(Foto: Lara Varat/Faktiv) Noćni marš 2020.
Nemalo je onih koji/e nisu preozbiljno doživljavali/e aktivnosti trans-isključivih radikalnih feministkinja na srpskoj sceni. I zbog toga je, između ostalog, važno što je detekriranje „preljevanja“ TERF-a na Hrvatsku scenu izazvalo niz veoma artikulisanih reakcija feminističkih i LGBTIQ+ organizacija ali i pojedinaca i pojedinki koji/e ne žele učestvovati u legitimiranju ideje da su žene samo one osobe koje menstruiraju. Za razliku od „obične homofobije“ kako je ovih dana nazivam, a možda bismo joj mogli/e dati i ime „civilna“, TERF je opasniji jer nerijetko vlada rodnom i queer teorijom te drugim znanjima i vještinama koja zloupotrebljavaju s ciljem manipulacije. Zbog toga je moguće da se među podržavateljima/icama TERF aktivnosti u Srbiji pojave potpisnice među kojima su osobe s višedecenijskim stažom „na pravoj strani istorije“.
Za razliku od napabirčenog znanja kojim se brane neke od prepoznatih zagovarateljica trans-isključivosti koje će naprimjer reći „longitudinalna odgovornost“ (toliko lomljenja jezika da se ne kaže ništa), književnica i feministkinja Asja Bakić u tekstu TERF: radikalna desnica u feminističkom ruhu svima dovoljno razumljivo objašnjava zbog čega je važno da se svi angažiramo i podržimo transrodne osobe javno.
O tome za Sitan vez govore antropološkinja Čarna Brković i sociološkinja Marija Radoman, pokušavajući nam približiti konzervatizam koji donosi retrogradna trans-isključiva radikalna feministička struja i objasniti njegove posljedice.
Piše: Kristina Ljevak
Trans-isključivi radikalni feminizam (TERF) „na naše prostore“ dolazi iz Velike Britanije i SAD-a. Po nekoj prostoj logici stvari bilo bi očekivano da svoje ostrašćene pristalice dobija tamo gdje su određena prava manjinskih grupa već izborena, nego na nesretnom Balkanu gdje se još uvijek borimo za elementarne slobode. Navikli/e smo da kod nas svakako nema pravila, a crnogorska antropološkinja Čarna Brković podsjeća da ne postoji opšta ljestvica društvenog progresa te da nažalost nije svaki feminizam nužno progresivan.
„’Žensko pitanje’ i ženska emancipacija su imali značajno drugačiju istoriju u socijalističkoj Jugoslaviji nego u zemljama liberalnog kapitalizma u zapadnoj Evropi i SAD-u, te, nažalost, nisu išli ruku pod ruku s LGBT emancipacijom. S druge strane, jako je važno da se sjetimo da nije svaki feminizam nužno progresivan, ma kako to paradoksalno isprva zvučalo. Na primjer, neoliberalni feminizam ignoriše načine na koje se rodna diskriminacija prepliće s vektorima moći rase i klase, te stvari uglavnom svodi na pitanje ličnog izbora i individualne odgovornosti. Na ovaj tip feminizma smo danas manje-više navikli, iako je on zapravo beskonačno surov u svojoj nezainteresovanosti za živote žena koje nisu rođene u relativnoj udobnosti bijele srednje klase.
Dalje, danas širom zapadne Evrope jača jedna vrsta desničarskog, reakcionarnog feminizma, koji zahtjeve za ženskim oslobođenjem i ženskim pravima spaja sa ksenofobijom, antiimigrantskim i antiislamističkim pozicijama i sentimentima. Sociološkinja Sara Faris je nazvala ovo ‘femonacionalizmom’. Ova vrsta veze između feminizma i nacionalizma je zasnovana na rasističkoj pretpostavci da je (zapadna) Evropa mjesto potpune rodne ravnopravnosti koju imigranti ‘prljaju’, te da ‘njih’ zato treba spriječiti da dođu ‘ovdje’ (odnosno da ‘nas’ treba spriječiti da dođemo ‘tamo’ – ne treba smetnuti s uma da ljudi iz bivše Jugoslavije imaju ambivalentnu poziciju u ovom narativu).
Pitanje je, svakako, da li ovakve reakcionarne stavove zvati feminizmom ili ne. Ja ih zovem feminizmom, jer se i transfobični ili nacionalistički argumenti artikulišu u ime ‘žena’ i ‘ženskih prava’, iako pod time podrazumijevaju usko definisanog subjekta. Mislim da je korisnije razmišljati o tome kako argumente u ime žena i ženskih prava artikulisati na otvoren i progresivan način, nego pokušavati da zadržimo ideološku čistotu pojma ‘feminizam’.
TRANSFOBIJA SE NIJE DOGODILA PREKO NOĆI
Ukratko, da bi bio progresivan, feminizam mora uzeti u obzir mnogostrukost vektora kroz koje moć operiše, odnosno mora biti intersekcionalan – osjetljiv na načine na koje se rod prepliće sa rasom, klasom, seksualnošću, državljanstvom, ili geopolitikom, oblikujući ženske živote na različite komplikovane načine“, kaže Čarna Brković.
Marija Radoman, sociološkinja iz Srbije, smatra zanimljivom interpretaciju koja se odnosi na niz nelogičnosti i činjenicu da je došlo do raslojavanja na teritoriji gdje nije kako treba zaživio ni feminizam ni LGBTI prava.
„S jedne strane se slažem, da je sve nelogično, i zar nas sve ne tlači patrijarhat i kako se dogodilo da dođe do nasilja i to prema jednoj od najviše marginalizovanih grupa u okviru LGBTIQ zajednice. Trenutno, problem je što su trans osobe na meti mržnje iz redova ‘svojih’, onih koji bi trebalo da su politički saveznici/ce, pored toga što trpe nasilje od većinske populacije. Mislim da je jedan dio odgovora vezan za taj internacionalni kontekst koji spominješ, jer neke marksističke organizacije u Srbiji, koje su dominantno TERF su svakako bile pod uticajem svoje ‘centrale’ iz Velike Britanije. Isto tako su neke feministkinje pokupile jednu potpuno rigidnu verziju radikalnog feminizma uobličenu u Deklaraciji iz 2019. godine, a koja umesto rodnog identiteta propagira postojanje samo pola. Tu se otvorio prostor za ideje o opasnom Drugom, a nije slučajno da se napadaju trans osobe koje imaju najmanje društvene moći u okviru kvir kulture, posmatrajući stvari iz perspektive mogućnosti zaposlenja, pristupa zdravstvenoj zaštiti, uslova stanovanja i svakodnevnog života uopšte. Ovaj diskurs ima sve elemente desničarske argumentacije, pa ga zato i nazivam desničarskom retorikom, bez obzira na kojoj strani ideološkog spektra se javlja.
Druga stvar je da se transfobija nije dogodila baš preko noći. Tu je sad zanimljivo posmatrati kako se reagovalo na pojavu TERF/a u Hrvatskoj i Srbiji. Ovaj talas u Srbiji počinje od 2018. godine, s transfobijom iz organizacije Marks21, i određenih radikalno feminističkih krugova. Za razliku od situacije u Hrvatskoj, u Srbiji su mnogi na lijevoj i kvir sceni omanuli u procjeni toga da će se transfobija razbuktati i u kojim sve pravcima, a mnogi još uvijek ćute o tome. Mislim da su negdje i poučeni našim iskustvom, ljudi u regionu shvatili, da treba reagovati odmah i reagovati burno – ovdje pre svega mislim na društvene mreže, revolt protiv TERF stava i saopštenja podrške trans osobama iz različitih feminističkih i kvir organizacija.
I treća stvar je, da levica i feministički pokret su takođe dio šireg društva, nisu imuni na rigidnost i konzervativizam, tako da ne možemo očekivati da će i u tim krugovima da dominira neka egalitarna kvir kultura. S te strane mi nije čudno da su se pojavili pojedinci i pojedinke koji zagovaraju isključivanje trans i rodno-varijantnih osoba. Kada je već usvojen taj stav da je transrodnost navodna opasnost za žene i političko organizovanje, onda se otišlo dalje u propagiranje i patologizaciju ove manjinske grupe. Mislim da TERF struja ne shvata da trans i interseks osobe neće nestati zato što oni tvrde da je biološka realnost pola jedino što postoji“, objašnjava Marija Radoman.
Marija Radoman
Upravo iz pomenutih iskustava Srbije o kojima je govorila Marija Radoman, važno je ne ignorisati ono što trans-isključivi radikalni feminizam propagira, da nam se sutra ne bi dogodio značajniji prodor TERF pristalica u institucije koje bi po definiciji trebale uvažavati prava svih osoba i boriti se za njihove slobode. I ma koliko se nekima iz različitih privilegovanih pozicija problem ne činio pretjerano važnim, ne smijemo zaboraviti kakav efekat ima na trans osobe, a u prvom redu trans žene, koliko može da izazove traumu ili retraumatizaciju nakon svih iskustava koje su trans žene u heteronormativnim balkanskim društvima i mimo TERF pojavljivanja imale. Kako je moguće da se nečiji opstanak dovodi u pitanje (trans žena) pokušajem da se isključivo uvažava pravo cis žena da samo one „budu žene“ jedna je od najvećih u nizu nelogičnosti.
TERF NE NUDI ODGOVOR NA OSNOVU ČEGA TRANS ŽENE NISU ŽENE
„Čini mi se da problem leži u uvjerenju pristalica anti-trans feminizma da bolje znaju šta znači biti trans nego same trans osobe, odnosno u njihovom odbijanju da čuju šta trans osobe govore, te da preispitaju sopstveno biologističko i esencijalističko razumijevanje pola. Uopšteno govoreći, transfobične feministkinje smatraju da su trans muškarci žrtve patrijarhata, odnosno suštinski mizogine lezbejke koje odbijaju da se suoče same sa sobom, a trans žene osobe koje, iz svoje ‘muške privilegije’, uzurpiraju teško izborene sigurne ženske prostore i prava. Ovo su sve naravno besmislice, koje imaju vrlo opasne materijalne posljedice po ljudske živote, kao što ste i sami rekli. Tvrdoglavo namećući svoje viđenje svijeta kao jedino ispravno, TERF odbija da čuje šta trans ljudi govore, te im odriče sposobnost da sami znaju šta njima treba“, kaže Čarna Brković.
I Marija Radoman slaže se s realnim posljedicama po život trans ljudi koje izaziva djelovanje TERF pokreta i sukoba koji se odvija između trans-isključivih radikalnih feministica, trans osoba i pojedinaca/ki i organizacija koje zagovaraju prava trans osoba, dodajući da su dovoljne i rasprave na društvenim mrežama koje su ogroman psihološki stres za trans i rodno-varijantne osobe, „dok je bezbednost nekih trans aktivistkinja i aktivista ugrožena, otkrivanjem njihovih ličnih podataka i podsticanjem strahova. A pitanje koje postavljaš je još jedna u nizu nelogičnosti koja karakteriše TERF. Ono što je pomalo smiješno u ovoj ideologiji, a opet tipično za desničarske diskurse koji su često kontradiktorni – što nije jasno da li je žena svodiva na materijalne aspekte svog tijela ili se žena nikako ne smije svoditi na matericu, vaginu ili reproduktivne funkcije. Jer to su muke TERF pozicije, nikako da se dogovore na osnovu čega trans žene nisu žene, jer ako nisu žene na osnovu svog pola po rođenju (kako nas ubjeđuju pojedini levičari/ke i radikalne feministkinje zloupotrebljavajući tezu o materijalizmu), zar to onda nije isti argument biološkog esencijalizma koji patrijarhat koristi protiv žena kada ih objektivizuje i svodi na njihovo tijelo!
I onda kada trans osobe ili saveznici/e pokušaju da problematizuju ovu zaostalu ideju esencijalizma, TERF odgovaraju samoviktimizacijom, manipulišući ulogom žrtve – čest argument koji čujemo je da se ženama oduzima sloboda govora, da se ućutkuju feministkinje koje misle kritički, itd. Kao prvo, sloboda govora ne podrazumijeva slobodu da se omalovažava i poriče pravo Drugom na postojanje. Zatim, ne radi se tu o tome da se nešto kritikuje, jer zna se koja je razlika između konstruktivne i prijateljske kritike spram trans pokreta a šta je patologizacija i govor mržnje. I same trans osobe su kritične spram nekih tendencija u okviru trans aktivizma, to nije sporno.
Meni su zanimljivi i bizarni argumenti o agresivnim muškarcima predatorima koje mijenjaju pol da bi silovali druge žene ili se infiltrirali u samo ženske prostore. Po tome vidite koliko je argumentacija TERF-a štetna jer reprodukuje rodne stereotipe i ne uzima u obzir realna iskustva i probleme trans osoba. Ja ne dijelim tu vrstu desničarske paranoje, i ne vidim kako neko ko se određuje kao žena (bez obzira kog je pola po rođenju), ili kako žena koja ne menstruira, može da ugrozi moj identitet i političko djelovanje?
Mislim da je jako bitno reći da je tvrdnja da trans žene ugrožavaju na neki način identitet cis žena takođe jedna ideološka konstrukcija koja nema veze s realnim životom. Zato što kada razmislite o tome, zaista ne postoje realne opasnosti za žene od strane trans žena više nego od bilo koje cis žene u samo ženskim prostorima (recimo često se ne problematizuje nasilje u lezbejskim vezama i to da žene mogu itekako da zauzmu poziciju agresivnog maskuliniteta i da budu nasilne). Čini mi se da je TERF struja postavila to kao neupitno, tu binarnu podelu, na samo ženske i muške prostore, ukidajući promišljanje toga, koje su sve to potrebe žena i ljudi u pokretu, šta mi svi kao različite pojedinke i pojedinci želimo“, govori Radoman.
Iskustvo nas je naučilo kako da se nosimo ili to barem pokušavamo s uobičajenom homofobijom. Jedna od „prednosti“ je što ju je lako prepoznati i što same homofobne osobe homofobiju ne skrivaju. Nerijetko ne posjeduju teorijska znanja, rod i spol su im apstrakcija, i nemaju kapacitete kojima bi manipulisali javnošću. Sve suprotno podrazumijeva trans-radikalni feminizam koji zahvaljujući napabirčenom teorijskom znanju vješto prikriva vlastitu mržnju prema trans ženama. Zbog toga je moguće da među podržateljima/icama stavova trans-radikalnih feministica osvanu potpisi nekih od žena koje su decenijama bile „na pravoj strani istorije“. TERF je, kako kaže Čarna Brković, opasan između ostalog i zbog toga što je nova pojava u regionu.
ŽIVIMO U TRENUTKU IDEOLOŠKIH ČUDOVIŠTA
„U pismima podrške koja ovih dana cirkulišu feminističkim prostorima regiona, čini mi se da su neki ljudi relativno brzopleto podržali transfobične stavove, jer nisu razmislili o tome koliko su takvi stavovi isključivi i dehumanizujući prema trans osobama – što ih ni u kom slučaju ne oslobađa odgovornosti. Takođe, smatram da su jačanje TERF pozicija, femonacionalizam, transfobija na ljevici, i slične kombinacije progresivnih i desničarskih argumenata odraz jedne široke ideološke konfuzije koja je postala očigledna na Zapadu / Globalnom Sjeveru u toku protekle decenije. Italijanski filozof Gramši piše da je smjena društvenih ideologija proces, te da postoji trenutak krize u okviru tog procesa u kome ‘staro umire, novo još nije rođeno; u ovom interregnumu javlja se mnoštvo morbidnih simptoma’, ili kako je to poetičnije već prevedeno ‘stari svijet umire, novi pokušava da se rodi, sada je vrijeme čudovišta’. Mi živimo upravo u takvom trenutku morbidnih simptoma i ideoloških čudovišta u kome je jasno da se istorija nije završila, iako je nekim političkim teoretičarima tako možda izgledalo nakon što je socijalizam pao. Sadašnji oblik liberalnog kapitalizma je na izdisaju, ali ne znamo kada će novo biti rođeno, niti kakav će oblik imati, odnosno kakva će biti njegova ideologija. Važno je da se sjetimo da to kako će ovo novo izgledati velikim dijelom zavisi i od nas. Sadašnji momenat je pun opasnosti, ali i mogućnosti. Upravo je zato važno da pažljivo slušamo jedni druge, te da aktivno i zajednički radimo na stvaranju novog svijeta u kome ima mjesta za sve, odnosno da izgradimo političko-ekonomske strukture koje će podržati dostojanstven i udoban život svih nas“, objašnjava Brković.
Čarna Brković
Marija Radoman dodaje da se tokom aktuelnih dešavanja koje je generiralo imenovanje izvršne direktorice Centra za ženske studije u Zagrebu politički korektno nasilje moglo iščitavati u skoro svim TERF izjavama.
„Jer se TERF struje predstavljaju kao tolerantne i inkluzivne za transrodne osobe, a u isto vreme ulaze u saveze sa transfobičnim organizacijama i pojedincima/kama. TERF prepoznaš po tome što neko izjavi da nije transfobičan/na, a zatim misdženderuje trans osobu – pojedine feministkinje koje se decenijama bore za rodno senzitivan jezik, sada koriste jezik s namjerom da nekoga oslove u pogrešnom rodu, kako bi se ta osoba ponizila. Kroz jezik, na sličan način na koji se naturalizuje nevidljivost ženskog iskustva, potčinjenost žena ili neravnopravna podjela kućnog rada, sada se naturalizuje postojanje samo dva pola u društvu. To je jedna vrsta nasilja i mislim da se mora preuzeti politička odgovornost za tu vrstu ponašanja. I mislim da je dobro što su se te osobe na neki način sada autovale sa svojom transfobijom, pa konačno nema skrivanja iza lajkova i tzv. neutralnih i umjerenih stavova.
U tom smislu TERF jeste opasan i možda opasniji od tradicionalnih neprijatelja na desnici, jer se lažno predstavlja kao feminizam, troši nepotrebno energiju ljudi i blokira razvoj progresivnih lijevih i feminističkih politika. Zapravo, TERF promoviše politiku najreakcionarnijih društvenih sila, i ne donosi nam ništa afirmativno“, smatra Radoman.
Profesorica Ankica Čakardić referirajući se na aktuelni problem u Hrvatskoj odlično je prepoznala sve, a posebno dio koji se tiče na svu sreću još uvijek malobrojnosti TERF osoba ali i samim tim njihovu dobru uvezanost što vidimo da vodi i ka osvajanju pozicija moći. Šta uopšte možemo da učinimo trenutno i ubuduće da bismo zaustavili/e štetno djelovanje trans-isključivih radikalnih feministica jedno je od ključnih pitanja. Prvi korak je, kako kaže Čarna Brković, slušati trans osobe i njihove potrebe te iskoristiti postojeće regionalne feminističke mreže za pružanje podrške trans osobama.
Sonja Sajzor je u vašem razgovoru sjajno objasnila da, kad god se neka trans osoba usudi da progovori o egzistencijalnim problemima s kojima se suočava, a koji su svi oblikovani transfobijom – uključujući siromaštvo, beskućništvo, nedostatak zdravstvene njege, nalaženje i zadržavanje posla i tako redom – ‘na nju se obruši cunami maltretiranja’. Državne i javne institucije su upravo mjesta koja mogu i treba da ponude zaštitu od ove vrste problema. Kao što je Sajzor rekla, razgovor treba preusmjeravati s potpuno promašenog pitanja o autentičnosti ženskog iskustva trans osoba na to kako riješiti životne probleme s kojima se trans osobe suočavaju, a koji su strukturno uslovljeni. (Moram spomenuti ovdje i sljepilo još jednog ideološkog čudovišta koje je promolilo glavu na regionalnoj sceni – transfobične ljevice. Uzevši u obzir silinu ekonomske eksploatacije trans osoba, oni bi zapravo trebalo da budu u fokusu ljevičarskih borbi.)
BITI ŽENA DEFINITIVNO NIJE ODREĐENO SAMO BIOLOŠKIM KARAKTERISTIKAMA
Bojan Bilić, koji sa Iwom Nord i Aleksom Milanović upravo priprema zbornik socioloških radova o trans životima, aktivizmu i kulturi na prostorima bivše Jugoslavije, nedavno je rekao kako trenutno jača cirkulacija mržnje između TERF i ostalih feministkinja, što jeste tačno i što je opasno. Ali mržnja, kao ni ljubav, nije nužno recipročan afekat. Pored mržnje, mogućnosti djelovanja su oblikovane i pragmatizmom, indiferentnošću i slučajnošću. Drugim riječima, mislim da je važno da iskoristimo postojeće regionalne feminističke mreže da jasno i nedvosmisleno politički djelujemo, to jest da pružimo podršku i solidarnost trans osobama, da reagujemo uvijek kada su trans osobe diskriminisane TERF narativima, te da treba da nastavimo da objašnjavamo zašto su TERF argumenti dehumanizujući svima koji to još nisu čuli – ali da istovremeno treba da kultivišemo teorijsku nezainteresovanost za dublje promišljanje te pozicije“, zaključuje Čarna Brković.
Marija Radoman slaže se s konstatacijom da je TERF struja malobrojna i slaba, ali i „dovoljno dugo tu da napravi štetu“. Nastavak borbe vidi u pravcu još veće inkluzije trans osoba makar i kroz dalje polarizacije i podjele u feminističkom pokretu.
„Prava trans i interseks osoba su dio šire feminističke i LGBTIQ borbe i mislim da će to od sada da se samo pojača. Ono što je tužno u cijeloj priči jeste što su neke od TERF zastupnica osnivačice nekih ženskih i lezbejskih incijativa i na čelu organizacija poput Autonomnog ženskog centra ili Žena u crnom ali one same sebe isključuju, jer mislim da progresivni dio levice i feminizma neće podržati tu konzervativnu poziciju.
Takođe, meni je lično važno što su transrodne osobe dio pokreta jer od njih dobijamo drugačiju vrstu iskustva. Trans aktivizam nas uči da je rod istorijski i socijalno promenljiva kategorija i OK je da se suočimo s novim značenjima i da ih integrišemo u naše svakodnevne borbe. Biti žena definitivno nije određeno samo biološkim karakteristikama, kako nas ubjeđuje terf ekipa, niti je to nasleđe feminizma od drugog talasa do danas. Ali da naše identiteti nisu rodno fiksirani, pa to već znamo u okviru kvir zajednica, to nije ništa novo jer lezbejke, gejevi i biseksualne osobe eksperimentišu s konceptom drag-a, s femininim i maskulinim ulogama i kako ih društvo vidi. Tako da negirati rodne varijacije i negirati da i same trans osobe imaju različite potrebe i iskustva tj. da nisu neka homogena grupa, znači negirati naša tijela i seksualnost. Transrodni politički subjekt transformiše koncept binarne opozicije heteroseksualno/homoseksualno, muško/žensko i samim tim politički subjekt ne može biti više baziran na takvoj opoziciji, jer je to konzervativan pogled i ne odgovora realnim potrebama ljudi.
Džudit Batler navodi kako treba da se borimo za proširenje političkih sloboda u vezi s rodom, za život bez straha i diskriminacije. Ali izgleda da pojedini levičari i radikalne feministkinje trenutno rade upravo suprotno tim slobodama proglašavajući biološki esencijalizam za ‘materijalizam’ i kao presudan za naše živote. Tu količinu konzervativizma koje nam nude ove struje možemo naći i u crkvi, za to nam ne treba ni feminizam ni levica.“
Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.