Ines Tanović Sijerčić: Od mnogih ljudi u pokretu ćete često čuti kako nigdje i nikada na ovoj ruti nisu dobili toliko pomoći i podrške kao od stanovništva BiH

Foto: Nikola Blagojević (Spektroom) za Graciju

Ines Tanović Sijerčić, istoričarka umjetnosti, nekadašnja novinarka i dugogodišnja djelatnica u civilnom sektoru, šest godina volonterski je posvećena brizi o ljudima u pokretu, od čega posljednje dvije intenzivno onima koji pokušavaju proći Bosnu i Hercegovinu.
Radeći ono u Å¡ta vjeruje i ne iznevjeravajući vlastite životne principe, uvijek uz “marginu” kao vlastiti prirodni izbor, protiv kapitalističke maÅ¡ine u kojoj živimo bori se solidarnošću i empatijom.
Da nema ljudi poput nje bilo bi zaista teško očekivati bilo šta od države koja nije u stanju brinuti se o vlastitom stanovništvu a posebno ne o ljudima koji kroz BiH prolaze. Uvijek je na prvoj liniji, pomirena s činjenicom da je prekarijat njeno permanentno stanje. Izabrala je ljudskost uz sve izazove umjesto projektnog biranja ključnih riječi.

Piše: Kristina Ljevak

U nikad goroj situaciji u posljednje tri godine otkako su ljudi u pokretu zadržani unutar granica Bosne i Hercegovine uspjeli ste osposobiti dnevni centar ComPass 071 zahvaljujući čemu ovi potpuno dehumanizovani ljudi mogu dobiti topli napitak, suhu odjeću, napuniti telefon, istuširati se, a što je najvažnije imati i malo ljudske komunikacije.
Nakon što ste godinama bezuspješno doslovno molili nadležne da vam barem obezbijede neki prostor za info punkt koji bi ljudima bio sigurna adresa, uspjeli ste uraditi mnogo više. Pretpostavljam bez institucionalne podrške. Kako ste uopšte uspjeli realizovati ovu plemenitu ideju? Gdje se nalazite? Kako se troškovi samog objekta finansiraju? Kako se može pomoći?

Institucionalnu podršku nikada nismo ni očekivali. Kako očekivati od grada, kantona ili države da vam da prostor i podršku za ovakav rad, kada nije u stanju da to učini za mnoge druge kategorije lokalnog stanovništva, primjerice umjetnike ili kulturne radnike generalno? Koliko dugo postoje ideje mnogih umjetnika u našem gradu za otvaranjem društvenih/ kulturnih centara, a da za to nikada nisu uspjeli dobiti bilo kakvu podršku, na bilo kojem nivou vlasti? Mi smo toga bili itekako svjesni i nažalost, već u startu odustali od takve ideje, iako to nije pravi način i od takve se borbe definitivno ne smije odustati, No ona traje, kao što u ovoj zemlji sve traje, a potrebe na terenu su ipak puno drugačije i hitnije da bi ovisile od milosti nekog načelnika, gradonačelnika ili ministra. Htjeli smo da pokušamo i pokažemo da se može i bez podrške institucija, ali s podrškom lokalnog stanovništva, prijatelja i poznanika iz cijele Europe koji dijele naše vrijednosti i principe rada, i kojima je svako ljudsko biće jednako vrijedno. „Stari“ Kompas otvoren je prošle godine u Sarajevu na lokaciji u Rajlovcu od strane grupe čeških volontera koji su željeli raditi s ljudima u pokretu na području Sarajeva i pružiti neke usluge koje do tada nisu postojale poput tuševa ili programa pranja i sušenja veša. Nažalost, zbog prilične udaljenosti od grada, a potom i pandemije Covida 19, centar je prestao s radom u martu prošle godine. U tom periodu radila sam s grupom prijatelja u jednoj maloj iznajmljenoj garaži gdje smo dijelili odjeću, obuću i hranu. Početkom ljeta počela se rađati ideja da bi zajedno s kolegama iz Češke mogli ponovno pokrenuti društveni centar, ali ovoga puta kao lokalnu organizaciju s lokalnim volonterima, uz financijsku podršku češke organizacije Pomáháme lidem na útěku (The Czech Refugee Help) koja nam pomaže da platimo prostor na Pofalićima gdje se centar nalazi, te platimo troškove režija. Veliku podršku smo dobili i od luksemburške organizacije Catch a smile a.s.b.l, koja nam također financijski pomaže u kupovini odjeće, obuće, hrane ali i neophodnih sredstava za sam rad centra (poput higijenskih potrepština, opreme i sl.). Otkako je centar otvorio svoja vrata u novembru prošle godine, javio nam se veliki broj organizacija širom Europe, ali i individualaca i organizacija iz BiH koji žele pomoći naš rad. Primjerice, nedavno je naša prijateljica iz Norveške pokrenula akciju prikupljanja odjeće i obuće diljem Norveške i potaknula ljude da šalju pakete za Sarajevo, kako bi tako pomogli makar jednu osobu ili jednu porodicu u pokretu. Kolege iz Sos Balkanroute prije nekoliko dana su poslali skoro cijeli kamion odjeće, obuće, deka, vreća za spavanje iz solidarnosti s centrom i ljudima u pokretu u Sarajevu. U trenutku kada smo prije nekih 15-tak dana ostali gotovo bez sve odjeće i obuće, ali i hrane, kolege iz Catch a smile organizirali su veliku akciju prikupljanja u Luksemburgu, u koju se uključila i naša dijaspora, i za manje od sedam dana odjeća i obuća stigla je u Sarajevo. Gotovo da nema dana da netko od naših sugrađana ne svrati u centar i donese hranu ili odjeću, ili pak pita šta je potrebno i šta fali. Kako pomoći? Volontiranjem, prije svega. Uvijek smo u potrebi za novim volonterima/kama jer je jako teško naći volontere koji mogu izdvojiti 6 ili 8 sati koliko centar radi 5 dana u tjednu. Nama znači ako možete da nam se pridružite makar i 2-3 sata dnevno jer posla ima mnogo, a potrebe su svakim danom sve veće. Naravno, svaka donacija nam je važna i bitna, i ne postoji mala donacija. To je nekada bitno naglasiti – da jedan obrok, jedna kapa ili jakna nekome znače jako mnogo.

Od 2015. godine i početka Balkanske rute posvećena si brizi o ljudima u pokretu. Bila si prisutna na mjestima od Grčke do Slovenije, a posljednje dvije godine intenzivno pomažeš ljudima koji pokušavaju proći Bosnu i Hercegovinu a do tada nekako preživjeti.
Ti i ljudi kojima si okružena u ovoj plemenitoj misiji potpuno neformalno djelujete. Kako je izgledao trenutak odluke da se u ovoj mjeri posvetiš ljudima u pokretu, a nije ovo prvi problem kojem si izuzetno posvećena?

Ne mislim da je to bila neka svjesna odluka – e sada ću da radim to i to, niti sam ikada tako funkcionirala. U svojih 36 godina radila sam različite poslove, vrlo često u potpunosti van svoje struke ili nekog „pretpostavljenog“ polja djelovanja. Čini mi se da sam se uvijek na neki način borila protiv nečeg, vrlo rijetko za nešto, i da je to obilježilo moje odrastanje, ali i kasnije formativne godine. Godine 2015. imala sam priliku da u nekoliko navrata na kratko vrijeme boravim na tzv. Balkanskoj ruti u trenucima koji su bili puno drugačiji nego današnja situacija, kada su granice bile otvorene i netko je još uvijek govorio „dobrodošli“. Godine 2017. i 2018. boravila sam nekoliko mjeseci u Casablanci u Maroku, u sklopu jednog istraživačkog projekta, i imala sam priliku da izbliza vidim život mladih ljudi u četvrtima poput Sidi Moumena, koje sam po povratku zatekla na ulicama Sarajeva. Meni, za razliku možda od mnogih naših sugrađana, nije uopće bilo čudno vidjeti ih na putu za neku bolju budućnosti (ili barem tako vjeruju) znajući iz kakvih uvjeta života bježe, od kakvog siromaštva i života koji je uvijek na margini. Uvijek sam nastojala da radim ono u što vjerujem, u čemu vidim smisao i što predstavlja moje životne principe i vrijednosti.

O posvećenosti između ostalog govori i lična spremnost da maloljetne osobe u pokretu primiš u vlastiti dom onda kada nije postojala nikakva mogućnost za njihovo zbrinjavanje, a riječ je naprimjer o pretučenoj žrtvi pokušaja prelaska hrvatske granice… Takve geste su ipak mnogo češće iznimka nego pravilo. Rađa li se čovjek s empatijom ili se ona može i naučiti? Kako ti objašnjavaš vlastiti pristup koji kako rekoh nije baš tipičan?

S nečim se rodimo, ali puno više toga u životu naučimo. A učimo uvijek i u svakom trenutku. Na moje stavove i pristup životu veliku je ulogu odigralo odrastanje u ratnom i postratnom Mostaru, u tzv. miješanom braku gdje sam godinama bila izložena kontinuiranom preispitivanju vlastitog identiteta, osjećajima poput nepripadanja, izopćenosti, drugotnosti. Meni je ta „margina“ uvijek bila prirodno stanje. I vjerojatno sam zbog toga uvijek imala tu potrebu da stojim uz i borim se za one koje društvo na ovaj ili onaj način marginalizira i diskriminira bez obzira da li se radi o ljudima u pokretu ili LGBTIQ zajednici ili logorašima ili djeci s posebnim potrebama ili radnicima/radnicama. U kapitalističkoj mašini od života koju živimo, odnosno nastojimo preživjeti, solidarnost i empatija su naše oruđe i naš vid otpora.

Iako gotovo niša od tvojih aktivnosti nije eksponirano u javnosti, po onome što ponekad postaviš na svoj FB profil može se steći dojam u kom obimu si posvećena brizi za ljude u pokretu.
Kako do te mjere nesebično pomagati a opet s druge strane i raditi nešto od čega se obezbjeđuju elementarni preduslovi za vlastitu egzistenciju?

Teško, jer od nečega se mora živjeti. Dugo sam se borila sa sobom u odluci da napravim udruženje jer mi se kroz višegodišnji rad u nevladinom sektoru itekako zgadio način na koji se radi i kako se radi. Možda mi se najviše zgadilo koliko se o tome šuti i koliko je licemjerstvo svuda oko nas. Napiši projekat, ubaci par ključnih riječi i pojmova, dobij novac, štrihiraj kolumne, piši izvještaje i tako u krug. Teško je ne upitati se šta je to civilno društvo u ovoj zemlji i koliko je sve ove godine zaista doprinijelo nekom napretku ovog društva. Naravno da postoje organizacije civilnog društva u BiH koje rade odličan posao i moja namjera niti u jednom trenutku nije generalizacija, ali činjenice na terenu govore u prilog tome da se moglo puno više i puno bolje. Vjerojatno će mnogi naći izliku u tome da su donatorske politike takve i takve, da prolaze određene stvari i određeni narativi, ali treba podsjetiti da je ovo naše društvo koje mi kreiramo, a ne donatori, i da se trebamo jasno i glasno usprotiviti „vanjskim“ autoritetima koji misle da nas same znaju bolje nego što mi znamo sebe. Voljela bi da Kompas pokaže u budućnosti da je drugačiji pristup moguć. Svi radimo volonterski i tako će i ostati, a novac koji prikupljamo koristimo za one kojima je namijenjen i održavanje osnovnih potreba samog centra. To naravno nije jednostavno i zahtjeva jako puno balansiranja između volontiranja i neophodnog rada za vlastito preživljavanje. Osobno sam se davno pomirila s činjenicom da je prekarijat moje permanentno stanje, a da mi neizvjesnost i nestabilnost takvog života ne izazivaju toliku tjeskobu i depresiju kao prije.

Iako je, kako sam na početku rekla situacija nikada gora, i ljudi u pokretu pored toga što su dehumanizirani su i kriminalizirani, opet zahvaljujući solidarnosti domaćeg stanovništva oni nisu ogorčeni na građane/ke Bosne i Hercegovine, naprotiv. Kako sistem podrške funkcioniše, kako ste do sada, bez ikakvog vlastitog prostora prikupljali pomoć, kako se pomoć šalje/donosi, ko pomaže? Spominjala si u jednom intervjuu i snažno prisutnu pomoć bh. dijaspore, kako je ona organizirana?

Od mnogih ljudi u pokretu ćete često čuti kako nigdje i nikada na ovoj ruti nisu dobili toliko pomoći i podrške kao od stanovništva BiH. Svjedočila sam i svjedočim tome svakodnevno. Samo to nisu priče koje su medijima interesantne niti ćete ih često naći na naslovnicama portala ili printanih medija, a kada se negdje i pojave – često to bude u maniru nekog neviđenog čuda ili iznimke. A to je daleko od iznimke. Gotovo da nema grada u ovoj državi kroz koji ljudi u pokretu ne prolaze, a da nemate barem nekolicinu samostalnih volontera koji bez bilo kakvih organizacija i udruženja, pomažu ljudima na svakodnevnoj bazi. A koliko je tek onih za koje nikada nećete čuti, a koji su otvorili svoje domove i srca za one kojima je pomoć potrebna. Naravno, moramo biti svjesni i da je ovo zemlja u kojoj većina stanovništva preživljava od prvog do prvog u mjesecu na mizernim platama ili bez ikakvih stalnih primanja, i da nije realno niti moguće očekivati da naše stanovništvo može svojim donacijama pokriti potrebe velikog broja ljudi u pokretu koji već godinama prolaze ili borave u našoj zemlji.
Pomoć prikupljamo na razne načine – akcijama koje smo radili na ulicama Sarajeva, akcijama koje se za nas rade u različitim državama i gradovima diljem Europe, novčanim donacijama i sl. Veliku podršku dobijamo i od bh. dijaspore posebno iz Luksemburga i Švicarske koji su u nekoliko navrata za nas organizirali akcije prikupljanja pomoći za ljude u pokretu u BiH, dopremali stvari ili pak dolazili ovdje da bi nam pomogli u kupovini i distribuciji. Oni bolje nego itko drugi znaju što znači biti „migrant“ ili izbjeglica, otići u potragu za boljim životom, snalaziti se u nekom novom društvu pod novim pravilima, i često uz sve to pomagati porodicama koje su ostale iza njih.

Migrantska kriza je potvrdila da država BiH ne postoji. Na primjeru Lipe i pokušaju daljeg zbrinjavanja ljudi vidjeli smo da skoro pa mjesne zajednice mogu da donose odluke koje bi država trebala preuzeti. O licemjernosti međunarodne zajednice i angažmanu međunarodnih organizacija u BiH zaduženih za zbrinjavanje migranata takođe je bespredmetno govoriti.
Građani, posebno Unsko-sanskog kantona neadekvatno artikulišu nezadovoljstvo prema vlasti pa često djeluje da je ono isključivo usmjereno ka migrantima (mada naravno ima i takvog). Balkanska ruta neće prestati jer u 21. vijeku migracije neće prestati.
Imaju li ove ljudi ikakve saveznike osim drugih dobrih „običnih“ ljudi?

Teško je to pitanje, ali čini se zaista da nemaju. Kao što si i sama rekla, države nema, država ne postoji i to znamo godinama. Kako očekivati od države koja nije u stanju da se pobrine o vlastitom stanovništvu da brine o nekim ljudima koji kroz nju prolaze?! Naravno da bi morala, ali to je uzaludno za očekivati, što ne znači da na tome ne trebamo stalno i svakodnevno insistirati, koliko god nam se činilo kao Sizifov posao. O licemjernosti međunarodne zajednice, Europske Unije ili međunarodnih organizacija u BiH, također ne vrijedi govoriti previše, jer mi to vrlo dobro znamo iz vlastitog iskustva. Politika te iste EU glavni je krivac svega što se dešavalo i dešava, a ne treba ići daleko u prošlost da bi se prisjetili kolonizacija nekada i sada, samo drugim sredstvima. Migracije neće stati, niti će ih biti manje. Mogu biti samo veće uslijed svega što se u svijetu dešava – siromaštva, neimaštine, nejednakosti, klimatskih promjena pa na dalje, i sigurna sam da će biti jedno od glavnih pitanja s kojima ćemo se svi zajedno suočavati i baviti u narednim godinama i desetljećima.

Među saveznicima bi mogli biti mediji ali nažalost malo je onih koji još uvijek drže do ugleda profesije.
Mediji nažalost itekako pomažu kriminalizaciji ljudi u pokretu.
Jedan od naslova koje si ti svojevremeno spominjala glasio je – migrantski stampedo pred vratima regije, a stampedo baš i nije svojstven ljudskoj vrsti.
Koliko bi ukupna atmosfera bila drugačija kada bi mediji bili senzibiliziraniji ali i kad bi se radilo sa stanovništvom koje bi bolje razumjelo šta su sve do dolaska u BiH ljudi u pokretu prošli?

Kao nekome ko je odreÄ‘eni period života radio u medijima, iskreno nisam začuÄ‘ena onim Å¡to čitam i gledam na portalima ili printanim/elektronskim medijima kod nas, kad je u pitanju izvjeÅ¡tavanje o ljudima u pokretu. Dovoljno je pregledati naslove pa shvatiti u kakav smo ljudski i profesionalni glib upali. Gotovo nikada nećete naći neku pozitivnu vijesti o njima niti tekst koji će na ozbiljan ili istraživački način da se bavi ovom temom. HuÅ¡kačka retorika kojom smo izloženi godinama, samo je naÅ¡la joÅ¡ jedan novi kanal. Naravno da bi bilo puno drugačije kada bi se mediji ovom temom bavili na profesionalan i odgovoran način, kada bi sudbine ovih ljudi približili naÅ¡im sugraÄ‘anima/kama, kada bi objektivno izvjeÅ¡tavali o uzrocima i posljedicama ovakvog stanja… Možda bi prvi korak k tome bio da već jednom prestanu ljudska bića nazivati ilegalnim.

Kao što prethodno spomenuh, migracije neće prestati, a država kao što je naša ne znam kad će se početi baviti svojim poslom. Do tada je, očigledno kao i do sada, na volonterima i volonterkama da se bave ljudima u pokretu.
Izgaranje u aktivizmu nije baš rijedak slučaj. A sve pomažuće profesije (osim što to aktivizam nije, on je način života) imaju svoje supervizore.
Ko tebi/vama pomaže kad je teško i koliko dugo misliš da u ovom obimu možeš učestvovati u pomoći ljudima u pokretu? Ili kako bi to rekao jedan moj prijatelj, ako si uvijek na prvoj liniji, neka barem ima neko da ti deku doda.

Ako nisi dobar sebi, teško možeš da budeš dobar bilo kome drugom. Ja se pokušavam voditi tom rečenicom, mada vrlo često to nije slučaj, niti je moguće odvojiti emocije od ovakvog posla niti je jednostavno stati, iako znaš da moraš. Burnouti su čini se sastavni dio priče, ali ne bi smjeli biti. Jednom kada izgradiš svjesnost o sebi, o tome koliko možeš i hoćeš, a koliko je realno i zdravo, onda možeš i da počneš da tražiš načine kako da „glavu držiš iznad vode“. Psihološka pomoć volonterima/kama jako je važna i apsolutno neophodna. Biti svakodnevno izložen/a ljudskoj patnji i boli, različitim životnim pričama i putevima, nije jednostavno i mora postojati način na koji se sva ta osjećanja negdje kanališu i ravnaju. Pronaći balans u ovom radu je teško i vrlo često nitko od nas nije u stanju da to uradi sam/a. Nitko od nas ne može vječno da bude na prvoj liniji, a da ne bude dobro izranjavan. Bitno je znati kako vidati vlastite rane.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Edna Šunjić, šampionka, liderica inkluzije, ponos Treće gimnazije i članica Vijeća sportista Evropske specijalne olimpijade

Edna Šunjić s najboljom drugaricom Aldinom Husejinović

Ednu Šunjić sam upoznala prije tri godine kao vlasnicu zlatnih medalja sa Specijalne olimpijade i šampionku inkluzije.
Oduševila me je, kao što to čini i u kontaktu s drugim ljudima, zbog neposrednosti i šarma te odlučnosti kojom zrači i potvrđuje da se šampionkom ne postaje nego rađa.
Tada je bila na početku pohađanja Treće gimnazije. Dvije godine poslije srele smo se na promociji knjige u programu predstavljanja književnosti mlađoj publici. Došla je sa svojim razredom i na najljepši način demonstrirala inkluziju, onu koja se ne naglašava nego podrazumijeva.
Pandemija koronavirusa svima nam je promijenila živote, i Edna Šunjić se, kao i njena porodica, morala prilagođavati novim uslovima, ali i ovoga puta s uspjehom u svim oblastima koje su COVID okolnosti dozvolile.

Piše: Kristina Ljevak

MEDALJE KAO RADOST ZA DRUGE

Prije četiri godine Edna Å unjić je kao reprezentativka Specijalne olimpijade Bosne i Hercegovine u alpskom skijanju i članica Udruženja “Oaza” na Specijalnoj olimpijadi u Austriji bila jedna od najmlaÄ‘ih takmičarki te osvojila dvije zlatne medalje. Osim u skijanju, iznimne rezultate postiže u stonom tenisu i plivanju.
Jedno od posljednjih priznanja stiglo je sa adrese Evropske specijalne olimpijade koja je Ednu izabrala kao bh. predstavnicu u članstvu Vijeća sportista ove organizacije. Zahvaljujući tome Edna je među rijetkima u ovim promjenjivim korona vremenima koji znaju svoje obaveze u naredne dvije godine. Uz nastavak njenih dosadašnje aktivnosti, a što je širenje inkluzije putem sporta, Edna će tokom pandemije pohađati webinare s mentoricom Sanjom i prijateljicom Aldinom, koja je Edni bila velika podrška tokom odrastanja te i sama postala promotorica i liderica inkluzije. Nakon webinara Edna će, u nadamo se što skorijoj normalizaciji životnih okolnosti, odlaziti i na seminare i konferencije, uz učešće na otvaranju Specijalne olimpijade 2022. u Rusiji ako bude sve uredu.
„Važno je da Edna nastavi pokazivati koliko je inkluzija osoba s invaliditetom dobra i za vršnjake koji nemaju poteškoće. Ona motiviše svoje vršnjake jer im pokazuje koliko su rezultati mogući“, kaže mama Sabina Šunjić, liderica Edninog porodičnog tima podrške.

Edna s drugovima i drugaricama iz škole i razrednicom Sanidom Nuhanović

„Sve što smo do sada radili nije bilo s velikim ambicijama, sve što smo uradili bilo je s namjerom da Edna ima kvalitetan život, ali su nas njena upornost, želja za radom i takmičarski duh doveli do ovih rezultata. Mada Edna osvaja medalje najviše u želji da obraduje sve oko sebe, od trenera do porodice. Da napravi dobru atmosferu, da podijeli lijepu vijest sa svima“, kaže mama Sabina objašnjavajući da su Ednu iz Evropske specijalne olimpijade pratili od njene dvije, prethodno pomenute medalje iz Austrije.

SRETNA ĆE BITI ŠKOLA ČIJIM HODNICIMA EDNA BUDE HODALA

Na pitanje koliko ima medalja, Edna kaže da ih je dosta. I nije ni čudo da ih je teÅ¡ko izbrojati kada je u njenom slučaju moguće da se uz dva dana priprema pojavi na stonoteniskom turniru kao članica Udruženja “Oaza” i osvoji treće mjesto kao Å¡to je bio slučaj neposredno pred naÅ¡ razgovor.
Važnije od medalje bilo je druženje i susret sa vršnjacima u okolnosti limitiranih socijalnih kontakata.
Bio je to ujedno i prvi Ednin izlazak u malo veće društvo ali i u velikoj dvorani pa nije bilo rizika o kojima itekako vode računa od početka pandemije, posebno zbog Ednine operacije srca prije 11 godina. Zato se porodičnom organizacijom uspijevaju iskompenzirati nedostaci sadržaja koje je Edna imala u redovnim okolnostima.
Stoni tenis Edna Šunjić trenira u klubu Aladža u kojem je, kao i na drugim mjestima, miljenica.

Edna Šunjić u kampanju Moj glas je bitan

Edna trenutno pohađa treći razred Treće gimnazije kao prva učenica s Down sindromom koja je upisana u ovu školu.
Kada je napuštala osnovnu, njena razrednica Hajra Kadrić je rekla – sretna će biti škola čijim hodnicima Edna bude hodala, zato ne iznenađuje kada mamu Sabinu tokom posjete školi zatekne tabla na kojoj piše – Edna, ponos treće gimnazije, što raduje i Ednu i cijelu njenu porodicu.

Edna kaže da se sa svima druži, od prvog do četvrtog razreda, do te mjere da je imala ideju da osamnaesti rođendan proslavi u velikoj školskoj sali. „Željela sam da pozovem sve, profesore, profesorice, direktoricu, pedagogicu i moje društvo“.
Društvo je uključivalo sva odjeljenja. Ovo između ostalog dovoljno govori koliko je Edna sretna u svojoj školi, što je bila i osnovna želja njenih roditelja. Direktorica je bila obećala i bend za proslavu, ali korona je spriječila veliku zabavu u Trećoj gimnaziji.
„Mnogo sam sretna što idem u tu školu“, kaže Edna, koja voli sve predmete jer joj tokom časa i profesori i učenici posvećuju pažnju.

STVARANJE VLASTITOG SISTEMA U DRUÅ TVU BEZ SISTEMA

„Presudna za izbor srednje škole bila je Ednina sestra Erna koja je išla u Treću gimnaziju koja joj je otvorila vrata ove škole. Ernina razrednica Sanida Nuhanović je uz suglasnost direktorice Senade Salihović predložila da bude i Ednina razrednica. Danas smo svi zadovoljni zbog načina rada s Ednom i zbog toga kako je okruženje prihvatilo.
Jednako besprijekorno kao i redovna teče i sada online nastava. Doživjeli smo da bez sistema imamo kvalitetnu saradnju i sistem između škole, porodice, Edne i vršnjaka. Da pored svega toga imamo rezultate i da nam je lijepo“, kaže Sabina Šunjić.

Na pojedincima sistem bez sistema i opstaje a unutar njega dovoljno je onih koji prepoznaju Ednin trud i angažman, pa ne prođe nijedno izdanje školskih novina bez članka o Edni.
Njena posvećenost i disciplina odveli su je i na otvaranje EYOF-a (Evropski olimpijski festival mladih) na prijedlog profesorice tjelesnog, Suade Krezić, gdje nije propustila nijednu probu.
Zahvaljujući Edninim sportskim rezultatima i učešću na EYOF-u, Ednu su iz ureda gradonačelnika Sarajeva pozvali na otvaranje Olimpijskog muzeja a nova iskustva vodila su ka još jednoj aktivnosti naše šampionke, baletu koji pohađa zadnjih mjesec dana kod Zulejhe Kečo kako bi imala što pravilnije držanje i koordinaciju pokreta a sve to već uz pohvalu trenerice.

Na otvaranju Olimpijskog muzeja

Edna je bila i učesnica kampanje „Moj glas je bitan“ koju je pokrenulo Udruženje „Život sa Down sindromom“. Nakon ove kampanje, kaže nam Sabina, sve osobe s poteškoćama koje su mogle glasati – glasale su. Nama je usput Edna i odala za koga je glasala ali mi nećemo prenositi dalje.
Sabina spominje i osobe s poteškoćama iz Edninog okruženja koji su se zaposlili te dosta njih koji idu u srednje škole. „Bez obzira što nas sistem sporo prihvata, mi smo sistem za sebe uz podršku mnogih koji nas razumiju“, kaže ova posvećena mama.

U organizovanoj porodici Šunjić Edna je sve vrijeme imala ispravan uzor i u starijoj sestri Erni Šunjić koja je diplomirala ekonomiju na engleskom, zaposlila se u internacionalnoj firmi i upisala master. Sve je to postigla samostalno, samo mjesec nakon diplomiranja, uvijek i sama učestvujući u porodičnoj pažnji koja se Edni pruža.

„Nikako nije zamorna online nastava, ali mi nedostaje odlazak u školu, nedostaju mi profesori i društvo, žao mi je što zbog ove korone ne idem u školu“ kaže na kraju Edna koja s 5.00 prosjekom završava razrede.
Nagrađujući je za nesvakidašnji trud za svaku peticu profesori/ce naglase da je zaslužena, kao što je i za ukupni Ednin uspjeh zaslužna porodična podrška uz posvećene pojedince i pojedinke poput njenih razrednih drugova i drugarica koji joj mnogo pomažu u društvu u kojem još uvijek iščekujemo sistematsku podršku osobama s poteškoćama. Do tada oni sami/e, poput Edne, ne gube vrijeme nego grade mostove od inkluzije.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.