Hraniteljstvo i deinstitucionalizacija u FBiH: Kad nadležnima djeca postanu prioritet tada će se proces transformacije sprovoditi u razumskom roku

Ilustracija preuzeta sa https://www.nytimes.com/

Stvoriti porodično okruženje ili ono najsličnije porodici obaveza je svih koji djeluju u sistemu zaštite djeteta.
Institucionalno zbrinjavanje djece bez roditeljskog staranja i dalje je najčešći način skrbi o djeci u Bosni i Hercegovini i zemljama regije.
Usvajanje, iako zahtjevniji i dugotrajniji proces, radije biraju nego hraniteljstvo koje se preporučuje kao najpoželjniji oblik vaninstitucionalnog zbrinjavanja djece, onda kada povratak u biološku porodicu nije moguć.
Proces deinstitucionalizacije davno je započet u BiH ali se odvija sporo. Institucionalni boravak djece u dobi od rođenja do treće godine bilo bi nužno potpuno zabraniti smatra Anisija Radenković, direktorica Hope and Homes for Children BiH.

Piše: Kristina Ljevak

VEZA KOJU STVARA U PRVE TRI GODINE OSNOVA SU RAZVOJA DJETETA

„Nauka, a i iskustvo u zadnjih osamdesetak godina su pokazali da odrastanje djeteta u domovima za djecu ne pruža djetetu sve mogućnosti kako bi u potpunosti razvio svoje potencijale. Dokazano je da je dijete dugotrajnijim boravkom u domu podložno raznim rizicima i dolazi do usporavanja i zaostajanja u razvoju – intelektualnom, emocionalnom, socijalnom. Veza koju dijete razvija sa svojim skrbnikom, a to je najčešće majka, u prve tri godine života su neprocjenjivi i osnova su cjelokupnog socijalnog razvoja djeteta, osnova za sve njegove odnose i veze u budućem životu. Stoga bi trebalo potpuno zabraniti smještaj beba od rođenja do treće godine u domovima. Ovo upućuje na to da je neophodna transformacija domova i uspostavljanje usluga za zaštitu djece i porodica. I naša zemlje, mislim oba entiteta i distrikt Brčko, su krenuli u tom pravcu, ne samo prihvatajući konvenciju o pravima djeteta već i ostale strateške dokumente na kojima su razvijene strategije transformacija ustanova u našoj zemlji“, objašnjava Radenković.
U FBiH je od marta 2018. na snazi Zakon o hraniteljstvu koji se, za razliku od nekih drugih zakona iz oblasti socijalne zaštite ne razlikuje od kantona do kantona, a njime je regulisan razvoj hraniteljstva i u onim kantonima u kojima to do 2018. nije bio slučaj. Jednake procedure identifikacije i ujednačena metoda odabira i edukacije hranitelja, kao i jedinstven sistem praćenja rada hranitelja bez sumnje su doprinijeli unapređenju zaštite djece bez roditeljskog staranja u FBiH. Zakon nije samo uredio oblast hraniteljstva nego je uticao na smještaj većeg broja djece u hraniteljskim porodicama.
Iako nije rađena detaljna zvanična analiza, direktorica Hope and Homes for Children BiH navod kako svi koji rade u zaštiti djece i porodice primjećuju u posljednje tri godine veći broj djece zbrinut u hraniteljske porodice. Hraniteljstvo uprkos zakonskim pomacima nije ravnopravno zastupljeno na cijeloj teritoriji BiH i prisutnije je u većim, urbanim sredinama. Pored Zakona o hraniteljstvu u Kantonu Sarajevo otišlo se korak dalje formiranjem Službe za hraniteljstvo u okviru JU Kantonalni centar za socijalni rad.
Služba djeluje svega godinu dana i bilježi značajne rezultate koje prepoznaju i drugi u sistemu zaštite djeteta.
„Broj smještaja djece u hraniteljsku porodicu u 2020. godini bio je za 300% veći od broja smještaja u prethodnoj godini. U 2020. godini 33 djece je smješteno u hraniteljske porodice, od čega je za šestero djece preveniran smještaj u ustanovu socijalne zaštite. Prvi put smo u praksi u prethodnoj godini zadovoljili potrebu obezbjeđenja hitnog hraniteljstva za jedno dijete, te potrebu za smještajem u hraniteljske porodice tri odrasle osobe od čega je jedna smještena na specijalizirano hraniteljstvo.
Trenutno na smještaju u hraniteljskim porodicama imamo 79 hranjenika, od čega je 76 djece, i troje odraslih, a za petero djece, koja se nalaze na smještaju u KJU Dom za djecu bez roditeljskog staranja, pokrenuta je procedura odabira hraniteljskih porodica. Za djecu za koju su pokrenuti postupci deinstitucionalizacije očekujemo da ubrzo budu izmješteni iz Doma u hraniteljske porodice“, objašnjava Enes Šabić, šef Službe za hraniteljstvo.

Dragana Savić se jedanaest godina nalazi u hraniteljskoj porodici u koju je smještena nakon smrti oca i višegodišnje bolesti majke. U hraniteljskoj porodici završila je osnovnu i srednju školu te upisala fakultet. Danas je završna godina Fakulteta političkih nauka, odsjek za Socijalni rad. Proces adaptacije na hranitelje ostao joj je u najljepšem sjećanju.
„Moj proces adaptacije prošao je odlično. Još od prvog dana mog ulaska u hraniteljsku porodicu svi su me lijepo dočekali, lijepo me prihvatili i dali sve od sebe da se ja lijepo prilagodim i osjećam ugodno. Pomagali su mi oko školskih obaveza kako bi savladala gradivo i oko svih drugih aspekata. Smatram da je za dijete u hraniteljskoj porodici mnogo bitno da se osjeća prihvaćeno i sigurno, a ja zaista jesam. Moja hraniteljska porodica imala je i prethodna hraniteljska iskustva sa drugom djecom i oni dijele moje mišljenje da je ovdje najljepše, zaista svi smo se uvijek lijepo slagali i prihvatali jedni druge, vladala je uvijek jedna lijepa i prijatna atmosfera“, priča Dragana Savić.
Na žalost uvijek postoje djeca čije potrebe ne mogu zadovoljiti hraniteljske porodice, već im je potreban institucionalni smještaj, odnosno smještaj u domove, navodi Anisija Radenković te dodaje da pored objektivnih razloga postoje i oni za koje nema opravdanja.

PODRÅ KA BIOLOÅ KIM PORODICAMA JE PRIORITET

„I poslije 25 godina unapređenja ljudskih kapaciteta u području socijalne zaštite postoje kolegice i kolege, a u čijoj je nadležnosti zbrinjavanje djece bez roditeljskog staranja, koji se radije odlučuju da djecu zbrinjavaju u domovima, a ne u hraniteljskim porodicama. Sistem domskog smještaja ima dugogodišnju tradiciju, ne samo kod nas već i u zemljama okruženja. Situacija se mijenja, jeste sporo, ali ipak mijenja. Vjerujem da će i revizija Zakona o hraniteljstvu, koja je upravo u toku, poboljšati navedeni zakon, odnosno dovesti do toga da se još veći broj djece bez roditeljskog staranja zbrinjava u hraniteljstvo nego što je to danas.“
Po zahtjevu Službe za hraniteljstvo upućenom nadležnom Federalnom ministarstvu rada i socijalne politike u 2020. godini su realizirane dvije edukacije hranitelja. Po zavrÅ¡enoj edukaciji 15 hraniteljskih porodica u Kantonu Sarajevo dobilo je status hranitelja, objaÅ¡njavaju iz Službe za hraniteljstvo koja je u protekloj godini uspostavila intenzivniju saradnju sa drugim centrima za socijalni rad u FBiH zahvaljujući čemu su djeca smjeÅ¡tena u hraniteljske porodice u različitim dijelovima Federacije BiH. „Služba je i aktivno uključena u transformaciju KJU Doma za djecu bez roditeljskog staranja”, objaÅ¡njava direktor Službe Enes Å abić.

S ciljem maksimalne zaštite djece u hraniteljskim porodicama, novi Zakon predviđa kontinuiranu edukaciju hranitelja. U skladu sa zakonom o hraniteljstvu u FBiH organizacija i sprovođenje edukacije hranitelja je obaveza Ministarstva rada i socijalne politike FBiH, a podrška ministarstvu su Hope and Homes for Children BiH, UNICEF i SOS Dječija sela BiH. Edukacija ima dva segmenta, osnovni i dodatni, osnovi je obavezan za sve one koji žele biti hranitelji dok dodatna edukacija može podrazumijevati teme kao što su trauma, komunikacija ili samopouzdanje.

U Situacionoj analizi UNICEF-a za 2020. stoji kako je nekoliko domova za djecu počelo proces transformacije koji prati i uspostavljanje usluga za zaštitu djece i porodica koji treba da budu zamjena za dugotrajnu institucionalnu brigu te da su za nastavak transformacije domova za djecu potrebna veća ulaganja i snažnija opredijeljenost.
Direktorica Hope and Homes for Children BiH objašnjava kako transformacija ne znači puko zatvaranje ustanove.
“Prije svega podrazumijeva podrÅ¡ku bioloÅ¡kim porodicama kako ne bi doÅ¡lo do izdvajanja djece iz porodica, zatim razvoj procesa usvojenja djece, zbrinjavanje djece u hraniteljstvo, otvaranje usluge materinskog doma – podrÅ¡ka majkama sa bebama koje nisu u mogućnosti i stanju da bez pomoći jedno vrijeme brinu o svojoj djeci. Zatim tu su dnevni centri za djecu koja su pod rizikom od razdvajanja u kojima dijete, a i porodica dobiju podrÅ¡ku nekoliko sati dnevno barem jedan dan ili viÅ¡e dana u sedmici, a i dalje zajedno žive roditelji i djeca. Tu su mobilni timovi, usluga produžene ruke centara za socijalni rad koji odlazeći na teren pružaju podrÅ¡ku porodicama i djeci pod rizikom od razdvajanja u njihovim kućama, okruženju u kojem se i djeca i porodice osjećaju najsigurnije. Svjesni smo činjenice da će uvijek biti djece bez roditeljskog staranja koji će u kraćem ili dužem periodu trebati domsko zbrinjavanje, ali ne trebaju veliki, zastarjeli domovi već mali porodični domovi kapaciteta do 12 djece, gdje je veći broj uposlenika kako bi se za tu djeci stvorili uslovi života koji su najsličniji porodičnom okruženju. Ovo su samo od nekih usluga koje su nastale u lokalnim sredinama gdje se deÅ¡ava transformacija domova za djecu. Proces transformacije ustanova zahtijeva vrijeme, to je činjenica, ali kod nas to traje i predugo. Tako na primjer transformacija doma za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli traje joÅ¡ od 2012. godine, u Sarajevu od 2014. i joÅ¡ uvijek nije zavrÅ¡ena. Ponavljam, taj proces traži vrijeme, ali se ne slažem da je stvarno potrebno toliko puno godina.

POSVEĆENOST I OPREDIJELJENOST KAO PREDUSLOV ZA DEINSTITUCIONALIZACIJU

Hope and Homes for Children je svjedokom da se proces transformacije doma može završiti u prosjeku za dvije i po godine. Tih primjera imamo u Rumunjskoj, Bugarskoj, Ruandi. Nije problem u financijama, jer budžeti za domove postoje, samo ta sredstva treba preusmjeriti na drugačiji način, odnosno u nove usluge. Postoje tzv. tranzicijski troškovi no oni nisu prepreka za nesprovođenje transformacije domova. Za te troškove postoje fondovi EU, i drugim izvori. Hope and Homes for Children je jedan od partnera koji vrlo često preuzima, ako ne sve tranzicijske troškove onda veliki dio. Moje iskustvo je pokazalo da je od presudnog značaja opredijeljenost i posvećenost nadležnih u socijalnoj zaštiti, entitetskoj i kantonalnoj, u procesu transformacije domova. Kad nadležnima djeca postanu prioritet tada će se proces transformacije sprovoditi u razumskom roku“, smatra naša sagovornica.
Spomenuta na početku češća opredjeljenost za usvajanje a ne hraniteljstvo posljedica je toga što je usvojeno dijete „pravno“ zauvijek dijete porodice koja ga je usvojila, objašnjava Radenković, mada se danas u korist hraniteljstva trend mijenja.
„Značajno je veći broj djece bez roditeljskog staranja kojima je hraniteljstvo optimalan i u njegovom najboljem interesu nego je broj djece za koje je usvojenje najbolji oblik brige“, kaže Anisija Radenković.
Dragana Savić vjeruje da niša ne bi postigla da uz nju nije bila njena hraniteljska porodica te da bi svijet bio puno bolje mjesto da se više ljudi odlučuje da postanu hranitelji.

KAD POMOGNETE JEDNOM DJETETU KAO DA STE POMOGLI CIJELOM SVIJETU

„Hraniteljstvo je zaista nešto posebno. Kada bi i drugi ljudi koji mogu pomogli nekome svijet bi bio puno bolje mjesto za život. Ja ništa ne bih postigla da mi nije pomogla moja hraniteljska porodica, kada nekoga spasite i pomognete mu je nešto neprocjenjivo. Savjetujem svima da pomognu nekome ukoliko su u mogućnosti jer je to nešto posebno i pamti se cijeli život, a samim tim i učinit ćete da neko postane koristan član našeg društva. Mnogo je važno da se govori o hraniteljstvu kako bi se omogućilo da što više djece ne raste u instituciji, važno je da dijete raste u porodici jer je porodica prvenstveno osnov za normalan rast i razvoj svakog bića. U porodici moguće je posvetiti se pojedincu i njegovim potrebama i željama dok u instituciji mnogo je djece i mnogo odgajatelja koji po mom mišljenju nemaju vremena pristupiti samo jednom djetetu i posvetiti mu se. U porodici dijete zna čije je i kome pripada. Kada pomognete jednom djetetu kao da ste pomogli cijelom svijetu, cvijet kad se zaljeva i procvjeta“, objašnjava Dragana Savić.

Krajem prošle godine povodom Međunarodnog dana ljudskih prava, organizacije Hope and Homes for Children, Fondacija Krila nade, Lost Sparrows (USA) i Agencija Success organizovali su 1. Međunarodnu konferenciju o hraniteljstvu u BiH pod nazivom „NADA“. Konferencija je pokazala da su pozitivni pomaci prisutni u svim zemljama regije kada je riječ o povećanju broja djece smještene u hraniteljske porodice, ali su i izazovi u cjelokupnom procesu reforme slični.
„Činjenica je da je broj djece u hraniteljstvu u Hrvatskoj i Srbiji veći u odnosu na broj djece smještene u domovima što nije slučaj u našoj zemlji, ali isto tako proces transformacije pojedinih domova u BiH je dosegao veći nivo nego što je to slučaj sa domom u Crnoj Gori. Umrežavanje i snaga hranitelja u Srbiji i Hrvatskoj su daleko izraženiji nego je to slučaj u BiH. Zakonski okvir u BiH je detaljniji i sveobuhvatniji nego je slučaj u nekim od zemalja koje su bile učesnice ove konferencije“, navodi na kraju Anisija Radenković, suorganizatorica konferencije i zaključuje kako zemlje regije mogu mnogo jedna od druge naučiti kada je o procesu deinstitucionalizacije riječ, ali je pred svima mnogo posla. Jedan od osnovnih zadataka onih koji su uključeni u sistem brige o djeci bez roditeljskog staranja je da ne dozvole njihovo odrastanje u institucijama ako im je moguće stvoriti porodično okruženje ili ono koje je najsličnije porodičnom.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.