Biti dio blogerske zajednice nekada je mnogo važnije već biti dio familije.
Pričaću vam kad se vratim iz Zagreba : )
Biti dio blogerske zajednice nekada je mnogo važnije već biti dio familije.
Pričaću vam kad se vratim iz Zagreba : )
Sad kad sam se otarasila spamčina, nema nazad, mora se pisati. A jedva da pronalazim vremena da spavam bar malo duže već što je to činio Nikola Tesla, ako je vjerovati onome što za njegov brtzopotezni san govore. Nisam Nikola Tesla, a sve manje ličim i na samu sebe, a proći će, to me tješi , jer sve što ima početak , ima i kraj. Valjda 🙂
I da se zna, ne udajem se ja. Već samo naglas razmišljam, o temi u mojoj narednoj emisiji. Kako sam onomad skupila 300 komentara tražeći ime i danas neregistrovanoj firmi, tako se nadam da ćete mi pomoći svojim komentarima i ovaj put.
Pitanje je jednostavno 😉
Da li je i u 21 vijeku udaja imperativ 😆
Da li nam se takva obrazac ponašanja servira u svemu što nas okružuje, od Kozma, ako ga ne daj bože čitamo, do serija u kojima i kada su žene dobro društveno pozicionirane, obrazovane i situirane, nisu što bi se reklo zaokružene, ako nemaju bolju polovinu. Imamo li pravo da udaja bude dio našeg izbora, a ne nužde i potrebe za sprečavanjem da komšiluk i šira rodbina priča kako nas niko nije htio?!
Zašto je slobodna žena u četrdesetim baba djevojka a slobodni muškarac u istim godinama najpoželjniji neženje?Zbog čega se uz uspješnu ženu naglašava da je , u slučaju da jeste, dobra supruga, divna majka i vrijedna domaćica, a kada se priča o uspješnom muškarcu nikome ni na pamet ne bi palo da kaže kako redovno usisava, vodi djecu u park ili baca smeće? 🙂
U zadnje vrijeme primjećujem čitajući kojekakve intervjue da se svakoj djevojci koja ima trideset ili malo više obavezno postavlja pitanje kad se planira udati.
Šta mislite koliko bi bilo brakova kada bi se samo vjenčali ljudi koji su zaljubljeni , ono baš zaljubljeni, kada brak ne bi bio ”dozvoljen” onima koji u njega ulaze samo zbog straha da ne ostanu sami?
Samo mi nemojte reći kako je besmisleno praviti emisiju na ovu temu, ponekad je besmisleno i živjeti, ali se mora ili bi barem trebalo 😉
Unaprijed zahvalna na odgovorima 🙂
Uh, kakvo olakšanje, Tamburix mi je instalirao spam karmu i sve spamčine su kao rukom odnesene. Svemu tome prethodila je nesebicna pomoc Marice , ali se ispostavilo da njene instrukcije ne ferceraju na isti nacin kao na besplatnom wordpressu.
Uglavnom, koliko sutra, vraćam se u blogosferu.
Sad samo želim da vam mahnem i javno se zahvalim mojim dobrotvorima 🙂
Juče je počeo a danas se završio, prvi Queer Sarajevo festival. Šta ćeš , brzo se živi, takav je naš grad, nema se vremena gubiti na tamo nekih četiri dana festivala, već to mi sve ”lijepo” u dva dana obavimo.
A šta se tek može napraviti za dva sata, ih, čudo! Premlatiti osmero ljudi, najmanje. Pratiti ih kolima, izvlačiti uz prijetnju pištoljem iz taksija, šutirati nogama i žene i muškarce, vehabije i fudbalski navijači ne prave razliku, niti u tome vide problem.
Najbolje mi je bilo pitanje moje prijateljice iz Amerike ”šta navijači imaju sa tim” 🙂 Ništa, propali klub za koji navijaju izgubio utakmicu, neko mora platiti cijenu njihovog bijesa. Baš po istom receptu kao i u susjednim državama.
Mi smo, na ovom jadnom Balkanu, jedino po mržnji jednaki. ”Naše” vehabije su otvoreno sinoć priznale da im je uzor srbijanski ” Obraz”, e nek je svima na obraz, ako ga nekim čudom imaju…
Ponovo smo na CNN-u ! Mašala, nije nas dugo bilo ! Ako izuzmemo promotivni turistički spot…
Danas su organizatorice festival bile prinuđene saopštiti da se svi programi otkazuju, odnosno, festival će trajati do nedelje do kada je i planirano, ali ne na lokacijama koje su najavljene i ne prema planu koji je ranije predstavljen.Sve to naravno radi bezbijednosti.
Nakon današnje press konferencije festival za javnost bio je zatvoren. Novinari su s posebnim razlogom dodatna opasnost jer je od jednog dijela njih krenula hajka i poziv na linč.
Ja sam, zahvaljujući izuzetnoj ljubaznosti organizatora ostala na radionici i provela divan dan sa queer aktivistima i aktivistkinjama iz cijele regije.
Divim se njihovoj hrabrosti i spremnosti da se u ovom ksenofobičnom društvu bore za pravo na različitost.
Ipak, ne treba zaboraviti i da je samo otvaranje festivala istorijski događaj i da nakon toga, pa makar uz sve vehabije ovog svijeta, više ništa neće biti isto. Svi smo se pitali danas šta bi se desilo da se spriječilo samo otvaranje, ko bi bio sljedeća žrtva?!
Sad Sarajevo može mirno nastavi svoj ramazanski život. Do Bajrama naravno. Tada mira neće biti. Barem ne za one koji Bajram ne slave i ne pale se na rafalnu paljbu ispaljenu u čast praznika.
Ili dva lica istog događaja
U zgradi Akademije likovnih umjetnosti ljudi gledaju radove na izložbi čije je otvaranje označilo počatak festivala. Razgovaram sa poznanicima i prijateljima, dolazimo do istog zaključka, na izložbu su došli uglavnom oni koje viđamo na svim drugim kulturnim događajima u gradu.
Ja, nepopravljivi optimista, očekivala sam mnogo više javnih ličnosti, univerzitetskih profesora, ako hoćete i deklarisanih homoseksualaca, ali mi se čini da su među ovdašnjom ‘LGBTTIQ’ populacijom najhrabrije žene.
Nebitno, ko je došao neka je došao, ko nije, njemu na čast.
Nemoguće je opisati zadovoljstvo koje sam osjećala dok su hrabre žene, organizatorice, pozdravljale prisutne. Šta su te žene ovih dana sve prošle…Mislim da bi malo ko bio spreman naći se u njihovoj koži.
S druge strane , odnosno ispred Akademije, okupljeni oni koji bi kao da spriječe, koji bi kao da drže moralne lekcije, koji bi da savjetuju kako je ”borba protiv pedera jedini pravi put, Allah ueber tekbir , jer sutra, ako ne bude nas, a ostanu naša djeca, pederi nam djecu mogu usvojiti, Allah ueber tekbir, želimo li to, ne, ne želimo, Allah ueber tekbir” pa sve tako u krug.
Objektivno, bilo ih je manje već policajaca i ljudi iz zaštitarske agencije.Opet, bilo ih je dovoljno da prate ljude koji su izlazili sa Akademije i da fizički nasrnu na dvojicu ovdašnjih pisaca. Danima su prijetili tako da je prvi Queer festival proglašen događajem visokog rizika. Danas su osvanule plakate ”edukativnog” karaktera na kojima nam brižni sugrađani poručuju kako je homoseksualnost pošast novog doba i sve tako pa i mnogo gore, a sve s jednim ciljem ”ubij pedera”.
Sve to, tokom svetog mjeseca Ramazana, u kom se oni koji biju, psuju i prijete pozivaju na njegovu svetost zamjerajući kvirovcima na organizaciji festivala tokom Ramazana.
Sutra je novi dan, nova nafaka 🙂
Sjajan program očekuje sve one koji nemaju problema sa samim sobom i predrasudama.
Za sve koji propuste, a imaju želju da vide, teta Kristina napraviće reportažu.Uz nadu da joj niko neće razbiti ni glavu ni kameru 😉
Kad pročitaš kratku vijest na web portalu kog redovno posjećuješ da je preminula Sonja Savić onda najprije ne vjeruješ, pa kad provjeriš informaciju zaplačeš.
Ne samo zbog premalo godina i previše propuštenog.
Ne samo zbog toga što je bila savršena glumica.
Ne samo zbog toga što nije dobila ni dio onoga što je zaslužila.
I onda se pitaš:
Je li jedini način borbe protiv mejstrima prerani odlazak zauvijek ili u Utreht?
Je li biti častan isto što i potpisati marginalizovani položaj?
Da li se može biti samo glumac ili se, da bi opstao, mora biti i producent, biti blizak svakojakim centrima moći, imati osmijeh za svakoga i lijepu riječ naravno?!
Neke ljude devedesete su mnogo bolile, nekima su bile samo uspješan start.
Jedni su snimili filmove i serije, drugi su svoju patetiku imali priliku prosipati vascijelom svijetu, pa kad im i kako bude po volji, malo u Beograd a malo u Zagreb.
Biti protiv Miloševića nije se svima isplatilo. Neki su jednostavno u pravi čas uhvatili voz koji ih je odvezao na evropske turneje, valstite promocije…Drugi su samo bili iskreni i platili cijenu iskrenosti u vlastitoj zemlji, jer se za odlazak u drugu nisu na vrijeme uhvatili voza…
A kakve li ironije, baš u jednog takvog, koji se navozao tim vozom, kažu da je Sonja bila jako zaljubljena.
Sonja je još jedna u nizu potvrda da je ovdašnje tlo neplodno za najpodnije talente.
Da vanserijskim nije mjesto među prosječnim.
Da malo kad uspijeva ono što nije konfekcija.
A koliko sam se samo konfekcije nagledala zahvaljujući poslu kojim se bavim.
Koliko glumica naslušala koje su imale sav prostor ovog svijeta da nešto kažu, ali nisu znale šta, ili nisu znale kako.
Prije četiri godine uradila sam svoj prvi i jedini intervju sa Sonjom.
Nasmijanom, sa repom na vrh glave, u patikama i kariranoj košulji.
Radila je sa svojim omiljenim rediteljima, Petrovićem i Cvitkovićem, mislila sam da je konačno došla na svoje, da je zadovoljna, da ima nade…Očigledno sam pogriješila, kao i mnogo puta ranije.
‘’Pripadam ljudima koji su na vreme shvatili da čovek počinje samo jednu priču u svom životu i da je pravi srećnik ukoliko i tu jednu uspe da odradi do kraja’’, govorila je Sonja.
Bila je jedna priča I zaista je bilo do kraja. Šteta , golema šteta je zbog kraja koji je došao prerano.
Blogopedija ulazi u štampu , a u njoj i moj tekst .Mada, svakom čitaocu biće još jasnija ona stara narodna da ”čega se pametan stidi, budala se ponosi” 🙂 .
U svakom slučaju hvala organizatorima što su me poštedili jedinstvenih trenutaka samosažaljenja.
Organizacioni odbor Blogopena 2008 raspisuje konkurs za najbolje tekstove na srpskom, hrvatskom, bosanskom i makedonskom jeziku, objavljene na blogovima posle 01. 10. 2007.g.
U obzir dolaze tekstovi raznih formi i tematika, kao što su: priče, pesme, eseji, lični i dnevnički zapisi, društveno angažovani, polemički i drugi tekstovi.
Jedan autor može konkurisati sa najviše dva teksta.
U prijavi za konkurs navesti puno ime i prezime i/ili nick autora, kraću biografiju i link prema objavljenom tekstu.
Prijave slati na adresu blogopedija@bitno.org.yu
Rok za prijavu radova je 05. 09. 2008.g.
Najbolji radovi po izboru stručnog žirija biće objavljeni u zborniku BLOGOPEDIJA 2008
***
Već dva mjeseca Blog mi služi da sa njega brišem spamove. Ne znam kako je kod vas, da li neko tehnički pismeniji zna postaviti neku bolju zaštitu, ali ako me nema tri dana, dočeka me deset hiljada spam komentara. Polomih se brišući.
Večeras sam drugim povodom vrijeme provodila uz svoj Vez. Sjetih se da je do slanja tekstova na konkurs ostalo dva dana. Nisam znala po kojim kriterijima da odaberem svoja dva čeda koja će se, uz malo sreće 🙂 naći na pravom papiru. Da li da šaljem one zbog kojih sam se zamjerila užoj i široj familiji onih kojih sam se dotakla, da li društveno angažovane ako uopšte imam takvih, ali koliko me pamćenje služi nešto sam kao i poučno ponekad napisala ili da u svijet odu oni kojima se i sama nakon ponovnog čitanja smijala. I kako da znam da li će se onome što je meni smiješno smijati i drugi 🙂 i kako da izliječim sujetu ako ni jedan od dva poslana teksta ne budu objavljeni 😆 ???
Preživjeću nekako , nadam se 😀
P.S.
Pozdravljam sve u studiju i režiji, razred Ia i sve koji me znaju.
O tome kako sam preovela ljetnji raspust pisaću kad ljeto prođe, neću još da ode .
Da ne pomislite kako su dva posljednja teksta nakon duže pause umjesto mene pisali neki drugi ljudi, evo malo sto posto mene 😆
Razmišljala sam o tome zbog čega sam ja gledala seriju ‘’Seks I grad’’ I zbog čega ću gledati film.
Nikakvo realno objašnjenje nisam mogla pronaći pa sam se nadala da ću ako krenem od opšteg polako doći do pojedinačnog, tj. sebe.
Nisam došla, ali nema veze.
Dvanaesti juni u Bosni I Hercegovini podrazumijevaće početak groznice zvane Seks I grad prilikom koje će, tokom kino distribucije, najsretnija gledateljka biti nagrađena parom Manolo Blanko cipela koje je, u istoimenoj seriji, pokušavajući popuniti emotivne rupe, kompluzivno kupovala glavna junakinja Keri Bredšo.
Već se može naslutiti sindrom pepeljugine zle sestre , odnosno sretne dobitnice koja će, zarad besprijekorno izrađenih cipela , pod uslovom da svakako budu original, biti spremna odsjeći prste ili ne daj bože petu, ako baš zagusti, jer malo je priča sa sretnim krajem, i malo je vjerovatno da će cipelica pristajati dobitnici kao Pepeljugi njena izgubljena srebrna.
No cipele, odnosno šalu na stranu.
Poslije prvog vikenda prikazivanja, film “Seks i grad” prevazišao je sva očekivanja i glamurozno debitovao na prvom mestu boks ofis liste, ostvarivši ukupnu zaradu od 55.7 miliona dolara.
Film je, takođe, zauzeo i prvo mesto među najboljim otvaranjima filmskih adaptacija TV serija, pobjedivši film “Nemoguća misija” koji je u prvom vikendu zaradio oko 45 miliona dolara.
Serija „Seks i grad” premijerno je emitovana 1998. na stanici “HBO” i trajala je šest sezona do finala 2004. Zaradila je 50 nominacija za nagradu Emi, a osvojila sedam. Bila je nominovana i za 24 Zlatna globusa, osvojivši osam.
Od ovih rekorda jedino može više čuditi samo postojanje serije a potom njena planetarna popularnost.
Ali u kolijevci industrije zabave, idejni tvorci jasno usmjereni ka ciljnoj grupi vjerovatno su u startu znali da imaju džek pot. Isto kao I autori Teletabisa, ma koliko se pitali šta je tu djeci interesantno, neko je znao da će najmlađoj publici I njihovim čulima itekako prijati.
Samo je u Americi moguće da se od jedne izuzetno prosječne pa I manje od toga žene, napraviti seks simbol.
Keri Bredšo, odnosno Sara Džesika Parker ne samo da nije zgodna, već je I najmanje zgodna djevojka u seriji.Junakinja koja je imala rijetko kad dvije sparene boje postala je ikona stila.
Ni jedna prosječna žena iz susjedstva ne bi sebi dozvolila dužinu nepofarbanog izrastka na kosi koji je , godinama brizljivo njegovala ova ”zavodnica”.
I samo u jednom takvom TV proizvodu jedna takva žena mogla je zainteresovati muškarca kakav je Zvjerka.Ali, u carstvu zabave nema mjesta takvim analizama.Brend je stvoren. U startu je bilo jasno da je samo nebo granica četvercu sa Menhetna, ženama koje su neobuzdane, nezavisne, uspješne, uz savršeno balansiranje društvenih obaveza, posla, braka, majčinstva, karijere…
Savršene žene sa ponekim sitnim, tipično ženskim manama I problemima.
Moguće, ali na filmskom platnu jedino.
One, takve kakve jesu, savršena su utjeha za milione onih koje ih gledaju, s kutlačom u jednoj I bebinom flašicom u drugoj ruci.
Postoje dvije utjehe od kojih je prva da i za domaćice u gledateljstvu nikada nije kasno, a druga, ako ne mogu biti one uspješne pravnice a u isto vrijeme podizati dijete kao samohrane majke, izlaziti s prijateljicama I biti u potrazi za novim dečkima, onda barem postoji Miranda koja sve to jeste.
Ako ne mogu biti dovoljno hrabre za vezu bez obaveze, tu je Samanta koja muškarce mijenja češće već Keri cipele…
Ako ne znaju pisati I nikada neće biti uspješne kolumnistice I ako nikad od njihovih napisanih kolumni neće biti objavlejna knjiga, odna je tu Keri.A gdje je Keri tu je I nagrada u vidu savršenog muškarca.Ako Keri, sa svim unaprijed opisanim karakteristikama može, mogu I one, jer barem nemaju neugledne bradavice, a i noge mi nisu tako krive.
U takvim okolnostima sasvim je za očekivati da će I do narednog vikenda na boks ofisima biti inkasirano još barem pedesetak miliona dolara.
Ako ništa drugo , film se ne bavi apokaliptičnim temama, nije obojen američkom ksenofobijom podgrijanom jedanaestog septembrom, nije loše upakovan sajns fikšn, mada su neke situacije realne jednako koliko i u Odiseji u svemiru.
Kritike, nakon svjetske premijere u Londonu, a potom I Američke, nisu ni malo pohvalne.
Nakon ambicioznog početka u kom se otvaraju neka životna pitanja poput onih koliko je prijatelju teško oprostiti izdaju ili bračnom drugu nevjeru, film se pretvara u bezrazložno dugo dvoiposatnu trakavicu, jedan je od najčešćih komentara kritičara.
Publika, odnosno fanovi, nisu razočarani. Tvrde da bi o filmu smjeli pisati isključivo fanovi serije.
Rijetke su žene koje kupuju dva para cipela mjesečno od po 500 dolara, koje pije najskuplje koktele, hrane se u restoranima I ne razmišlja kako će do prvog, a uz sve to zarađuju pišući.
Svijet u kom sve to postoji na velika platna stiže nam 12. juna.
Što je veći nesklad u našoj kući u odnosu na prilike junakinja iz serije toliko će biti veća posjeta domaćim kinima i veće obožavanje priče o najboljim, svemogućim prijateljicama sa Menhetna.
P.S.
Ako dobijem cipele vi ćete prvi saznati 😉