Ari Kajtezović, Ryan Daniel Žujo, Vanja Cipurković, Jovan Džoli Ulićević i Indi i Rory na prošlogodišnjem prvom Balkanskom Trans Inter Maršu, foto: Aleksandar Crnogorac
Mini seriju tekstova o trans-isključivom radikalnom feminizmu i posljedicama koje TERF retorika i djelovanje ima na trans osobe završavamo razgovorom sa članovima/cama Trans Mreže Balkan. Za Sitan vez govore Jovan Džoli Ulićević i Ari Kajtezović te skreću pažnju na umrežavanje desnice, poziciju trans osoba koja danas nalikuje onoj koju su žene imale od pamtivijeka, te o izbjegavanju komfora u korist više svijesti o zajedničkoj borbi.
Piše: Kristina Ljevak
TERF na prostor Jugoistočne Evrope dolazi iz Velike Britanije i SAD-a i s jedne strane ne čudi da smo bili plodno tlo, dok s druge strane, na prvu, djeluje malo nelogično. Bilo bi očekivanije da dođe do raslojavanja tamo gdje su određena prava LGBTI osoba zagarantovana. Kako se nama desila transfobija koju generiraju „radikalne feministice“ među narodima koji ne tolerišu ni feminizam, a posebno ne prava LGBTI osoba, najčešće među toliko neinformisanom populacijom koja sva ova početna slova u skraćenici najčešće smješta u jedan termin – „pederi“. Ili je upravo opisana atmosfera idealna za TERF djelovanje?
Džoli: Isključujući stavovi prema trans osobama se javljaju svuda i dio su globalne desnice i njenih politika. Samim tim, da, iako TERF pokret ima uporište u Velikoj Britaniji i SAD-u, definitivno vidimo sve više narativa u svim zemljama.
Ari: Da, dosta takvih narativa ima i primjerice u Centralnoj i Južnoj Americi.
Džoli: I oni jednako osporavaju prava cisrodnih žena i trans žena.
Ari: A i svih trans, kvir, i interspolnih osoba.
Džoli: Sve mi se čini da je ovo dio „zavadi pa vladaj“ taktike, a s druge strane, održavanja statusa quo onih koji jesu fakat u pozicijama moći, pa samim tim i svaljuju odgovornost na najmarginalizovanije skupine da prilagode svoj narativ da bude pitak. Feminizam nije niti sada niti ikada bio jedna homogena cjelina, kao ni trans pokret ili bilo koji drugi pokret. Desnica se svuda umrežava, pa i u feminizmu, nažalost.
Dodatno, ono što vidimo sad da se radi trans osobama, radilo se ženama od pamtivijeka, i baš zato je važno konstantno pozivati na odgovornost, solidarnost.
Ari: Da, to vidimo kako na desnici tako i unutar feminističkih, LGB i ljevičarskih krugova, i to se radilo i dalje se radi svim ženama i LGBTIQ osobama kroz historiju – bar u nekim društvima, posebice zapadnjačkim. I da, slažem se s Džolijem, ključno je da se uključimo u zajedničku, intersekcionalnu feminističku borbu koja će u svojoj srži imati sve nas marginalizovane po spolnoj i rodnoj osnovi.
Džoli: Mi danas vidimo i u dijelu feminističkog pokreta narative karakteristične za desnicu. Demokratija i pravo slobode govora se zloupotrebljavaju kako bi se opravdala relativizacija postojanja trans osoba koje same po sebi, svojim postojanjem propituju koncepte kao što su pol, rod, seksualnost itd. Feminizam i feministički prostori treba da su upravo ti koji otvaraju teško osvojene prostore za ovakva propitivanja, i za kreiranje nekih novih narativa koji će nam svima pomoći da se borimo protiv rastuće desnice i jačanja patrijarhata.
Da stvari nisu nimalo benigne i da se ne završavaju na akademskim ili raspravama na društvenim mrežama potvrđuje drastičan porast nasilja iz mržnje prema trans osobama u Velikoj Britaniji naprimjer. Tu je i dovođenje u pitanje pružanja ginekoloških i njima sličnih medicinskih usluga trans ženama. Kako je dovođenje nečijeg opstanka u pitanje uopšte pokušano da se pravda pravom cis žena da samo one „budu žene“?
Ari: Dobro pitanje, s tim da se ne radi samo o trans ženama već svim trans osobama – npr. spominje se kako su sve osobe koje imaju menstruaciju žene, a postoje i trans muškarci i kvir/rodno varijantne osobe s menstruacijom koje nisu ni žene ni muškarci. Svodeći nas na žene, kao što svođenje trans žena na muškarce, ima direktne posljedice u našim životima, od toga da se manje zna o nama, o našim tijelima, iskustvima, potrebama, do toga da ne možemo ostvariti osnovna prava poput onog na potrebnu zdravstvenu skrb, nad nama se vrši nasilje i diskriminacija, pa nekad i ubojstva. Naravno, neće jedan komentar promijeniti tretman trans osoba u društvu, ali se sve te isključivosti nagomilaju i doprinose sistemskoj opresiji trans ljudi.
Džoli: Definitivno mislim da je povezano sa jačanjem desnih struja, na način da sve što dovodi u pitanje status quo percipira se i predstavlja prijetnjom. Predstavljeni smo kao prijetnja tradicionalnoj porodici, kao i postojanju muškaraca i žena.
Ari: A i jasnim granicama između toga šta je žena a šta muškarac – iako te granice zapravo nikad nisu tako jasno ni postojale, i neka društva to i historijski prepoznaju.
Džoli: Danas nam desnica, te svi koji joj pripadaju, rade ono što je patrijarhat radio i radi ženama hiljadama godina – pokušavaju nas definisati, patologizovati, secirati pod maskom kritičkog mišljenja, slobode govora i demokratije. Mislim da danas isti taj feministički dio pokreta koji ovo radi trans osobama, ne bi dozvolio da im muškarci to (ponovo) rade.
Ari: A protiv toga se u feminizmu i borimo, ili bi se bar trebale/i boriti – ne samo kad se radi o normativnim ženskim tijelima, i iskustvima i pravima cis žena, već i svih nenormativnih, kvir, trans, interspolnih tijela, prava, i iskustava.
Džoli: Pa zar nije poenta feminizma da možemo same/i sebe da određujemo, da prevazilazimo norme, rušimo ih, stvaramo nove narative, a ne samo jedan narativ, te samim tim udaramo po patrijarhatu sa svih strana? Feminizam je za sve nas.
Ari: Da, feminizam pripada svima nama koje patrijarhat ugnjetava.
Džoli: I TERF priča nije ništa što se sad rodilo. Ne zaboravimo da u feminizmu nije bilo mjesta za crne i žene tamne boje kože jako dugo, za žene iz radničke klase, za lezbejke i biseksualne žene. Ta isključivost stalno uzima novi oblik i ne smijemo ni na trenutak pomisliti da je cijeli feministički pokret isključiv. Na kraju krajeva, ja sam mišljenja da i među onima koje nas isključuju ima prostora da se ovi stavovi promijene. A na kraju krajeva, ne moramo svi/e biti na istoj strani, toga nema ni u trans pokretu. Svaki pokret je heterogen i kao takve trebamo i shvatiti pokrete. Da, razočaravajuće je kad se borimo unutar svojih redova, ali baš to desnica i hoće. Zato su nam nužna savezništva, i čak bih se usudio reći – saučesništva – koja podrazumijevaju manje komfora, a više svijesti o zajedničkoj borbi.
Foto: Aleksandar Crnogorac
Koliko je TERF opasniji od uslovno rečeno obične homofobije koja podrazumijeva mržnju prema svemu, od gejeva do trans osoba? Ova kako sam je nazvala obična homofobija najčešće nije prikrivena te odmah znamo sa čim/kim imamo posla i nije teorijski potkovana pa ne može manipulirati činjenicama i obmanjivati javnost kao što to nerijetko trans-isključive radikalne feministkinje čine.
Džoli: Jako ste dobro to prepoznali. Da, moja prva misao dok sam čitao određene objave u posljednjih nekoliko godina, a koje su dolazile upravo od feministkinja koje pokušavaju „kritički pristupiti trans pitanju“, a u stvari pokušavaju relativizovati naša postojanja, je upravo bila da se na izuzetno perfidan način manipuliše s činjenicama i izgovorenim riječima. I to su tehnike koje vidim u TERF pokretu, ali i desnici uopšte širom svijeta. Uzmimo za primjer izjavu trans aktivistkinje Sonje Sajzor, u jednom postu je napisala da „sve TERF politike treba politi sonom kiselinom“. Ova izjava je toliko puta izvrtana, i to na uvijek isti način – feministkinje su pričale da je Sonja pozvala da one budu posute sonom kisjelinom, time se predstavljajući kao žrtve. A u stvari, Sonja je pokazala revolt prema određenim pojavama, što su radile i cis žene u odnosu na patrijarhat, pa su pozivale na ukidanje, spaljivanje, rušenje patrijarhata itd. Tada su muškarci spinovali to kao da žene pozivaju na istrebljenje muškaraca. Vidimo li poveznicu?
Ari: Da, slično kao što imam prijateljicu koja je na to što ima naljepnicu „smrt fašizmu, sloboda narodu“ dobila komentar da se neki ljudi osjećaju kao da im se prijeti smrću. Ako kažemo smrt fašizmu ne mislimo da želimo ubiti fašiste, već želimo iskorijeniti opasnu i netrpeljivu ideologiju koja direktno ugrožava živote svih „nepoželjnih“. Slično i s patrijarhatom, ili sa trans-isključivim radikalnim feminizmom. Iskorjenjivanje te mržnje, te isključivosti, ne znači da iko želi smrt bilo kojoj osobi, već samo želimo srušiti norme i sisteme koji nas ugnjetavaju.
Džoli: Spinovanje o kojem pričamo je samo jedan od razloga zašto su ovi narativi opasni, jer dolaze upravo od samih žena, a ko bolje govori o ženama od žena? Tako se naši pokreti pokazuju kao fragmentirani i oslabljeni. I kako onda da predstavljamo prijetnju patrijarhatu i desnici? Desnica će uvijek izabrati da sarađuje s onima koji/e se bore protiv onih koji prijete održanju statusa quo. To čak ima i ime – pink washing.
Profesorica Ankica Čakardić referirajući se na aktuelni problem u Hrvatskoj odlično je prepoznala sve, a posebno dio koji se tiče na svu sreću još uvijek malobrojnosti TERF osoba ali i samim tim njihovu dobru uvezanost što vidimo da vodi i ka osvajanju pozicija moći. Šta mi uopšte možemo da učinimo trenutno i ubuduće da bismo zaustavili/e štetno djelovanje trans-isključivih radikalnih feministica?
Džoli: Ankica jeste odlično prepoznala da se dešava umrežavanje, i to je evidentno iz onog pisma podrške Centru za ženske studije. Opet ću referirati na desnicu – razni desničarski pokreti se umrežavaju širom svijeta. Procjenjuje se prije svega da LGBTI pokreti dobijaju čak tri puta manje finansijskih sredstava širom svijeta od pokreta koji se zovu „anti-rodnim pokretima“. Naravno da se dešava umrežavanje, i to se vidi i u oštrom skretanju u desno u većini zemalja. To nam takođe pokazuje kako se lako gube postignuta prava i koliko je demokratija krhka i dalje. Mislim da ne treba ulaziti u direktan sukob s desnicom, jer je to cilj desnice, da u javnom sukobu spinuje i prikaže sebe kao žrtvu. Mislim da je važno procijeniti đe i kad ima prostora za dijalog, a đe i kad ne. Kad ima, razgovarati direktno, kad nema, pojačati naše napore u zagovaranju za inkluzivnu intersekcionalnu rodnu ravnopravnost. I nama trebaju savezništva i umrežavanja i to više nego ikad. Kao što nam je intersekcionalnost i solidarnost potrebnija nego ikad, a vjerujem da to nijesu novi koncepti našem regionu, samo treba da se ožive. Ne mislim da postoji jedan način da se spriječi regres i sanira šteta koju prave ovakvi pokreti, ali mislim da raznolikost feminističkog pokreta može da odgovori ovim izazovima. Potrebno je manje elitizma, a više razgovora. Ipak nas ima na raznim pozicijama moći, s raznim formalnim i neformalnim znanjima. Ajmo prepoznat to i naći snagu u sebi. Znamo odlično da je imamo.
Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.