Kategorija: Nismo same

Fotografija preuzeta sa https://www.6yka.com/

Od Milene Radulović, preko Danijele Štajnfeld, zaključno sa žrtvama u Jagodini svjedočimo svojevrsnoj medijskoj i javnoj torturi koja se kreće od pitanja zašto je do sada čekala do sumnje u istinitosti tvrdnji žrtava. Poseban je problem kada žrtva ne odgovara nekom društvenom modelu, patrijarhalnoj pretpostavci kako bi trebala da izgleda i ponaša se, kao da žrtva može da bude za bilo šta kriva i odgovorna.
Atmosfera linča oko preživjelih uz „neispunjena očekivanja“ koje društvo ima od njih, dodatno je destimulirajuća za buduće slučajeve prijavljivanja seksualnog nasilja i generalno za život onih žena koje su progovorile o svojim iskustvima. U nasilnim kulturama žrtvama se ne vjeruje, kaže univerzitetska profesorica i istraživačica tema iz oblasti feminizma Edisa Gazetić.

Priredila: Kristina Ljevak

„Ono što je evidentno kada je riječ o žrtvama, bilo fizičkog ili seksualnog nasilja, da se u nasilnom kulturama žrtvama ne vjeruje, a to implicira da se više vjeruje nasilniku i da se prema njemu u javnosti kreira zaštitnički odnos. Kulture koje su svoje najvažnije karakteristike izgradile na herojskom, epskom kodu traže potvrdu svoje opstojnosti u jačem, a to znači bahatom, nasilnom ponašanju pojedinaca. U poslijeratnom periodu na našem prostoru kreirana je neka vrsta kulta zločinca – nasilnika, niti jedna od zajednica koja je nastala raspadom SFRJ se nije suočila s vlastitom odgovornošću prema žrtvama ratova iz devedesetih, pa se ne može očekivati ni velika razlika u odnosu prema žrtvama danas, odnosno nasilju i nasilnicima koji su svoja zlodjela činili i poslije devedesetih. Ovo također implicira da je svijest takvih zajednica gotovo uvijek usmjerena na forsiranje slike heroja (u srednjovjekovnom smislu to je zaštitnik kolektiva), nekoga kome kolektivni subjekt bezrezervno vjeruje i na koga se može osloniti. Za nasilnu kulturu žrtve su ‘slabe’, one nisu reprezentativni primjer zajednice, pa su samim time dodatno stigmatizirane i od njih se očekuje da šute i trpe. Osim toga, u patrijarhalnoj strukturiranoj svijesti se mahom vjeruje muškarcima; oni su autoriteti, a žene su najčešće žrtve, odnosno veći procenat nasilnika pripada muškom rodu, premda niko nije lišen nasilnog ponašanja. No, jednu činjenicu nikada ne treba gubiti iz vida, a to je da kod silovanja, seksualnog nasilja i uznemiravanja, kako navodi Sheri Hite, američka feministkinja, ‘postoji neko izopačeno zadovoljavanje ega kod nekih muškaraca kada natjeraju ženu da čini nešto što ne želi, kad na nju vrše pritisak i seksualno je uznemiravaju, jer im njezina nemoć daje osjećaj moći.’ Dakle, silovanje, seksualno uznemiravanje, fizičko nasilje uvijek je osmišljeno da nasilnik osjeti moć nad žrtvom, a kod žrtve ovakvi događaji naprosto uruše cijeli sistem, pa je potrebno dugo vremena da bi žrtva mogla o tome da govori.

Model žrtve, pogotovu kada je riječ o ženskom rodu, u našim kulturama je otprilike model žene koja trpi, sluša, šuti o svemu i strpljivo podnosi svoju sudbinu, nikome se ne žali, ma kako teška bila njena trauma. To je model ženskog roda koji prevladava u starijim periodima na našem prostoru (u bosanskohercegovačkom kontekstu to je model koji je u književnosti prisutan između dva svjetska rata, a oblikuje ga prije svega uticaj svih onih rigidnih pravila koja su muškarca oslobađala svake odgovornosti, a ženu su krivila za sve). Dalje, u patrijarhalnoj kulturi sramotno je da budete silovani i zlostavljani, dakle, to nije stigma koji nosi nasilnik, već žrtva. Stigmatiziranje žrtve zbog traume koju je preživjela dominira našim kulturama, čini se oduvijek, a posebno smo se u to mogli uvjeriti devedesetih kada se ženama savjetovalo da šute o silovanju jer time ruše sliku o ‘čistoj’ vjeri/etniju/naciji. I danas kada žrtve govore o seksualnom nasilju najčešće slijedi medijski linč, a zatim i razvodnjavanje te priče u javnom prostoru, javljaju se oni koji nasilnka poznaju kao finog, brižnog, mirnog i sl.“, objašnajva profesorica Gazetić napominjući kako se na sličan način govori i o ratnim zločincima koji su naredili ili su sami ubijali nevine ljude u ratu.

„Najveći problem u tome je što javnost i pojedinci, ali i policija, pa i sudstvo, (kako smo mogli pročitati iz mnogih priča koje su žrtve ili njihovi najbliži podijelili posljednjih dana, a posebno iz priče kćerke ubijene Jasmine Klico iz Sarajeva) ne vjeruje žrtvi, ne poduzima ništa kada se prijavljuju prijetnje koje, kako vidimo, često završe smrću zlostavljane osobe“, napominje naša sagovornica.

Kao i za žrtve, javnost je očigledno kreirala i neki foto robot počinioca seksualnog nasilja pa se u taj okvir nikako na primjer ne uklapa neko ko zahvaljujući zaista uspješnoj glumačkoj karijeri ne odgovara profilu silovatelja. Jako je važno da do javnosti dopre činjenica da ni žrtvu ni zlostavljača ne definiše njegov izgled, biografija i poslovni uspjesi.

„Ono što naša javnost očito dovoljno ne poznaje, ili ne želi da zna, a to je da svaki traumatski događaj potpuno urušava naš sistem vrijednosti, pa se dugo nakon takvog događaja žrtve ne mogu jednostavno osjetiti dovoljno jakima da govore o traumi. Onda kada je žrtva dovoljno osnažena, tek tada je spremna da govori, a kada počne govoriti počinje i proces njenog kakvog-takvog ozdravljenja. Nasilje nije samo fizičko, ono u potpunosti oslabi psihički žrtvu da mnoge nikada ne progovore niti prijave nasilje. I umjesto da javnost bude podrška žrtvama, da shvate da je to vrijeme kada žrtve mogu da govore o strašnim događajima, pojedinci se okreću protiv žrtve. Ne treba također zaboraviti ni to da žrtva dugo vremena i sama osjeća krivnju za ono što se desilo, nasilnik rjeđe ili nikada ne osjeća krivnju.

Pošto je ovdje riječ o osobama koje svi poznaju na neki način, pa odbijaju da povjeruju da su nasilnici, navest ću samo ispovijest jedne od silovanih žena, koju predstavlja J.L.Herman u svojoj knjizi Trauma i oporavak: ‘Nema načina da predstavim ono što se dešavalo u meni. Gubila sam kontrolu i nikada u životu nisam bila toliko prestravljena i bespomoćna. Osećala sam da mi celi svet izmiče pod nogama i da sam ostavljena sama da besciljno lutam u tami. Imala sam straše noćne more u kojima sam ponovo preživljavala silovanje… Užasno sam se plašila da budem u društvu sa drugima i užasno sam se plašila samoće.’

Svi oni koji misle da žrtve, posebno žene, izmišljaju, neka se zamisle poslije ovog svjedočenje i upitaju koji bi motiv bilo kojoj ženi bio da izmisli ovako nešto, a posebno da li je moguće izmisliti ovakvo stanje užasa i straha“, navodi Edisa Gazetić, dalje odgovarajući na pitanje koliko je važno da do javnosti dopre činjenica da ni žrtvu ni zlostavljača ne definiše njegov izgled, biografija i poslovni uspjesi.

„Niti jedna profesija nije pošteđena nasilja, u svakoj postoji mogućnost da budemo nasilni i da budemo žrtve. To što javnost pokušava da zadrži sliku (u ovom slučaju) glumca kao uspješnog u svakom pogledu, te da on kao takav nema potrebu da nasilno prilazi ženama, je ogromna zabluda. To nije stvar ima li neko uspjeha kod žena ili muškaraca, već želja da se osjeća nadmoć nad drugom osobom, da se kroz njenu poniženost bilda vlastiti ego. Kada bi profesija određivala hoćemo li biti nasilni ili ne, onda liječnici, naprimjer, nikada ne bi smjeli biti nasilni, a sjetimo se šta su pojedini liječnici radili u toku Drugog svjetskog rata, pa i na našim prostorima u toku devedesetih. Ili učitelji, nastavnici, profesori; i oni su tu da obrazuju i spreme mlade osobe za životne situacije, a to nije uvijek tako. Dakle, ovdje je stvar pojedinaca koji žele osjećaj moći i koji imaju potrebu da potvrđuju svoj moć time što ugrožavaju sigurnost i živote drugih osoba“, zaključuje profesorica Edisa Gazetić koja je nedavno pišući o tome zašto ne vjerujemo žrtvama silovanja napomenula kako se „u balkanskim okvirima nažalost žensko tijelo još uvijek smatra vlasništvom na koje pravo imaju svi muškarci pa odnos spram silovanih žena je stvar lične, a ne društvene empatije.”

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

Za Adrianu Zaharijević feminizam je subverzivan samo ako se u isto vreme bori za jednakost, protiv siromaštva i protiv rata. Na tom tragu, u svjetlu velikih promjena koje su se počele dešavati i vezane su za izlazak u javnost žrtava seksualnog zlostavljanja, treba posmatrati i njihovu neravnoparvnu poziciju. Jer uprkos istoj traumi, one nemaju mogućnost da se jednako bave njenim procesuiranjem, jer su im ekonomske i socijalne pozicije često različite.
“Živimo u svetu temeljnih nejednakosti koji generiše nejednake mogućnosti. Žene na selu i žene iz nižih slojeva su naučene da se moraju privići na nasilje – ekonomsko, seksualno, psihološko – i da je izlazak iz nasilja nemoguć, jer im pravda, oličena u institucijama, nije dostupna, ili zato što im njihove društvene okolnosti na svakom koraku ukazuju na podređenost i/ili eksploataciju. To ih razlikuje od imućnih žena koje odrastaju u sredini u kojoj nasilje bar u načelu nije prihvatljivo, koje su mogle imati različite individualne oblike podrške u nadilaženju nasilja, i koje će, u srećnim okolnostima, raditi na suočenju s traumom i izlaskom iz situacije nasilja”, rekla je u intervjuu za Sitan vez, govoreći i o tome da li seksualno nasilje trebamo posmatrati neovisno od zemlje u kojoj se događa te o anonimnim ispovijestima žrtava nasilja koje ne svjedoči samo o nepovjerenju u institucije nego i o odsustvu društvene podrške.
Adriana Zaharijević je viša naučna saradnica Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu. Priredila je, između ostalog, publikaciju „Neko je rekao feminizam“ i autorica je knjiga „Postajanje ženom“, „Ko je pojedinac“ i „Život tela, politička filozofija Džudit Batler“.

Piše: Kristina Ljevak

PROBIJEN JE ČELIČNI STISAK ĆUTANJA

Da li je proces promjena koji je pokrenut sa Marijom Lukić, preko Milene Radulović uz trenutni sa ženama Jagodine nezaustavljiv uprkos ukupnoj lošoj atmosferi i retraumatizaciji kroz koju žrtve prolaze zbog linča zahvaljujući medijima i društvenim mrežama, odnosno ljudima koji ih koriste?

Čini mi se da taj proces moramo posmatrati u dve ravni. Jedna je ravan nas sada i ovde, kao svedokinja dešavanja, a druga zamišljeni pogled iz budućnosti koji se na to osvrće kao na istoriju promena. Kad govorimo o našim pretkinjama i nekoj njihovoj konkretnoj borbi, recimo s kraja XIX veka, čini nam se da se odigrala za tren – njihovih godinu dana možemo zbiti u jednu rečenicu. A u stvari, tih godinu dana, kao i ovih naših, sastojalo se od mnoštva uspona i padova, osujećenih nadanja, izdanih očekivanja, pogrešnih računica, loših ili jalovih savezništava, ali i mnogo snage, entuzijazma, kuraži, istupanja pojedinki i podrške glasova koje nikada nismo čuli. Duboko verujem da se s Marijom Lukić nešto nezaustavljivo pokrenulo, da je čelični stisak ćutanja probijen – pa i da nas institucije ostave na cedilu, što je u Srbiji uvek mogućnost… Iako iz ove naše ravni sve deluje krhko, sporo, nejasno, nedovoljno, verujem da se proteklih meseci nešto zbilja snažno dogodilo.

Za vas je feminizam s razlogom subverzivan samo ako se u isto vrijeme bori za jednakost, protiv siromaštva i protiv rata, zbog toga, kako ste govorili, ne koristite riječi patrijarhat ni riječ kultura. „Prva je zarobljena sopstvenom pojmovnom istorijom, a druga implicitno isključuje političke, društvene i ekonomske aspekte, čak i onda kada na njima insistira“, rekli ste. Zbog toga mi je važno čuti vaše mišljenje o temi koja, čini mi se, još uvijek nije dovoljno otvorena a tiče se različitih pozicija sa kojih dolaze žrtve seksualnog zlostavljanja. Svima nam je bio fokus na važnosti prijavljivanja slučajeva, izlaska u javnost i ohrabrivanja drugih žena, a možda nam je i malo neugodno da cijelu atmosferu pokretanja promjena „kvarimo“ ali mislim da je važno spomenuti i naše nejednake mogućnosti i koliko i od njih zavisi proces suočavanja sa traumom te kasnije spremnost na tužbu i u nekim slučajevima suočavanje sa nemilosrdnom javnošću. Mislim na primjer na psihoterapijski proces koji je nerijetko uslovljen visinom naših primanja. Koliko smo kao društvo zakazali zbog toga što ne možemo obezbijediti žrtvama da na isti način prođu kroz posttraumatsko iskustvo i što će se bez obzira na isti uzrok traume ono razlikovati u zavisnosti od toga da li je žena s uspješnom karijerom ili je potplaćena radnica u uslužnom sektoru?

ŽIVIMO U SVETU TEMELJNIH NEJEDNAKOSTI

Feminizam koji se bori za jednakost žena i muškaraca, ali odobrava siromaštvo, bori se za formalnu jednakost koja je šuplja i proizvodi ili podržava nejednakost među samim ženama. Ako pak makar u načelu odobrava rat, onda se bori samo za jednakost „svojih“ ili „naših“ žena i muškaraca, dok oni drugi ne samo da nemaju pravo na jednakost, već se njihovi životi ni ne računaju u živote, unapred su ništavni. Zato feminizam ne može, prema mom dubokom uverenju, biti samo za neke žene, bilo „naše“ bilo imućne, koje sebi mogu da priušte da uživaju blagodati ravnopravnosti. Takva emancipacija je fragmentarna i okrnjena, i ona je već postignuta. Upravo je to ovo o čemu govorite. Živimo u svetu temeljnih nejednakosti koji generiše nejednake mogućnosti. Žene na selu i žene iz nižih slojeva su naučene da se moraju privići na nasilje – ekonomsko, seksualno, psihološko – i da je izlazak iz nasilja nemoguć, jer im pravda, oličena u institucijama, nije dostupna, ili zato što im njihove društvene okolnosti na svakom koraku ukazuju na podređenost i/ili eksploataciju. To ih razlikuje od imućnih žena koje odrastaju u sredini u kojoj nasilje bar u načelu nije prihvatljivo, koje su mogle imati različite individualne oblike podrške u nadilaženju nasilja, i koje će, u srećnim okolnostima, raditi na suočenju s traumom i izlaskom iz situacije nasilja. Feminizam koji veruje u jednaki svet bez siromaštva i rata, zahteva da se gradi takav svet u kojem postoje politički preduslovi koji nikoga ne ostavljaju izvan domašaja institucija, i gde niko ne doživljava da mu je pravda nedostupna, u kojem se svaki život društveno vrednuje, a podređenost i eksploatacija nisu temeljni odnosi među ljudima. U svetu koji nije takav imaćemo hrabre pojedinke, nekada i ludo hrabre, i javnost koja ih osuđuje, opšte uverenje da je bolje da su ćutale, institucije koje ih zaboravljaju ili zloupotrebljavaju u druge svrhe, i terapijsku praksu koja će nekima od njih biti dostupna, dok drugima, prosto-naprosto, neće.

Nasilje, proteklih trideset godina na prostoru bivše Jugoslavije, počevši od ratova devedesetih, ima tretman poželjnog ponašanja i kada posmatramo kontinuitet nasilja koji živimo onda možemo kroz to posmatrati i seksualno zlostavljanje sa čijim obimom se tek sada suočavamo kroz anonimne ispovijesti žena čemu je prethodio izlazak u javnost žena koje su odlučile progovoriti o svom iskustvu.
Postoje li određene zamke koje ipak posmatranje kroz tu prizmu mogu stvoriti? Jer seksualno zlostavljanje postoji i u zemljama sa ozbiljnim kontinuitetom mira, a i bliskost jednog od osumnjičenih (Miroslav Aleksić) sa Arkanom, odlasci u Vukovar, snimanje zločina… mogu da amnestiraju sve one „dobre komšije“ koji ni ne znaju gdje se Vukovar na geografskoj karti nalazi a učinili su slično. U najkraćem, koliko je seksualno nasilje „autonomno“ a koliko uslovljeno ukupnim okolnostima na prostoru na kojem se dešava?

STVARNI PROCES IZGRADJE MIRA MORAO BI BITI TEMELJNO USMEREN NA SPAVAĆE SOBE

Verovatno bi bilo najpreciznije reći da seksualno nasilje jeste autonomno, ali da je u zemljama koje su ponikle iz nasilja, iz rata (koji se u Srbiji prećutkuje), ono postaje sasvim stopljeno s društvenim vladanjem. „Bajka“ o ratu nije krvava samo dok rat traje. Uverenje da ćete poništavanjem dela stanovništva postati svoji na svome, sami, bolji, i da će potom uslediti nekakva prava pravda, da će fizičkim uništenjem uslediti duhovno očišćenje preostalih, jeziva je bajka iza koje ne ostaju samo razoreni životi, već i jezivi snovi koji nas oblikuju kao ljude – i one koji su snimali, pucali, i one koji nisu. Budući da nismo postali ni sami, ni bolji, niti je pravda usledila, nerazmrsivo zapletena u postsocijalističku tranziciju, jedino što nam preostaje jeste nasilje koje ne nestaje sporazumima i primirjima. Nasilje oblikuje fantazije o moći i nemoći, useljava se u dnevnu i spavaću sobu, u televizijski ekran, školski kurikulum. Jasno je, nije rat jedino što stvara i podstiče nasilje u spavaćoj sobi. Pa ipak, stvarni proces izgradnje mira morao bi biti temeljno usmeren upravo na spavaće sobe, na mesto gde spavamo, posebno ako još neko spava pored nas – na zalečenje noćnih mora, a ne na njihovo beskonačno produžavanje.

Ono što je u direktnoj vezi sa nasiljem devedesetih jesu silovanja žena kao dio ratne strategije i neadekvatna procesuiranja i zločinaca i traume nakon rata. Nerijetko je matično okruženje žene žrtve ratnog silovanja bilo nepodržavajuće jer je to „ženina sramota“. Pored silovanja u ratu imamo i seksualno nasilje koje se događa unutar bogomolja i vjerskih institucija i koje je zaštićeno bedemom ćutnje. Koliko je nekažnjavanje seksualnog nasilja iz ova dva primjera doprinijelo normalizaciji seksualnog nasilja i vjerovanju da ako prethodni počinitelji nisu bili kažnjeni, „neće ni naredni“?

Jedna od najtužnijih posledica rata – koja tako mnogo govori o našem društvu, o našem razumevanju nasilja, o stvarnoj podršci institucija, o položaju žena, posebno u manjim sredinama – jesu deca nastala iz silovanja u ratu. Silovane žene su svačija sramota. Niko njima ne bi da se pohvali, ni počinioci, ni „njihovi“ koji ih nisu zaštitili. One nisu ratni trofeji, nego kolateralna šteta, a zločin nad njima se ne izgovara. Ako su abortirale ili se porodile i novorođenčad ostavile u sirotištu, krive su; ako su se porodile i rodile decu neprijatelja, krive su, a kriva su i njihova deca. Glas te dece, danas odraslih ljudi, trebalo bi da odzvanja našim prostorom, a ne da bude ućutkan da bismo živeli u svojim ušećerenim verzijama ratne traume. Izlazak iz situacije nasilja, posebno tog najsramnijeg, podrazumeva društvenu podršku da se izađe iz sramote. Ako toga nema, ostaje ćutanje i perpetuiranje nasilja i njegova implicitna ili eksplicitna nekažnjivost.

ANONIMNOST UKAZUJE I NA ODSUSTVO DRUŠTVENE PODRŠKE

Indikativno je da su se žene žrtve seksualnog nasilja otvorile zahvaljujući Facebook inicijativi i stranici Nisam tražila koju su pokrenule volonterke entuzijastkinje. Sličan primjer imamo i sa stranicom Vala Ljeposava koja je prikupila stotine svjedočenja žena o traumatičnim ginekološko-akušerskim pregledima.
Ovo nam s jedne strane pokazuje koliko su društvene mreže moćan alat. Da li nam s druge strane govori koliko je nepovjerenje prema institucijama?

Naravno, ali ne samo prema institucijama. Anonimnost ukazuje i na odsustvo društvene podrške. Na to da nemamo doživljaj da će nas neko čuti, saslušati, da nas neće okriviti ili ismejati, da neće reći „pusti, bolje je da o tome ćutiš“, ili da neće reći „sama si tražila“. Taj „neko“ ne mora biti niko poseban. To je javnost, javni glas koji čujemo šta god da radimo, koji nas usmerava i govori nam šta je dobro, poželjno, vredno u društvu čiji smo deo. Taj glas je s nama i pre nego što se obratimo policiji, tužilaštvu, sudu. Ako nam on došaptava da će društvo podržati ćutanje, da će, drugim rečima, podržati počinioca, da će nam reći da se nasilje nad nama nije takoreći ni dogodilo, mi onda pretpostavljamo da će takav glas biti i glas policajca, tužitelja i sudije. Zato su tako važne policajke koje neumorno izlaze na uviđaj više puta, doktorke koje savetuju ženu da prijavi nasilje kad na njoj opaze modrice i podlive, sutkinje koje veruju ženama iako su sramežljivije, bespomoćnije i ćutljivije od druge strane. Ima ih, iako s o njima ne govori mnogo. Zašto? Zato što se čuva taj javni glas koji nas ohrabruje da nasilje trpimo i uverava da ne može biti drugačije, da je nasilje norma, da je u samoj prirodi naših balkanskih odnosa.

Možemo li imati iluziju pa vjerovati da će se iz iskustva Jagodine shvatiti zbog čega je sve nedopustivo da se grad privatizuje a takvo ponašanje normalizuje?

Jagodinski slučaj je došao i prerarno i prekasno u isto vreme. Prekasno za sve žrtve, kako devojčice i mlade žene, tako i sve stanovnice grada koje su, htele ili ne, bile uvučene u društveni sporazum saradnje s gospodarom grada, okruga, a sve se više čini i znatno većim područjem uticaja. Prerano, s druge strane, jer vlast u Srbiji očito ne želi da pusti ovog gospodara niz vodu, budući da su spletovi uticaja pozamašni i da bi se razne Pandorine kutije time otvorile. Kada bi jagodinski paša pao, to bi bez sumnje imalo katarzični efekt po celo društvo, jer bi privatizacija grada, života, tela postala očevidna. Pokazala bi se kao nešto što ukida dostojanstvo svakome. Ucenjeni, oteti životi, životi u kojima se o nasilju ćuti, gde se ono trpi „jer tako treba“, u kom god kontekstu od mnogih koje smo dotakle, svakog od nas – svakog bez razlike – pretvara u bića koja kada očekuju dostojanstvo očekuju previše.

Fotografija preuzeta sa www.formaliti.com

Sarajevo je dobilo tek drugu gradonačelnicu u svojoj istoriji. Gradonačelnica ima dvije fakultetske diplome i doktorat, neke su od informacija koje smo najčešće mogli/e čuti povodom njenog imenovanja.
Za razliku od gradonačelnice Sarajeva Benjamine Karić koja je završila dva fakulteta, njen banjalučki kolega Draško Stanivuković nije nijedan, dok je prethodnik gradonačelnice Karić, Abdulah Skaka, po vlastitom priznanju diplomirao u Travniku nakon 5-6 godina studiranja.
I ne, ovo nije tekst o nivou obrazovanja visokih bosanskohercegovačkih dužnosnika/ca nego između ostalog o dvostrukim patrijarhalnim standardima koji podrazumijevaju da se izbor žene na određenu poziciju treba „pravdati“ njenim posebnim zaslugama, dok se muške zasluge ne propituju.
Kao da nam se oni koji su gradonačelnicu Karić imenovali izvinjavaju naglašavajući njene reference u strahu da će joj neko poziciju „oteti“ zbog nenaviknutosti na to da je obnaša žena.

Piše: Kristina Ljevak

Nikola Vučić, novinar, istraživač kulture i autor publikacije „Kritika toksične muškosti“ ovakvo ponašanje takođe vidi kao pravdanje „rodno-incidentnog“ izbora.
„Čak i bez dubljih analiza moguće je nedvosmisleno zaključiti kako se imenovanje žena na rukovodeće pozicije u poduzećima ili u vladajućim strukturama prati snažnom PR kampanjom opravdavanja tog ‘rodno-incidentnog’ izbora, i dobro primjećujete da to opravdavanje ide najprije u pravcu potenciranja obrazovanja, kompetencija, vanserijske učenosti, odnosno postignutog neprikosnovenog uspjeha. Mi živimo u kulturi u kojoj se još vjeruje da su obrazovane i kompetentne žene endemska vrsta, pa da njihov izbor ili imenovanje mora biti na sva zvona opravdavano diplomama, certifikatima, tečajevima, stručnim i naučnim člancima, pa makar bila to i pozicija gradonačelnice jednog grada. Muškarcima se u politici ne provjeravaju ni fakulteti, ni srednje škole, ne ističe se u prvi plan njihova akademska kompetentnost, a kad su žene u pitanju onda se provjeravaju kursevi, certifikati, indeksi, diplome, prati se jesu li redovno bile na nastavi, da li su znale citirati seminarske radove, imaju li krasopis, jesu li im mentori živi, da li su bježale sa nastave, koliko su puta izlazile na ispite, i tako dalje. Ne želim reći da u javnom prostoru ne treba biti rasprave o kompetencijama i umijećima politički postavljene osobe na neku poziciju, naprotiv. Ali to treba imati razumljivu mjeru. I treba, povrh svega, jednako tretirati i muškarce i žene. Stvarnost je ovdje, ipak drugačija. Jedni su privilegirani“.

ŽENA SE PROCJENJUJE PREMA ULOŽENOM TRUDU I REZULTATIMA, A MUŠKARAC PREMA POTENCIJALIMA

„Nažalost, živimo u patrijarhalnoj kulturi sa dvostrukim moralnim aršinima, prema kojima se žena uvijek procjenjuje strožije nego muškarac kada treba biti izabrana na mjestima odlučivanja“, kaže profesorica Zilka Spahić-Šiljak, doktorica nauka iz oblasti rodnih studija.

„Žena ulazi u prostor politike koji se još uvijek smatra muškim prostorom i da bi dobila propusnicu mora se dvostruko više dokazivati svojim kvalitetima i sposobnostima. Uz sve to, nameće joj se teret da se pravda za svoj uspjeh i da to obrazlaže time što ima više diploma, ispunjenih zadataka i slično. Dakle, nismo daleko odmakli od predmodernih shvaćanja rodnih uloga u kojima se zna gdje je čije mjesto i u kojima se žena procjenjuje prema uloženom trudu i rezultatima, a muškaraca prema potencijalima“, dodaje naša sagovornica.

Jadranka Miličević, direktorica Fondacije CURE naglašava problem postojanja „staklenog plafona“ za žene u politici i nepoštovanje izbornog zakona.
„Globalno razmišljanje je da se mora opravdati činjenica da je ‘palo napamet nekoj od političkih partija’ da nominuje ženu za tako važnu poziciju. Naglašavanje njenog stupnja obrazovanja je potrebno da se zna da je ona pametna žena, i da može da obnaša funkciju gradonačelnice. I dobru si usporedbu napravila sa banjalučkim gradonačelnikom i zanimljivo bi bilo napraviti obrazovnu analizu i ostalih načelnika/ica u opštinama BiH. Svjesne smo postojanja staklenog plafona za uspješne žene, posebno u politici, jer ako pogledamo strukture vodećih političkih partija (a i ostalih) nemamo procenat žena koji je po Zakonu o ravnopravnosti spolova obavezujući (40 %). Znači nepoštivanje zakona govori i o obrascu koji postoji da, čak i kada trebamo da uključimo određeni broj žena, to se ne poštuje. U predizbornom periodu i kazne plaćaju političke partije jer nemaju predloženo 40% žena na izbornim listama. Zvanični podaci, nama dostupni prošle godine su bili da žene/djevojke u većem broju završavaju fakultete.“

Niz je paradoksalnih situacija u tretmanu ženskog uspjeha. Naime, ponekad se uspjeh žene uvažava, posebno kada se njime treba opravdati muški izbor kao što je bilo u prethodnom slučaju. S druge strane imamo mnogo češće situacije kada se on ne prašta. Profesorica Zilka Spahić-Šiljak svojevremeno je povodom analize liderstva govorila o tome kako se žene izvinjavaju zbog uspjeha a muškarci zbog greški.
Usvojene patrijarhalne norme doveli su ženu u poziciju da joj njena profesionalna ili neka druga dominacija stvara nelagodu.

„Patrijarhalne norme se uče i usvajaju od ranog djetinjstva i do te mjere su normalizirane da ih većina ljudi ne primjećuje i tek kada se dogode ovakve situacije u vezi sa izborom žena na liderske pozicije, onda postaje jasno da se i dalje koriste argumenti kojima se želi nametnuti krivnja ženama zbog uspjeha. Žene bi trebale da ostanu u privatnoj sferi i da se bave odgojem djece i domaćinstvom, a svaki iskorak se onda mora opravdavati. Problem je što se u primarnoj socijalizaciji i dalje utvrđuju binarni modeli rodnih uloga, prema kojima se djevojčice i dječaci usmjeravaju u zvanja i zanimanja koja se kulturološki smatraju prihvatljivim za žene i muškarce – za žene porodica, odgoj, obrazovanje i socijalna skrb, a za muškarce, finansijska briga za porodicu, politika, vladanje i upravljanje. Djevojčice i dječaci dobivaju eksplicitne poruke o tome kako se treba ponašati . Nekada su te poruke sofisticiranije i posreduju se interakcijom s odraslima i drugom djecom, ali i oblačenjem i izborom igara. Kada uđemo u prodavnicu da kupimo igračke, odmah nam postaje jasno za koje uloge se pripremaju i koja su društvena očekivanja od jednih i drugih. Ako žena iskorači iz zadate rodne uloge i iznevjeri društvena očekivanja, onda vidimo nelagodu, prosuđivanje i osude“, objašnjava Spahić-Šiljak.

Okolnosti zbog kojih se žene izvinjavaju za svoje uspjehe Nikola Vučić objašnjava na primjeru majčinstva, njegovog doživljaja u patrijarhalnoj kulturi i roditeljstva kao neravnomjerne raspodjele obaveza i dužnosti između muškarca i žene.

PATRIJARHALNA KULTURA RODITELJSTVO NE SMATRA RAVNOPRAVNIM UČEŠĆEM OBA RODITELJA

„Ja ću sada reći da je ovdašnja kultura protkana patrijarhalnom sviješću, i to će možda nekome zvučati previše apstraktno ili, onima koji više kritički čitaju, to će zvučati kao jedno opće mjesto. Zato je potrebno tvrdnju ilustrirati primjerima iz svakodnevnog života. Naime, onda kada se glorificira majčinstvo nauštrb rada i obrazovanja, onda se to čini uglavnom iz privilegirane pozicije u patrijarhalnom poretku vrijednosti. I to čine najčešće muškarci, koji će razumljivim nametati ideju da je očinstvo sasvim moguće uz poslovna putovanja, akademske konferencije ili višesatne sastanke koji ga čine nedostupnim, dok je u slučaju uloge majčinstva kombinirane sa poslovnim i akademskim ulogama to ravno izdaji ‘božanske datosti’. A patrijarhalna kultura, ponovo, roditeljstvo ne smatra ravnopravnim učešćem oba roditelja, već teret stavlja na leđa majke. I zbog toga se žene izvinjavaju; zato što je u tako izopačenom poretku prijestup raditi bilo šta izvan dodijeljenih uloga; a i kada se radi nešto izvan dodijeljenih uloga – onda se mora staviti naglasak kako su žene, unatoč svojoj karijeri, bile čak i majke, pa se onda jedni tome dive, a drugi procjenjuju da negdje sigurno takva žena nije bila dovoljno dobra.“

I Jadranka Miličević u patrijarhalnoj raspodjeli porodičnih zadataka prenesenih na javnu sferu vidi uzrok za izvinjavanje zbog vlastitih uspjeha.

„Nametnuti patrijarhalni stereotipi da je ženi mjesto u kući, uz porodicu, da brine o starijim članovima/icama porodice je prihvaćeno kao model, i zato je teško prihvatljivo da žene budu na mjestima gdje se odlučuje o ‘važnim stvarima’, o tome hoće li BiH biti članica EU, hoće li se promijeniti krivični zakon, hoćemo li imati dobru suradnju sa predstavnicima susjednih država…
Svjesni smo koliko ima ružnih i uvredljivih tekstova i ogovaranja za žene koje su po svojoj stručnosti i znanju prepoznate ne samo u BiH, nego i van granica BiH. Većinom se naglašava da je to postigla zato što je imala podršku muškaraca (otac, brat, suprug, često ljubavnik…) Ovo je posebno izraženo u predizborno vrijeme. Imali smo nekoliko slučajeva na političkoj bh. sceni, gdje se uspjeh žena vidljivih u politici, opravdavao ovom činjenicom“, objašnjava Jadranka Miličević koja navodi i jedan od primjera medijske percepcije uspješne žene, na primjeru gradonačelnice ponovo i intervjua u Dnevnom avazu s naslovom: „Maštala sam da postanem cvjećarka“.
„Zanimljivo da je novinarka koja je napisala ovaj tekst i uz informaciju koliko je školovana gradonačelnica i koliko je već u političkoj partiji da nije naglasila da je Benajnima Karić sanjala da bude predsjednica BiH, ili predsjedavajuća Vijeća ministara“, zaključuje Miličević.

Kad se odmaknemo od visoke politike, donošenja odluka, procesa i imenovanja na visoke pozicije, možemo se zadržati na manje formalnim javnim skupovima, promocijama, tribinama… koje najčešće imaju nekoliko istih prizora.
Petoricu muškaraca možemo vidjeti bilo kojim povodom. Kada je isto toliko žena onda je skup na temu žena u književnosti ili neke druge teme sa „ženskim predznakom“. Ako u dominantno muškom skupu ima i neka žena, onda je ona najčešće moderatorica. Ako nije moderatorica onda je skup finansirala međunarodna organizacija pa je tražila da ne budu samo muškarci učesnici. Poseban problem je što čak i feministički osviještene žene i onda kada imaju mogućnost da biraju izaberu za saradnike ili sagovornike muškarce, što je očigledno nametnut osjećaj neophodnosti muške verifikacije uspjeha i rezultata žene.

NUŽNOST KRITIČKOG PROPITIVANJA RODA, ZNANJA I MOĆI

Za razumijevanje opisanog fenomena posudio bih pojam androcentrizma, a kojim se sigurno možemo bolje referirati na primijećenu ‘neophodnost’ muškaraca i muške perspektive u konstrukciji nekog smisla – u konkretnom slučaju smisla neke konferencije, diskusije, panela. Naša je kultura fiksirana na muškost, oslonjena je na muškost kao na autoritet i prisustvo muškaraca na događaju postalo je normativno, logično, izuzev u slučaju kada se ne diskutuje o temi specifično rodno markiranoj kao ženskoj. Na takav, androcentrički pro-maskulini karakter društva čiji smo sastavni dio, nisu imune ni feministkinje, što je razumljivo u onoj mjeri u kojoj shvatamo da i feministkinje ipak žive zajedno sa svima ostalima u društvu, a ne u nekom izoliranom svijetu. Na pitanje zbog čega je ženama potrebna muška potvrda njihovog uspjeha mogu reći: zbog toga što smo odjenuti u muškocentrizam, i iz njega sve posmatramo. Ženama u skandinavskim zemljama, primjerice, nije potrebna muška potvrda njihovog uspjeha jer su tamo i muškosti i ženskosti posve drugačije postavljene kategorije u odnosu na ovdje, i zato je pred nama još veliki posao. To je posao u kojem ne bih da afirmiram neke rodne animozitete, već bih da zajedno svi radimo na kritičkom preispitivanju domaćih kategorija roda, znanja i moći“, objašnjava Nikola Vučić.

Za Zilku Spahić- Šiljak ovakvo ponašanje je imantno patrijarhalnoj kulturi koja usput njeguje kult ličnosti i gdje se više gleda ko govori nego šta kaže.

„Još uvijek patimo od sindroma muškog autoriteta i to traje već stoljećima. Muškarac je bio i ostao norma u odnosu na koju se sve drugo definiralo i vrednovalo. Čak i danas kada imamo stručnjakinje u svim oblastima znanosti i dalje smatramo da je muškarac bolji, da više zna, da je pouzdaniji autoritet. Često i se događa da kada žena nešto kaže i to potkrijepi argumentima da se dodatno traži verifikacija od nekog muškog autoriteta. Žene i muškarci još uvijek ne vjeruju ženama pa se konstantno propituje to što one rade i šta znaju. Pored toga, živimo u kulturi koja pati od kulta ličnosti, pa je važnije ko nešto govori, nego šta govori. Stoga je za ženu vrlo teško u takvoj kulturi biti autoritet.
Žene su naučene da se stalno moraju dokazivati da bi bile prihvaćene i da se moraju pravdati za svoje uspjehe i da moraju biti dvostruko bolje od muškaraca da bi dobile lidersku poziciju. Da bi opstale u muškom svijetu politike i liderstva, žene podilaze patrijarhatu i dodvoravaju se muškarcima na pozicijama moći. Nažalost, žene nemaju razvijenu svijest o solidarnosti i često kada uspiju ponašaju se kao queen bee (matice), koje ne dozvoljavaju drugim ženama da se približe pozicijama moći. Da bi se ova pitanja razriješila i da bismo izašli iz mreže patrijarhata koja natkriljuje svaki segment naših života, moramo napraviti temeljite promjene u primarnoj socijalizaciji i obrazovanju“, zaključuje Spahić-Šiljak.

Kada isti problem posmatramo unutar političkog okvira i raspodjele dužnosti onda je jaz između mogućnosti i pozicija žena još dublji.

„Potreba da žene budu prihvaćene u muškom svijetu politike je nametnuta, jer dugogodišnja patrijarhalna shema je uvije smatrala da žene nemaju šta da traže na mjestima odlučivanja i u politici, jer politika je ‘prljava’ i nije za poštene žene da se bave njom, i zato je teško mijenjati tu praksu. I kada muškarci ne mogu zatvoriti oči u odnosu na znanje, sposobnost, popularnost žena na bh. sceni, oni pokušavaju da nekim simboličnim funkcijama i priznanjima joj naprave prostor u javnom i političkom životu. Koliko imamo žena kao potpredsjednica političkih partija ili članica glavnih odbora. I smeta mi što u predizbornim kampanjama kada mi insistiramo na većem učešću žena, često se upotrebljava rečenica – nije važan broj žena, nego sposobnost i stručnost, a nikada se to pitanje ne postavlja za sposobnost i stručnost mnogobrojnih muških kandidata“, naglašava Jadranka Miličević koja sličan problem s razlogom prepoznaje i prilikom imenovanja saradnika/ca koji će učestvovati volonterski u radu gradske uprave.

“Meni je zanimljiv odabir osoba za Savjetodavni tim gradonačelnice. Uz dužno poštovanje svih odabranih, zanimljiva je činjenica da su samo četiri žene, koje su fenomenalne, ali zar nije mogao omjer biti bar 50 procenata žena u tom tijelu. Ostali članovi su akademici, profesori, inženjeri, režiseri… uvaženi članovi društva, već dugo na javnoj i političkoj bh. sceni, i po meni nedostaju mlade osobe koje mogu dovesti do promjena. I žene i muškarci. Da li je gradonačelnica imala mogućnost izbora, ili joj je ovo ‘preporučeno’ od strane rukovodstva SDP-a pitanje je koje sam ja sebi postavila, a da sam bila u prilici postavila bih i njoj. Koliko smo u posljednje vrijeme imali mladih osoba prepoznatih po svom radu i rezultatima i van granica BiH, i nema ih u ovakvom savjetodavnom tijelu“, zaključuje Jadranka Miličević.

U okolnostima kada se i dalje pred žene postavljaju očekivanja koja je definisao patrijarhat, a svaki iskorak van toga dodatno propituje, istinska međusobna podrška jedini je način da se barem djelimično prevaziđu maratonske prepreke sa kojima se suočavamo svakodnevno u svijetu podrazumijevajuće muške superiornosti.
Frustrirajuće je to permanentno dokazivanje i nevjerovatno je da ne umori i one koji/e insistiraju na njemu.
Kada počnemo uvažavati rezultate a ne analizirati ko ih je postigao, onda ćemo se vjerovatno i manje baviti kursevima i vrstama znački a više čovjekom ma koliko bilo još uvijek teško prihvatiti da su i žene ljudi.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

Crnogorska mim stranica “Vala Ljeposava” nastala je zahvaljujući pametnim, angažovanim i duhovitim Crnogorkama te činjenici da su žene u Crnoj Gori bile potpuno isključene iz pregovora povodom formiranja nove Vlade.
Jednostavni dijalozi uz ilustracije iz televizijske serije „Đekna još nije umrla“ Živka Nikolića brzo su osvojile regiju, uz širenja angažovanih feminističkih poruka autorica svjesnih nužnosti uključenosti žena u sve društvene i političke procese. Ljeposava je Jugoslovenka koja s razlogom kaže kako još uvijek živimo od ostataka Jugoslavije.
Ona, Joka i Jeka „idu za svojim poslom“ kad su humor i motivi u pitanju.
„Kada institucije ne odgovaraju na potrebe građana i građanki, rješenje nije u tome da dignemo ruke od institucija, nego da radimo sve što možemo da se to stanje popravi“, poručuju ove aktivistice.
U razgovoru za Sitan vez rekle su i kako nas patrijarhat uči da kroz rad u kući i brigu o drugima treba da iskazujemo ljubav prema porodici.
Ljeposava, Joka i Jeka pokrenule su i važnu akciju protiv ginekološko-akušerskog nasilja te objavile fanzin od čije su prodaje donirale sredstva ženskim organizacijama u potrebi.

Piše: Kristina Ljevak

Zahvaljujući isključenosti žena iz procesa pregovora oko formiranja nove Vlade u Crnoj Gori danas imamo stranicu „Vala Ljeposava“. Dritan Abazović je rekao prije nego što su o tome konsultovane žene da one „neće u manastir na pregovore“, a pregovori su doživljeni kao mučan muški posao te su htjeli toga „poštedjeti dame“.
Oni koji bi trebali biti predvodnici dugoočekivanih promjena u Crnoj Gori pravili su lančane propuste. Koliko je, pored potpunog zanemarivanja žena, pogrešno legitimiranje vjerskih institucija kao mjesta pregovora (uz učešće njihovih poglavara) uz viševjekovno distanciranje žena od crkve te doživljaj da politika nije „damski posao“?

Ovo pitanje dotiče nekoliko važnih tema, ili, bolje rečeno, tematskih slojeva. Jedan od njih je stav koji je u toku pregovora o formiranju nove Vlade zauzela URA, kao samoproklamovana građanska, lijevo-od-centra opcija na prošlogodišnjim izborima, koja je napravila značajan napor da se u predizbornoj kampanji obrati ženama i da uključi žene u svoju listu, da bi ubrzo nakon izbora pala na prvom značajnijem ispitu. Drugi sloj nasložen je oko činjenice da se u manastiru Ostrog pregovaralo o novoj crnogorskoj Vladi, što je – kako se sada čini, s razlogom – shvaćeno kao označitelj ulaska u eru u kojoj će granice između države i crkve u Crnoj Gori postati pomiješane i nejasne. O državi se odlučuje u crkvi, crkva odlučuje o državnim pitanjima, a kao što smo nedavno viđeli, država(e) se miješa(ju) u crkvena pitanja. Iako je nova vlast došla na poziciju zahvaljujući podršci crkve, na izvršnoj vlasti je da očuva Ustavom zagarantovanu sekularnost države i ostavi, da se prikladno izrazimo, “bogu božje, a caru carevo”. U svakom slučaju, u tom novonastalom scenariju, ženske uloge su samo sporedne. Treći sloj ovog pitanja se odnosi na vjekovni odnos crkve prema ženi: obožavana, prokužavana, spaljivana, pred kojom se klečalo jer je rodila ultimativnog sina – ali nikad, nikad jednaka.

Niko ne smije da bude isključen iz važnih političkih procesa

Sve to zajedno stvara uslove u kojima se lako može desiti, i evo dešava se, da se određene stvari počnu naprasno podrazumijevati. To se desilo kada je rečeno da, eto, žene ne mogu na pregovore u manastir. Zašto bismo podrazumijevali tako nešto? Poenta je u tome da se u Crnoj Gori naprasno promijenilo mnogo toga i da je potrebno da zajedno promislimo kako dalje, da pokušamo da razumijemo šta su prioriteti, pa da raspravimo to i nađemo neki način da zajedno radimo i živimo. U tome nam nikako ne pomaže to što bilo ko, iz bilo koje crkve ili partije, unosi u politički diskurs svoja predubjeđenja – bilo da se ona odnose na nečiju ličnu religioznost (u tebe gledamo, Zdravko), ili na zastarjele nazore o tome šta žene mogu i ne mogu da rade u vjerskom objektu (kao što je to uradio Dritan). Ođe je, na kraju, ipak, ključna uloga države: niko ne smije da bude isključen iz važnih političkih procesa, ni po kojem osnovu. Ako prava i mogućnosti žena da učestvuju u političkom životu u bilo kom trenutku postanu ugroženija, za to će biti kriva država i za to će morati pred svima nama da snosi odgovornost.

Vaše referiranje na Đeknu potpuno je logičan izbor uz očekivani odmak od Nikolićevog humora, dijaloga među ženama i njihovih poruka koje u vašem slučaju nisu čuvarice patrijarhata.
Koliko je po vama Đekna bila svjesna kritika patrijarhata ili je ona samo bila vješt prikaz društvenih odnosa i koliko je humor te korištenje motiva popularne kulture u vremenu kratke pažnje i nemanja vremena najbolji način prenošenja važnih poruka kao što vi to putem stranice „Vala Ljeposava“ radite?

Ljeposavi je milo što primjećuješ odmak, uz sve poštovanje prema Živku i njegovom radu, Ljeposava ide za svojim poslom kad su motivi i humor u pitanju.
Što se tiče Đekne, ne mislimo da je bila direktna i svjesna kritika patrijarhata – prije je bila svjesna kritika određenih obrazaca ponašanja koji proizilaze iz duge tradicije i njenih običaja, međutim, sve se to posmatralo i obrađivalo kroz prizmu crnogorstva, odnosno ponašanja karakterističnog za našu zemlju, a ne kroz prizmu patrijarhata. Interesantno je da i najuspješniji kritičari našega društva nikad nijesu došli do samog korijena problema – odnosno, nikad kroz svoj rad nijesu eksplicitno objelodanili da su svi ti običaji i odnosi koje propituju i kritikuju ukorijenjeni u patrijarhatu – zbog toga što je taj patrijarhat mnogo manje pucao po njihovim leđima. Sumnjamo da je Živko bio u fazonu – uništi nas ovi patrijarhat! Ako jeste, fala mu na misli – ali se ona definitivno ne čita eksplicitno. Da se ne ograničavamo samo na Đeknu, śetimo se i tandema Niša (sin) i Đurđina (majka) iz „Oriđinala“ – to je bila savršena prilika da se propita patrijarhalni poredak, ali ipak je ostalo na ismijavanju sina i plasiranja krivice na majku.

Đekna predstavlja crnogorsku realnost na steroidima i, u zavisnosti od očiju koje je gledaju, ta realnost može biti komična ili duboko uznemirujuća. Živko ostavlja posmatraču/ici da sam/a pronađe kritiku, ako ima su čim, dok se Ljeposava trudi da pruži feminističke alatke za čitanje svakodnevice, one političke i one privatne.
Humor odlično služi kao alatka za objelodanjivanje problema i skretanje pažnje na društvene probleme. Ljeposava je postala mim upravo zbog toga što u tako kratkoj i humorističkoj formi može da prenese poruku velikom broju ljudi – a to je ono što nam je nedostajalo na crnogorskoj sceni kada su posrijedi ženska pitanja. Humor nije, i ne bi trebalo da bude, jedini način – Ljeposava zagovara detaljnije čitanje, edukaciju i konstruktivne razgovore, ali, u ovim okolnostima, humor odlično služi da što više ljudi uputi u probleme, uključi u razgovor i stvori kritičnu masu koja nam je potrebna za konstruktivnu borbu za rodnu ravnopravnost.

Kada institucije ne odgovaraju na potrebe građana i građanki, rješenje nije u tome da dignemo ruke od institucija

Stranica „Vala Ljeposava“ prikupila je na stotine ispovijesti žena o traumatičnim ginekološko-akušerskim iskustvima koja svjedoče i o tome da nema bitnih razlika između tretmana žene (koji podrazumijeva da će rađanje ili udaja riješiti zdravstvene probleme) u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini ili Hrvatskoj. Nakon prikupljenih ispovijesti obratile ste se otvorenim pismom Ministarstvu zdravlja Crne Gore nakon čega je bilo konkretnih reakcija.
Posebno mi je važno što ste u jednom intervjuu rekle kako se ispostavilo da žene imaju više povjerenja u mim stranicu nego u zdravstveni sistem. Vjerovatno bismo do istog odgovora došle kada bi se bavile pravosuđem. Kako onda u tim okolnostima, kada nemamo povjerenja u one koji su pod zakletvom, prijavljivati slučajeve nasilja, posebno seksualnog zlostavljanja?

Tako što se same organizujemo da uporno tražimo od nadležnih da rade ono što im je posao. Kada institucije ne odgovaraju na potrebe građana i građanki, rješenje nije u tome da dignemo ruke od institucija, nego da radimo sve što možemo – koliko ko može, naravno – da se to stanje popravi. U primjeru koji ođe navodiš, recimo, nije iznenađujuće što su se žene javile nama: tokom nekoliko mjeseci prije te kampanje gradile smo kanale komunikacije na svim društvenim mrežama, otvarale zanimljive teme i važna pitanja koja se tiču žena i politike i aktivno komunicirale sa svima koje su nam se javile. Takođe, žene znaju da iza stranice stoje neke žene, možda njihove komšinice ili drugarice, koje prolaze isto što i one kad god moraju da suoče sa nekom falinkom nekog crnogorskog sistema – od zdravstvenog do poštanskog. Mi smo na istom nivou kao i one, i imamo novomedijske kanale kroz koje glas svih nas može jače da se čuje. Sa druge strane, institucije – kojima se obraćamo i mi i sve ostale žene – već su nas toliko puta iznevjerile. Uz to su bezlične, sa zbunjujućim birokratskim lancem odgovornosti i bez sistema za komunikaciju i otvoren odnos sa građankama i građanima. Kad sve to tako posložimo, lako je utvrditi zašto će neka žena doći da se požali nama, a ne nekoj kancelariji za zaštitu prava pacijenata i pacijentkinja. Međutim, tu je važno i to da te žalbe kod nas ne pristižu žalbe radi, već zbog toga što postoji nada da povezivanjem oko zajedničkih iskustava i problema možemo da napravimo pritisak da se makar počne tražiti neko rješenje. Tako je bilo u slučaju ginekološko-akušerskog nasilja, očekujemo da tako bude i ubuduće. Ako institucije ne rade i ako im ne vjerujemo – a ne rade i ne vjerujemo im – treba da se organizujemo, da stvaramo pritisak, da pravimo saveze i mreže podrške i da tražimo bolje uslove. To i radimo, to se dešava i u regionu i kako sada stvari stoje – nastavićemo to da radimo dok ne bude bolje.

I stranica/inicijativa „Nisam tražila“ potvrdila nam je da žene imaju više povjerenja u neformalnu entuzijastičnu grupu nego u institucije sistema. Jesu li ovo sve pokazatelji prepoznavanja društvenih mreža kao važnih alata u borbi za prava žena? Između ostalog pokazalo se da su influenserice postale važna adresa kojima se obraćaju žene sa iskustvom zlostavljanja pa ih one kasnije upućuju na druge adrese sa kojih im se može pomoći. Prepoznajemo li dovoljno moć interneta i njegovo savezništvo u borbi protiv patrijarhata?

Vjerujemo da su to prije pokazatelji nultog povjerenja prema institucijama sistema i velikog ośećaja iznevjerenosti od strane tih institucija, a zatim i rastuće ženske solidarnosti i međusobnog povjerenja zasnovanog na užasnim zajedničkim iskustvima i patnjama. Bilo bi odlično kad bi sva društva, u svakoj državi, bila voljna da uče od ovih solidarnih mreža – to bi sigurno zvanične sisteme za borbu protiv nasilja nad ženama i zaštitu žena od nasilja učinilo mnogo boljim i efikasnijim. Povjerenje između sistema zaštite i onih kojima je zaštita potrebna, kao i briga za dobrobit žrtve, trebalo bi da su na prvom mjestu – a znamo da to gotovo da niđe nije slučaj, što samo znači da nam predstoji duga i globalna borba.
Tu na red dolaze društvene mreže i internet koji, u okolnostima u kojima živimo, zaista jesu važno i moćno oružje u stvaranju zajednica i mobilizaciji pokreta za borbu protiv patrijarhata. To je najbolje objelodanila pandemija koja nas je zadesila – u vremenu kada su javna okupljanja bila zabranjena da bi se zaštitili životi ljudi, onlajn aktivizam je postao jedini odgovoran način da se skrene pažnja na određene probleme, da se digne glas, pokrene razgovor, zahtijeva promjena i reakcija nadležnih – da, prosto, dostignemo viralnost na internetu kada već, iz opravdanih razloga, nijesmo mogle dostići masovnost na ulicama. Mnoge onlajn akcije su rezultirale konkretnim koracima u „oflajn životu“, od određenih mehanizama koje su inicirali fakulteti iz regiona, nakon akcije stranice „Nijesam tražila“, a u cilju zaštite studentkinja i studenata od seksualnog uznemiravanja i nasilja, do javnih i zvaničnih reakcija iz vrha zdravstvenog resora i prvih sistemskih koraka u borbi protiv ginekološko-akušerskog nasilja koje je izazvala naša akcija na Instagramu.

Mnogo smo naučile o tome koliki nam saveznici mogu biti internet i društvene mreže u feminističkom aktivizmu i nastavićemo to da primjenjujemo i u budućnosti.

Kad spominjem seksualno nasilje važno je podsjetiti na promjene koje su se početkom 2021. počele dešavati odlukom Milene Radulović da progovori o vlastitom iskustvu seksualnog zlostavljanja te prijavi počinioca nakon čega imamo i druge primjere, zaključno sa slučajem gradonačelnika Jagodine i optužbama za podvođenje maloljetnica.
Vjeruje li Ljeposava da je počeo nezaustavljiv proces koji će uz sve poteškoće promijeniti odnos prema činu seksualnog zlostavljanja i odnosu prema preživjeloj na prostoru Balkana?

To što su uradile Milena i njene koleginice, a zatim i Danijela par mjeseci kasnije, je izuzetno hrabro, nesebično i solidarno i hvala im na svemu – što su istupile u namjeri da zaštite druge žene i time pokrenule ono što se počelo nazivati balkanskim #metoo talasom. Koliko su užasna iskustva koja smo čule, toliko je ohrabrujuća podrška za sve žene koja je došla sa svih strana u regionu. Goruće pitanje nasilja nad ženama ujedinilo je feminističke pokrete na Balkanu, što je neophodno, jer samo masovnom i intersekcionalnom borbom možemo ostvariti napredak na ovom polju. Konstantno svjedočimo užasnim posljedicama institucionalnog nečinjenja kada je u pitanju zaštita žrtava nasilja i jasno se vidi da sistem kao takav, nažalost, dugo stoji na strani nasilnika.
Zato je užasno važno da održimo pokrenuti javni razgovor na ovu temu, da nastavimo da radimo na edukaciji, jer su edukacija i razgovor neophodni da bi šira javnost izgradila bolji i konstruktivniji stav povodom ovog pitanja – a to nam je neophodno da bismo stvorili kritičnu masu, te dovoljno dug i dovoljno jak pritisak javnosti na institucije ne bi li one počele da rade nešto naoposlu. Proces promjena će biti očekivano dug, s obzirom na to da je sistem izgrađen na patrijarhalnim stubovima – zato je važno da budemo uporne, strpljive i da ne dopustimo da trenutni zalet zamre.

Patrijarhat žene uči da kroz rad u kući i brigu o drugima treba da iskazujemo ljubav prema porodici

Trenutno je u Srbiji aktuelan slučaj Palma koji je objelodanio slučaj trgovine ženama i maloljetnicama u Jagodini. Još jedan u nizu „znalo se“ zločina, čije su žrtve žene, o kojima se šuškalo po kuloarima, ali se ništa konkretno nije preduzimalo. Zahvaljujući istupu svjedoka, pokrenut je još jedan talas povezivanja aktivistkinja u Srbiji koje za cilj imaju pružanje podrške žrtvama kroz postojeću snažnu mrežu pomoći koju su godinama gradile nevladine organizacije u toj zemlji.
Promjene su moguće – o tome svjedoči i skorašnji novi zakon o silovanju koji je izglasan u Sloveniji, a koji, usklađen sa Istanbulskog konvencijom, definiše silovanje izostankom pristanka, te teret dokazivanja više nije na žrtvi, već na optuženom.
Važno je da se organizujemo, preuzimamo dobre prakse i, ako je moguće, nađemo saveznice/ke u pravnim redovima i poslaničkim klupama, ne bi li neophodne izmjene zakona i Krivičnog zakonika našle svoj put do vrha.

Važan prostor na stranici „Vala Ljeposava“ posvećen je neplaćenom kućnom radu žena i ukupnoj neravnomjernoj raspodjeli obaveza između muškaraca i žene. Imate li osjećaj da sada barem postoji veća svijest o tome koliko je to pogrešno kada se već još uvijek ništa suštinski na tom planu ne mijenja?

Teško je izmjeriti da li postoji veća svijest o tome sad negoli par mjeseci unazad, ali nadamo se da smo makar uspjele u tome da ženama koje nas prate ukažemo na to da nijesu usamljene u ovom problemu, već je svaka od nas izložena tome, te da problem nije u nama i da imamo pravo da zahtijevamo promjene, što u porodičnim, što u društvenim okvirima. Za sad se nadamo da momci makar uzmu da operu suđe i pospreme za sobom da ne bi śutra bili tagovani i javno prozvani kod Ljeposave – i to je nešto, kad je već i dalje, u 2021. godini, previše očekivati da muškarci znaju da briga o sebi i o prostoru u kom žive nije „ženski“, ni tuđi posao, već njihova odgovornost. Nego, opet, ne radi se tu suštinski o neznanju, nego o moći: patrijarhat nas, žene, uči da kroz rad u kući i brigu o drugima treba da iskazujemo ljubav prema porodici, dok muškarce ubjeđuje da je njihovo pravo da neko drugi – majka, sestra, đevojka, žena – obavlja taj posao njege i brige (reproduktivni rad) umjesto njih. Reproduktivni rad je inače nejednako raspoređen između muškaraca i žena u domaćinstvu, a pandemija je to stanje samo pogoršala – žene širom svijeta su masovno izgubile poslove, ili nijesu mogle da ih zadrže i da u isto vrijeme brinu o đeci koja su zbog pandemije prestala da idu u vrtiće i škole. Patrijarhalna pretpostavka da smo mi, više nego naši partneri, odgovorne za brigu o domu i porodici, jedan je od stubova na kojem počivaju i patrijarhat i kapitalizam. Moramo to da razumijemo i da na to ne pristajemo. Ukratko: muškarci koji ovo čitate, ako želite da budete saveznici, pokupite za sobom, naučite da kuvate i saznajte konačno đe vam stoje jastučnice i čarape.

Ljeposava je Jugoslovenka, što me jako raduje. Osim što prepoznaje iste probleme na cijelom prostoru bivše Jugoslavije, šta još doprinosi tome da se tako osjeća?

Joka i Ljeposava su stare Jugoslovenke po rođenju, dok je Jeka ufatila poslednji voz da obeća da će marljivo učiti i raditi i poštovati starije (ako zasluže). Ali sve tri dijelimo realnost u kojoj, da nema sistema socijalne i zdravstvene zaštite koji je razvijen u Jugoslaviji, da nema infrastrukture izgrađene u Jugoslaviji, mi ‘ladno ne bismo, kao društvo, mogli da preživimo ovu beskonačnu neoliberalnu tranziciju. Ukratko, mi još živimo od ostataka Jugoslavije. A onda je tu i neuništiva, uprkos svemu, povezanost našeg regiona – ne samo zbog problema, nego i zbog zajedničke književnosti, kulture, jezika (koji je zajednički stvarno, iako pokušavamo iz sve snage da ga rasparčamo). Kada se desi nešto dobro, kao što je pobjeda Možemo! u Zagrebu, to je dobar znak za sve nas. Kada se desi nešto loše, nađemo i dalje, i posle svega, način da pomognemo jedni drugima. Tako da, eto, tako smo Jugoslovenke.

Kakvi su Ljeposavini planovi, da li postoji mogućnost da se iz svijeta društvenih mreža njeno djelovanje poprimi i neke druge oblike?

Ljeposava se već upustila u oflajn djelovanje – prije tri mjeseca izašao je prvi broj Ljeposavinog ofanzina zvanog „Veli Ljeposava“. Prvi fanzin je simbolično izašao na Osmi mart, te je i tema broja bila – šta drugo do – Osmi mart! Fanzin su skrpile Joka, Jeka i Ljeposava i naišao je na odličan odziv – cijeli tiraž je rasprodat kroz par neđelja, veći dio u Podgorici, a manji u Beogradu – a Ljeposava je sav profit donirala: dio Centru za ženska prava u Podgorici, a dio kolektivu Matrijaršija u Beogradu, čija je radionica prije par mjeseci stradala u požaru. Fanzin je bio odličan način da našoj publici plasiramo određene ideje u dužoj i ozbiljnijoj formi od one na koju su navikle/i, a koja zadržava autentičnost i zabavu, pa i humor, koju Ljeposavina zajednica voli; a uz to smo i zajednički pomogle/i organizacijama koje toliko toga rade za poboljšanje položaja žena u našem društvu.

Zatim, i akcija protiv ginekološko-akušerskog nasilja se pružila van onlajn svijeta – što kroz tradicionalne medije, što zvaničnom reakcijom nadležnih – počev od ministarke zdravlja, što određenim koracima koje su nadležni već preduzeli u cilju da pokažu spremnost da se bore protiv ovog problema, što nam je jako drago i nadamo se da će tako i nastaviti.
O svim budućim planovima i aktivnostima ćemo blagovremeno i transparentno obavještavati našu zajednicu – ko i dosad!

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementira CPCD.