja Šunjić

Žena koja se usudi suprotstaviti bilo čemu nametnutom od strane većine, poziva se na odgovornost na bezbroj razina osim one krucijalne koja treba da analizira njen postupak. To smo vidjeli na primjeru profesorice Buljubašić kojoj su prethodnih sedmica lijepili razne etikete i pozivali njene starješine na odgovornost, ali gotovo niko se nije usudio da joj se argumentovano suprotstavi.
Nažalost, i nemali broj žena nerijetko nastupa iz te muške, šovinističke pozicije, a nerijetko će i medijske djelatnice prije medijski prostor ustupiti infuenserki koja je popularna i broji destetine hiljada pregleda, nego ženi u nauci, za koju gotovo niko ne zna“, smatra Vanja Šunjić.

VLASTITE TRAUME I NESPREMNOST PREISPITIVANJA NAUČENIH NORMI

Jedan od odgovora na pitanje zašto nemamo više žena kojima su posvećene naslovne priče i emisije Ines Baždalić vidi u neinvetivnosti i lijenosti prilikom pronalaska sagovornica. „I žene koje su na uredničkim pozicijama idu lakšim putem: biraju sagovornike koji su već dobrano vidljivi u javnom prostoru, te logikom manjeg otpora slijede uhodanu matricu. Teže se odlučuju, često zbog škripca u vremenu, dati drugom prostor jer žele igrati na sigurnu varijantu. S obzirom na to da su muškarci dominantniji u javnoj sferi, do njih je i samim tim lakše doći“, navodi naša sagovornica.

Najradikalnijem obliku medijskog zlostavljanja žena svjedočimo u protekloj godini zahvaljujući ženama koje su imale hrabrosti da progovore o traumama seksualnog zlostavljanja . I pitanje je da li ima li razloga da nas čudi takav tretman i takvo nepovjerenje prema ženama, ako smo ih u dobroj mjeri učinili svakako nevidljivim u medijima, ako njihove glasove ne čujemo…

„Bojim se da nema razloga čuditi se za takav tretman, budući da su ženski glasovi već decenijama utišani, čime su dodatno učvršćene muške, šovinističke pozicije moći koje ako sada poljuljamo iz vrlo jednostavnih, očitih razloga, onda ćemo srušiti sve ideale i iluzije na kojima društvo počiva. Od malena nas uče da šutimo i trpimo, od onoga da nismo glasne dok tata spava jer je umoran pošto je radio, do toga da se na svaki mogući način moramo povinovati patrijarhatu i onima koji su na pijedestalu kako bismo uopšte participirale u društvu, uz veliku zahvalnost za sve to.
Ono što je pohvalno i što ulijeva kakvu-takvu nadu u promjenu jeste situacija koja se prethodnih dana dešavala u Brčkom i odbijanje svih umjetnika i umjetnica iz svih predstava da ih Lečić ocjenjuje. Na prostorima u kojima ne postoji sistemski, niti javni interes da se sankcioniše seksualno zlostavljane, jedni drugima moramo biti podrška“, navodi Vanja Šunjić.

“Ako se i dalje smijemo seksističkim vicevima, pa se smatra neumjesnim i društveno neprihvatljivim ako se ne nasmiješ na jedan od nebrojenih viceva o plavušama, zašto da nas čudi kada mediji i dalje daju prostor ‘intelektualcima’ koji će na prijavu žene da je seksualno zlostavljena reći: provokativno se obukla ili zašto nije prije progovorila? Dok se smiju najnovijem vicu, ti isti ‘intelektualci’ zorno predstavljaju glas neprosvijećene većine.

Mene ne čudi retraumatizacija žrtava seksualnog nasilja u medijima jer i moji najbliži ljudi nemaju jasnu predstavu gdje griješe. Ostatci su to i vlastitih trauma i u velikom obimu nespremnosti da se preispitaju naučene norme. Sve po automatizmu i uz minimalan napor uključivanja racija.
Po pitanju prijave seksualnog nasilja, a kada je riječ o protekloj godini i istupu najprije glumice Milene Radulović, mene od svega najviše boli uporna šutnja akademske zajednice posebno njenih najviših struktura među kojima su i žene.


Ines Baždalić

U pokušaju da problematiziram pitanje postojanja seksualnog nasilja na visokoškolskim ustanovama u BiH, (a praćena anonimnim prijavama studentica na pokrenutoj Facebook stranici ‘Nisam tražila’) upravo su žene na pozicijama moći bile te koje, ne uviđajući problem, odbijaju da progovore.
Jednoj rečenici pisca Georgija Gospodinova iz knjige ‘Fizika tuge’ ne mogu da se otrgnem: ‘Na početku svega postoji jedno dijete bačeno u podrum’.
Bilo to dijete djevojčica ili dječak – i rodna neravnopravnost je posljedica neprocesuiranih trauma. A mediji jesu ogledalo društva, i reaguju na podražaje iz stvarnosti“, zaključuje na kraju Ines Baždalić.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

Objavio

Kristina

Kristina Ljevak je novinarka i aktivistica, posvećena kulturi, umjetnosti i ljudskim pravima.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.