Kategorija: Nismo same

Fotografija preuzeta sa: https://lithub.com/

U bosanskohercegovačku i regionalnu književnost uvele su pregršt tema koje nas se tiču, a bilo da pripovijedaju o tijelu, seksualnosti, istospolnoj ljubavi, patrijarhatu i njegovim derivatima, čine to posvećeno i vješto.
Regionalne književnice omogućavajući nam užitak u književnosti koja najčešće ne ignoriše nijednu od važnih tema današnjice.
Raduje i činjenica njihovog čestog međusobnog povezivanja i saradnje, visoko iznad perpetuiranja patrijarhalnih obrazača čemu su, na žalost, žene nerijetko sklone, jer im patrijarhat nije dozvolio drugačije.
Mnogo je onih koje zaslužuju čitateljsku pažnju i pokušati ih nabrojati bio bi vrlo nezahvalan zadatak jer bi nužno donio i poneko nenamjerno izostavljanje.
Ovoga puta o pisanju žena u regiji, temama koje biraju, sve češćem „dolasku“ do finala književnih najgrada i njihovog osvajanja, prevaziđenom „muškom“ pisanju o književnosti koju stvaraju žene govorile su književnice Senka Marić, Lamija Begagić i Rumena Bužarovska.

Piše: Kristina Ljevak

„Žene sve više i samouvjerenije osvajaju prostor književnosti što je, po meni, vezano za naše uvjerenje da nam taj prostor i pripada. To je sve naravno neodvojivo od feminizma i ženskog osjećaja vlastite slobode“, kaže Senka Marić, odgovarajući na pitanje da li nam veće prisustvo žena u polufinalima i finalima književnih nagrada, te osvajanje nagrada konačno govori o tome da se žensko autorstvo više neće moći ignorisati kako se to stoljećima činilo i da dolazi jedna nova generacija književnica, kritičarki i urednica koje takođe neće biti moguće ignorisati.
„Vjerujem da je sloboda moguća jedino kroz preuzimanje odgovornosti. Ako žene preuzmu odgovornost za artikulaciju svog glasa, onda je to nešto što nam niko ne može oduzeti. Što više žena bude pisalo to će više postajati fakta koju će biti sve manje moguće ignorisati. S tim da je važno napomenuti da kada dođe do književnosti, bilo da se radi o muškarcu ili ženi, nije dovoljno pisati, potrebno je to raditi dobro. Ne smatram književnost prostorom za svođenje neplaćenih računa po svaku cijenu“, smatra Senka Marić.

Lamija Begagić vjeruje u zakone fizike zahvaljujući kojima će se otkloniti i kanonske brane.
„Godinama već, baveći se pitanjima roda, kako u obrazovanju, udžbeničkim politikama i književnosti, se pitam, kako Rambo kaže, te jedno te isto pitanje: jesu li promjene i pomaci kozmetički, da ispoštuju nominalnu ravnopravnost ili su zaista stvarni i tu. I evo, vrijeme odmiče, godine i dijagnoze se nižu, a ja odgovora nemam. No, čekajući odgovor, tješim se, makar kada je oblast o kojoj si ti ovdje pitala, mogućnost ignorisanja više i ne postoji, jer tolike sjajne žene stvaraju toliko dobru književnost, da će prije ili kasnije zakoni fizike nadjačati ove društvene patrijarhalne pa će ta bujica napokon i odnijeti sa sobom sve kanonske brane“, kaže Begagić.

Zahvaljujući tome što vrijednosni sud o književnosti općenito donose muškarci, Rumena Bužarovska osim blagog otpora prema učešću u tim nagrađivanja navodi i alternativni pristup organizaciji književnih natjecanja.
“Jedan deo mene se protivi tim nagradama, imajući u vidu da one često i tradicionalno zaobilaze žensku književnost, smatrajući da su ženski narativi nebitni i prolazni, a i često u tim žirijima vidimo jednu ili dve žene za alibi. Deo mene smatra da trebamo mi kao žene napraviti svoje ‘nacionalne’ nagrade gde bismo i mi u žiriju možda imali jednog muškarca kao alibi, i da nagrađujemo isključivo autorice, govoreći da smo ipak imali objektivne kriterije vezane za kvalitet proze. Povremeno bismo nagradili i po nekog muškarca, da nas ne provale šta radimo. No eto, s druge strane razumem i podržavam praksu da se autorice javljaju na te konkurse i da preuzimaju te nagrade i tu arenu. Ako ništa drugo, zbog tradicije te nagrade imaju snažnu medijsku moć, što znači da onda javnost čuje o knjizi, kupuje je, čita je i ocenjuje je kao kvalitetnu. Inače, i bez te nagrade mi vidimo da je već tu nova generacija književnica, kritičarki i urednica. To je rezultat generacijskog rada i feminizma, i nije samo slučaj kod nas. Mislim da živimo u dobi gde žensko autorstvo jeste cenjeno, i to od strane čitateljki, koji su i onako najbrojnija publika“, objašnjava Bužarovska.

Senka Marić, foto: Jelena Medić

Nedavno je Senka Marić u intervjuu povodom njenog novog romana „Gravitacije“ govorila o blagom zamoru zbog pitanja koja se tiču ženskog iskustva kao književne teme jer o muškom govorimo kao univerzalnom. Trenutni odnos prema univerzalnom na žalost ne nudi previše razloga za vjerovanje kako će budućnost biti bitno drugačija.

„To je opet blisko vezano za ovo što sam prethodno rekla. Preuzimanje odgovornosti i sticanje uvjerenja da imamo pravo da govorimo i pišemo šta god želimo, kako god to želimo. Ženska strana svijeta je, kao posljedica historijskih događaja i vladajućih društvenih uređenja, patrijarhata itd, još uvijek prilično neispričana iz ženske perspektive. Dodatno ni muška stana svijeta, ako već pravimo tu podjelu, nije ispričana iz ženske perspektive. A taj pristup je jednako legitiman kao i onaj obrnuti. Tekst zadobiva univerzalnost značenja kroz svoju književnu kvalitetu, a ne spol/rod osobe koja ga je pisala, niti temu kojom se bavi. Čini mi se besmisleno naglasiti da svaki tekst koji tematizira žensko iskustvo, govori o ženama ili ga je napisala žena, ako je književno uspješno napisan, može ostvariti univerzalno značenje jednako kao i kada se tematizira muško iskustvo, govori o muškarcima ili ga je napisao muškarac. Ali, važno je imati na umu da književnost nije pamflet, te da je potrebno pisati dobro“, govori Senka.

Lamija Begagić ne vjeruje da će budućnost donijeti radikalne promjene i da je dobro priznati sebi „da će da će muško iskustvo zauvijek ostati univerzalno i kanon i matica i mejnstrim.
Sitne korake možemo činiti pa ne pristajati da odgovaramo na pitanja o ženskom autorstvu ili praviti subverzije pitajući kolege pisce, sa čuđenjem, koje muške autore bi izdvojili kao važne, šta misle o muškom pismu i kako stižu uskladiti djecu, karijeru i pisanje.
No, moguće da je slika svijeta i štogod optimističnija, ali, što bi kolegica Ferida Duraković u jednoj privatnoj prepisci rekla, a slobodna sam je citirati, oprostit će: Depresivni je novembar, balkanska krčma ne radi jer su i za nju potrebne covid potvrde – pa se evo i ja gušim u vlastitoj oholosti‘, navodi Lamija.

„Razumem Senku i često osećam i ja taj zamor. Na čitanjima, česta pitanja su o feminizmu i o ženskim pravima u regionu i u svetu, a ne toliko o mojoj prozi. Okej, svesna sam da je moja proza vezana za to pitanje, ali nekad se osećam kao maskota. S druge strane znam da se nešto mora glasno i ponovo govoriti da bi se čulo, tako da se ne bavim toliko tim zamorom. Inače sam ja optimistična osoba, pa verujem da se stvari menjaju i da ćemo možda kroz nekoliko decenija na književnoj areni videti jednakost. Ali s druge strane ne znam, kako svet ide uzbrdo i kako se lako oduzimaju prava žena, moguće je da se dogodi i ono obrnuto. Optimistična sam jer inače ne bih imala volju za život i za rad“, smatra Rumena.

Lamija Begagić, foto: Dženat Dreković/NOMAD

Da put do promjena i nije popločan zlatom potvrđuje i primjer i književnog kritičara Igora Mandića koji žensko autorstvo i dalje naziva ženskim pismom uz potpuno nerazumijevanje konteksta unutar kojeg nastaje književnost koju posljednjih 20 godina pišu žene. Zbog toga je, između ostalog važno, da imamo sve više žena koje pišu književnu kritiku i koje preko onoga što su ispisale žene neće preletjeti kao preko neke mrske zadaće.

„Igor Mandić bi tu mogao biti skoro i pozitivna pojava, u smislu da svojim kritikama određuje krajnju granicu tog referentnog polja. Ne znam da postoji neko ko stabilnije stoji na tom drugom polu. Protiv gospodina Mandića naravno nemam ništa, on je proizvod svoje generacije i vremena koje prolazi, ali čiji se tragovi još uvijek osjete. Takve stvari nam ukazuju na činjenicu zašto je važno insistiranje na svemu onome o čemu upravo govorimo. A važno je i edukovanje publike, što bi podrazumijevalo kritičare koji poznaju književnu teoriju, te između ostalog i značenje termina žensko pismo.
Čini mi se da danas, pogotovo ako govorimo o mlađim generacijama, više žena piše književnu kritiku, nego muškaraca. Jednako više žena piše i poeziju. U kratkoj priči to je, čini mi se, podjednako, dok romane i dalje više pišu muškarci. Ali i to počinje da se mijenja. To je uvid koji imam iz svog rada urednice na portalnu strane.ba.“, objašnjava Senka Marić.

„Osvrnuti se riječju na kritičare mandićevskog kalibra bilo bi bolno i za najneosjećajniju tastaturu, pa ćemo taj dio preskočiti. Kritičarki imamo dobrih, da Akademija radi više na obrazovanju svoje kritike, imali bismo ih još. Ove koje imamo, kao i autorke, beskrajno su važne, ali su važni i oni glasovi kolega koji nisu od onih što ne čitaju žene, kao u sjajnoj pjesmi Olje Savičević Ivančević. U njih polažemo nade da i oni postanu dijelom one bujice iz prvog pitanja“, kaže Lamija Begagić.

„Sva sreća mi u Makedoniji ne znamo puno o tom Mandiću i fino bi bilo da tako ostane. Evo sa distance mogu vam reći da je totalno nebitno to što on govori i piše, jer na kraju dana do nas stižu glasovi književnica. Prevodi se to što one pišu, objavljuju se tekstovi kritičarki u regionu koji su sve prisutniji i zanimljiviji za čitanje jer naravno, nisu anahroni i neinformisani. Oni ipak nisu neki institucionalni mainstream u smislu da su državni, ali mi ovde iz iskustva znamo da državno ne valja i da nezavisne inicijativa, često prisutne u internet medijima istovremeno i relevantnije. Pojavljuju se sad i baš neka hrabra feministička čitanja knjiga autorki u regionu, koji nisu uvek pozitivna, ali su konstruktivna, što mi se isto jako dopada“, smatra Rumena Bužarovska.

Rumena Bužarovska

„Sviđa mi se kako si ovo promislila, i da takav dojam nisam imala ranije, sada se svakako mogu samo složiti sa njim i dodati da sve što žene godinama rade u književnosti jeste hrabrost i uporno traganje za slobodom i posve je suprotno svemu onome što nam se plasira kao recepcija ženske književnosti“, kaže Lamija Begagić odgovarajući na pitanje da li žene zbog naučenosti da su im prilike rijetke mnogo ozbiljnije prilaze temama koje pišu a i sam izbor tema im je dosta ozbiljan, pa onda zahvaljujući tom teretu imamo i najčešće dobru književnost kao rezultat ženskog autorstva.

„Ne znam, nisam sigurna koliko se radi o tome, a koliko o činjenici da postoji mnoštvo tema unutar ženskog iskustva koje još uvijek nisu ispričane iz ženske perspektive. Sa svakim novim ženskim glasom raste uvjerenje da je takvo pisanje moguće, ‘dozvoljeno’, što je naravno ohrabrujuće. Književnost koju pišu žene, te tematiziranje ženskog iskustva trenutno je dominantan trend u svijetu. Vjerujem da će tako početi da bude i kod nas. I to je trenutak koji treba pametno iskoristiti za uspostavljanje stabilne pozicije, koja u idealnoj budućnosti treba da dovede do tačke da su ovakvi razgovori nepotrebni. S druge strane, ne mislim ni da muškarci koji se ozbiljno bave književnošću pisanju prilaze neozbiljno. Prostora ima dovoljno za sve nas. Književnost samo dobiva mnoštvom i raznovrsnošću glasova“, odgovor je Senke Marić na pomenuto pitanje.

Rumena Bužarovska podsjeća na strože ocjenjivanje žena u društvu i porodici zbog čega kasnije pate od manjka samopouzdanja a i zbog posljedica istorijskog tretmana žena kao nedovoljnih.

„Mislim da smo našu ‘slabost’ smo pretvorile u prednost pa je pristup tekstu temeljniji i ozbiljniji (kao i prema drugim poslovima). To se ne može reći o puno muških autora koji smatraju da je sve što stave na hartiju bogom dano i da se odmah mora objaviti, kako bi cijeli svijet vidio koliko su oni genijalni. Eto, kod žene taj nedostatak samopouzdanja ume i da sabotira, ali ako dobro ga znamo iskoristiti, onda krajni rezultat je kvalitetniji“, zaključuje na kraju makedonska autorica Rumena Bužarovska.

Ignorisanjem književnosti koju pišu žene i njenom neadekvatnom valorizacijom gubimo prvenstveno kao čitatelji_ce, a ignorisanjem ženskog iskustva doprinosimo taloženju stereotipa koji prate žene.
Prema autoricama koje su kompleksno žensko iskustvo dovele u književno polje treba samo, kako je to rekla Tamara Zablocki, imati zahvalnost.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

Tamara Zablocki, foto: Imrana Kapetanović

„Smrt žene koju su poljski ljekari radije pustili da umre umjesto da bi odstranili plod koji nema nikakve šanse da preživi – jeste također oblik femicida. Zato ne mislim da će pokoji radikalni slučaj nasilja nad ženama promijeniti stvari, više mislim da trebamo zbiti redove i pripremiti se na dugotrajnu borbu koja će nam biti stalnica. Ali, budući da se radi doslovno o odbrani golog (ženskog) života, šta nam teško…“, kaže Tamara Zablocki, novinarka i savjetnica u Društvu SOS telefon za žene i djecu – žrtve nasilja u Sloveniji.
O kontinuitetu borbe za ljudska prava žena u Sloveniji i njihovim uspjesima, kontracepciji kao osnovi planiranja porodice i temelju ženske tjelesne autonomije, te pravu na pobačaj koji su zaštićeni ustavom, biomedicinski potpomognutoj oplodnji koju pokriva zdravstveno osiguranje kao i kontracepcijska sredstva, o zahvalnosti prema ženama na postjugoslvenskom prostoru koje su progovorile o seksualnom nasilju i promjeni diskursa koju je donio balkanski #MeToo pokret te zbog čega žensko nije isto što i feminističko, govorila je u intervjuu.

Piše: Kristina Ljevak

Tvoj profesionalni život u Sloveniji podrazumijeva savjetnički angažman u Društvu SOS telefon za žene i djecu – žrtve nasilja. Riječ je o ljubljanskoj organizaciji s bogatim stažom koji doseže i do predratnog, jugoslovenskog doba. Šta su danas osnovne aktivnosti organizacije pored ključne koja podrazumijeva komunikaciju sa žrtvama nasilja?

Društvo SOS telefon za žene i djecu – žrtve nasilja pokrenuto je 1989. i prva je nevladina organizacija na području borbe protiv nasilja nad ženama i nasilja nad djecom u Sloveniji. Nastalo je kao neformalna grupa u okviru feminističke skupine Lilit, koja je djelovala u okviru organizacije ŠKUC – Forum, svojevrsnog rasadnika feminističkog i lezbejskog aktivizma s kraja osamdesetih u Sloveniji. Organizacija je kroz godine mijenjala i dopunjavala svoj oblik, te narasla do današnjih dvadeset zaposlenih i pedesetak volonterki. Djelovanje Društva danas podrazumijeva prvenstveno dvije sigurne kuće za žene koje su preživjele rodno zasnovano nasilje, 24-satnu SOS telefonsku liniju za žene i djecu žrtve nasilja, te program psihosocijalne pomoći s individualnom i grupnom psihoterapijom. U nešto manjem obimu bavimo se i osvještavanjem javnosti kroz različite kampanje i radionice posebno osmišljene za najranjivije skupine, nudimo savjetovanja pravnice i kriminalistkinje, te savjetovanja na engleskom, albanskom i BHS jeziku. Zagovaranje je još jedan vid našeg djelovanja, a posljednja velika stvar koju smo zagovaračkim naporima dosegle, u saradnji s drugim organizacijama, jeste redefinicija krivičnog djela silovanja koja u Sloveniji od ove godine počiva na principu „samo DA znači DA“, u suprotnosti s pređašnjim „samo NE znači NE“ koji je propitivao je li žrtva dovoljno jasno i glasno vikala NE, zanemarujući pitanje njenog straha i obamrlosti. Feministički principi su, dakako, i danas osnovna vodilja organizacije u svim njenim aktivnostima.

Postoje li tipični razlozi zbog kojih se žrtve javljaju ili je svako nesretno iskustvo nasilja „nesretno na svoj način“?

Postoje, naravno, jer su nasilnici dosta predvidiva sorta. Mi se interno šalimo da vjerovatno negdje u nasilničkom podzemlju postoji priručnik za nasilnike, čijih se preporučenih metoda svi odreda drže. Novo je možda to što jača svijest o pogubnim posljedicama psihičkog nasilja, te time i pozivi i e-mailovi koje dobijamo na tu temu postaju sve učestaliji. Nerijetko se na nas obraćaju i starije osobe koje doživljavaju psihičko nasilje i zanemarivanje od svojih odraslih kćerki i sinova, kao i osobe koje su preživjele seksualno nasilje – što je zaista dobro jer u timu imamo i psihoterapeutkinje specijalizovane na području seksualnog nasilja.

Pronalaziš li razliku između problema žena općenito, ne samo žrtava nasilja, u Sloveniji kao članici Evropske Unije i u Bosni i Hercegovini koja još nije stekla uslove za kandidatski status. I ako postoje, imaju li ikakve veze sa evropskim statusom ili prije sa navikama, običajima, odnjegovanim obrascima građana_ki koji žive u ove dvije zemlje?

Nasilje nad ženama je, kako rekoh, vjerovatno slično posvuda, kao i generalno nezadovoljstvo odgovorom državnih institucija na njega, a dvije zemlje su slične i po tome što se ženama žrtvama rodno zasnovanog nasilja najozbiljnije bave nevladine organizacije – doduše, u Sloveniji one moraju daleko manje brinuti hoće li i kako dobiti finansiranje programa, dok se u BiH čak i sigurne kuće zlopate, a različiti nivoi vlasti jednako spremno prave mutavi pred svojom obavezom odrješivanja kese. U svemu ostalom, razlika itekako postoji, s tim što mislim da ona manje ima veze s članstvom u Evropskoj uniji, a više s kontinuitetom borbe za ljudska prava žena i civilnog društva koje vrlo rijetko propušta usprotiviti se konzervativnim, patrijarhalnim, klerikalnim podvalama.
To je vrlo vidljivo već na primjeru seksualnih i reproduktivnih prava. Premda su Slovenija i Bosna i Hercegovina u okviru SFR Jugoslavije imale načelno jednak pravni osnov za zaštitu seksualnih i reproduktivnih prava i zdravlja, a jugoslovenski Ustav iz 1974. bio je prvi na svijetu u kojem je bilo upisano pravo čovjeka o slobodnom odlučivanju o rađanju djece, razlike među republikama su itekako postojale i Slovenija je i tada, sve od pedesetih godina 20. vijeka, radila više na zaštiti seksualnih i reproduktivnih prava, a potom je slobodu odlučivanja o rađanju djece jedina od svih bivših republika zadržala u Ustavu i nakon osamostaljenja 1990., kao i obavezu države da osigura ostvarenje ove slobode.
Upravo oko ustavne zaštite ovog pitanja, kojem su se naravno protivili predstavnici Crkve i desnih političkih struja aktivno radeći prvenstveno na uskraćivanju prava žena na abortus, u devedesetima se formirao i ženski pokret samostalne Slovenije. Kontracepcija kao osnova planiranja porodice i temelj ženske tjelesne autonomije, te pravo na pobačaj tako su zaštićeni ustavom, a time i otporniji na napade. Oko pitanja zaštite reproduktivnih prava žena devedesetih su se ujedinile političarke s čitavog političkog spektra. Posljedično, područje seksualnog i reproduktivnog zdravlja žena u Sloveniji je danas jako dobro riješeno: kontracepcija je u potpunosti pokrivena zdravstvenim osiguranjem, svaka žena od 18. godine pa do kraja života ima pravo na svoju ginekologinju u sistemu javnog zdravstva jednako koliko i na svog ljekara opšte prakse, vakcinacija djevojčica i dječaka protiv HPV-a se rutinski provodi i pokrivena je zdravstvenim osiguranjem, preventivni programi za rano otkrivanje raka grlića maternice i raka dojke podrazumijevaju da žene dobiju poziv na pregled i sudeći po brojkama, na njega se rado odazovu, a pravo na šest postupaka biomedicinski potpomognute oplodnje kod prve iznesene trudnoće i četiri kod svake naredne je uobičajena zdravstvena usluga pokrivena osiguranjem. Tzv. prigovor savjesti ljekara kod obavljanja induciranog pobačaja gotovo da ne postoji – samo desetak ginekologinja_a u državi se poziva na prigovor savjesti. Zanimljivo je da je priziv savjesti u Sloveniji puno aktuelnije pitanje kod drugih medicinskih radnica i radnika, recimo onih koji odbijaju prisilno hraniti pacijente u domovima i zavodima, a od ginekologinje s kojom sam razgovarala o tome saznala sam i da je prigovor savjesti među ginekologinjama i ginekolozima svojevrsna sramota, oni koji ga imaju nerado to priznaju kolegicama i kolegama jer se na njega gleda kao na nerad, da naprosto nećeš da radiš svoj posao već ga radije prebacuješ na druge. Pobačaj, obično medikamentozni, je, dakle, široko dostupan i pokriven osiguranjem, te malo ko dovodi u pitanje opstanak ovog prava – premda se nekakvi crkvenjaci, poslovično posvećeni kontroli nad ženskim reproduktivnim organima, posljednjih par godina okupljaju na dosta komičnom tzv. Hodu za život – na ovogodišnjem je recimo nadbiskupu ljubljanskom Stanislavu Zoreu uspjelo slavodobitno citirati papu Franju te izjaviti da je pravo na život osnovno pravo „od rođenja do smrti“ – vjerovatno je namjeravao reći od začeća, ali se nije dobro pripremio, a i hoće jezik pravo. Posljednjih godina, sa sve raširenijim uskraćivanjem prava na pobačaj u susjednoj Hrvatskoj, javlja se i trend da žene iz Hrvatske dolaze u Sloveniju obaviti pobačaj jer u svom gradu ne mogu ostvariti pravo na ovu zdravstvenu uslugu. Osim toga, na svaki pokušaj ograničavanja ljudskih prava žena u Sloveniji – obično se radilo o napadima na reproduktivna prava – spremno su i glasno odreagovali i civilno društvo i ginekološke udruge.

Sve što sam navela zaista je teško uopšte upoređivati s BiH u kojoj gotovo da ne postoji ništa od toga, pri čemu valja podcrtati da govorimo o valjda najbitnijem segmentu života žena, zdravlju. Za HPV vakcinu se tek nedavno načulo i to samo u Kantonu Sarajevo, inače je ne možete dobiti ni za koje pare, nikakva kontracepcija nije u potpunosti pokrivena zdravstvenim osiguranjem već je izuzetno skupa za bh. standard, pobačaj je daleko od besplatnog i dostupnog, a medikamentozni pobačaj nude samo privatne klinike, u nekim bh. gradovima u postojećoj bolnici uopšte ne postoji i ginekolog, premda je to zakonska obaveza, pravo na biomedicinski potpomognutu oplodnju je izuzetno ograničeno i većinom dostupno tek bogatima, a o nepostojećem otporu civilnog društva svemu tome da i ne govorim. Naime, dok sam prošle godine radila na tekstu o dostupnosti abortusa u BiH, od više nevladinih organizacija koje se dvadeset i više godina bave pravima žena u BiH dobila sam odgovor da nemaju šta reći na tu temu jer se njome nikad nisu bavile, pa ne bi da govore napamet. Valjda nije bilo granta namijenjenog toj temi, pa nema razloga da se njome bave. Za to vrijeme, dok se, dakle, one time ne bave, u BiH je zakoračila moćna američka organizacija za borbu protiv abortusa Heartbeat International koja širenjem laži i manipulacija nastoji žene odgovoriti od pobačaja, eno vam je i na Facebooku pod imenom Glas Za Život.

I to je, rekla bih, još jedna bitna razlika, ta u djelovanju civilnog društva dviju zemalja: u Sloveniji se aktivistkinje i aktivisti pobune protiv nepravde, otimačine javnih dobara i kršenja ljudskih prava čak i kad im to ne nalaže njihova mjesečna plata. U tom smislu je ilustrativno spomenuti Inštitut 8. marec, aktivističku inicijativu koju predvodi sjajna mlada intelektualka Nika Kovač. Riječ je o organizaciji koja nije finansirana niti od države Slovenije, niti od Evropske unije, zapravo nije uopšte finansirana, a iznimno je prodorna i najzaslužnija za uspjeh kampanje za spomenutu zakonsku redefiniciju silovanja, kao i za nedavnu kampanju Za pitku vodu, a protiv vladinog pokušaja legalizacije privatizacije vode. Rezultat neumornog volonterskog rada Inštituta bio je rezultat referenduma o vodi, na koji je izašlo rekordnih 780.000 Slovenki i Slovenaca, a 90 posto ih je glasalo protiv otimačine vode.

Usput, vrijedi spomenuti i podatak iz vrijednog i važnog zbornika Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava, da je u BiH između 1959. i 1979. broj jaslica, vrtića i zabavišta za djecu dostigao brojku 137, ali je u njih bilo smješteno samo 3,2% djece, dok je u istom periodu u Sloveniji postojalo 616 ovakvih institucija koje je koristilo 27,7% djece, iz čega je jasno koliko se radilo o manje tradicionalističkom društvu i koliko je ženama u Sloveniji bilo lakše zakoračiti i pozicionirati se na tržištu rada. Isto tako, LGBTIQ+ pokret je ovdje rođen sredinom osamdesetih, dobrano prije nego u drugim jugoslovenskim republikama. Sve to su temelji na kojima je lakše nastaviti borbu, a treba biti pošten i uzeti u obzir i bh. stvarnost – mi smo ipak imali razorni rat i pogubne demografske promjene čije posljedice se ogledaju i u svemu navedenom. Naravno, aktivistički posao nikad ne završava čak i kad je istorijski kontinuitet povoljniji, za početak, recimo, u Sloveniji nam se valja izboriti za pravo na biomedicinski potpomognutu oplodnju za žene bez (muškog) partnera, kao i za izjednačavanje prava istospolnih i heteroseksualnih bračnih partnera.

Uskoro će se navršiti godina dana otkako je glumica Milena Radulović podnijela tužbu protiv svog učitelja glume Miroslava Aleksića zbog seksualnog zlostavljanja. Bilo je i niz drugih događaja nakon toga koji su u prvoj fazi stvarali osjećaj da možemo vjerovati u izvjesnost revolucije koja je s Milenom pokrenuta. Kako ti sve izgleda danas? Ne samo kada je riječ o Srbiji i mogućnosti da se Aleksić brani sa slobode, nego o cijeloj regiji od koje je Bosna i Hercegovina, čini mi se, tradicionalno bila najmanje agilna?

Izgleda mi prije svega onako kako mi je izgledalo i na početku, kao iznimno hrabar i za sve žene postjugoslovenskog prostora važan potez pojedinki koje su o seksualnom nasilju progovorile. Za to je potrebna nezamisliva snaga i zato prvenstveno osjećam zahvalnost i veliko poštovanje prema Mileni Radulović, Danijeli Štajnfeld, Miji Skrbinac i drugim ženama koje su se na taj korak odlučile. Istovremeno, bolji odgovor institucija i kojekakvih navodnih elita naših obesmišljenih društava nisam ni očekivala, ta kome još nije jasno da živimo u sitnošićarskom koruptivnom blatu i mačističkoj silovateljskoj kulturi u kojoj se daleko lakše identifikovati sa silovateljem nego sa žrtvom?

Na ovo pitanje odgovaram upravo na dan zatvaranja Susreta pozorišta/kazališta u Brčkom čije je 38. izdanje održano na jedvite jade i u potpunosti proteklo u sjeni katastrofalne odluke vodećih festivalskih muškaraca treće generacije da za jednog od ukupno tri člana žirija postave Branislava Lečića. Rediteljke, dramaturškinje, pisci, glumice i glumci, a zatim i cjelokupni ansambli pa čak i uprave pozorišta odustajali su od takmičenja i distancirali se od odluke festivalskih očeva, koji su, očekivano, stvar nastojali minimizirati, a nasilje nad ženama odbaciti kao efemernu i privatnu stvar, zazivajući tobožnju posvećenost umjetnosti umjesto bavljenja „tricama“ kakvo su silovanje i psihičko nasilje. Bez obzira na jezive pamflete i bijedne školske sastave objavljivane svakodnevno na službenoj stranici Susreta u odbranu mačističke, mizogine, silovateljske kulture koje se neki, izgleda, ne žele odreći ni po koju cijenu, smatram da je čitav „slučaj“ Susreta pokazao koliko smo se zapravo pomjerili u odnosu na samo nekoliko godina, koliko se stvari mijenjaju i koliko je svako progovaranje žena o preživljenom nasilju prava mala revolucija. Slučaj Brčko je zapravo vrlo plastično pokazao kako više nema nazad, ma koliko se to ne sviđalo ostarjelim muškarcima koji se ne žele odreći vlastitih privilegija: žene više neće šutke trpjeti sva nasilja i nepravde koje im se događaju, a sve je više onih koji im u tome daju podršku.

Treba reći i da je balkanski #MeToo pokret iznjedrio i nekolicinu dobrih poteza nekih akademskih institucija, ali mislim da je najveća vrijednost koju je donio upravo ta promjena diskursa. Danas su neslućeno brojnije one i oni kojima je jasno da seksualno nasilje treba imenovati i osuditi, nego što je to recimo prije petnaestak godina bilo u slučaju profesora prava optuženih za seksualno iskorištavanje studentica u Tuzli i Sarajevu, a koji su svi odreda imenovali „seks aferom“. E pur si muove. Usput, sjeća li se iko još tog gnusnog slučaja u kojem je najkraću slamku na sudu na kraju izvukao, pazite sad, vozač koji je prevozio djevojke i prenosio njihove indekse do profesorskih rezidencija?

Neovisno o tome u kom dijelu svijeta živimo, ako smo žene ili feministi_ce, svaki novi dan donosi i novi strah od mogućnosti da se ponovo borimo za davno osvojena prava. U tom smislu godinama je primjer Poljske i abortusa jedan od najgorih primjera. Vjeruješ li da će nakon radikalnih slučajeva kao što je posljednji koji uključuje i smrt žene i ponovnih protesta stvari da se promijene ili će i dalje retrogradni argumenti biti ispred zdravog razuma u svijetu iz kojeg sve više protjerujemo nauku, valjda u želji za povratkom primitivnom obliku života?

Ne radi se samo o zabrani ili praktičnom onemogućavanju obavljanja abortusa već o opsežnom kulturnom ratu protiv žena čiji najeklatantniji primjer gledamo trenutno u Poljskoj, pri čemu treba reći da je Poljska bliže Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini nego što se može činiti. Žene teško dolaze do kontracepcije, naročito hitne kontracepcije, zahvaljujući bezobrazluku i licemjerju koje se naziva i prigovorom savjesti. Država ne finansira biomedicinski potpomognutu oplodnju, čak je bilo pokušaja da se BMPO zabrani. Vlada je pripremila zakon kojim, po uzoru na ruski zakon iz 2017. godine, želi dekriminalizovati nasilje u porodici i razgraditi postojeći sistem zaštite pred nasiljem. Zakon predviđa ukidanje SOS telefona za žrtve nasilja u porodici, a finansiranje sigurnih kuća i organizacija koje rade sa žrtvama već je i prije toga ukinuto. U pripremi je i zakon kojim bi se zabranio razvod, već sada su procesi razvoda puno skuplji nego su bili prije, a kampanje protiv razvoda su u toku. Sve što sam navela dešava se u Poljskoj ali nam je štošta dobro poznato i iz prakse na našim prostorima. Smrt neke žene ili nekih žena ne znači ništa muškarcima na vodećim položajima, što jasno vidimo na problematici femicida i kod nas i šire: femicid je vrlo rijetko, ako se dobro sjećam samo u nekim zemljama Južne i Srednje Amerike, prepoznat kao posebna vrsta ubistva koja ima svoje posebne društvene uzroke i zato se ne može tretirati kao bilo koje ubistvo. Usput, smrt žene koju su poljski ljekari radije pustili da umre umjesto da bi odstranili plod koji nema nikakve šanse da preživi – jeste također oblik femicida. Zato ne mislim da će pokoji radikalni slučaj nasilja nad ženama promijeniti stvari, više mislim da trebamo zbiti redove i pripremiti se na dugotrajnu borbu koja će nam biti stalnica. Ali, budući da se radi doslovno o odbrani golog (ženskog) života, šta nam teško…

I kad se odmaknemo od velikih problema kao što su reproduktivna prava žena i samostalno donošenje odluka o vlastitom tijelu, nasilja nad ženama uz seksualno nasilje i uznemiravanje, dolazimo do svakodnevnih borbi sa uvijek jakim i žilavim patrijarhatom kojeg nismo pošteđene čime god da se bavimo. Pošto se ovdje ništa ne mijenja mogu ti postaviti naredno pitanje iako više ne živiš u Bosni i Hercegovini. Čime objasniti činjenicu da su ženski glasovi (artikulisani, feministički osviješteni) toliko utištani u ovoj zemlji i da se javni i medijski prostor ustupa najčešće ženama koje perpetuiraju patrijarhalne obrasce i trivijaliziraju svako žensko pitanje, pokušavajući kojekakve nefeminističke aktivnosti etiketirati kao feminizam?

Nastojim što manje pratiti bh. dešavanja, s ciljem očuvanja vlastitog psihičkog zdravlja, tako da ne znam koliko mogu odgovoriti na ovo. Svakako je posrijedi prvenstveno neupućenost i neukost. Najveći i finansijski najbolje stojeći mediji u BiH, vidim, još uvijek vjeruju da postoji znak jednakosti između ženskog i feminističkog, što objašnjava kako im pođe za rukom osmisliti čitav feministički podcast, a bez feminističkih tema i bez feministkinja. Za to vrijeme, donatorski novac dat nevladinim organizacijama koje imaju znanje o feminističkim pitanjima prečesto odlazi na teme učešća žena u politici, kao da neko negdje zaista vjeruje da će žene iz redova nacionalističkih kleptokratskih stranaka, a drugih ni nemamo, ukoliko budu učestvovale u većem broju u politici, doprinijeti boljem položaju bh. žena. Još strašnije mi je shvatanje feminizma koji je otjelovljen u liku uspješne preduzetnice. Malo ko me u životu eksploatisao i ponižavao kao što su me eksploatisale i ponižavale uspješne preduzetnice. Lijevo-feministički glasovi u bh. javnom prostoru ipak donekle postoje, prvenstveno zahvaljujući književnicama i umjetnicama te sličnim čudnovatim bićima s margine, koje vjerovatno imaju najmanje toga za izgubiti pa se mogu iskreno posvetiti vlastitom iskazu i solidarnoj borbi.

Prostor bivše Jugoslavije kao da se utrkuje u tome ko će biti grđi, pa smo tako nedavno imali izbor novih članova Srpske akademije nauka i umetnosti u čijem je članstvu sada 30 novih muškaraca. Ne očekujem naravno da SANU bude rasadnik ravnopravnosti, ali kako je po tebi moguće da je ovo i dalje svijet u kojem sastavljačima spiska novog članstva nije barem malo čudno što se tu ne nalazi nijedna žena i u konačnici da od novoizabranih članova niko ne reaguje i da im takođe nije čudno što nema nijedne žene? I je li normalizacija takvog izbora najbolja slika stvarnosti u kojoj živimo?

Velika sam ljubiteljica narodnih izreka, pa evo da se poslužim jednom: sit gladnom ne vjeruje. Da se vratim na „slučaj Brčko“, u prvom momentu sam se, čitajući spomenute pamfletiće muškića koji hoće iz kože da izađu e ne bi li nam objasnili kako je nekakav umjetnički dojam bitniji od života i dobrobiti stvarnih žena, također pitala kako je moguće da još postoji neko do koga još nisu stigle ovostoljetne vijesti o tome da žene više nisu objekti za zadovoljavanje potreba muškaraca, nisu roba, nisu stvar, imaju dušu, štite ih čak i zakoni, a ko bi rekao, znaju o sebi i da misle i da govore, te da više nije prihvatljivo u javnosti izgovarati i ispisivati takve splačine. A onda sam se sjetila upravo stvarnosti o kojoj govoriš: na ovim prostorima nikom nikad nije bolje nego što je bilo upravo muškarcima te generacije na zalasku, pozicije su im bile zagarantovane, a doslovno svako ponašanje dozvoljeno. I naravno da se grčevito drže svojih privilegija. A među takvima, šta nam vrijedi i pokoja žena? Ta evo upravo smo, zahvaljujući kolumni Biljane Srbljanović saznali da Susreti u Brčkom imaju umjetničku direktoricu, koja nije progovorila ni u ovom haosu, a ne progovara ni inače. Valjda će doći do svog glasa nakon što rečene muške strukture biološki izumru.

Književnost je polje gdje se žene barem djelimično uspijevaju izboriti za vlastiti prostor jer on najčešće ne donosi nikakav novac. Znam da si posvećena čitanju književnosti koju stvaraju žene, i svjetske i naše koje su istovremeno i svjetske. Koliko su po tebi književnice zbog to malo prilika i teško osvojenog prostora ozbiljnije u odabiru tema i posvećenije u njihovom ispisivanju i kako bi ocijenila žensko autorstvo na našim jezicima?

Ponavljam se ali prema autoricama s naših prostora osjećam prvenstveno – zahvalnost. Zahvalnost što su ovdašnje slojevito, kompleksno žensko iskustvo odlučno i vlastoručno dovukle na književno polje, ma koliko bilo teško. Samo one znaju, a ja naslućujem, na koliko su prepreka na tom putu naišle, na koliko podsmješljivih komentara i glupih pitanja su se morale oglušiti, koliko su puta morale pokucati na ista vrata da bi ih se ozbiljno shvatilo. Žensko autorstvo na našem jeziku ocijenila bih kao neprocjenjivo bogatstvo: samo kad kao čitateljka pomislim na knjige Senke Marić, Asje Bakić, Tanje Stupar Trifunović, Magdalene Blažević, Dijale Hasanbegović, Lejle Kalamujić, Tanje Šljivar, Lamije Begagić, Bjanke Alajbegović, Lane Bastašić, da ih spomenem samo nekoliko i samo one koje vežemo za prostor Bosne i Hercegovine, osjećam se – bogato!

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

One razumiju kontekstu u kojem nastaje književnost s potpisom žena i posvećeno o njoj pišu. Svjesne su naučenih obrazaca koje ih dočekuju na sceni ali svojim znanjem i trudom spremne su da im se suprotstave. Njihov čitalački ukus kao i znanje o književnosti je zavidno. Nemaju straha od sijedih glava, ili je bolje reći da se ne plaše ničega. Njima pisanje o književnosti nije hobi niti dozvoljavaju da se tako tretira. Ivana Golijanin, Nikolina Todorović i Lamija Milišić dio su nove generacije na bosanskohercegovačkoj kritičarskoj sceni i zaslužuju svaku pažnju.

Piše: Kristina Ljevak

Konačno je stasala nova generacija žena koja u bosanskohercegovačkom književnom životu ne učestvuje najčešće u ulozi moderatorica književnih promocija i kojima ne treba arbitriranje književnih očeva kako bi se izborile za parče prostora unutar kojeg će izraziti vlastite stavove.
One pišu književnu kritiku, angažovane su na različitim projektima posvećenim književnosti i čitaju ono što su napisale žene.
Očigledno imamo prisutnu generaciju koju ne možemo ignorisati ali svakako trebamo provjeriti nije li potplaćenost ovakvih poslova iznjedrila dominaciju žena, dok je za muškarce ostavljen akademski rad i drugi „muški“ poslovi.

„Trenutno sjajne stvari na polju književne kritike u regiji rade Pobunjene čitateljke, Bookstan, časopis BONA, Kulturtreger, Booksa, Kulturpunkt… Ženska čitaonica Odbora za spisateljice P.E.N. Centra u BiH, koju vodim zajedno sa Lejlom Kalamujić, Adisom Bašić i Majom Abadžijom inicijalno je i pokrenuta jer smo željele da vrjednujemo (medijskim prostorom i honorarom) rad kulturnih radnika/ca i da se pridružimo sličnim regionalnim projektima. Tu se već formira kritičarska scena nove generacije, jedne druge čitamo, zovemo na radionice/tribine po regionu, ali čitaju i javljaju nam se i autorice, kojima je drago s nekim stručnim diskutovati o vlastitom djelu (a ne o klišejskom ‘Da li se može živjeti od književnosti u BiH?’)“, kaže na početku našeg razgovora književna Kritičarka Lamija Milišić.
Njena kolegica, književna kritičarka Ivana Golijanin u prvom redu ističe drugačiji pristup književnih kritičarki djelima koje su napisale autorice.

„Ženska se književnost i dalje manje recenzira od knjiga koje su napisali muškarci te je u pravilu recenziraju druge žene, ali mislim da nova generacija književnh kritičarki uspješno pokušava zatomiti glas mainstream medija koji, kada pišu o autoricama, to čine fokusirajući se na njihov izgled i privatni život, analizirajući i njihovu fikciju na taj način. Sve veća prisutnost ženskog glasa kada je u pitanju književna kritika leži dobrim dijelom u tome što kritičarke danas ne lutaju puno, već fokusirano pišu o onome što ih zanima, u formi i na način koji im gotovo u potpunosti odgovara. A to je opet u vezi sa činjenicom kako se na regionalnoj književnoj sceni pojavljuje sve veći broj autorica koje su našle načine da svoje knjige objave, i koje kontinuirano pišu, ne osvrćući se više toliko na činjenicu da autori koji su pretplaćeni svojim spolom (i rodom) na kanon obavljaju funkciju književnih autoriteta. Prezasićenost svime u medijskom prostoru, na internetu, slabljenje pažnje velikog broja ljudi koliko je loša stvar, toliko se i pokazala dobrom za pisanje žena o ženama – ako bi se i neki intelektualni snob ili ‘književni otac’ osvrnuo i patronizirao naše pisanje – brzo bi njegov glas utihnuo zbog glasa koji viče o nekoj drugoj atraktivnoj temi, a mi bismo nastavile čitati književnice i o njima pisati“ objašnjava Golijanin.
„Nova generacija književnih kritičarki i kritičara zasigurno jeste stasala i to je nemoguće ignorisati. Zapravo, bilo bi nepravedno ignorisati rad mladih kritičarki i kritičara samo zbog toga jer su, između ostalog, tek nedavno završili/e fakultete ili zbog toga što nemaju sijede. Ja sam počela da se bavim književnom kritikom upravo tokom studija. Slušajući predmet Umjetnost i kritika, koji na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu predaje profesorica Adisa Bašić, stekla sam ne samo teorijska znanja o književnoj kritici kao znanosti o književnosti, već sam i prvi put napisala svoje kritičke osvrte i, što je najvažnije, čitala ih pred drugim kolegicama i kolegama. Sve ovo napominjem da bih ukazala na to da sam itekako pozvana, spremna, obrazovana i senzibilirana za to da se na vrlo osviješten, argumentovan, precizan i odgovoran način bavim književnom kritikom što, nadam se, i radim u posljednje četiri godine otkako aktivno brusim i usavršavam kritičku vještinu.
Ali osim što pišem književnu kritiku, ja zaista spadam i među one koji/e vrlo rado čitaju književne kritike. To je za mene posebno odgovoran posao, koji je istovremeno i jako plemenit jer podrazumijeva komunikaciju ne samo sa književnim djelom nego i sa budućim čitateljima/icama tog djela. Na tom tragu, moram istaknuti da sam jako sretna jer sam zapazila da kod nas, u Bosni i Hercegovini i regionu, postoje i aktivno djeluju generacije mladih književnih kritičarki koje su, prije svega, sjajne i pametne čitateljice koje vrijedno rade, odgovorno čitaju, a polako i osvajaju relevantne prostore za objavljivanje svoje književne kritike i, samim time, veću vidljivost“, smatra književna kritičarka Nikolina Todorović.
Društvene okolnosti u kojima se djeluje a koje podrazumijevaju kapitalističku logiku mogu istovremeno uključivati i razne zamke o kojima napominje Lamija Milišić.

“Istina, ja poznajem i čitam više kritičarki nego kritičara, i to je vjerovatno zbog te ‘finansijske neatraktivnosti’. Direktnija je za čitateljstvo književna kritika od akademskog teksta, i ako će žene biti nositeljice kritičke misli u javnom prostoru – super! Bitno je da se radi i bori za glas u javnom prostoru, bitno je naći nenadane izvore moći.
Postoji i naličje te scene. Književnost i književnokritičarska profesija podrazumijevaju, kao i svaka ljudska djelatnost, strukturu moći. Ironija je u tome što se ovdje radi o profesiji koja artikulira upravo kritičko mišljenje, time inherentno propituje i uslove/odnose moći u kojima nastaje. Barem bi trebala. Moja jedina briga je da se to sve ne sruči u samopromociju (kako kritičarki, tako i autorica). Imperativ je, u kapitalističkom dobu, održati razliku između kritike i promotivnog teksta“, napominje Lamija.

„Nova generacija književnih kritičarki meni, između ostalog, govori to da se mlade žene žele i mogu boriti za sebe. A da su tu gdje jesu jer se kvalitet njihovog rada naprosto ne može ignorisati. Ono što pouzdano tvrdim za sebe i svoje kolegice jeste da smo vrijedne, predane onome što radimo i odgovorne. I tu, na žalost, stvarno dolazimo do onoga što ste vi spomenuli u pitanju – književne kritike kao, još jednog, finansijski neatraktivnog posla za žene. Ono što mene posebno umara i frustrira jeste upravo taj dio u kojem, kada ste mlada žena i književna kritičarka, nerijetko od vas očekuju da ne koristite praktično svoj zanat, odnosno da zaradite na njemu, a još češće da radite ono što bi inače mogle raditi tri osobe, i budete sretne i zahvalne kada vam mjesecima nakon toga stigne uplata. Kada sam počinjala pisati književnu kritiku meni nije ni palo na pamet da bi to jednoga dana mogao biti posao od kojeg ću zarađivati. Obično sam se osjećala kao da mi neko čini uslugu kada objavi moju kritiku. I danas bih pisala kritiku bez honorara. Ali više nikada ne bih dozvolila da se obezvrijeđuju vrijeme koje sam posvetila pisanju, pažnja i odgovornost sa kojima sam prišla djelu“, govori Nikolina.

Nikolina Todorović
“Više nikada ne bih dozvolila da se obezvrijeđuju vrijeme koje sam posvetila pisanju, pažnja i odgovornost sa kojima sam prišla djelu.”

„Književna se kritika uglavnom bavi djelima iz savremenosti, a nerijetko sam se susretala sa kolegama koji su zatvoreni u djela iz prošlosti tvrdeći kako je tamo ‘dobra književnost’ (za takav sud krivim studij književnosti i perpetuiranje mišljenja o tome kako je postmoderna književnost bezveze i bez smisla). Dok su se oni bavili teorijskim i iscrpnim analizama onoga o čemu se već toliko pisalo, bez želje da to makar aktueliziraju u današnjem kontekstu, napravio se/napravile smo prostor u kojem ćemo pisati o ženskoj književnosti. Svakako da je i finansijski aspekt uticao na to jer, ruku na srce, i dalje je porazno znati kako se na pisanje književne kritike (i književnosti uopšte) gleda kao na usputnu, hobi aktivnost koja može da postoji samo ‘od projekta do projekta’. Velika količina besplatnog rada nesumnjivo utiče i na naš angažman, ali se usudim reći kako se ta situacija mijenja jer smo uporne i ne damo da nas se ignoriše. Pišemo uprkos svemu, kačimo te tekstove po društvenim mrežama, pišemo bez honorara, ali pišemo i tu smo – ne odustajemo. Drago mi je reći kako vidim da su kritičarke spremne na odgovornost koju sa sobom nosi pisanje kritike, na pojavu toga da će im uvijek neko sa povećalom tražiti greške, ali da nas to neće zaustaviti – zadovoljstvo je marširati protiv gomile,“ smatra Ivana.

Šta god da je pomoglo većem prisustvu žena važno je da su sada tu i da konačno književna kritika neće biti u rukama onih koji za početak ne razumiju ni žensko iskustvo ni žensko autorstvo ni kontekst u kojem zadnjih 10-15 godina nastaje književnost koju pišu žene.

„Svjesno, i rekla bih uspješno, pokazujemo kako slabljenje kritičkog mišljenja i nestanak ukusa za što optužuju našu generaciju nije posve istina. Iznimno je važno da mi aktueliziramo i književnost koju pišu žene, a i književnu kritiku. Nije svaka knjiga koju potpisuje žena – pisanje o ženskom iskustvu iz te kritičke pozicije – često su neka djela tek produžene ruke muškocentričnog načina mišljenja i važno je na to ukazati, ne dozvoliti da se zavaramo prividom prisustva spisateljica u javnom diskursu. I to svakako ne radimo, već ukazujemo kako na dobre prakse, tako i na propuste koje će većina gosrepomenutih književnih autoriteta ignorisati jer im remeti ušuškanost u kojoj su. Važno je jer mi skrećemo pažnju na književnost koja temama i stilskim obilježjima ne slijedi dominantne književne trendove, i to je važan plus kada je u pitanju osnaživanje i ženske književnosti i književne kritike. Ponosna sam na svoje kolegice kritičarke sa kojima pišem za Žensku čitaonicu, gdje smo stvorile jednu zdravu zajednicu žena koje će bespogovorno aktuelizirati žensku savremenu regionalnu književnost, i usput se afirmisati kao kritičarke koje imaju šta da kažu i nemaju strah da to i napišu“, kaže Ivana Golijanin.

Lamija Milišić, foto: Marija Piroški
“Imperativ je, u kapitalističkom dobu, održati razliku između kritike i promotivnog teksta.”

„Shvatila sam da su mi za književnu kritiku, gotovo jednako kao i za poeziju i prozu koje također pišem, dragocjena moja intimna iskustva koja su, u prvom redu, ženska. Ja volim činjenicu da sam žena. Volim način na koji doživljavam svijet i koji je uveliko obilježen tim iskustvom bivanja ženom. Otkako sam počela da se bavim književnom kritikom, pisala sam i pišem gotovo isključivo o djelima koje su napisale autorice, obično domaće i regionalne. To nije u potpunosti moji svjesni izbor, radije bih to objasnila kao sasvim razumljivo ‘naginjanje’ prema književnosti koju intimnije osjećam, koja mi više odgovara po temama, senzibilitetu… Zbog toga mi je jako važno, ali i sasvim logično, da o knjigama koje su napisale žene, kritički promišljam i pišem upravo ja – žena. Posebno sam sretna kada pišem o autoricama čije knjige možda ranije nisu dobile veliki medijski prostor, ili o autoricama koje su objavile svoje prve knjige. A posebno me zadivljuju autorice sa naših postjugoslovenskih prostora koja vrlo hrabro preispituju društvene i tjelesne tabue“, navodi Nikolina Todorović.

„Umrežujući se, kritičarke postaju snažnije i moćnije. Važno je jer sad znamo jedne za druge, prije nije bilo nikakve komunikacije i slutile smo da ćemo se same (bar ja jesam) utopiti u prevladavajućem beskičmenjaštvu kulturne/književne scene. Važno je i jer ne pišemo hvalospjeve autoricama da bismo ‘ujedinile ženski glas’, već održavamo heterogenost mišljenja. Iz ličnog iskustva znam da su zasad bh. autorice uglavnom sretne kad se o njihovom djelu napiše makar i negativna kritika – jer im služi prevashodno za promociju. Nadam se da će se uskoro pisati toliko kritika da ćemo se početi žustro raspravljati. Pogotovo se nadam da kolegice kritičarke i ja nećemo zapasti u začarani krug dodvoravanja autoritetima, u kom su već svojevoljno zatočene naše kolege (mahom muškog roda) u akademskim krugovima. Ima tu naravno i onih koji/e subverzivno djeluju, istakla bih nedavno održanu tribinu Instituta za historiju UNSA Žena Bosne i Hercegovine“, smatra Lamija Milišić.

Na kraju nas je zanimalo šta iz iskustva čitanja književnosti koju pišu autorice, knjiežvne kritičarke mogu reći o dominantnim temama kojima se bave, koliko je i da li je njihov izbor tema uslovno rečeno ozbiljniji zahvaljujući naučenosti o prilikama koje se teško dobijaju i koliko nam je za razumijevanje svijeta danas važno čitanje njegovog doživljaja u djelima postjugoslovenskih književnica.

„Cjelokupni utisak koji sam stekla ne kao književna kritičarka već kao čitateljica, jeste taj da većina onoga najrelevantnijeg i najkvalitenijeg, što je u posljednjih nekoliko godina napisano na našim prostorima, izašlo je iz pera žena. Ono što bih izdvojila kao teme koje su dominantnije prisutne kod autorica, i kojima se one mnogo češće bave jeste propitivanje rodnih stereotipa i odustajanje od rigidnog heteronormativnog viđenja svijeta. To je vjerovatno rezultat njihovog osvjedočenja svijeta u kojem žive i stvaraju, ali i potreba da kroz književnost prekinu šutnju koja je, na našim prostorima, kroz povijest bila svojstvena ženama. Posebno sam sretna, i to često ističem u svojim kritikama, zbog toga što su danas možda još jedino autorice spremne da se duboko zamisle nad svijetom i sobom, ali da se ujedno i dobro nasmiju i svijetu i sebi. Sviđa mi se što, gotovo bez izuzetka, ironija i tuga idu ruku pod ruku u knjigama regionalnih autorica. To nam pokazuje da se svijet još može mijenjati i popravljati. Mislim da je zbog toga jako važno čitati djela autorica, ohrabrivati nove ženske glasove na našoj književnoj sceni, a kroz relevantne nagrade isticati značaj onoga što napišu afirmisane autorice“, kaže Nikolina Todorović.

Ivana Golijanin
“Drago mi je reći kako vidim da su kritičarke spremne na odgovornost koju sa sobom nosi pisanje kritike, na pojavu toga da će im uvijek neko sa povećalom tražiti greške, ali da nas to neće zaustaviti – zadovoljstvo je marširati protiv gomile.”

Spisateljice često ironiziraju vlastitu poziciju u porodici, društvu, i kritikuju društvo u cjelini, upravo pišući o svakodnevnim, ali velikim temama, objašnjava Ivana Golijanin.
„Njihova književnost je kritička prema nametnutim obrascima maskuline kulture i to je već duži niz godina, nekoliko decenija zapravo. (Adisa Bašić, Ferida Duraković, itd) Mi smo uspjele aktuelizirati i njihovu književnost i skrenuti pažnju na nove autorice (Lamija Begagić, Lana Bastašić, Lejla Kalamujić, Senka Marić, itd) koje se bave i drugim temama koje ih tište – djetinjstvom, odrastanjem, problemima u porodici, boljkama zbog emotivnih lomova. Književnosti koje se pišu po BHSC standardima našeg jezika nedostaje jedan pogled iznutra na svijet koji trenutno živimo – bez uzvišenog lamenta na neke strahovite prošlosti. Žene, pišući najviše i najčešće kratke priče i poeziju, nam nude svoj pogled na svijet, na stvarne probleme koji su sada i ovdje, i mislim da smo mi, kao već stasale kritičarke, na dobrom putu da iz javnog diskursa istrgnemo ustaljeni sud kojim se njihova književnost tretira pežorativno. Još važnije, da doprinesemo tome da ih se više ne može niti smije ignorisati jer, za ime Boga, nisu saglasane sa produhovljenim sudom koji diktira (muška) većina“, zaključuje Ivana.

„Mislim da su u regiji trenutno dominantni narativi koji su teorijski i kontekstualno osviješteni, a neki i otvoreno angažovani, u ponovnom ispisivanju i redefiniranju žene kao književnog arhetipa. Utoliko se nastoji iz nove perspektive prikazati lik lude ili pak bludne žene. Znamo da su takvi arhetipovi tradicionalno služili da se pokaže kako skončava inteligentna žena (obzirom na blud i ludilo ta inteligencija naravno nije ‘preporučljiva’), a savremene spisateljice ih koriste da bi na svjež način artikulirale vlastitu perspektivu na žensku inteligenciju, mentalno i fizičko zdravlje, tijelo, intimu, seksualnost itd. kao mjesto otpora i snage (npr. Magdalena Blažević, ‘Svetkovina’, Bjanka Alajbegović, ‘Srčane saturnalije’, Adisa Bašić, ‘A ti zaključaj’, Senka Marić, ‘Kintsugi tijela’, Milica Vučković, ‘Smrtni ishod atletskih povreda’, Lejla Kalamujić ‘Šake pune oblaka’…). S tim se isprepliće i tematika ženskih prijateljstava (Lana Bastašić, ‘Uhvati zeca’), odnosno hereditarnosti ženskog svjetonazora i povezanosti sa pretkinjama (Senka Marić, ‘Gravitacije’, Monika Herceg, ‘Lovostaj’…).
Meni lično drag ogranak na književnoj sceni jeste žanr horora. Tu bih najprije istakla Asju Bakić (‘Mars’, ‘Sladostrašće’), Mašu Kolanović (‘Poštovani kukci i druge jezive priče’) i opet Magdalenu Blažević (‘Svetkovina’). Nadam se da će se ta scena još više razviti“, kaže na kraju Lamija Milišić dodajući kako u žanrovskoj književnosti koju pišu pomenute autorice vidi ogroman potencijal za subverziju/pružanje otpora svakom obliku dodvoravanja i podilaženja književnim (mahom patrijarhalnim) autoritetima.
Jednaku vrstu otpora možemo pronaći i u književnoj kritici koju danas pišu žene i nadati se da u budućnosti kontinuitet njihovog djelovanja neće ovisiti o projektnim sredstvima.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

Jelena Đokić i Hana Selimović u predstavi “64” Ateljea 212

Kada bi ljudi imali više prilika da čuju o traumama žrtava seksualnog nasilja i zlostavljanja onda bi vjerovatno manje vjerovali u teorije zavjere, plaćeništvo i želju za publicitetom koju mizogina kultura navodi pravdajući svoje stavove i odluke. Jedna takva odluka, poziv u žiri XXXVIII regionalnih Susreta pozorišta/kazališta u Brčkom glumca Branislava Lečića nakon što ga je kolegica Danijela Štajnfeld optužila za seksualno zlostavljanje, izazvala je značajne reakcije struke i građana/ki koji ne tolerišu nasilje te od pozorišta i ljudi u njemu očekuju minimum etičke odgovornosti.
Čelništvo Susreta ovu reakciju kao potvrdu da inicijativa Nisam tražila nije bila uzaludna nije doživjelo van mizoginih matrica, ne shvatajući koliko je ovaj događaj povod za autorefleksiju i barem jedno skromno izvinite. Umjesto toga na zvaničnoj festivalskoj stranici obračunavaju se sa neistomišljenicima/ama svodeći optužbe za seksualno nasilje na – savršeno nas se ne tiče ko je koga kad, ko je kome ko i šta je među vama.
Sitan vez donosi hronologiju jedne neodgovornosti i reakcije ljudi koji/e pozorište stvaraju ili društvene procese i patrijarhalnu solidarnost posvećeno prate.

Piše: Kristina Ljevak

“Večeras, samo sat vremena pre početka predstave, obavešteni smo da je Branislav Lečić član žirija XXXVIII regionalnih Susreta pozorišta/kazališta u Brčkom. Odigrali smo predstavu samo iz poštovanja prema publici. Iz razloga što se pomenuti član žirija aktivno uključio u podelu medija u Srbiji na podobne i nepodobne, konstantno i posvećeno baveći se u, za njega, podobnim medijima, isključivo iživljavanjem, zlostavljanjem i u svakom smislu maltretiranjem naše koleginice Danijele Štajnfeld, ne možemo ga smatrati ni na koji način osobom koja može da ocenjuje naš rad, niti to želimo da dozvolimo. Nadamo se da ćete razumeti zašto nećemo učestvovati u ostalim aktivnostima festivala.
Hvala
Ekipa predstave ’64’ autorke Tene Štivičić, u režiji Alise Stojanović i produkciji pozorišta Atelje 212 iz Beograda“, ovim proglasom izgovorenim nakon odigrane predstave počela je nesvakidašnja teatarska reakcija na odluku čelništva Susreta pozorišta/kazališta u Brčkom koje je odlučilo da glumca Branislava Lečića pozove u ovogodišnji žiri.

Nakon reakcije rediteljice Stojanović i Ateljea 212 reagovali su Kokan Mladenović i Darko Cvijetić, reditelj i autor romana prema kojem je nastala predsatava „Schindlerov lift“ u produkciji Kamernog teatra 55.

„Branislav Lečić nije osuđen po optužbama za silovanje naše koleginice Danijele Štajnfeld, ali je sve u vezi tog slučaja stavilo, u najmanju ruku, ogromnu moralnu hipoteku nad njegov lični i umetnički integritet. Smatramo da bismo učestvovanjem na festivalu u čijem žiriju sedi osoba ovakvog moralnog profila postali saučesnici u pretvaranju nedopustivog u dopustivo, nemoralnog u moralno i da bismo se narugali traumiranim likovima iz sopstvene predstave. U to ime vas obaveštavamo da se povlačimo iz učešća na festivalu i iz razmatranja za nagrade. O tome ćemo obavestiti upravu i ansambl Kamernog teatra 55 i medije.“

Jutro nakon reakcije Ateljea 212 na internetskoj stranici Susreta pozorišta/kazališta u Brčkom osvanuo je tekst (prvi u nizu) koji će pokazati svu nezrelost manifestacije da se nosi sa svojom problematičnom odlukom, i svu nespremnost da publici i umjetnicima/ama ponudi izvinjenje.
Pišući „Blagi kroki o Okruglom stolu koji nije održan“ autor Suvad Alagić morao je najprije da uspostavi kontrolu nad mislima koje su „počele da mu se roje kao pčele koje izađu iz košnice i zapute se u nepozanatom pravcu“. Stižući misli autor je zaključio kako je neodržavanje Okruglog stola nakon predstave „64“ posljedica namjere rušenja Susreta koji su demonstracija zajedništva.
To zajedništvo dobro je i honorarisano, što nije nimalo neznačajno u cijeloj priči oko Brčkog kao jedinog pozorišnog festivala u zemlji sa novčanim nagradama.

Naredna reakcija bila je Dine Mustafića, reditelja predstave „To nikad nigdje nije bilo“ i direktora Narodnog pozorišta Sarajevo koji u pismu predlaže da “ovogodišnje festivalsko izdanje bude samo smotre bez stručne evaluacije“.

Važnu poruku poslale su rediteljica i članice kreativnog tima predstave „Sedam strahova“ koja je nastala u produkciji Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici i koje mole da ih se izuzme iz konkurencije za eventualne nagrade za predstavu.
Rediteljica Selma Spahić, dramaturginja Emina Omerović, scenografkinja Mirna Ler i kostimografkinja Lejla Hodžić navode kako je nedopustiv način na koji predstavnici festivala nastoje odbraniti svoje odluke „te diskreditirati naše koleginice i kolege iz Ateljea 212, kao i cijeli projekat kojim se želi iskorijeniti praksa seksualnog uznemiravanja i nasilja, između ostalog, i u našoj branši.“ Autorice dalje navode kako reaguju iz potrebe da zaštite bh.teatarski prostor „u kojem je došlo vrijeme da mačističke i mizogine prakse jednosavno prestanu“.
Odluku kolegica podržao je i Selvedin Avdić, autor romana „Sedam strahova“ po kojem je nastala predstava.

Ermin Bravo i Lana Delić u predstavi “Sedam strahova”

KAD GOSTI NISU OBRAZLI

„Gospodo beogradska, niste se ponijeli obrazli. Baš nas briga za vaše podjele u vašoj zemlji i vašem gradu, i pozorištu. Baš nas briga što i kako znate i mislite o bilo kome na prostoru gdje stvarate i živite. Savršeno nas se ne tiče ko je koga kad, ko je kome ko i šta je među vama čemu šta, zainteresovani smo samo za umjetnički čin i slast doživljenog koju bi, da niste ‘prosuli pomuženo mlijeko’, ponijeli kući i u vrijeme i poslije ove predstave. Umjesto toga, nosimo gorak ukus i poniženje, ali vaše, u svakom slučaju“, jedan je od najgorih dijelova iznimno problematičnog teksta kog potpisuje Novak Tanasić i koji je takođe objavljen na stranici susreta.

Na ovaj tekst referirao se glumac Ermin Bravo koji igra u predstavi „Sedam strahova“ i koji je takođe tražio da ga se izuzme iz kompeticije.
Bravo je između ostalog naveo: „Prva ozbiljna inicijativa o osvještavanju razmjera i posljedica seksualnog nasilja i uznemiravanja potekla je upravo iz umjetničke zajednice. Mnoge naše hrabre kolegice su se izložile i javnim ispovijedima pokrenule ozbiljnu društvenu promjenu. Nadam se da njihov tretmanu javnom prostoru neće obeshrabriti druge da svako uznemiravanje prijave.“

Ovo je samo prvi dio umjetničkih reakcija na odluku Susreta da u žiri pozovu Branislava Lečića a potom se krenu putem zvanične web platforme obračunavati sa neistomišljenicima/ama bez elementarne spremnosti na autorefleksiju.

Nakon pisma glumca Ermina Brave uslijedio je zaprepašćujuće drzak odgovor člana Konsultantskog vijeća i Urednika pratećih programa Susreta Srđana Vukadinovića koji ismijava društvene procese koje skreću pažnju na poziciju žene kao česte žrtve seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja.
Za Vukadinovića je Bravo dezorijentisan zbog opijenosti #metoo pokretom. Vukadinović navodi kako se neće baviti „lokalnim nadgornjavanima uvezenim iz druge države“. Povodom Vukadinovićevog istupa reagovala je glumica Vedrana Božinović koja je ostvarila ulogu u predstavi „To nikad nigdjenije bilo“.

„Obraćam vam se povodom vašeg uvredljivog, neprimjerenog i neprofesionalnog komentara na pismo glumca Ermina Brave, koji je objavljen na zvaničnoj stranici Susreta. Smatram da je vaš istup, kao i sve dosadašnje zvanične reakcije Susreta na situaciju koju ste kao organizatori sami kreirali, samo doprinio tome da se dodatno sroza ugled i kredibilitet jednog pozorišnog festivala. Ovdje se više nikako ne radi ni o umjetnosti ni o pozorištu. Stoga u svemu tome ne želim i ne mogu da učestvujem. Molim vas da me, kao glumicu u predstavi ‘Tonikad nigdje nije bilo’, izuzmete iz razmatranja za nagradu. I da, kao organizatori, osvijestite činjenicu da svim vašim dosadašnjim zvaničnim istupima, kakav je i tekst ‘Drskost i blamaža, ali na svoj račun’ novinara Novaka Tanasića, nanosite trajnu štetu Susretima pozorišta/kazališta u Brčkom“, napisala je glumica Vedrana Božinović.

JEDINI NAČIN DOSTOJNOG POZORIŠTA JE PROMJENA PARADIGME

Cjelokupna situacija u Brčkom poslužila nam je kao lakmus zahvaljujući kojem možemo vidjeti gdje smo, deset mjeseci nakon što su javno progovorile o seksualnom zlostavljanju najprije glumice Milena Radulović i Iva Ilinčić, a potom inicijativa Nisam tražila prikupila hiljade ispovijesti žena žrtava seksualnog nasilja i uznemiravanja.

Ovogodišnji propust festivalske direkcije nesvakidašnjih razmjera poslužiće, nadamo se, i kao povod da se preispita rad Susreta.
Uloga savremenog teatra nije samo da popravlja svijet nego da i sam bude taj bolji svijet, smatra rediteljica Tanja Miletić Oručević.

„Ideja da se u ovim teškim i osjetljivim vremenima, kad je rad pozorišta toliko otežan COVID-om, a upravo je kroz teatarske akademije i dio teatarske sredine u cijelom regionu protutnjala naša verzija pokreta metoo za člana žirija Susreta pozorišta/kazališta u Brčkom stavi Branislav Lečić, jedan od nasilnika koji su pokrenuli cijelu lavinu ispovijesti zlostavljanih žena, vrlo je cinična i neempatična. Danas je jasno da ozbiljan savremeni teatar ne samo mora željeti da popravlja svijet izvan svojih zidova, nego mora unutar svog radnog i stvaralačkog prostora biti taj bolji svijet. Negdje se dešavaju rasprave i analize, pojedine umjetnice i umjetnici traže taj put intuitivno, ali savršeno je jasno da je jedini način dostojnog pozorišta danas promjena paradigme – od hijerarhične, često patrijarhalne strukture, tako pogodne za sve vrste zloupotreba ljudi do demokratične, otvorene zajednice, staralačkog kolektiva svjesnih i empatičnih umjetnika. Ali u Brčkom su progovorile sve ove stare, toksične strukture. Gospodin Lečić branio se na okruglom stolu time da protiv njega nije podignuta optužnica; kao da iko vjeruje u to da objektivno i neovisno pravosuđe postoji u Srbiji, kao i u BiH. Čuo se i nevjerovatan argument – ovo je druga zemlja… Zar teatar nije univerzalan, zar na toj osnovi nisu nastali ovakvi Susreti? Ali nije čudno da se javljaju takve ideje, kad se već ratni zločinci godinama skrivaju u susjednim zemljama, valjda ni optužbe za seksualno zlostavljanje ne važe kod susjeda? I najzad, na web stranici Susreta g. Vukadinović, selektor i izvjesni Novak Tanasić napisali su uvredljive tekstove, u kojima, braneći Branislava Lečića, vrijeđaju kako kolegice i kolege koji su protestvovali protiv njegovog angažmana u žiriju, tako i cijeli pokret metoo (Vukadinović tu vidi nekakve mentore i nevladine organizacije, a izvjesni Tanasić jedan od najmedijalnijih slučajeva silovanja glumice naziva „ko je koga kad“?). Govori se o tome da ih zanima samo umjetnički čin, čime samo pokazuju da nemaju pojma šta je savremeni teatarski čin; on je – naravno i nužno – političan, bez društvenog i političkog konteksta ne postoji savremeni teatar”, objašnjava rediteljica Miletić Oručević.

Nakon saopštenja Mladenovića i Cvijetića, od autorskih odluka ogradio se Kamerni teatar 55 naglašavajući da će predstava „Schindlerov lift“ biti izvedena a da njeni učesnici/e odluče da li će ili ne primiti nagrade ako do njih dođe. Zahtjev susretima da ih se izuzme iz žiriranja uputili su i hrvatska kazališta – HNK Split, HNK Zadar i Gradsko dramsko kazalište Gavella. „Zelena čoja Montenegra“, koprodukcija Beogradskog dramskog pozorišta, Gradskog pozorišta Podgorica i Grada teatra u Budvi otkazana je zbog bolesti glumaca. Na press konferenciji Susreta direktor manifestacije Jakov Amidžić postavio je pitanje zašto probleme ne riješe u Beogradu, kao da je problem zbog kojih je sporno Lečićevo učešće lokalnog karaktera.
Amidžić je, kao sa pustog ostrva, zaključio – „Ključ je: kazalište na sceni i publika u sali, sve ostalo je zasnovano na struci“.

„Prvo sam bila iznenađena kad sam pročitala da je Lečić nakon svega član žirija. Tako mu je, po meni, jedan značajan festival dao bitnu podršku. Po meni ishitreno. Da li to govori o čelnicima festivala procijenite sami. Nakon toga oduševio me potez Atelja 212, nakon kojeg su uslijedile salve neprimjerenih konstatacija izvjesnog Novaka Tanasića te Srđana Vukadinovića. Riječ je o tekstovima ‘Drskost i blamaža, ali na svoj račun’ te Vukadinovićevom osvrtu na predstavu Ateljea 212: ‘Protiv stereotipa, pravo na izbor i 64’. Sad više nije u pitanju samo Lečić, direkcija Festivala dopustila je da se na njenoj zvaničnoj stranici pojave i uvredljivi mizogini komentari. Pa i od vodećih ljudi Festivala. Onda nakon toga slijedi odustajanje od nastupa u Brčkom od Kamernog teatra 55 ili kako će pojasniti iz ove pozorišne kuće reditelj Kokan Mladenović i Darko Cvijetić su svoj stav prezentirali kao stav Kamernog 55 te će oni ipak nastupiti.
Svaka čast Cvijetiću i Mladenoviću koje je po meni direkcija Kamernog trebala ispoštovati.
Oglasili su se i iz ekipe predstave „Sedam strahove“.
Moj stav je, da izvinu pozorišni radnici, kojih značajan broj izuzetno cijenim,da se ovogodišnji Festival, nastavio se on ili ne, već je završio.
Možda bi bilo bolje da se ovogodišnje Brčko, ono festivalsko, raspustilo, ili da su igrali oni koji su već tamo ali bez žirija.
I nadam se da će u narednim godinama i ovaj kao i ostali festivali voditi više računa o svojoj publici, kolegama iz teatara, a ne o odabrani mizoginih praksi“, smatra pjesnikinja i novinarka Nermina Omerbegović.

Iz predstave “To nikad nigdje nije bilo”

„Ako verujete jednoj ženi, ostale će progovoriti. Ako progovore, naš će svet konačno biti na putu zaceljenja od nasilja normalizovanog nad nama ženama od vjeke vjekova“, napisala je Danijela Štajnfeld nakon reakcija autorica predstave „Sedam strahova“ na svom Twitter profilu.

O važnosti reagovanja ljudi iz struke iz feminističke i aktivističke perspektive govori Gorana Mlinarević.
„Meni je jako bitno da su ljudi iz branše reagovali, i mislim da su oni puno adekvatniji da govore o tome. Naročito jer su pokazali (naravno ne svi) stepen osviještenosti i solidarnosti. Samim tim užasi koje smo čitali na stranicama Nisam tražila i drugim portalima nisu bili beskorisni. Svijest se ne mijenja preko noći, a patrijarhat i mizoginija su nam se dokazali kao jako prilagodljivi ideološki sistemi i njih za sada samo pomalo možemo načinjati, u nadi da ćemo nekad uspjeti toliko ih prodrmati da će se srušiti. I zbog toga se trebamo nastaviti boriti i zbog toga ne smatram uzaludnim inicijative poput Nisam tražila. Energija potrošena na Nisam tražila nije uzaludno potrošena: ipak je neke osvijestila, između ostalog neke reakcije iz Brčkog nam to pokazuju. Ako ništa naučili smo da ne šutimo iako mizoginija i patrijarhat (i institucije koje su duboko pod njihovim uticajem) radi sve danas utiša“, kaže Mlinarević.

Intenzivna podrška dolazila je i od umjetnika/ca koji nisu učestvovali na festivalu. Od prvog dana i proglasa Ateljea212 u njoj intenzivno učestvuje Biljana Srbljanović, dramska autorica i profesorica na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Srbljanović je napisalai tekst u kojem tematizira nedopustivu retoriku Branislava Lečića, prisutnu tokom medijskog maltretiranja neistomišljenika/ca.
„Gore i opasnije je što kontinuirano verbalno zlostavlja i maltretira glumicu koja podnela krivičnu prijavu protiv njega, a na osnovu dokaza koje imala, a koje je i inače notorno teško sakupiti. Sve se ovo dešava i u danu kada je, sa mnogo manje pažnje, objavljeno poslednje istraživanje koje govori da je svaka peta devojčica u Srbiji, u uzrastu od 13 do 19 godina, barem jednom doživela seksualno nasilje, a da se bukvalno samo tri posto njih, tim povodom, obratilo nadležnim institucijama. A i što bi: naši zakoni su do te mere nedovoljni, neprimenljivi i zastareli, a javnost toliko neobaveštena, da ako žrtva nema pocepanu odeću, telesne tečnosti, masnice, ogrebotine, svedoka, snimak kamere, uživo direktan prenos napada i besprekornu ličnost koja se uklapa u procenu koje ‘zaslužio’ da bude žrtva, njoj niko neće verovati. A ni tad“, napisala je Srbljanović u pomenutom tekstu.

Iako sami Susreti u Brčkom izgledaju kao loše režirana predstava, tekstualni doprinosi ovom lošem pozorišnom činu su dragocjeni. Među njima najsvjetliji je onaj koji potpisuje Tena Štivičić, jedna od najznačajnijih evropskih dramskih autorica, autorica teksta „64“ nakon čije izvedbe je i počeo ljudski i umjetnički protest protiv festivalskih odluka.

Izvedba Teninih drama prvorazredni je kulturni događaj i u mnogo značajnijim sredinama nego što su bosanskohercegovačke u kojima se „njeguje zajedništvo“ i poziva na „multikulturalnost“ kada vlastite mizogine odluke treba braniti od svog naroda i umjetnika/ca.
„Da smo u nekom drugom vremenu, u onom kad je satira bila glavni oblik tretiranja stvarnosti, ovo svečano i često zazivanje neprikosnovenosti pravosudnog mišljenja bilo bi u najmanju ruku satirično. Ali ako i uzmemo to da svi koji tako govore doista istinski osjećaju duboko poštovanje prema pravosudnim institucijama svojih i susjednih država, odluka o nepokretanju kaznenog progona nije isto što i oslobađajuća presuda. Zazivati odluku o nepokretanju kaznenog progona kao ultimativni dokaz nevinosti je logička i faktička greška. No, šire i veće od toga, svoditi ovaj slučajna neku lokalnu kavgu koju nepristojni gosti nisu u stanju riješiti kod kuće, znači pokazati arogantnu nezainteresiranost za događaje od kojih se trese cijeli svijet. Trese se prvi put u povijesti pa se zato trese već nekoliko godina i neće prestati, trese se tako jako da se dotreslo do Balkana i počelo tu kod nas, na tom našem zajedničkom kulturološkom prostoru zadirati u našu duboku, sistemsku patologiju čije su žrtve nebrojene“, napisala je, između ostalog, Tena Štivičić.

Festivalski direktor na zvaničnoj press konferenciji glumce je nazvao galamdžijama. Bilo bi dobro da dio te „galame“ bude usmjeren na propitivanje ukupnog festivalskog djelovanja na šta s razlogom upućuje i Tanja Miletić Oručević.

„Možda je vrijeme da postavimo pitanje – ko su ljudi koji organizuju i vode ovaj, produkcijski i materijalno vjerovatno najbogatiji teatarski festival u zemlji? Kad se već pozivaju na umjetnički autoritet nesretnog člana žirija – imaju li ga oni? Šta su oni stvorili u bosanskohercegovačkom teatru?
I – još važnije – kakvu to nasilničku, patrijarhalnu ideologiju pokušavaju nametnuti svima nama? Hoćemo li prešutjeti ovo i dopuštati im to i dalje?“

U trenutku dok je nastajao ovaj tekst stigla je odluka Bosanskog narodnog pozorišta koje stoji iza stavova svojih autora/ica i umjetnika/ica i povlači predstavu iz kompeticije i učešća u pratećim festivalskim aktivnostima.

“Bosansko narodno pozorište Zenica uvijek je bila institucija koja je uposlenicama i uposlenicima, kao i saradnicama i saradnicima davala sigurnost i stvarala atmosferu za sigurno i kreativno djelovanje. Iznenađeni smo odnosom zvanične direkcije Festivala koja ni na koji način ne nastoji promijeniti klimu ovogodišnjeg izdanja, nego na službenim internet stranicama objavljuje tekstove koji su uvredljivi i na svaki način pokušavaju diskreditirati glumce/glumice i njihove stavove nazivajući ih ‘galamdžijama koji često i u privatnom životu glume’. Također, smatramo nemoralnim i nečasnim, te oštro osuđujemo nazivanje člana ansambla naše predstave Ermina Brave profiterom koji nastoji namicati novac preko dijela nevladinog sektora, a vezano za seksualno nasilje nad ženama, u svrhu vlastite promocije”, stoji u pismu Miroljuba Mijatovića, direktora BNP Zenica, kuće koja među rijetkima u BiH postavlja tekstove savremenih bh. autorica i u kojoj predstave koje rediteljski potpisuju žene nisu incident.

Nadamo se da će glumci/ice i ostali teatarski radnici/e nastaviti da „galame“ i da će Brčko svima biti lekcija o odgovornosti i pravovremenom informisanju javnosti i učesnika/ca festivala o ljudima koji donose odluke o festivalskim nagradama, i ne samo o njima. I ne samo o informisanju nego vođenju računa o pozivanju ljudi koji će i umjetničkim i ljudskim kredibilitetom biti mjerodavni da sude o glumačkoj kreaciji, kvaliteti dramskog teksta, scenografskim rješenjima… Još su četiri festivalske večeri pred nama. Jedno veliko izvini ili povlačenje čovjeka koji je doveo u pitanje cjelokupno održavanje Susreta bio bi jedini ispravni završetak ove predstave o predstavama, sve mimo toga čin je ljudske i umjetničke neodgovornosti i zaslužuje ozbiljniji bojkot i struke i publike.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

Inicijativa Nisam tražila razbila je višedecenijsku ili je bolje reći vječnu šutnju o seksualnom nasilju i uznemiravanju na „našem prostoru“.
Nakon podnošenja tužbe za seksualno nasilje i izlaska u javnost glumice Milene Radulović pokrenuta je lavina solidarnosti, ali je i prostor društvenih mreža iskorišten da žene konačno progovore o traumama koje su prošle ili još uvijek prolaze.
Bilo je mučno ali itekako dragocjeno čitati o iskustvima žena koje su preživjele različite oblike seksualnog nasilja ili uznemiravanja i koja su se najčešće događala u sigurnom i poznatom prostoru preživjele.
Asja Krsmanović, dramaturginja i jedna od članica grupe Nisam tražila koju čine i Matea Mavrak, Ana Tikvić i Nadine Mičić govori o namjeri koja je inicijalno trebala predstavljati čin solidarnosti sa kolegicom Milenom Radulović, poražavajućim rezultatima ankete o seksualnom nasilju koje su provele s Atlanskom inicijativom, o projektizaciji koja nas je kao društvo slomila…
Govoreći o konkretnim rezultatima koji su uslijedili nakon ispovijesti hiljada žena, Asja navodi:
„Tako su u Ljubljani dva profesora dobila otkaz, u Zagrebu su upravo dva profesora suspendovana, a na žalost, naša Akademija nije bila u stanju da prati taj pozitivni primjer, braneći takvo ponašanje objašnjenjem da je riječ samo o ‘primitivizmu’. Nisu to bile u stanju ni mnoge druge ustanove, ali one koje jesu, stvorit će bolju klimu za buduće generacije. Bez obzira da li se radi o dramskim akademijama, fabrikama, crkvama i džamijama, preduzećima ili javnim ustanovama.“

Piše: Kristina Ljevak

Nakon poketanja Facebook stranice Nisam tražila imamo preko tri hiljade ispovijesti zlostavljanih žena iz cijele regije, preko 13 hiljada članica grupe, preko 41 hiljade pratitelja/ica stranice… Ove hiljade svjedoče o višedecenijskoj šutnji o seksualnom nasilju i zlostavljanju, u kulturi koja je nasilje normalizirala.
Mislim da niko nije mogao očekivati da će doslovno vašom inicijativom biti pokrenuta lavina. Kako ste vi proživljavale ono u čemu ste se zatekle, da budete prva adresa za toliko traumatičnih ispovijesti, da se borite sa hakerskim napadima, koronom i očekivanjima koja su se odjednom pred vama našla zbog tolikog povjerenja?

Inicijativa je zaista razbila višedecenijsku, ako ne i vječnu šutnju o nasilju na ovim prostorima, kao što su to učinile i brojne druge stranice, inicijative, pokreti koji se bave temom nasilja nad ženama. Zapravo se desilo to da su žene odlučile virtuelni prostor, prostor društvenih mreža, koji većinom percipiramo kao prostor koji generira govor mržnje, iskoristiti da u njemu podijele svoja iskustva i da, zapravo narativ koji je oduvijek prisutan, a to je da je nasilje na sramotu osobe kojoj se desilo, promijene i solidarno pošalju poruku da nisu one te koje trebaju osjećati sram, već su zlostavljači koje društvo godinama štiti i nalazi izgovore za njihovo ponašanje, ti koji treba da se stide za svoje postupke. Budući da je nasilje toliko normalizirano u našim balkanskim društvima, osobe koje su preživjele nasilje često nisu ni bile svjesne, ili su odlučile duboko potisnuti i prešutjeti doživljeno nasilje. Čitajući ispovijesti jedni drugih, osobe koje su preživjele nasilje, shvataju da postoje i drugi/e kojima se to desilo, da nisu izolovan slučaj i da su razni oblici ponašanja koji ne podrazumijevaju fizičko nasilje, poput psihološkog nasilja, manipulacije, ucjenjivanja, praćenja, osvetničke pornografije, također sveprisutni, a protiv njih se podjednako teško boriti. Kada smo nas četiri pokrenule stranicu, nismo mogle ni pomisliti šta će se desiti. Iskreno, nismo ni razmišljale toliko daleko. Važno nam je bilo da na doživljenu nepravdu reagujemo i ta reakcija je odzvonila širom prostora koji zovemo region. Kako su je određene zemlje i institucije unutar različitih zemalja prihvatile, najbolje govori o stepenu emancipacije, društvene odgovornosti i zakonske uređenosti tih zemalja. Mi smo bacile lopticu, a na onima koji imaju mehanizme je bilo i još uvijek jeste da na osnovu toga reaguju i promijene društvo na bolje, unutar svojih mogućnosti.

Povjerenje, osim što je najvažniji segment u ovoj priči jer žrtvama treba prostor sigurnosti, pokazuje nam i nepovjerenje prema institucijama kojima je obaveza da se bave zaštitom žrtava seksualnog zlostavljanja i svakog drugog oblika nasilja te njegovom prevencijom. Koliko je zabrinjavajuće što nemamo institucije koje mogu ostvariti taj stepen povjerenja i organizacije koje su se izgubile u svojim projektnim aktivnostima?

Preko ljeta je inicijativa Nisam tražila, skupa sa Atlantskom inicijativom pokrenula istraživanje putem ankete na stranici o nasilju koje su žene preživjele, načinu na koji su se nosile sa posljedicama, pomoći koju su tražile, ali i iskustvima s institucijama, sa prijavljivanjem i procesuiranjem nasilja. Rezultati će izaći uskoro, ali malo je reći da su poražavajući. Već smo više puta pominjali kako je prema već rađenim studijama jasno da preko 90 % osoba koje su preživjele silovanje, neće doživjeti da se taj zločin procesuira i počinitelj kazni. Neke odustaju na početku da uopšte kažu da se to desilo, neke se suočavaju sa otporom sistema da im povjeruje i pomogne, a neke koje odu toliko daleko da stignu uopšte do policije i tužilaštva, dožive to da zahvaljujući lošim zakonima, korumpiranom i nefunkcionalnom sudskom sistemu, ne mogu naći pravdu. Ljudi su izgubili povjerenje u sistem jer sistem ne funkcioniše. Veliki problem je što svaki nefunkcionalni sistem prerasta u bezvlašće i ako svi počnemo tražiti pravdu „oko za oko, zub za zub“, to je velika civilizacijska regresija i onda možemo priznati potpuni poraz. Sve osobe koje su pisale na Nisam tražila, svjesne su da im društvo ne vjeruje i zato mnoge odlučuju istupiti anonimno. Ali njihovo istupanje je ipak veliki korak u odnosu na potpunu šutnju. Svi smo svjesni da je ovo dugotrajna i mučna borba koja traje i trajat će još mnogo godina.

Što se tiče podrške osobama koje su preživjele nasilje, neki sistemi podrške postoje i različito funkcionišu u raznim zemljama. Problem je što su atomizirani, što nemaju stalne izvore finansiranja, što ne postoje centri koje država finansira koji mogu pružiti dugotrajnu i ozbiljnu podršku, već se sve svodi na angamažn pojedinca, a projektizacija nas je svakako kao društvo slomila u svim segmentima, pa tako i u ovom. Ako želite uništiti neko društvo, gurnite ga u projektizaciju i birokraciju koja je sama sebi svrha. Tu više nema prostora za bavljenje suštinski bitnim stvarima, vrijeme i novac se potroše da se uklope u viziju ljudi koji kreiraju projekte, a koji nisu svjesni stanja i potreba na terenu i ne mogu da ih shvate. Samim tim, niko ne dobija ništa – ni oni kojima je potrebno, ni oni koji rade, ni oni koji postavljaju zahtjeve.
Ipak, što se pomoći tiče, postoje neke organizacije koje već dugo pomažu ženama koje su žrtve porodičnog nasilja, ali i one su ograničene svojim budžetskim mogućnostima, ne postoje u svim lokalnim zajednicama i nema ih mnogo. Ako zaista želite pobjeći iz nasilne sredine, u društvu koje je siromašno i ne nudi ništa, naročito ženama, onda morate obezbijediti i fizičku i ekonomsku sigurnost osobi koja želi izaći iz nasilne veze, moći joj pružiti mogućnost da se potpuno udalji iz sredine u kojoj je doživjela nasilje. Što se tiče drugih oblika nasilja koji ne spadaju u nasilje u porodici, tu stvari stoje još teže. Mi nemamo centre koji se bave žrtvama silovanja, a zakon ne poznaje razne oblike nasilja koje nije fizičko, a jednako je strašno, kao oblik krivičnog djela.

Inicijativi Nisam tražila prethodila je ispovijest Milene Radulović koja je svog učitelja glume prijavila za seksualno zlostavljanje. Stvari su koincidirale tako da su u cijeloj regiji, ali samo u prvoj fazi, prijave te ispovijesti o seksualnom zlostavljanju i uznemiravanju dolazile sa dramskih akademija. Koliko je važno znati, a što nam svakako potvrđuju i druga svjedočenja, da ne postoji profesija za koju je vezan određeni oblik nasilja i da tu nema nikakvih pravila?

Mi smo pokrenule stranicu iz solidarnosti prema kolegici. Logično da su i ostale osobe sa dramskih akademija i pozorišta u regionu počele dijeliti svoja iskustva, a posljedično su se pridružili i ostali. Naša profesija je stigmatizirana dodatno u javnom prostoru kada su u pitanju žene i to je ono na što smo impulsivno odmah reagovale, uošte ne sumnjajući da se to dešava svima i svugdje. Nisu svi muškarci nasilnici, ali je svaka žena u životu barem jednom doživjela neki oblik rodno zasnovanog nasilja. I neki muškarci također. Živimo u patrijarhalnim, tradicionalnim društvima gdje muškarci misle da zaslužuju poštovanje samim tim što postoje, a žene trebaju da ga zasluže tako što će se uklapati u muške vizije toga kako žena treba da izgleda i da se ponaša. Ono što je indikativno je da su neke ustanove odlučile da reaguju, prije svega dramske akademije u Ljubljani i Zagrebu. Tako su u Ljubljani dva profesora dobila otkaz, u Zagrebu su upravo dva profesora suspendovana, a na žalost, naša Akademija nije bila u stanju da prati taj pozitivni primjer, braneći takvo ponašanje objašnjenjem da je riječ samo o „primitivizmu“. Nisu to bile u stanju ni mnoge druge ustanove, ali one koje jesu, stvorit će bolju klimu za buduće generacije. Bez obzira da li se radi o dramskim akademijama, fabrikama, crkvama i džamijama, preduzećima ili javnim ustanovama.

Već u prvim danima inicijativa Nisam tražila prevazišla je okvire djelovanja grupe posvećenih pojedinki koje su se okupile na volonterskoj osnovi. Jesu li se u međuvremenu pronašli načini za formalniji vid djelovanja i konkretniju podršku vama?

Na žalost moram reći da nisu, iako je bilo raznih razgovora i napora da se to učini. Pojedinci i pojedinke i neka udruženja i inicijative jesu, ali svi oni koji su na poziciji da imaju veći utjecaj prosto se nisu snašli šta učiniti i kako reagovati, tražeći od nas da im ucrtamo smjernice. Naša želja i potreba je bila da pokrenemo ovu temu u javnom prostoru, podignemo svijest o problemu, damo povod da se promjene učine, a ne da donosimo zakone, otvaramo centre za pomoć i time postanemo još jedna u nizu atomiziranih organizacija sa ograničenim poljem djelovanja ili da radimo posao bilo koga ko je već plaćen da taj posao radi.

Na otvoreno pismo adresirano Federalnom parlamentu niste dobile odgovor. Postoje li komunikacija sa predstavnicima/ama vlasti na nekim drugim razinama, da li vam se neko javljao samostalno, mimo parlamenta i političke partije da podrži, pomogne…?

U međuvremenu smo dobile odgovor, ali rješenje još ne. Taj zakon je davno trebao biti izglasan i vraća se zbog tehnikalija. Budući da je država u potpunoj paralizi, teško je reći kada bi uopšte ovaj problem mogao doći na red. Čini se da ćemo još dugo čekati da se to desi. A i kada se desi pitanje je kako će se implementirati. Ko su ljudi s kojima žrtve dolaze u dodir, a koji su prva instanca u radu s njima i kako senzibilizirati policijske službenike, sudije, medicinsko osoblje i doktore uopšte da shvate koliko je delikatno razgovarati sa žrtvama nasilja, to je tek najkompleksnija priča. Promjene ne dolaze samo s vrha, već trebaju simultano da dolaze iz svih pozicija.
Neki zastupnici i zastupnice na federalnom nivou i neki političari koji djeluju na kantonalnom nivou su reagovali/e na inicijalni impuls, ali bojim se da im je pažnja odlutala na neke druge teme koje se u ovom momentu čine važnim i da bi svakako trebali da se podsjete da ovaj problem još stoji neriješen.

Imate li informaciju šta se dešava sa prijavama koje su rezultat seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja na bh. fakultetima, postoji li opasnost da se ponovi scenarij afere sa Pravnog fakulteta od prije više od deset godina, na kojem pored svih optužbi nije bilo pravnih posljedica po optužene za seksualno zlostavljanje?

Što se tiče prijava u Sarajevu, ne osim tog jednog odgovora koji je stigao sa Akademije scenskih umjetnosti, a koji je blago rečeno, na ljudskom nivou poražavajući, a koji sam već pomenula ranije. Znate, i fašizam je suštinski primitivizam, pa ga to ne pravda. Isto to je i mizoginija. U Hrvatskoj već postoji tim koji pokušava promijeniti etički kodeks i sankcionisati počinitelje jer ni njihovi propisi unutar Univerziteta nisu mnogo bolji, ali bar postoje ljudi koji su to prepoznali i odlučili aktivno raditi na tome. Mi kao društvo ne shvatamo da ne može i ne treba biti sud prva i jedina instanca na kojoj se problemi u društvu rješavaju. Da propisima unutar institucija kao manjih organizacionih jedinica i zajednica možemo i moramo sankcionisati društveno neprihvatljiva ponašanja. Ovdje korumpirano sudstvo oslobađa počinitelje na osnovu zakona koji se široko interpretiraju, ili ih uopšte ne tereti, a onda je ustanova dužna vratiti počinitelje na posao jer je sudska presuda oslobađajuća ili je uopšte nije bilo jer taj oblik nasilja ne spada pod krivično djelo. A njihovo ponašanje dokazano krši postojeći etički kodeks. Samo što etičkim kodeksom nisu regulisane sankcije pa on zapravo služi samo kao mrtvo slovo na papiru.

Da li nam sve što se dešavalo nakon što je Milena Radulović prijavila zlostavljača a što uključuje i ohrabrivanje drugih žrtava i njihov izlazak u javnost te inicijative koje su pokrenute ukazuje na mogućnost ozbiljnijih promjena kada je riječ o odnosu prema seksualnom nasilju na Balkanu?

Sigurno. Upitan je samo nivo očekivanja. Svaka temeljita promjena dolazi sporo. U društvu u kojem svi svaki dan prijete nasiljem, od državnog predsjedništva, do fudbalskih huligana i nervoznih sugrađana, morat ćemo svi naučiti ponovo kako postati ljubazniji jedni prema drugima, kako pružiti povjerenje, ali i kako ga ne iznevjeriti kada je dato i preuzeti odgovornost za svoje ponašanje. Od tih malih promjena možemo već danas krenuti svi. Za one krupnije, morat ćemo se naoružati strpljenjem.

Kako bi u nekom idealnom scenariju po vama trebala da izgleda inicijativa „Nisam tražila“ u budućnosti?

Mi smo, zapravo vrlo otvorene za sve prijedloge i ko god želi, može nam pisati na nisamtražila@gmail.com, a mi i dalje planiramo raditi na podizanju svijesti o ovom problemu, ukazivati na nasilje koje se dešava i biti prisutni, te pomoći kako god možemo.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

“Bosna me boli, svaki dan, živa je rana a opet sam neko ko ima privilegiju da radi s mladima, da mijenja društvo. Ipak ne možeš sve sam, možda me najviše boli gubitak svih onih koji su otišli ili umrli, puno je mojih prijateljima u teškoj situaciji ili na antidepresivima. Periferna smo tijela, napaćena i svaki dan treba dobro da se napneš da preguraš. Ne vjerujem da će me neko liječiti ako me boli niti vjerujem da ću dobiti pravdu ako mi neko učini nepravdu, pitanje je kako smo uopšte ovdje gdje jesmo i šta historijski ili geopolitički treba da se dogodi da se zaustavi slobodni pad ovog društva”, kaže Danijela Majstorović, redovna profesorica na Univerzitetu u Banja Luci, teoretičarka kulture, rediteljka, osnivačica BASOC-a i umjetnička direktorica Feminističkog festivala BLASFEM, feministica i aktivistica.
Danijela Majstorović govori u intervjuu o događajima koji su koincidirali s njenim odlaskom na prestižnu Humboldt stipendiju, a što uključuje i imenovanje u zvanje redovne profesorice koje se pokušavalo osporiti dovođenjem u pitanje njenog naučnog rada. Razgovarale smo i o tome koliko je važno da žene pišu posebno kada i same pripadaju periferiji, o poziciji radinica, o ženama tokom pandemije COVID-a, o obrazovanju i odlascima…
“Žene u nekom novom socijalizmu treba da okupiraju upražnjena mjesta moći baš kao i naše AFŽ-ovke i partizanke”, smatra Majstorović dok priželjkuje “žestok ženski otpor i pobunu”.

Piše: Kristina Ljevak

Potpuna promjena života a i svijeta kakvog smo poznavale dogodila se tokom tvog boravka u Njemačkoj gdje si bila kao stipendistkinja Fondacije Humboldt na Univerzitetu Justus Liebig u Giessenu.
Osim što si iz pozicije izmještenosti učestvovala u adaptaciji na život izmijenjen COVID-om, i u Njemačkoj si bila, ako se ne varam, posvećena temama migracija koje su jedna od tvojih trajnih preokupacija, ali i teorijskoj analizi pokreta kakav je Pravda za Davida.
Tamo je i nastala tvoja nova knjiga „Periferna sopstva“.
Možeš li nam za početak malo približiti svoj naučni i autorski rad u Njemačkoj i koliko ti je, ako se odmaknemo od pandemije, prijao odmak od svakodnevice kakva je bosanskohercegovačka i posvećenost autorskom radu i istraživanju?

Moj odlazak u Njemačku koincidirao je sa nekoliko privatno-političkih stvari u prvom redu sa mojim izborom u zvanje redovne profesorice oko kojeg su neki od tadašnjih članova Senata imali dileme do te mjere da su propitivali naučnost mojih radova vraćajući izvještaje skoro pet mjeseci kao ping pong i zbog čega se dogodilo da zamalo ostanem bez posla. Posljednji put su ga vratili traživši da se urednici prestižnih časopisa u kojima imam radove izjasne pismeno da to „zaista jesu naučni radovi“, nonsens koji se ne radi i koji bi mi oduzeo još vremena, nakon čega sam tražila mišljenje Ministarstva nauke i tehnologije RS koje je stiglo i bilo u maniru „kako vas nije sramota, pa naravno da su to naučni radovi.“ Dok većina mojih kolega koji pomalo objavljuju po lokalnim i regionalnim časopisima nisu imali ove probleme i izbori su im proticali glatko, mene su sa radovima u indeksiranim SSCI i AHCI časopisima i knjigama objavljenim za John Benjamins, Palgrave i Biblioteku XX vek oni sačekali u zasjedi i tad sam shvatila da se moram boriti sama baš kao u nekakvom kafkijanskom procesu i da nema niti pojedinaca, niti zajednice niti institucije koja bi me zaštitila. Postavši vjerovatno najmlađa redovna profesorica u BiH sa trideset i devet, to ljeto me je dočekala iznenadna autoimuna bolest iz stanje opšteg zdravlja. Avgust 2018. sam provela po bolnicama a početak septembra kad sam otišla za Njemačku, stigao je nalaz da zapravo nemam leukemiju već hipoplaziju hematopoeze, bolest hladnih aglutinina i trombocitopeniju, sa kojima se može živjeti. Kad pogledam unatrag, ovo mi sad izgleda kao nekakvo institucionalno kažnjavanje zbog stvari koje sam rekla, zbog kojih sam ustajala i protiv kojih sam protestvovala, kao što je to bio intervju za Oslobođenje pod nazivom „Prijestolnica ne slavi zločin(c )e“ gdje sam govorila o kandidaturi Banja Luke za EPK kroz nužnost progovaranja o Banjaluci u ratu i socijalizmu. Kako god bilo, sav taj stres je bio okidač za stanje u kojem se moje tijelo našlo i nije bilo povratka nazad. Nekih osam mjeseci kasnije dogodilo se da sam dobila prestižnu stipendiju Humboldt da sprovedem istraživanje „Okupiraj ili napusti- konstrukcija perifernih sopstava u bosanskohercegovačkom zamrznutom konfliktu kroz proteste i ekonomske migracije“ nakon čega sam se vratila na Univerzitet u Banjoj Luci gdje i dalje radim i nastojim da inspirišem studente da budu najbolji u onom što rade bez obzira na to odakle dolaze ali i da budu svjesni svojih tijela i da se ne iscrpljuju pretjerano i procjenjuju svoje bitke i zalaganja.

Tokom mog izbora u zvanje, zapravo desetak dana prije istog nestao je jedan student, dvadeset jednogodišnji mladić David Dragičević i odlazeći na proteste na Trg Krajine vidjela sam da se u Banjaluci dešava nešto drugačije, da su ovo masovniji protesti, da se na ovim protestima rađa neko novo zajedništvo koje ne podliježe etnonacionalnim podjelama, koje kod nas koliko god da su historijski uslovljene prikrivaju stvarne odnose moći i kapitala stečenog u ratu i poraću i truju društvene odnose. Afekti, emocije, politički zahtjevi, borba sa policijom sve je isplivavalo, sve se artikulisalo i izgledalo je kao da akumulirano građansko nezadovoljstvo treba da ima neku katarzu, neki epilog budući da smo se svi nadali drugačijem ishodu izbora 2018. godine, što mi je dosta mojih ispitanika i priznalo. Ta eskalacija nažalost završila se 30.12.2018. godine kad je policija lovila ljude nakon velikog protestnog skupa podrške kada je i otac ubijenog mladića nestao a potom zatražio azil u Austriji koji mu je prije nekoliko sedmica i odbijen. Naravno i kao pripadnici društva i kao roditelju bilo mi je strašno da ti mogu ubiti dijete a da za to ne samo da niko ne odgovara već da treba skoro tri godine da se pokrene procedura a ko zna koliko će trebati da se slučajevi riješe.

Ovo sad je situacija potpuno drugačija gdje svi čekamo nekakvo restrukturiranje ne samo dejtonske BiH već i cjelokupnih društvenih odnosa u kojima tražimo pravdu a gdje je sve izvjesnije da su potrebne tektonske promjene da dođe do makar sitnog pomaka. Nećemo puno pogriješiti ako kažemo da od rata naovamo nije bilo gore. Afere sa kiseonikom su nam pokazale da npr. porodice pacijenata iz Republike Srpske, koji se liječe od kovida podnose krivične prijave protiv npr. direktora Agencije za lijekove i medicinska sredstva BiH Aleksandra Zolaka i pojedinih opozicionara koji su im tu aferu razotkrili tereteći ih da su djelovali kao organizovana kriminalna grupa i pozivali na rušenje ustavnog uređenja. Ove primjere navodim jer je bez njih teško sagledati da su kod nas upravo ta paradoksalnost, nezadovoljstvo, strah i nedostatak prilika i izmorenost da se sačekaju promjene i bolje sutra ovdje doveli do masovnog egzodusa naših ljudi u zemlje EU, prvenstveno Njemačku ali i Austriju i Hrvatsku da se nikad ne vrate. Masovni odlasci ugasili su nadu da će se ovdje ikad formirati kritička svijest ili neka održiva politička opcija koja ima snage prikupiti nezadovoljnike kao smislenu kontru i osvojiti dio moći.

Sva ova teška pitanja i beznadežnost bili su mi vodilja u pisanju knjige „Diskurs i afekt u postsocijalističkoj Bosni i Hercegovini: Periferna sopstva“ u kojoj sam govorila o sopstvenoj politizaciji, klasnoj svijesti, lijevoj i feminističkoj političkoj orijentaciji ali i saučesništvu u protestima ili društvenim pokretima odnosno migracijama kao transnacionalnim kretanjima. Sve ovo mi je dalo snagu i legitimitet i jednu vrstu autorskog integriteta jer je veoma važno da žene pišu pogotovo sa periferije kojoj i sama pripadam. Na sve to je došla pandemija koja je nepovratno promijenila živote kako u centru tako i na periferiji i taj hijatus je otvorio prostor za pisanje kao usamljenički i refleksivni proces. Opet paradoksalno, život na periferiji za vrijeme pandemije bio je slobodniji ali je kod nas puno manje odgovornosti odnosno neodgovornosti koja već decenijama prolazi nekažnjeno.

Migracije ljudi iz Bosne i Hercegovine su najčešće one koje možemo nazvati „trbuhom za kruhom“. Neki idealan oblik migracija bio bi privremeni koji bi podrazumijevao edukaciju mladih ljudi i njihov povratak s novim znanjima i vještinama u matičnu sredinu. Ali mi smo daleko od tog scenarija i edukacija mladih vani je nerijetko i njihova ulaznica za ostanak u uređenijem društvu.
U maločas spomenutom intervjuu kolegici Gordani Katana si rekla kako je za tebe važno da studentima/studenticama s margine, nekom ko nema priliku da napravi nešto, ponudiš šansu da dobije dobro obrazovanje. Koliko se u našem društvu osim kada treba generalizirati i naružiti mlade uopšte govori o kvaliteti obrazovanja koje se nudi i koliku štetu pravimo zbog toga što se ne bavimo popularizacijom nauke?

Cirkularne migracije o kojima govorite ne stoje, iz BiH i regiona, uključujući npr. i bh. građane su mit, ima ljudi koji se vrate ali jako malo, većinom odlaze da ostanu jer za povratnike nema prilika. Skoro smo pokrenuli i platformu Radio Migrant sa kolegama i koleginicama iz BiH, Njemačke i Bugarske i već radimo intervjue sa migrantima različitih profila i baš skoro smo razgovarali sa doktorskim studentima iz Crne Gore i Srbije koji nastoje po svaku cijenu ostati u Njemačkoj jer tvrde da se stvari neće promijeniti u narednih 50 godina, to je svakako strašan gubitak za zemlje porijekla kao što je i za BiH strašno da je prema procjenama izgubila preko 200 000 ljudi samo od 2015. Druga je sad stvar šta se s tim ljudima dešava u smislu poslova, integracije, eksploatacije, nemogućnosti djece, pogotovo pubertetskog uzrasta, da se izbore da idu u gimnazije a ne neke druge jer jedino s gimnazijom mogu na univerzitet dok sa ostalima mogu samo ići na tzv. Ausbildung. Postoji tu dosta stvari koje sam naučila gotovo etnografski, samim životom u gradu Offenbachu, koji je tradicionalno migrantski i u kojem žive generacije i talasi naših ljudi. Kada gledam svoje studente, dosta njih je imalo priliku da se obrazuje u inostranstvu i da tamo nađu poslove, skoro je jedna moja studentkinja rekla da sam ih ja učila da „ne budu ovce za šišanje“, ona danas radi u jednoj berlinskoj gimnaziji i proputovala je svijetom. Nažalost naši ljudi i to oni najbolji odlaze ili su već otišli i rijetki su oni koji nastavljaju s borbom.

Bez da govorim o hegemoniji engleskog jezika te naučnim časopisima, citiranosti i navigaciji unutar akademske zajednici i sl. obrazovanje je posebna, velika tema, ali nekako od obrazovanja kao nadgradnje ne zavise ljudski životi kao kad je riječ o zdravstvu, posebno u pandemiji. Da bi obrazovanje, zdravstvo i pravosuđe funkcionisali, potrebna je država kojoj je to u interesu, u našoj su na snazi samo interesi pojedinaca i klanova i zato nam se sve i urušava, biti bolestan u jednoj bh. bolnici sa lošim respiratorima i industrijskim kiseonikom je nešto najgore što se može zamisliti.

Bila si dio istraživača_ica posvećenih jednom fenomenu – radnicima_ama tuzlanske fabrike Dita.
Odbrana Dite, bila je, kako kažeš, odbrana prava na rad.
Koliko su u postjugoslovenskom društvu najviše pravo na rad gubile žene i kako gledaš na sveprisutnu popularizaciju žena angažovanih na nekim srednjim menadžerskim pozicijama u bankama, one su najprisutnije na naslovnim stranicama, onda kada na tim istim naslovnim nisu žene koje su doživjele tragediju ili rodile dijete?

O stereotipizaciji žena unutar medija sam pisala još prije petnaest godina i tu se malo šta promijenilo, na stranu džender programi, ngo i sl. koji već godinama žive od toga, ja sam u tom smislu socijalistkinja, žene u nekom novom socijalizmu treba da okupiraju upražnjena mjesta moći baš kao i naše AFŽ-ovke i partizanke, prema riječima Milke Kufrin „jednakost je postojala samo u četi“ i ženama niko ništa neće dati, sve su morale i moraju same izboriti. Bilo jednakost bilo da ih se ne maltretira. U bh. poraću i postsocijalizmu, desio se jaz privilegovanih i neprivilegovanih, mislim da tu nikakva reforma ne može pomoći, jedino revolucija, otpor i nepristajanje. Jedan žestok ženski protest i pobuna.

Samo u prvim mjesecima pandemije govorilo se o ženama na prvoj liniji odbrane, bilo da su dio medicinskog osoblja ili su radnice u trgovinama. Takođe se samo u prvim mjesecima govorilo o povećanom broju nasilja nad ženama.
Ponašamo se kao da su s prestankom izolacije prestali i ovi problemi, kao da strah, neizvjesnost, gubitak radnih mjesta nije dodatno destabilizovao ženu u Bosni i Hercegovini.
Imamo li mi uopšte predstavu sada koliko će se „nova normalnost“ kako od milja zovemo pandemiju koronavirusa odraziti na žene u svim segmentima njihovog življenja i djelovanja?

Problemi će se samo povećavati i samo će biti gore, ne samo da smo postali poprište svjetskih previranja, a tome svjedoči i naša burna istorija, već se svjesno urušava i ono malo što smo naslijedili iz socijalizma, bila je to puno ozbiljnija država i tome svjedoči njena dosta duga razgradnja. Nama niko ništa neće dati, sve što želimo moramo oteti, moramo pametno igrati, birati bitke i praviti savezništva. Ili možemo otići. Ono što bih voljela u ovim godinama jeste da radim svoj posao i da mogu obezbijediti život sebi i svojoj porodici, kako stvari stoje pomalo je suludo o tome maštati u Bosni. Ipak na neki paradoksalan način periferija je mjesto gdje će se odviti budućnost, prema Jamesu Ballardu, i sve ono što se dešavalo na Balkanu bilo je avangarda za EU i SAD uključujući i porast desnice i fašizma. Ali i kad ne možeš, ti probaj, kad padneš, podigni se, bilo bi dobro da imamo podizače i podupirače kad nam se to desi. Istorija svih dosadašnjih društava je historija klasne borbe kako nas uči Marks. Ja sam zagledana u budućnost u onom što mislim i radim ali politika sjećanja je ključna jer ako neprijatelj pobijedi, ni mrtvi neće biti sigurni kako nas uči Walter Benjamin.

Zbog pandemije nisu se održala ni posljednja dva BLASFEM. Koliko je važno da ne izgubimo te sigurne prostore okupljanja i vanprojektnog feministričkog djelovanja?
Između ostalih, gošće BLASFEM-a svojevremeno su bile i hrabre žene Kruščice.
Mislim da je ta priča generalno jedna od najvažnijih koja se dogodila ovoj zemlji.
Koliko je borba za spas prirodnih resursa upravo feministrička borba i koliko se kroz nju žene mogu izboriti i za neke druge ciljeve, poput žena Kruščice koje su promijenile strukturu vlasti u svojoj mjesnoj zajednici?

Sjajne žene su posjećivale BLASFEM; svakako radnice Trenteksa, Dite, žene Kruščice. BLASFEM se priprema za 2022. godinu, prosto smo previše dugo bez tog mjesta susreta svih tih divnih žena koje su donosile svoje borbe, energije, tijela i gdje smo imale osjećaj zajednice. Moram još nešto reći, pandemija je stvorila jednu vrstu izolacije, i života puke reprodukcije, koja se prenijela nažalost i na feminističke krugove. Ne mogu a da ne primijetim da smo se sve nekako učahurile, da smo se prestale zvati, viđati, okupljati. Tokom perioda u Njemačkoj gdje smo bili prilično izolovani i zbog strogih mjera ali i tzv. zabrane izlaska poslije devet sati, nakon onog početnog momenta pandemija koju dijeli čitav svijet od Banjaluke do Los Angelesa na kraju sam se čula s porodicom i neko dvoje-troje ljudi, beskrajni online sastanci, predavanja, nikakav društveni život, osim tog klastera nas par u Offenbachu. Ne znam da je bilo mnogo drugačije i kod nas, za mnoge je izvuklo stvar to što su išli u prirodu, obrađivali zemlju ili se posvetili kućnim ljubimcima, skoro mi je prijateljica iz Zagreba rekla da ju je doslovno spasio njen pas. Bez društvenosti, okupljanja pa i dokolice, festivalske ili kakve druge nismo u stanju misliti ovo što nam se dešava. Pandemijski period su obilježile ne samo bolest i siromaštvo, već i razlazi, razvodi, gubici posla tako da je BLASFEM za mene šansa da se o svemu tome progovori, da vidimo gdje smo i „u koja smo doba“.

Kada spominjem vanprojektno djelovanje moram i ono projektno kakvo je najčešće u Bosni i Hercegovini.
Primijetiš li koliko nedostaje reakcija iz BiH kada se nešto važno dešava u regiji, bilo da je riječ o feminizmu, antifašizmu ili ljudskim pravima u najširem smislu, mislim na reakcije organizacija, ne na pojedince_ke koji naravno postoje. Ponekad imam utisak da život van njihovih projektnih kvadratića i ne postoji.

Bosna i Hercergovina je čudna zemlja, beskrajno lijepa i tragična, boli gledati njeno svakodnevno urušavanje, poziciju i gotovo jednaku opoziciju koje jedino imaju zajedničku želju za vlašću. Kako te želje nema na ljevici, a pod ljevicom ne mislim na nominalno lijeve stranke, e pa nema je jer nema ni ljudi, nema ozbiljnog ni novinarstva, ni prosvjete, došli su i stvorili smo šarlatane koji nigdje nisu prispjeli i jedino ovdje mogu biti to što jesu. Bosna me boli, svaki dan, živa je rana a opet sam neko ko ima privilegiju da radi s mladima, da mijenja društvo. Ipak ne možeš sve sam, možda me najviše boli gubitak svih onih koji su otišli ili umrli, puno je mojih prijateljima u teškoj situaciji ili na antidepresivima. Periferna smo tijela, napaćena i svaki dan treba dobro da se napneš da preguraš. Ne vjerujem da će me neko liječiti ako me boli niti vjerujem da ću dobiti pravdu ako mi neko učini nepravdu, pitanje je kako smo uopšte ovdje gdje jesmo i šta historijski ili geopolitički treba da se dogodi da se zaustavi slobodni pad ovog društva.

Ovaj intervju nastaje u okviru serije tekstova posvećenih promjenama koje su započete zahvaljujući hrabrosti i odgovornosti beogradske glumice Milene Radulović. Početkom godine kada je Milena prijavila svog učitelja glume Miroslava Aleksića za silovanje ja sam vjerovala kako će godinu kasnije regija biti bitno drugačija.
Danas se Aleksić brani sa slobode, njegova supruga ga grčevito brani i istovremeno prima novu klasu studenata_ica glume na FDU, a u Bosni i Hercegovini nakon prvih mjesec-dva Facebook reakcija, kao da se nikada ništa nije ni dogodilo. Ja i dalje vjerujem da se promjene koje je Milena Radulović pokrenula ne mogu zaustaviti, samo da je proces spor. Kakva su tvoja očekivanja i kako komentarišeš postojeću situaciju, posebno u BiH gdje se pravimo kao da je sve u redu?

Milena Radulović i Danijela Štajnfeld su heroine našeg doba, procese koje su one pokrenule treba da iznesu mediji i pravosuđe, baš i one kao i Davor Dragičević i aktivisti i aktivistkinje grupe Pravda za Davida traže pravdu koja je ne samo njihova već i društvena pravda. Mi smo jaka i odgovorna društva samo u onoj mjeri u kojoj možemo da se izborimo sa društvenom nepravdom.

Neki dan sam se neovisno o ovom razgovoru sjetila tvog odličnog dokumentarca „Posao snova“ i razmišljala kako sam bila naivna misleći da su devedesete i početak dvijehiljaditih najgore što nam se moglo dogoditi, a sve zbog onog nesretnog ženskog benda koji simulira da svira na televiziji Vikom.
Danas mi zbog sadržaja na instagramu djeluje kao da ljudi simuliraju kompletan život.
Šta ti prvo uočiš kada praviš poređenje između današnjeg života ispunjenog terorom mladosti, imperativom sreće, nužnosti zdravog života i onog raspada od prije 30 ili 25 godina?

Pa danas je slika komplikovanija jer te podjele od prije petnaestak godina više ne stoje. Medijska scena se poprilično izdiferencirala, tako da unutar dijapazona Brena-Ceca-Karleuša postoji čitav spektar Aleksandri Prijović i Tanja Savić a da ne govorim o Senidah i sl. Ono što je karakteristično za BiH u poređenju sa Srbijom i Hrvatskom koja ima svoje javne intelektualke poput Marije Ratković ili Biljane Srbljanović, odnosno Nore Verde ili Rumena Bužarovska iz Makedonije, BiH ima izuzetno obrazovane žene koje vidim i čitam na Fejsbuku ali ih ne vidim u medijima glavnog toka. Vikom je danas svojevrstan vintage ali ja se ne zgražavam nad popularnom kulturom već je gledam u svjetlu jasnih političkih ekonomija, identitarnih matrica i publike.

Majčinstvo i feminizam je tema koja bi iziskivala poseban razgovor ali na kraju samo da je se dotaknem u kontekstu društvenih mreža, da li registruješ trend euforičnog majčinstva na instagramu i život s filterima koji zanemaruje cijeli vagon važnih tema koje majčinstvo podrazumijeva posebno u našem društvenom kontekstu?

Majčinstvo je prokleto teška stvar, naročito ako želiš i posvećena si društvenoj borbi za bolje sutra tvoje djece. Osim toga majčinstvo je kroz instagrame i tu euforičnost poprilično fetišizirano. Ja sam dugo mislila da ne mogu imati djecu i da nikad neću biti majka, sjećam se da sam tad mislila i o svom tijelu kao neadekvatnom, način na koji se danas govori o tzv. ženama koje ne žele ili ne mogu imati djecu je ili katastrofalan ili ih potpuno marginalizuje a da ne govorim o majkama i roditeljima djece sa posebnim potrebama ili napuštenoj, domskoj djeci. Dakle majčinstvo i djeca dolaze u različitim narativima/diskursima, picture perfect roditeljstvo zadaje obrasce kao i model super žene koja može sve. To je pogubno. Možda je i najopasnija stvar stavljati majčinstvo samo u sferu privatnog, intimnog, na taj način se žene nikako ne mogu osnažiti već samo ušutkati. Potrebni su nam regionalni feministički glasovi koji snažno progovaraju o ovim opresijama.

Prema navodima pojedinih elektronskih medija, Tužilaštvo Kantona Sarajevo je u optužnici protiv taksiste koji se sumnjiči da je silovao ženu koja je koristila uslugu taksija, prekvalifikovao krivično djelo silovanja u „spolni odnos sa nemoćnom osobom“.
Tim povodom Sarajevski otvoreni centar i Fondacija CURE uputili/e su inicijativu da se silovanje definiše kao spolni odnos bez dobrovoljnog pristanka žrtve.

Piše: Kristina Ljevak

„Ne ulazeći u razloge navodne odluke Tužilaštva da prekvalificira jedno krivično djelo u drugo, želimo ukazati na trenutna neadekvatna zakonska rješenja. Neophodno je terminološki razlikovati krivično djelo silovanja i druga krivična djela seksualnog nasilja, kao i sva ostala neželjena ponašanja seksualne prirode u Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine. Ovakva zakonska rješenja, prema kojima se krivično djelo ne smatra silovanjem ukoliko počinitelj nije upotrijebio silu ili žrtva nije bila u mogućnosti da pruži otpor, i njihovo provođenje utiču na stepen prijavljivanja slučajeva seksualnog nasilja i silovanja, te povjerenje žena u institucije“, naveli su u saopštenju ove dvije organizacije.
Da li “spolni odnos sa nemoćnom osobom” sugeriše probleme ne samo terminološke i pravne prirode gdje bi zbog prekvalifikacije trebala biti blaža kazna nego i problem ukupnog izostanka sluha pravosuđa kada je riječ o tretmanu žena žrtava seksualnog nasilja pitala sam naše sagovornike/ce.
„Izuzetno teško je komentarisati odluku tužilaštva bez uvida u cjelokupan predmet a samo a osnovu informacija koje su dostupne putem medija. Tužilaštvo u svakom predmetu ima izuzetno zahtjevan zadatak. Tužioci moraju da utvrde činjenice i da osiguraju dokaze koji će potvrditi postojanje tih činjenica. I konačno da na osnovu toga optuže osobe za određeno krivično djelo na način definisan krivičnim zakonom. Jedan od tih elemenata na način kako je uređen Krivičnim zakonom FBiH je i “upotreba sile ili prijetnje da će izravno napasti na njezin život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe” odnosno pitanje “prisile”.
U tom kontekstu mi možemo govoriti o terminološkoj razlici između načina na koji je ovo djelo uređeno u odnosu na standard koji uređuje Konvencije Vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici (Istanbulska konvencija). Naime, Konvencijski standard je da silovanje kao i druga dijela seksualnog nasilja predstavlja nezakonite radnje koje su nastale bez pristanka osobe a ne zbog prisile. Komitet Vijeća Evrope koji prati primjenu ove Konvencije (GREVIO komitet) dolazi u Bosnu i Hercegovinu u oktobru ove godine i vrlo je izgledno da će zaključiti da trenutna definicija krivično djela silovanja nije u skladu sa Konvencijom. Isto tako, Evropski sud za ljudska prava je u ranijim predmetima (npr. M.C. protiv Bugarske od 4.01.2003. godine) da “rigidni pristup procesuiranju djela seksualne prirode, kao što je zahtijevanje dokaza o fizičkom otporu u svim okolnostima, nosi rizik da određene vrste silovanja ostanu nekažnjene te tako ugrožava učinkovitu zaštitu spolne autonomije pojedinca.” To znači da je pitanje “prisile” jedno od pitanja koje dovodi u primjernu Evropske Konvencije o ljudskim pravima.

Dakle bez obzira na ovaj konkretan slučaj mi ćemo morati prilagoditi svoje krivično zakonodavstvo prema ovom standardu. Nažalost, to do danas nije učinjeno iako su se dva entiteska zakona od stupanja na snagu Konvencije mijenjali više puta.
Bez obzira na takvo stanje u konkretnom predmetu postoje dva rješenja koja mogu osigurati primjenu i Istanbulske i Evropske konvencije o ljudskim pravima. Jedna je direktna primjena standarda koji su utvrđeni ovim dokumentima od strane suda odnosno “odsustvo rigidnog pristupa pojmu prisile” da bi se osiguralo da je odluka usklađena sa ovim dokumentima ali i Ustavom BiH. Iako možda ovo zvuči apstraktno ili nemoguće ne treba zaboraviti da je Sud BIH taj pristup koristio u presudama za silovanja tokom rata i prije nego što je Krivični zakon BiH izmjenjen.
Drugi je pravna mogućnost koja već postoji u Krivičnom zakonu FBiH a to je da je krivično djelo ” Spolni odnošaj s nemoćnom osobom” izjednačeno sa krivičnim djelom “silovanja” kada je počinilac učini prema osobi spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju u stanju nemoći čije je stanje nesposobnosti za otpor sam izazvao ili je u tome učestvovao. Da li je ova druga mogućnost primjenjiva u konkrentnom slučaju teško je ocijeniti jer nemamo uvid u dokaze. Ako jeste, onda počiniocu prijeti ista kazna zatvora kao da je osumnjičen za krivično djelo silovanja koje i sadržinski predstavlja djelo seksualnog nasilja.
I konačno, bez obzira na pravnu kvalifikaciju i tužilaštvo i sud imaju obavezu efikasnog sankcionisanja počinilaca ovih djela. Stava sam da na način na koji su definirana ova djela u Krivičnom zakonu FBiH da sud može a i ima i obavezu da izrekne adekvatnu sankciju u ovom ali i u drugim predmetima.
Smatram da moramo imati povjerenja u rad tužilaštva ali da istovremeno trebamo da insistiramo na dosljednoj primjeni kako zakona, Ustava BIH u kojem je sadržana Evropska konvencija tako i Istanbulske konvencije. I konačno izuzetno je bitno da u tom procesu ne stvaramo mit o nekažnjivosti jer to ne zaslužuju žrtve ovih djela. Posebno jer je jasno da pravosuđu postojećim pravnim okvirom nisu vezane ruke“, objašnjava Adnan Kadribašić, stručnjak za ljudska prava i ravnopravnost spolova.
„Kao što smo navele u našem saopštenju, mi ne ulazimo u razloge zbog kojih je tužilaštvo izvršilo prekvalifikaciju iz jednog krivičnog djela u drugo, niti stavljamo bilo šta na teret tužilaštva. Razlog donošenja takve odluke može biti i taj da su smatrali da je lakše dokazati krivično djelo spolnog odnosa sa nemoćnom osobom nego silovanje, pa su se zato odlučili izvršiti prekvalifikaciju kako bi postigli kakvu-takvu pravdu. Ako to jeste slučaj, onda je poražavajuće što se tužilaštvo mora služiti ovim metodama zbog načina na koji su uređena ova krivična djela u KZ FBiH, ali i zbog toga što su vjerovatno svjesni kako se ophodi prema žrtvi silovanja na sudu. U našem društvu se obično traži ‘idealna žrtva’ – osoba koja ne pije, ne puši, ne nosi suknjice, ne hoda sama navečer, ima jednog partnera i čuva svoju nevinost za brak. Ako nisu ispunjeni svi ovi uslovi kumulativno, onda možemo dovesti u pitanje kredibilitet žrtve i postaviti pitanje ‘A možda je tražila? Dok za tuženu stranu vrijedi pretpostavka nevinosti, za tužiteljicu je to pretpostavka vinosti – kriva je dok se ne dokaže suprotno. To potvrđuju i pitanja koja se postavljaju žrtvi na sudu: ‘Zašto se niste branili? Pogledajte koliki su Vam nokti, što ga niste ogrebali?’. Ako su ovako tretirane na sudu i od strane ljudi koji bi trebali biti objektivni i profesionalni, ne možemo očekivati da se okolina ponaša drugačije“, navodi Amina Dizdar, programska koordinatorica u Sarajevskom otvorenom centru.
„Najkraći odgovor na ovo pitanje je da, nažalost. U Bosni i Hercegovini ne postoji zvanična politika NULTE tolerancije na sve oblike nasilja nad djevojčicama i ženama, i vi svako malo imate slučajeve poput slučaja o kojem danas govorimo. Nažalost, ni sudstvo ni tužilaštvo, i pored dobre volje izražene na mnogim sastancima i konferencijama koje se tiču nasilja nad ženama, u praksi ne provodi dovoljan broj preventivnih mjera sankcionisanja koje bi poslale poruku da je bilo koji oblik nasilja nad ženama u našem društvu neprihvatljiv. Ovaj slučaj prekvalifikacije djela u ‘spolni odnos sa nemoćnom osobom’ je upravo takav. Često imamo osjećaj da se sprovodi politika zadovoljavanja ‘norme’ a ne ‘suštine’, pa čak i da je statistika o slučajevima nasilja nepotpuna – jer praksama prekvalifikacije djela vi šaljete poruku ženama koje su preživjele nasilje da ne prijavljuju slučajeve nasilje – a sve što nije prijavljeno i zabilježeno – nije se ni desilo.
Pored toga, stalno slušamo na medijima izjave predstavnica organizacija civilnog sektora koje očajnički pozivaju državu da uradi više, kako bi se osigurao mehanizam zaštite i podrške svim ženama i djevojčicama koje su preživjele neki oblik nasilja. Stalni problemi oko finansiranja sigurnih kuća, nedostatak politika upošljavanja žene koje su preživjele nasilje, ekonomska zavisnost i slično, su prepreke sa kojima se suočava svaka žena koja želi da izađe iz kruga nasilja. Kako i na koji način možemo podržati ženu da prijavi nasilje ako službe podrške nisu dostupne?
Nedostatak besplatne i stručne pravne pomoći, nedostatak servisa za djecu, programi resocijalizacije – i tako možemo u nedogled. A da ne spominjemo probleme sa kojima se žene suočavaju u novoj realnosti izazvanoj pandemijom COVID19“, smatra Selma Hadžihalilovi, projektna koorinatorica u Fondaciji CURE.
Da li pravosudni sistem kod nas čini bilo šta da ohrabruje žrtvu, posebno sada kada se u cijeloj regiji pokrenuo jedan nesvakidašnji talas, gdje se žene, zahvaljujući jedna drugoj, odlučuju i prijaviti počinioca i izaći u javnost tim povodom bilo je takođe jedno od postavljenih pitanja povodom događaja koji su prethodili inicijativi CURA i SOC-a.
„Bosna i Hercegovina ima obavezu da osigura preduslove da žrtve imaju puni pristup pravdi u smislu prevencije, gonjenja počinilaca i adekvatnog kažnjavanja. U tom pogledu mi radimo mnogo kada je u pitanju nasilje u porodici kao jedno od djela iz Istanbulske konvencije ali po mojoj procjeni manje kada su druga djela u pitanju uključujući silovanje i druga djela seksualne prirode. To se posebno odnosi na postojanje sveobuhvatne politike (pristupa) što jeste također standard Istanbulske konvencije. I pored toga u zadnje vrijeme se sve veća pažnja posvećuje podršci radu pravosuđa da adekvatno primjeni standarde Istanbulske konvencije kroz obuke i razvoj priručnika.
Ne znam do koje mjere ove informacije dopiru do žrtava posebno u klimi u kojoj postoji izraženo nepovjerenje u rad pravosuđa. Ali ono što bi bilo bitno je da komuniciramo javnosti je da resursi jesu dostupni kao i da se kapaciteti pravosuđa unapređuju. Kažem ovako neodređeno jer još uvijek to ne komuniciramo a postavlja se pitanje da li bi to trebalo raditi pravosuđe ili tijela izvršne vlasti. Sa druge strane, jasno je da u našem društvu imamo mitove o seksualnom nasilju a posebno o silovanju pa i u pravosuđu što je pitanje kojem se moramo posvetiti. Opet, mitovi o seksualnom nasilju su dio rodnih predrasuda i na njih teško možemo uticati zakonima već samo širim društvenim angažmanom.

Šta smatram izuzetno bitnim je da moramo da otvoreno razgovaramo o djelima silovanja i seksualne prirode. Pokret #NisamTražila je uspostavio platformu za javna svjedočenja o iskustvima sa seksualnim nasiljem žena (ali i muškaraca) što je konačno kreiralo okruženje u kojima će razotkriti pojave koje su svuda oko nas. Hrabrost tih osoba bi trebala biti jak argument da počnemo da bavimo ovim pojavama na način predviđen Istanbulskom konvencijom jer objektivno to do sada nismo radili“, navodi Kadribašić.

„Ne mislim da sistem ohrabruje žrtve na bilo koji način. Tome u prilog ide podatak da imamo 64,6% oslobađajućih i osuđujućih presuda sa izrečenom minimalnom zatvorskom kaznom ili kaznom zatvora ispod zakonski predviđenog minimuma. Najviša izrečena kazna je sedam godina zatvora (zakonski maksimum je 10 godina), izuzev u slučaju oca koji je silovao svoje kćeri, kojem je izrečena kazna zatvora od 15 godina, što je zapravo iznimno mala kazna s obzirom da se radi o tri žrtve sa kojima je bio u porodičnom odnosu, što je dodatno otežavajuća okolnost. Došlo je do neznatnih pomaka kao što je izrada Protokola o postupanju u slučaju seksualnog uznemiravanja i nasilja u organima uprave, javnim preduzećima, javnim ustanovama i pravnim licima, čiji je osnivač Kanton Sarajevo. Ovaj protokol je trebao biti izrađen i usvojen najkasnije do kraja 2020. godine (u skladu sa gender akcionim planom KS), međutim bilo je potrebno da masa žena podijeli svoje traume i ukaže na ozbiljnost i raspostranjenost ovog problema kako bi došlo do realizacije ove aktivnosti“, objašnjava Dizdar.
„Prije par mjeseci, sve nas je uznemirila priča o seksualnom uznemiravanju. Brojne javne ličnosti, uključujući i one koji donose odluke su javno osudile ovakvo ponašanje. Ali da li je to dovoljno? Od javne osude preživjele nemaju nikakve konkretne podrške. Potrebna je kontinuirana akcija, od usvajanja politika NULTE tolerancije na sve oblike nasilja nad ženama i djecom do konkretnih operativnih planova i mehanizama podrške, i kontinuiranih programa podizanja svijesti i edukacije javnosti o rodno zasnovanom nasilju.
Ne možemo se pitanjima nasilja baviti samo za vrijeme 16. dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja (25. novembar – Međunarodni dan borbe protiv rodno zasnovanog nasilja do 10. decembar – Međunarodni dan ljudskih prava), već svakodnevno. kontinuirano i planski. To podrazumijeva uključivanje svih segmenata društva, od pravosudnog sistema do politički stranaka, koje moraju donijeti konsensuz da politikama NULTE Tolerancije na sve oblike nasilja nad ženama i djevojčicama u BiH“, smatra Selma Hadžihalilović.
Kako se u bh. sudskoj praksi tretira silovanje (punoljetne osobe) koje je naknadno prijavljeno? Konkretno šta bi se desilo da bh. tužilaštvu bude prijavljeno silovanje devet godina kasnije kao u slučaju beogradske glumice Danijele Štajnfeld i koliko je važno da slučajevi seksualnog zlostavljanja ne zastarijevaju s obzirom na iskustva koja pokazuju da se žrtve često tek godinama kasnije odluče prijaviti (one koje uopšte odluče), pitanje je koje je na kraju postavljeno Adnanu Kadribašiću.
„Svakom krivičinom djelu koje nije zastarilo se pristupa na isti način i vjerujem da će svaku žrtvu tužilaštvo saslušati na jednak način bez obzira na protek vremena. Ipak, protekom vremena pristup dokazima postaje otežan (ili nemoguć) a bez dokaza nije moguće osuditi osobe za bilo koje krivično djelo.

Rokovi zastare za krivična djela nisu kratki. Za krivčno djelo silovanja oni iznose najmanje 15 godina a za kvalifikovane oblike 20. Mi možemo razmišljati zagovarati da se ti rokovi produže ili u potpunosti brišu ali bitnije je da osiguramo ambijent u kojem bi se žrtve ohrabrile da prijave bilo koju vrstu seksualnog nasilja odgovarajućem tijelu, odmah kada se ono desi.
Pitanja su usmjerena isključivo na krivično pravo ali obavezu prevencije i sankcionisanja ponašanja seksualne prirode imaju i poslodavci, obrazovne institucije i sl. koja moraju odmah da reaguju na svaki incident prije nego takvo ponašanje dobije obilježja krivičnog djela. Zato je izuzetno bitno da preuzmemo vizionarski pristup iz Istanbulske konvencije i da svoj odgovor baziramo na prevenciji, gonjenju i adekvatnom kažnjavanju počinilaca krivičnih djela seksualne prirode i da to bude dio naših politika“, objašnjava na kraju naš sagovornik.
Posljednja iskustva iz regije, ali i BiH, o doživljenom seksualnom nasilju nam jasno govore da građani i građanke nemaju povjerenja u institucije, da se boje osude društva, te da bi, ukoliko prijave seksualno nasilje bile izložene retraumatizaciji i viktimizaciji. Pravosudni sistem treba biti takav da ohrabruje žrtve da prijave sve oblike seksualnog nasilja, naročito silovanja, a ne da djeluje demotivirajuće tako da žrtve dovode u pitanje svoje ponašanje i strahuju od osude, kako društva, tako i države, navode iz Fondacije CURE i Sarajevskog otvorenog centra.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

Slobode osvojene nakon Drugog svjetskog rata u međuvremenu smo pogubili/e pa danas višestruko plaćamo cijenu toga. Na sreću stasala je nova generacija koja se ne miri lako sa retradicionalizacijom i repatrijarhalizacijom društva na koju se pristalo tokom i nakon devedesetih kada je kultura nasilja bila najčešći oblik kulture koju smo živjeli/e i podnosili/e. Na Sitnom vezu nastavljamo razgovarati o seksualnom nasilju, njegovom tretmanu u pravosuđu, medijima i javnosti, podsjećajući još jednom na promjene koje se događaju zahvaljujući hrabrim ženama.

Piše: Kristina Ljevak

„Ja i moje prijateljice i saborkinje koje smo se okupile i pokrenule Nezavisnu žensku grupu, duboko verujemo da je svaka vrsta podrške dobro došla ili tačnije, svaki vid podrške je neophodan“, kaže Aida Ćorović, novinarka i aktivistkinja, članica Nezavisne ženske grupe, na početku razgovora o situaciji u Srbiji kad je riječ o seksualnom nasilju i uznemiravanju nakon optužbi za podvođenje maloljetnica za koje se tereti (još uvijek ne pravno) gradonačelnika Jagodine.
„Ljudi se osećaju odsečeno, usamljeno u svojim problemima i brigama, dovoljno je samo što brinu o elementarnoj egzistenciji, a još kada se dešava nešto ovako brutalno, kao što je slučaj sa Jagodinom, onda je čak i reč podrške dovoljna da pokrene procese izlečenja. Na žalost, većina ljudi na ovim prostorima je navikla da ćuti i trpi, ljudi teško priznaju svoju sramotu i patnju, a vekovni obrasci žrtve su itekako prisutni u našoj svakodnevici. Većina građana Srbije, a mislim da je s time suočen čitav region, nije sposobna da iazđe iz matrice žrtve i da se jasno, glasno i javno suprotstavi onima koji im nanose zlo. Zato je nama važno da budemo tamo gde se dešavaju ovako eksplicite, višegodišnje torture i zlostavljanja, tu smo da pozivamo na buđenje svesti i savesti i da damo predloge kako se može pomoći žrtvama. Takođe, mi hoćemo da iskoristimo svaku priliku da pozivamo državu i njene institucije da rade svoj posao. Na žalost, do sada nismo videli da država štiti svoje građanke i građane, naprotiv, država stoji kao neka vrsta prećutnog zaštitinika za kriminalce i one koji na dnevnom nivou krše ljudska prava u Srbiji. U tom smislu, ja nemam poverenje da će tužilaštvo, makar dok ova garnitura političara vodi Srbiju, bilo šta uraditi po pitanju odgovornosti i krivice Dragana Markovića Palme za počinjena dela. Takođe, Palma je bio politički partner svim dosadašnjim vlastima u Srbiji i dopušteno mu je da, bukvalno, privatizuje Jagodinu i niko od 2000. nije video problem u tome. Mislim da je Dragan Marković Palma samo vrh ledenog brega, kako se kaže i da je on samo paradigma svega lošeg i nakaradnog što se dešava ovde. Zloupotreba vlasti i privatizacija političke moći dovodi do potpunog gubitka kontrole onih koji tu moć zloupotrebljavaju, a posledice su, uglavnom, poražavajuće. U okruženju u kome nema nikakvih mehanizama za kontrolu moći lokalnih i nacionalnih političkih lidera, svaka zloupotreba je moguća i svako zlodelo očekivano.“

Promjene koje su pokrenute najprije zahvaljujući Mileni Radulović a što je u mnogome uticalo na osnaživanje drugih žrtava seksualnog nasilja i zlostavljanja, pratilo je nerijetko i svojevrsno javno zlostavljanje zahvaljujući tabloidnim medijima i poražavajuće zlonamjernim komentarima na društvenim mrežama što istovremeno može itekako uplašiti žrtve nasilja koje nisu progovorile i zbog takvog pisanja i komentarisanja možda nikada i neće.

„Verujem da komentari na društvenim mrežama i pisanja medija koji se ne drže standarda profesionalnog novinarstva (i toliko često krše kodeks novinara, da je pod znakom pitanja da li se o njima uopšte može govoriti kao o medijima i kao o novinarima) mogu u velikoj meri da uplaše i obeshrabre žrtve seksualnog nasilja da progovore o onome što im se dogodilo.
Mislim da bi negativni uticaj neprofesionalnih medija i zlonamernih komentara na društvenim mrežama bio umanjen kada bi se našao način da što više žena, među njima i žrtava seksualnog nasilja, sazna da postoje organizacije u kojima rade stručnjaci koji se bave pitanjem nasilja nad ženama i koji mogu da pruže adekvatnu pomoć i podršku svakom ko se sa takvom vrstom problema suočava. Čini mi se da je uloga medija tu veoma važna i da bi slučaj Miroslava Aleksića i ostalih trebalo da bude povod da se kontinutirano izveštava o aktivnostima organizacija, koje se godinama, ili decenijama bave pitanjem ženskih prava, pružanjem podrške ženama koje su doživele seksualno nasije, načinom kako da se unaprede ženska ljudska prava… Kada bi veći broj žena znao, a onda i poverovao da ogromnu pomoć i podršku mogu da im pruže stručnjaci koji su posvećeni upravo problemima seksualnog nasilja, da oni rade u organizacijama do kojih nije teško doći, kojima one u svakom trenu mogu da se obrate, posledice toga što nazivate medijskom torturom i atmosferom linča bile bi barem malo umanjene“, kaže Una Sabljaković, novinarka koja je u svom radu itekako posvećena profesionalnom izvještavanju o ženama žrtvama seksualnog nasilja.

Pored medija i javnog linča, pravni sistem u balkanskim zemljama jako utiče na odluku o (ne)prijavljivanju seksualnog nasilja. Raskorak između zakona i njegove primjene itekako je prisutan.
„Naš zakon, a pretpostavljam da je to slučaj i u ostalim zemljama regije, štiti privatnost žrtava u svim fazama krivičnog postupka, posebno žrtve seksualnog nasilja. Ono sto smo vidjeli u nekoliko slučajeva je eklatantni primjer neprimjena zakona što je rezultiralo višestrukom viktimizacijom žrtvi. Tužilaštvo kao organ gonjenja ima obavezu da informiše javnost o svojim postupcima s dužnom pažnjom u slučajevima koji su od javnog interesa, ali pri tom mora da štiti privatnost žrtvi i pretpostavku nevinosti optuženih. Tužilaštvo i sve institucije uključene u krivični postupak (policija, sud) imaju mogućnost da primijene posebne mjere zaštite, poseban ulaz, ličnu zaštitu i pratnju žrtvi i saslušanje uz snimanje iskaza kako ne bi morala da ponavlja iskaz u svakoj fazi postupka. Ako se institucije ne pridržavaju zakona, mora da postoji odgovornost za propuste koji su isključivali pristup žrtvi s pažnjom. Pravni standardi su generalno tu, ali problem je implementacija i pristup institucija koji je usmjeren ka transformaciji društva u duhu zakona. U ovakvim slučajevima mediji imaju važnu ulogu u kreiranje narativa i uramljivanju priče u javnom diskursu. Fokus na individualnu žrtvu bez osvrta na generalni problem i prevenciju nasilja takođe je pogrešan. Viktimizacija žrtava umanjuje mogućnost otkrivanju novih slučajeva“, objašnjava Nataša Boškova, advokatica i pravna savjetnica u makedonskoj Koaliciji za seksualna i zdravstvena prava marginaliziranih zajednica Коалицијата Маргини.

SA POČETKOM NACIONALISTIČKIH PREVIRANAJ ULOGA ŽENE JE RETRADICIONALIZOVANA

Aida Ćorović, izvor torture koju podnose žrtve vidi u svim našim retrogradnostima, u činjenici da su naša društva u svim segmentima oštećena i istorijski pregažena te ne odgovaraju vremenu u kojem živimo.

„Mislim da mi nismo odmakli daleko od feudalnog doba, naša svest je u mnogo čemu feudalna i ne pripada zahtevima sadašnjeg trenutka. Odnos prema ženama to svakodnevno svedoči. One slobode koje smo osvojile nakon Drugog svetskog rata i čitav jedan društveni pokret koji je radio u korist žena, sada je skoro na deklarativnom nivou. Možemo mi donositi odlične zakone, ali ako je opšteprihvaćena atmosfera u društvu takva, da ženu vraća u kuhinju i da je vidi samo kao majku, onda su izazovi ogromni. Sa početkom nacionalističkih previranja, uloga žene je retradicionalizovana, političke elite potpomognute verskim zajednicama su pogubno uticale da se uloga žena u društvu svede na ulogu majki i čuvarki ognjišta. Naravno, mnogo njih se neće složiti sa ovom konstatacijom, a ključni argument u debati o rodnoj jednakosti je da je danas vidljivo veliki broj žena na važnim političkim i javnim funkcijama. No, to je privid i te žene su upravo tu da opstruiraju istinska nastojanja da naše društvo postane društvo jednakih šansi za oba pola. Naime, te žene se zalažu za potrošene, retrogradne patrijarhalne modele i tu nema ništa dobro za ostale žene u zemlji. To je princip koji je vođen ličnom korišću i bogaćenjem, nema tu mesta za dobrobit žena u Srbiji. A, ako nema mesta dobrobiti za žene, onda je takvo društvo osuđeno na nazadovanje i dalje rastakanje i propadanje. U tom smislu, jasno je da one žene koje su pretrpele neku vrstu nasilja, nemaju društvenu i institucionalnu podršku. Na izvestan način, mi svedočimo jednom prevaziđenom i toksičnom modelu društvene svesti, gde je žena dužna da ćuti i trpi nasilje, ona je nečije vlasništvo i kao takva, ne sme ni da se buni. Poražavajuće je da je ovaj pervertirani model ponašanja postao paradigma današnje Srbije. Ja, takođe, ovde vidim nastavak rata koji je počeo devedesetih, samo nešto perfidnijim sredstvima i načinima. Nasilje koje je tada pokuljala iz većine stanovnika Srbije se tako ‘kanalisalo’ kroz nasilje i rat u okruženju, a kada su svi ti nasilnici zatvorili u jedan suženi prostor, kao što je to Srbija, bilo je potrebno stvoriti nove ciljeve za to nasilje koje ne prestaje 30 godina. Taj cilj su postale žene i svi koji su slabiji. Ono što me ohrabruje i što me drži u uverenju da se stvari, i pored svega, menjaju, jeste sve veći broj mladih, hrabrih žena koje su spremne da govori o ovim traumatičnim iskustvima i koje se ne boje da ‘izađu na crtu’ nasilnicima. Da bi ova pojava postala rasprostranjena, moramo daviti podršku tim ženama i zato verujem da ovo što radimo jeste od ogromne važnosti za promenu vrednosnog sistema u Srbiji“, govori Aida Ćorović.

Una Sabljaković naglašava ulogu obrazovnog sistema i medija prilikom osnaživanja bilo koje žrtve da prijavi slučaj seksualnog nasilja.
„Čini mi se da je važno da obrazovni sistem i izveštavanje medija, budu takvi da učine da svako stekne dovoljno samopouzdanja da može da prepozna manipulatora i nađe načina da se od njega zaštiti, bez obzira na to koliko je on harizmatičan, uspešan u svom poslu ili uticajan u društvu.
To nije lak zadatak, ali ohrabrenje može da bude činjenica da su stručnjaci – psiholozi, psihijatri o tome pisali i pišu tekstove, knjige, postoje čitave studije o tome – pitanje je samo kako da takva znanja dopru do što većeg broja ljudi i predstave im se na adekvatan način.
Borba protiv stigmatizacije bilo koga, pa i žrtava seksualnog nasilja zbog njegovog i njenog izgleda je nešto što nema kraja, i tu opet obrazovni sistem i mediji imaju veoma važnu ulogu. Mediji treba da podstiču kritičnost kod čitalaca, a ne da podilaze njihovoj površnosti – to je Alber Kami napisao još 1944. Novinari i svi koji javno govore, trebalo bi da to imaju na umu i pomognu u borbi protiv svih vrsta stereotipa i predrasuda“, kaže na kraju Una Sabljaković.
Važno je stalno napominjati da ne postoji zanimanje, stepen obrazovanja niti nešto treće što bi ukazivalo da određeni muškarac ne može biti nasilnik o čemu između ostalog govori Aida Ćorović.

POSLJEDICE MILENIJUMSKE DOMINACIJE MUŠKARACA

„Mislim da je zabluda i klopka da postoji foto robot nasilnika i nasilništva. I mislim da ako je neko u suštini predator, stepen obrazovanja, društveni status ili izgled, to neće promeniti. Naprotiv! Svedočimo da su često upravo obrazovani i uspešni muškarci oni koji na najperfidniji i najbrutalniji način napadaju svoje žrtve, vidimo da koriste svoj društveni status i ugled koji im obezbeđuje poziv kojim se bave ili položaj koji imaju u društvu. Svedočimo da su brojni, ugledni profesori na univerzitetu, pedagozi i oni koji druge treba da uče nekim znanjima i principima, zapravo, najveći zlostavljači, a njihove funkcije su im paravan iza koga kriju najkrvoločnije instinkte i namere. Rekla bih, čak, da takvim osobama obrazovanje i društveni status samo betoniraju nasilničku narav i još više ih učvrste u uverenju da su bitni.
Ovo je kompleksan problem i njegovi koreni su duboki, leže u milenijumskoj, patrijarhalnoj dominaciji muškaraca, a poslednjih godina, sa potpunim gubitkom kontrole nad pervertiranim neokapitalizmom, vidimo da se izgubila svaka vrsta samokontrole i kontrole moćnih. Ti ljudi koji u bilo kom smislu poseduju novac i moć, sebe doživljavaju kao božanstva kojima se sve može i koji će proći nekažnjeno za najveća zlodela. Dakle, treba korenito menjati naše društvene klime, čeka nas duboko kopanje i suočavanje s tim pervertiranim, patrijarhalnim modelima ponašanja koja su postala deo folklora, treba biti strpljiv, odan cilju i puno ljubavi i posvećenosti raditi na tom zadatku. Naravno, ovi procesi podrazumijevaju zajednički rad žena i muškaraca, tačnije svih onih kojima je stalo do pravednijeg i društva koje daje šansu svim njegovim žiteljima. Mislim da se mora poslati jasna poruka da procesi koji su pred nama, nisu neka besmislena nastojanja za ženskom dominacijom, kako to protivnici rodne jednakosti žele da prikažu, već borba da se stvori pravednije, a samim tim i bolje i bogatije društvo. Svakoga dana treba ponavljati da jedno društvo nije siromašno zato što nema novca ili drugih resursa, već zato što je vidljivo odsustvo ljudskih prava. Nastojanja da stvaramo bolji, bogatija i pravednija društva su naš zajednički cilj i sve žene i muškarci koji rade na dostizanju ovih ciljeva, partneri su u procesima popravljanja i ozdravljenja naših društava. Duboko verujem da je upravo ovo tačka promene i mesto odakle će krenuti restauracija Srbije i regiona“, zaključuje Aida Ćorović.

Povjerenje koje su žrtve seksualnog nasilja pokazale prema neformalnim inicijativama pokazalo nam je stepen nepovjerenja koje imaju prema insititucijama, ali objavljena iskustva, makar i anonimna, ukazuju na početak procesa društvene transformacije, kaže Nataša Boškova koja podsjeća i na Javnu sobu koja je zahvaljujući započetim procesima promjena na Balkanu ponovo došla u fokus.

“Platforma Nisam tražila i slične inicijative su odlična ilustracija problema koji su posljedica različitih oblika seksualnog nasilja nad ženama. Postale su vidljive situacije koje je većina nas žena barem jednom preživjela. Tako smo postale svjesne da uistinu nismo same i da je to iskustvo sveprisutno. Osnaživanje žena da objave svoja iskustva, pa makar i na socijalnim mrežama, znak je da situacija sazrijeva te da započeti proces društvene transformacije trebamo nastaviti. Percepcija javnosti se polako mijenja nakon ovih objava, a i neki mediji su korektno pisali o temi seksualnog nasilja. U Makedoniji smo se prije godinu i po suočili sa slučajem Javna soba u kojoj je oko sedam hiljada članovi grupe objavilo private fotografije i videa sa pornografskim sadržajem na kojem su žene i djevojke. Ministarstvo unutrašnjih poslova i tužilaštvo nisu ništa uradili kako bi pronašli, procesuirali i kaznili počinioce, niti su se institucije zapitale šta se dešava sa stotinama žena i djevojaka koje su žrtve Internet nasilja. Iako je nekoliko žrtava pokrenulo konkretne postupke, tužilaštvo mjesecima ništa nije uradilo. Slučaj Milene Radulović utjecao je na cijeli region. Zahvaljujući medijskim objavama o slučajevima seksualnog nasilja u Srbiji vraćen je fokus na Javnu sobu i izostanak odgovora institucija na poziv žrtava. Organizirali smo seriju protesta i marševa. Slali smo pisma, zahtjeve, a organizirali smo se i u podršci žrtvama, te pozvali na odgovornost pasivne institucije i nekažnjavanje počinilaca.
U Makedoniji se trenutno mijenja Krivični zakonik koji bi se trebao usuglasiti s Istanbulskom konvencijom. To između ostalog podrazumijeva promjenu definiciji silovanja i kriminalizaciju seksualnog uznemiravanja. Smatram da zakonska promjena nije dovoljna ukoliko tužitelji i sudije ne razumiju da je silovanje svaki seksualni odnos za koji žrtva nije dala saglasnost, nije potrebno da postoji povreda, otpor, otvorena prijetnja… Teret dokazivanje je kod tužitelja i ako bi uistinu htjeli da procesuiramo seksualno nasilje moramo sticati kapacitete pravosudnih institucija da bismo shvatili razloge i posljedice nasilja generalno i odnos žrtvi u specifičnim okolnostima u kojima se nasilje dešava. To je dug i mukotrpan proces, ali ne preostaje nam ništa osim da nadgledamo institucije i stvaramo pritisak za brzu i efikasnu primjenu zakona i tražimo odgovornost u slučaju kada se zakon ne primjenjuje.“

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

“Ono što sada vidimo da nije dobro, jeste brza zastara, loš tretman žrtava, komplikovan dokazni postupak… Tu vidim prostor za promenu i duboko verujem da će ona doći. I naravno da moramo da budemo spremne da će to biti bolno i sporo, ali ako, kao žene, nešto znamo, to je da je svaka promena koja nama, ženama donosi nešto dobro, bolna i spora i da traži žrtvovanje pojedinih među nama. Važno je da one koje tu žrtvu podnesu zapamtimo i budemo im zauvek zahvalne za prava koja imamo”, kaže Jovana Gligorijević, autorica teksta o seksualnom zlostavljanju u istraživačkoj stanici Petnica koji je objavljen u beogradskom nedjeljniku Vreme. Tekst koji donosi anonimne ispovijesti žena žrtava seksualnog nasilja primer je kako o temi seksualnog nasilja treba pisati i dio je ogromnog doprinosa promjenama koje u Srbiji intenzivirane zahvaljujući hrabrosti glumica Milene Radulović i Ive Ilinčić. Odgovarajući na pitanja o istraživanju seksualnog nasilja u Petnici i generalno bavljenja temom seksualnog zlostavljanja, Jovana Gligorijević nas i uči kako se prema ovom ogromnom problemu postaviti neovisno o tome da li dolazimo iz novinarske ili neke druge profesije.

Piše: Kristina Ljevak

Imam dojam da časni novinari/ke kao po nekoj dogovorenoj skromnosti nakon zahtjevnih priča govore kako su samo radili/e svoj posao.
Niz je razloga zbog kojih vaš tekst o Istraživačkoj stanici Petnica, odnosno višegodišnjem seksualnom nasilju koje se tamo događalo, nije još jedna priča u nizu.
Ova priča je od onih kojom počinju društvene promjene i koja je uz niz izazova podrazumijevala važnost zadržavanja povjerenja koje su žrtve imale prema vama, javivši vam se. Ovaj tekst bio je i prilika da testirate smjernice za izvještavanje o nasilju prema ženama Grupe „Novinarke protiv nasilja prema ženama“ kojoj i sami pripadate.
Kako cijelo iskustvo posmatrate sa nepuna dva mjeseca distance?

Za početak, drago mi je da smernice rade, jer je ovo meni lično bila prva prilika da ih testiram. Uvidela sam i prostor gde ih treba proširiti i dopuniti i na tome sada radimo. Celo iskustvo još uvek ne mogu da sagledam, zato što, kao što i sami slutite – mi nemamo luksuz da uradimo neki veliki zadatak i onda se odmorimo, niti radimo samo novinarski posao. Bilo je važno i bilo je naporno u svakom smislu. Ne osećam neki preterani ponos jer se javlja jedan novi problem: kad vas preplave pohvale, osećate krivicu da ste ostvarili neki statusni profit na leđima devojaka koje su preživele nasilje. Uz to, normalno je da vam se iscrpe empatijski kapaciteti, ali oni se obnavljaju. Valjda ću u nekom trenutku osetiti i ponos zbog postignutog.
Tako je kada pričamo o emotivnom naporu. Racionalno, ne mislim da sam samo radila svoj posao. Od početka sam želela da pokušam ono u šta iskreno verujem: da se standardi izveštavanja o ovim temama mogu podići. S jedne strane, kad vidim koliko je taj tekst hvaljen sa profesionalne strane, čini mi se da je uspelo. S druge strane, nisam preterano srećna što sam u centru pohvala ja, kao da sam neko čudo sa dve glave. Šta tačno mislim? Niko me nije pitao gde sam, kako i od koga naučila da može i ovako da se radi. A sve sam naučila iz materijala Dart Centra za novinarstvo i traumu, sa kog učim više od decenije. Ti materijali su dostupni i besplatni, a sve što vam treba je znanje engleskog i kontinuirano praćenje onoga što objavljuju. Ne krijem da mi je taj resurs glavni za učenje, kad god imam priliku, upućujem ljude tamo, ali izgleda da će Novinarke protiv nasilja morati da prevode i nude te sadržaje, što je dobro.

Razlika između petničkih i nekih drugih žrtava seksualnog nasilja je u tome što ove žene, tada djevojčice ili mlade djevojke nisu ćutale, ali nažalost bez rezultata.
Većina advokata im je, kako i stoji u vašem tekstu, rekla da je slučaj zastario.
Vi ste u kasnijim intervjuima govorili o dva zakona po kojima počinilac može biti procesuiran, jedan od njih je „Marijin zakon“. A i mimo toga, kako uopšte može zastarjeti nešto što podrazumijeva neoborive dokaze u vidu foto dokumentacije uz svjedočenja žrtava o gotovo identičnim iskustvima koja obuhvataju vremenski period od nekoliko decenija?

Da, Marijin zakon stupio je na snagu 2013. i sada Policijska uprava Valjevo traži devojke koje su preživele isto što i moje sagovornice, a bile su maloletne posle 2013. Zastara dela postoji još u rimskom pravu, kod nas nastupa kada prođe dvostruko više vremena od trajanja maksimalne kazne. Dakle, što je veća kazna, sporije dolazi do zastare. Iz toga vidimo, zapravo, koliko su za ono što se dogodilo mojim sagovornicama kazne male, jer do zastare dolazi jako brzo. Uprkos neoborivim dokazima, procedure su takve kakve su, a sve teškoće koje pominjete u pitanju zapravo su proceduralne prirode i tu smo, kao građanke i građani, nemoćni. Nemojte zaboraviti ni da posledice, u vidu traume, još uvek postoje. Sve je to duboko nepravedno, iako znamo da pravo i pravda nisu isto.

Ako sam shvatila, S. kojeg žrtve optužuju za seksualno nasilje bio je priveden na informativni razgovor ali i pušten nakon njega. Imate li informaciju šta se sada s njim događa?

Kao što rekoh, čeka se devojka koja je preživela ovaj vid seksualnog nasilja posle 2013, a da je u isto vreme bila i maloletna. Jedna devojka koja odgovara tom opisu javno je objavila svoje iskustvo, ali ne želi u policiju. I to treba razumeti. Čitav proces je mučan i zahteva čak i suočavanje sa nasilnikom. Ne zameram nikome ko ne želi kroz to da prolazi i mislim da je jako dobro to što žene imaju izbor da li će prijaviti ili ne, jer je u Srbiji u jednom trenutku (doduše, za žene žrtve nasilja u braku) razmatrana mogućnost policijskog privođenja da bi svedočile, ako odbiju. Nema dileme da je to sekundarna viktimizacija i retraumatizacija.

Užasna je činjenica da naša bezbednost, naša budućnost, jer, preživljena trauma definiše život nakon traumatskog događaja, zavisi samo od nečije dobre volje da li će nas napasti ili ne.

Seksualno nasilje u institucijama događa se najčešće po sličnom modelu i nije nužno naglašavati niz sličnosti na primjeru Petnice i škole glume Miroslava Aleksića.
Ono što ipak moram spomenuti kao jezivu sličnost je zloupotreba autoriteta nad djevojčicama i mladim djevojkama koje su pohađanje oba edukativna centra vidjele kao put za ostvarivanje svojih najvećih životnih ambicija. Trauma je uvijek trauma i ne uključuje nikakvu potrebu za gradacijom, ali koliko je po vama ona veće kada se dešava u okruženju za koje vjerujemo da je prijateljsko, istomišljeničko, jer okuplja ljude koje dijele istu strast, prema nauci ili glumi, svejedno.

Kao što ste rekli, ne treba gradirati traumu, pa ne mogu ni da kažem koja je veća. Najveći procenat seksualnog nasilja upravo se i događa u kontekstu u kom se žrtva oseća bezbedno – kuća, škola, porodica, prijatelji. Uz to, predator pre samog čina manipuliše žrtvom i zadobija njeno poverenje, tako da je zloupotreba tog poverenja zapravo sastavni deo traume. Kada je reč o mladim glumicama i o devojkama iz Petnice, njihova snaga se vidi u tome što su ipak postale to što jesu uprkos onome što su preživele.
Kad je „Insajder“ objavio ispovest Danijele Štajnfeld, meni lično najmučniji bio je jedan kratak deo njenog iskaza gde kaže: „To nije bio prvi put da ulazim u njegov auto.“ Proleteo mi je pred očima svaki put kad sam ušla u auto prijatelja ili poznanika, s osećajem olakšanja jer se bezbedno vraćam kući. Kad ono, eto… Užasna je činjenica da naša bezbednost, naša budućnost, jer, preživljena trauma definiše život nakon traumatskog događaja, zavisi samo od nečije dobre volje da li će nas napasti ili ne.

Očekivala sam da će se struka, mislim na psihologe, malo više baviti psihologijom grupe i okolnostima koje doprinose da se taj zavjet ćutanja (prisutan kod Aleksića, u Petnici i ne) održi baš zbog toga što se zlostavljanje dešavalo pod okriljem škole. Da žrtve ćute ili slabije progovaraju iz straha da „ne ugroze“ strukturu grupe. Jeste li možda naišli u svojim istraživanjima na teorijske primjere koji bi nam nešto mogli reći o tome ili ste neki zaključak i sami mogli donijeti iz direktne komunikacije sa žrtvama?

Gest Milene Radulović i Ive Ilinčić je gotovo nadljudski, one su svesno izašle u javnost pod svojim imenima i skrenule pažnju tabloida i Internet trolova na sebe, kako bi zaštitile devojke koje su još maloletne ili su im traume neobrađene. Svesno i namerno su stavile glavu na panj. Ne postoji reč kojom se može opisati veličina tog čina.

O ponašanju institucija u kojima se događa seksualno nasilje ima mnogo akademskih radova, mahom u Velikoj Britaniji i Australiji. Neke od njih sam i sažela, tj. ovlaš pomenula u tekstu o Petnici. Pomenula sam ih u tekstu, jer sam, dok sam ih čitala, imala osećaj da čitam opis te sredine o kojoj pišem i o kojoj govore moje sagovornice. Međutim, ima još nešto – kako mi, ovde, na Balkanu, doživljavamo ceo koncept autoriteta: on je strog, grub, oštar, pa i kad te ponižava i povređuje, to je za tvoje dobro. Mislim da treba da redefinišemo taj koncept, jer je očigledno da je savršena krinka pod kojom se kriju zlostavljači. Toga se jesam dotakla u razgovorima sa psihološkinjama nakon ispovesti glumica. Međutim, bilo je jako teško naći sagovornice – jedna je ekspertkinja za seksualno nasilje, a druga se psihološkom praksom bavi u Holandiji, dakle, u sredini u kojoj se na autoritet gleda malo drugačije.

Istorijske promjene započete sa Marijom Lukić u Srbiji, a koje će se kasnije nadamo se preliti i na cijeli prostor bivše Jugoslavije, intenzivno su nastavljene sa izlaskom u javnost glumice Milene Radulović i prijavljivanjem za seksualno nasilje Miroslava Aleksića, da bi novo poglavlje borbe za prava žena nastavilo da se na najbolji način ispisuje zahvaljujući vašem tekstu o slučaju Petnica.
Kod Petnice je anonimnost žrtava bila višestruko korisna. U slučaju Milene Radulović a kasnije Ive Ilinčić, sa izlaskom u javnost napravljen je niz ispravnih poteza zahvaljujući čemu cijeli slučaj nije razvodnjen a optuženi oslobođen tužbe. Često sam i sama govorila kako je primjer Milene Radulović bio školski primjer kako se treba postaviti u ovakvoj situaciji. A koliko je takvo razmišljanje zapravo jedna vrsta zamke, jer da pravosuđe besprijekorno funkcioniše žrtve ne bi ništa trebale osim da prijave slučaj onda kada budu spremne za to a ne da misle o redoslijedu poteza i mentalnoj snazi koja će im trebati da podnesu sav mulj koji će im tabloidni mediji i korisnici društvenih mreža nanijeti?

Da li će preživele istupiti anonimno ili ne, zavisi od slučaja do slučaja i to je zajednička procena, njihova i novinarska, s tim što novinar mora njima da prepusti konačnu odluku i da ih upozori na moguće posledice izlaska pod imenom i prezimenom. Gest Milene Radulović i Ive Ilinčić je gotovo nadljudski, one su svesno izašle u javnost pod svojim imenima i skrenule pažnju tabloida i Internet trolova na sebe, kako bi zaštitile devojke koje su još maloletne ili su im traume neobrađene. Svesno i namerno su stavile glavu na panj. Ne postoji reč kojom se može opisati veličina tog čina.
U idealnom svetu, u pravu ste, bilo bi dovoljno da žrtva ode u policiju i da to bude to. Ali, to se ne događa nigde. Postoje zemlje sa surovim i manje surovim tretmanom žrtava seksualnog nasilja. Ne postoji zemlja u kojoj je taj postupak potpuno human. Da postoji, ne bismo plakale kad gledamo uvodne scene u treću sezonu serije Broadchurch gde ne vidimo ništa brutalno – u kadru se smenjuju papirne vrećice za dokazni materijal i ženske ruke koje odlažu odeću u te vrećice. Ili, ona scena iz Grey’s Anatomy kada sve zaposlene žene u bolnici prave špalir kroz hodnik da bi se žrtva silovanja koju voze u operacionu salu osetila što bezbednije. Obe scene su fikcija, ali u njima postoji nešto što svaka žena, bez obzira da li ima ili nema iskustvo seksualnog nasilja, oseća i zna, nešto što nas uznemirava, plaši i podseća nas na to da smo odgojene tako što su nas stalno podsećali da smo krhke, ranjive i da smo potencijalni plen. Kad izlaziš uveče, a roditelji ti najdobronamernije dobace: „Čuvaj se“, to se urezuje duboko u svest, to nenamerno poručuje da si u opasnosti. I onda, kad ti se nešto, tuđom odlukom, dogodi, prva misao je: „Nisam se čuvala.“

U kontekstu kritike očekivanja od žrtava objavili ste važan komentar nakon što je emitovan dokumentarac Danijele Štajnfeld i nakon što je javnost saznala o njenom traumatičnom iskustvu seksualnog zlostavljanja koje su pratile imperativne sugestije da ga tuži i da kaže ime. Naslov vašeg teksta „Danijela Štajnfeld nam ne duguje ništa“ trebao bi da bude udžbenički sažetak odnosa prema žrtvama seksualnog nasilja, a posebno sada nakon što je na prvostepenom sudu tužba odbijena.
Da li nam iskustvo Danijele Štajnfeld uprkos nezaustavljivim promjenama koje su pokrenute ipak govori i o tome da će ovaj proces promjene tretmana seksualnog zlostavljanja bit dug, spor i bolan na šta takođe trebamo biti spremne?

Iskustvo Danijele Štajnfeld je nam govori upravo to, naročito sa epilogom kakav se dogodio. Ali u tome vidim jednu malu svetlu tačku: prvo, a to je i Danijela sama rekla, nije svakoj žrtvi nužno stalo da nasilnik bude sudski gonjen, ponekad je ženi dovoljno da se njeno iskustvo čuje i uvaži i da oko sebe ima dovoljan broj onih koji će verovati i da joj se to dogodilo i da nije smelo da se dogodi. Drugo, taj slučaj je bio prilika da javnost nešto nauči o pravnom sistemu i mislim da se to desilo: kada tužilaštvo odbaci prijavu, to ne znači ni da se slučaj dogodio ni da se nije dogodio. To samo znači da tužilaštvo ne može da prikupi dovoljno dokaza da formira optužni predlog koji će sud prihvatiti. To je dvostruko važno: s jedne strane, svako pominjanje lažnog prijavljivanja je besmisleno, jer ne proizilazi iz odbacivanja prijave; s druge strane, društvo se uči procedurama. U jednom od prethodnih odgovora pomenula sam procedure u negativnom smislu, ali demokratija upravo i jeste skup procedura, ali onih koje društvo, kad postanu disfunkcionalne, može da menja. I to se stalno događa. Mi do 2017. nismo ni imali definisana mnoga od krivičnih dela oko kojih se vrti ovaj naš razgovor. Ta dela sada postoje u Krivičnom zakonu i to je dobro. Ono što sada vidimo da nije dobro, jeste brza zastara, loš tretman žrtava, komplikovan dokazni postupak… Tu vidim prostor za promenu i duboko verujem da će ona doći. I naravno da moramo da budemo spremne da će to biti bolno i sporo, ali ako, kao žene, nešto znamo, to je da je svaka promena koja nama, ženama donosi nešto dobro, bolna i spora i da traži žrtvovanje pojedinih među nama. Važno je da one koje tu žrtvu podnesu zapamtimo i budemo im zauvek zahvalne za prava koja imamo.

Kada već spominjem medijski tabloidni mulj jako se važno dotaći ljudi koji rade tamo i koji, želim vjerovati, nisu svi isti. Bilo mi je jako važno kada ste u jednom intervjuu rekli kako je Grupa „Novinarke protiv nasilja prema ženama“ vrlo inkluzivna za novinarke iz tabloida. Šta konkretno možete učiniti za one koje su iz različitih razloga uslovljene da sudjeluju u kreiranju medijskog užasa i šta generalno Grupa može učiniti osim napraviti idealne smjernice koje će poštovati nekolicina onih kojima je ljudsko dostojanstvo i dignitet žrtava ispred svakog prodanog primjerka novina ili klika na Internet sadržaj?

Grupa je otvorena i uvek će biti otvorena za sve medijske radnice koje rade u tabloidima i na tabloidnim televizijama, jer nemam bolji naziv za to kako izgledaju ovdašnje televizije sa nacionalnom frekvencijom. Mi smo se za to odlučile iz želje da pokušamo da popravimo kvalitet izveštavanja o nasilju prema ženama. Međutim, sada nam se mnogo češće događa da koleginice iz tabloida ne žele više da rade na takav način pa prelaze u druge medije, gde se izveštava etičnije.
Mi nismo samo grupa koja se bavi načinom izveštavanja, jer imamo i mehanizme za podršku koleginicama koje se u svojim redakcijama svakodnevno bore da etički izveštavaju o nasilju. I to se vidi, pošto grupa svake godine radi analizu medijskog izveštavanja o rodno zasnovanom nasilju. U 2020. najprimetniji trend koji je analiza pokazala jeste da je sam novinarski tekst sasvim korektan, ali je naslov upadljivo odvratan i nema nikakve veze sa onim što u tekstu piše. A naslovi su urednički i novinarke često nemaju nikakvog uticaja na to kakvi će biti. Pošto smo svi skloni tome da ne gledamo dalje od naslova, zaista moram da kažem da, kad se medijski sadržaji temeljno analiziraju, vidi se da su pomaci veliki. Zaista u medijima više nema očiglednog prebacivanja krivice na žrtvu niti podsmevanja nasilju, što je ranije bila praksa. Daleko smo od dobrog, ali nismo jedini na svetu, ne zaboravimo da je britanski Sun objavio intervju sa bivšim partnerom spisateljice J.K. Rowling, čovekom koji ju je tukao. Britanska javnost je to osudila i Sun se izvinio. E sad, možda sam previše entuzijastična, ali nije mi teško da zamislim taj scenario ovde. Evo, na dan kad mi vodimo ovaj razgovor, jedan ovdašnji portal sklonio je izjavu ministra za brigu o porodici u kojoj krivi žene za pad nataliteta u Srbiji.

Patrijarhat i normalizacija nasilja stvorili su toliko načina da se relativizira i normalizira ponašanje nasilnika koje i van eksplicitnog nasilja ukazuje na određene poremećaje u ponašanju.
I kada je u Petnici bilo jasno da S. zaslužuje sankcije bilo je straha da će, parafraziram, „učiniti nešto sebi“. Tokom neprimjerene komunikacije sa polaznicama vjerovalo se da ih tako sprema za naporan naučnički profesionalni put, jednako kao i što se i vjerovalo Aleksiću kod primjene njegovih nepedagoških metoda – vikanja, vrijeđanja i ponižavanja učenika/ca.
U slučaju Lečića njegov „uspjeh“ kod žena i popularnost bili su razlozi da se ne vjeruje žrtvi, uz tradicionalno pogrešno poistovjećivanje seksualnog čina i seksualnog nasilja.
Kako je moguće da je stvoreno toliko olakšavajućih pretpostavki za muškarce pod pretpostavkom da su počinioci seksualnog nasilja, dok se i dalje za žene vjeruje da su seksualno nasilje potiču svojim ponašanjem?

Te pretpostavke postoje oduvek. „On je zgodan, ne mora da siluje“, koliko smo puta to čule? Imamo i slučajeve iz SAD oko silovanja u kampusima, nekolicinu takvih. U jednom je porodica doslovno kmezila po medijima kako je njihov sin uspešan sportista, pa je šteta da provede decenije u zatvoru zbog, bože moj, jednog silovanja. Silovanje nema veze sa seksom nego sa demonstracijom moći i sa uživanjem u potpunom poniženju žrtve, i telesno i kao ličnosti.
Ali postoji još nešto – muška solidarnost koja se podrazumeva i stalno zvocanje koje slušamo o tome kako je „žena ženi vuk“. Svaki put kad čujem da je žena ženi vuk osobi koja to izgovori pošaljem elektronsko izdanje „Drugog pola“ Simon de Bovoar. Evo, izvolite, na 700 stranica objašnjeno kako i zašto je do toga došlo i kako zapravo patrijarhat upravo i održava sebe u životu tako što razara žensku solidarnost i pokušava da nas ubedi da je ona nemoguća. Znam da mnoge mrzi da čitaju 700 stranica, ali onda nećemo dalje raspravljati, a ja ću nastaviti da živim i radim uz odbijanje da učestvujem u toj nameštaljki da je ženska solidarnost nemoguća.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

Psihoterapijska podrška je nužna nakon svakog oblika traume, kod iskustva preživljenog seksualnog zlostavljanja ona se podrazumijeva. Ona izuzev pojedinih centara posvećenih brizi o mentalnom zdravlju i prebukiranih terapeuta u javnim domovima zdravlja najčešće nije svima dostupna, posebno ne besplatna.
Svaki izlazak u javnost osoba koje su preživjele seksualno zlostavljanje i javni i medijski linč koji prati njihovo istupanje dotiče itekako i one žene koje o svom iskustvu nikome još uvijek ništa nisu rekle i svako pitanje zašto su ranije ćutale te izražavanje sumnje u istinitost njihovih tvrdnji i kod drugih žrtava izaziva retraumatizaciju.
Pod posebnim pritiskom su trenutno žene Jagodine u Srbiji zbog optužbi vezanih za seksualne zloupotrebe u organizaciji tamošnjeg gradonačelnika, a njihova ekonomska nemoć ih je i dovela do te pozicije, zato je teško i očekivati da imaju adekvatnu psihoterapijsku podršku.
Sve je to, počevši od izlaska glumice Milene Radulović u javnost pa zaključno sa Palmom i Jagodinom uticalo da beogradski psihoterapeut Stefan Dimić na svom Facebook profilu ponudi besplatne psihoterapijske usluge uz punu garanciju povjerljivosti. Loš odziv na iskreno pruženu ponudu najbolje ilustruje teret pritiska pod kojim žive žrtve seksualnog zlostavljanja.

Piše: Kristina Ljevak

„Etički kodeks je u svetu psihoterapije neka vrsta zakona koja nas obavezuje da se ponašamo u skladu sa etičkim načelima struke, inače će uslediti sankcije. Morao sam da naglasim da će odavanje identiteta potencijalne žrtve trećem licu bez njene prethodne dozvole značiti da ugrožavam svoju licencu. Osetio sam se obaveznim da istaknem tu informaciju jer sam se pribojavao da su osobe koje su pretrpele nasilje veoma nepoverljive. Nažalost, bio sam u pravu. Iako je ta moja objava imala odličan odziv na društvenim mrežama, javila mi se samo jedna osoba koja je u mladosti pretrpela seksualno nasilje (nije vezano za aktuelne slučajeve) i još jedna osoba je napisala da je pretrpela tako nešto, ali da se još uvek ne oseća komforno s tim da podeli svoju priču, što u potpunosti razumem. To su izuzetno emocionalno šaržirana iskustva i nije lako doći u kontakt s tim preplavljujućim osećanjima i podeliti ih s nekim. S druge strane, stigma i atmosfera linča nikako ne doprinose tome da se ohrabre žrtve i podele svoju priču“, kaže psihoterapeut Stefan Dimić.
“Zašto nisu ranije prijavile” ključno je pitanje koje prati izlazak u javnost žrtava i njihovo pokretanje sudskih postupaka. Zastrašujuća je količina nepovjerenja koja prema žrtvama postoji. Čini se da je patrijarhalna kultura i kultura nasilja toliko moćna da ona doslovno štiti zlostavljače tako što ne pokazuje ni minimum povjerenja i poštovanja prema žrtvama.

„Laici pretpostavljaju da postoji linearna veza između lošeg događaja i prijavljivanja, odnosno da, što je teže iskustvo doživela osoba, to je i veća šansa da će to zlostavljanje i prijaviti. Činjenice pokazuju da se smanjuje šansa da se prijavi loš događaj ukoliko osoba doživljava izuzetno intenzivne negativne emocije. Nakon ove vrste nasilja, velika je verovatnoća da će osoba osetiti ogromnu krivicu (jer veruje da je na neki način ‘namamila’ zlostavljača ili mu dozvolila sprovede nasilje u delo), sramotu (jer to što je osoba doživela je pokazatelj neadekvatnosti i naići će na osudu društva) i strah (zbog potencijalnih negativnih posledica samog prijavljivanja). Ovakve emocije mogu da traju i decenijama i stopiraće osobu da preduzme konkretne korake kako bi prijavila zlostavljanje. Nekada ovakvi događaji mogu da budu okidač za osobe koje su nekada doživele nasilje da ipak preduzmu neku akciju po tom pitanju. S druge strane, okruženje je izuzetno važan faktor, jer u zavisnosti od toga kakav odnos ima prema ovim stvarima, povećaće ili će smanjiti šanse da dođe do ovih nemilih događaja. Različita istraživanja pokazuju da patrijarhalno uređenje društva i velika nejednakost u moći među polovima može biti faktor koji doprinosi pojavi nasilja, međutim postoje i istraživanja gde osnaživanje žena može dovesti do veće pojave nasilja jer se one mogu opaziti kao pretnja. Ne smemo izgubiti iz vida činjenicu da nisu svi muškarci zlostavljači i da nasilje ide i u suprotnom smeru. Seksualno nasilje nad muškarcima je tek posebna tema za koje kao društvo još uvek nismo spremni“, objašnjava naš sagovornik.

Traumatsko iskustvo kakvo je seksualno zlostavljanje kod žrtve ne stvara osjećaj da je događaj prošao. Zbog sveprisutnog straha i niza drugih razloga podržavajuće okruženje je nužno i za proces zalječenja ali i za savladavanje svakodnevice nakon traume.
„Za žrtvu seksualnog nasilja je neophodno podržavajuće okruženje. Traumatska iskustva su iskustva koja su nabijena intenzivnim emocijama. Ukoliko to iskustvo zamislimo kao dokument (fajl) u računaru, a naš mozak kao hard-disk, ovo iskustvo neće moći da se integriše u ostala sećanja upravo zbog toliko intenzivnih emocija. Zato nakon ovakvih iskustava možemo biti izuzetno emocionalno pobuđeni ili da nam pred očima izleću fleševi, jer nam deluje kao da je pretnja sada prisutna. Osoba ne može da pojmi da je to stvar koja se desila i u prošlosti i da trenutno ne postoji opasnost. Put izlečenja podrazumeva da se ta traumatična sećanja integrišu sa ostalim, a to se radi na jedan bolan način – izlaganjem tom sećanju. Taj proces je najbolje imati kod psihoterapeuta koji je obučen za tu vrstu problema, a okruženje može biti veoma bitan faktor da se žrtva/preživeli otvori, s nekim podeli svoju priču i samim tim više prihvati taj događaj i sebe. Ne moraju osobe iz okruženja da se upuštaju u ulogu psihoterapeuta, zato što je to samo iskustvo deljenja ovakvih trauma izuzetno iscrpljujuće iskustvo za sve, ali bi bilo poželjno da budu ta topla atmosfera koja će olakšati preživelom da se suoči sa onim što se desilo“, objašnjava psihoterapeut Stefan Dimić.

„Crna statistika pokazuje da se tek 10% slučajeva nasilja prijavi, a 1% sudski procesuira. Jedan od najčešćih razloga zašto žrtve izbegavaju da prijave nasilje su strah, stid i krivica. Ukoliko si doživela seksualno nasilje, a uplašena si to da prijaviš, stidiš se onoga što si doživela ili misliš da si ti kriva za to, molim te da to podeliš s nekim u koga imaš poverenje. Ne moraš više da ćutiš. Ako je i 5% istine ono što se priča, znači da vas ima mnogo. Dovoljan je samo jedan svetli primer da pokrene pozitivnu promenu“, dio je iz poziva koje je naš sagovornik uputio žrtvama seksualnog nasilja. Podsjećanje na crnu statistiku da se samo jedan posto slučajeva seksualnog nasilja sudski procesuira još jedan je od niza razloga zbog kojih je nužno da se preispitaju lični stavovi ukoliko oni podrazumijevaju nepovjerenje prema žrtvi i da se u okviru ličnih kapaciteta, po uzoru na terapeuta Dimića, žrtvama pomogne. Ako nismo u profesijama ili na pozicijama sa kojih se direktno ili indirektno može pomagati, onda je to što nećemo odmoći dovoljno što ćemo za početak učiniti.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.