Autor: Kristina

Tahira Tibold, predsjednica Mjesne zajednice Kruščica, fotografija preuzeta sa www.news.cgtn

„Borba za prirodu i očuvanje bioraznolikosti eko sustava, nema izbora. To je borba za preživljavanje. Sva prirodna bogatstva su zajednička i ne mogu služiti za stvaranje profita pojedinca, to je opće dobro zajednice i možda bi država trebala da vodi računa o zajedničkim resursima, to bi bilo ispravno“, kaže Tahira Tibold, hrabra žena Kruščice i predsjednica Mjesne zajednice Kruščica koja je prije više od tri godine s drugim ženama stala ispred investitora i policije kako bi zaštitile gornji tok rijeke od gradnje dvije mini hidrocentrale.
Rijeka Kruščica se nalazi u Srednjebosanskom kantonu i kod Viteza se ulijeva u Lašvu. Na njenom toku nalazi se i istoimeno naselje, koje je zahvaljujući aktivizmu njegovih žena postalo nadaleko poznato. U slučaju izgradnji mini hidrocentrala od Kruščice bi ostalo suho korito.

Piše: Kristina Ljevak

Nakon što su mještani/ke Krušnice 2. avgusta 2017. uspješno blokirali/e most kojim je energetska kompanija trebala pristupiti kako bi započela izgradnja brane, vrativši buldožere i kamione, nekoliko sedmica kasnije radnici kompanije vratili su se na most, ovoga puta u pratnji policije. Žene, vjerujući da će tako zaštititi i rijeku i muškarce, stale su umjesto njih na most. Ipak to nije spriječilo policiju da fizički nasrnu na žene. Ni fizički napad ni niz poteškoća kasnije nisu ih spriječile da više od 500 dana i noći čuvaju rijeku. Most na kojem su stajale danas se zove Most hrabrih žena Kruščice, jedna od liderica otpora danas je predsjednica Mjesne zajednice uz učešće još sedam žena u radu Mjesne zajednice što se događa prvi put.
Za svoj angažman dobile su brojna priznanja i vratile nam vjeru u mogućnost promjene, u snagu zajedništva pred moćnim neprijateljem u vidu zagrljenog kapitala i vlasti.
Od početka odbrane rijeke aktivisti/ce su izloženi napadima, posebno Tahira Tibold kao najeksponiranija među njima.
Posljednji se, na njenu porodičnu kuću, desio 25. novembra, na Dan državnosti.

SVI SMO TAOCI KORUMPIRANIH POLITIČARA

Otpor žena Kruščice nije bio samo borba protiv uzurpatora prirodnih resursa ili kako s pravom Tahira Tibold kaže – odbrana temeljnih ljudskih prava, prava na život i zdravlje – nego i nesvakidašnji oblik organizovanog djelovanja žena u dominantno muškom, zapravo patrijarhalnom društvu.
Borba hrabrih žena Kruščice, možemo slobodno reći, odvijala se na najmanje dva plana,
onom kućnom/lokalnom, koji podrazumijeva odluku žene da se suprotstavi i napravi iskorak iz svojih uobičajenih „uloga“ i ovom drugom koji podrazumijeva borbu protiv krupnog kapitala i njegovih predstavnika. Na most koji se danas zove Most hrabrih žena Kruščice izašle su 24. avgusta 2017. godine, vjerujući da policija neće fizički nasrnuti na goloruke žene.
„Sjele smo na most zato što smo vjerovale da policija koja je pratila investitora s mašinama neće napasti goloruke žene, majke i nane. Cilj je bio zaštititi naše sinove, muževe, očeve i braću od povampirenog novog društvenog odnosa kojeg predvodi kapital“, kaže na početku razgovora Tahira Tibold, jedna od hrabrih žena, pokretačica akcije čiji su rezultati nesvakidašnji ne samo u savremenom bosanskohercegovačkom iskustvu.
U nekom boljem svijetu bilo bi očekivano da se talas energije iz Kruščice prenese na druge sredine, neovisno da li govorimo o eksploataciji prirodnih resursa ili nekim drugim problemima. Ipak, kada su svojevremeno, nakon 200 dana dežuranja na mostu uputile međunarodni poziv da ih „odmijene“ na jedan dan kako bi žene otišle na premijeru dokumentarnog filma „Plavo srce“ putem kojeg je njihova borba za spas rijeke predstavljena svjetskoj publici, nije bilo očekivanog odziva. Niti žena iz Viteza niti iz drugih sredina. Odazvalo se tek nekoliko aktivistica. Izostanak odziva kojeg možemo tumačiti i kao ravnodušnost ili nespremnost na solidarnost, Tahira Tibold vidi kao strah za egzistenciju.
„Zato što smo svi taoci korumpiranih političara, bolje se ljudi i sopstvene sjene jer su takvu klimu oni napravili. Na dežuru su ipak došle dvije Holanđanke, jedna Francuskinja i jedna Sarajka“, podsjeća Tibold i dodaje kako se „varaju svi koji misle da postoji država, od koje možete očekivati pravdu, poštivanje zakona i ljudskih prava. Sve državne institucije su u službi kapitala, pod uticajem korupcije“, kaže naša sagovornica odgovarajući na pitanje koliko je poražavajuća činjenica da su neki ljudi zarad sitnih interesa (a svaki je sitan u poređenju sa uništavanjem prirodnih resursa) spremni žrtvovati sve kao što je bilo sa onima koji su željeli zataškati namjere vezane za Kruščicu i koliko je poražavajuća spremnost države, odnosno policije kao njenog predstavnika da fizički nasrne na žene koje su rijeku štitile od zloupotrebe.

Hrabre žene Kruščice, foto: Andrew Burr

ŽENE KRUŠČICE SU NEPOTKUPLJIVE

Osim što su hrabre žene Kruščice izvojevale veliku pobjedu nad neuporedivo jačim neprijateljem a što je osim njihove spremnosti da fizički brane rijeku podrazumijevalo i samostalno finansiranje advokata i troškova koji su se ticali sudskih sporova protiv njih, pokret žena iz malog mjesta kod Viteza omogućio im je i konačno pozicije u Mjesnoj zajednici Kruščica, u kojoj, nakon protesta, djeluje osam žena uz predsjedavanje Tahire Tibold. Ranije, u zvanični rad Mjesne zajednice, nije bila uključena nijedna. Muškarci Kruščice, za razliku od njenih žena, nisu se uspjeli dogovoriti koga će delegirati. Niz je razloga zbog kojih su žene dobile povjerenje, predsjednica Mjesne zajednice Kruščica navodi jedan od njih.
„Korupcija je stil ponašanja kojim se kupuju muškarci, barem u našoj Mjesnoj zajednici. A žene su, u principu, do sada, van uticaja korupcije, čega su bili svjesni i oni koji su nas birali.
Poslije Kruščice, još jedna Mjesna zajednica u općini Vitez je izabrala ženu za predsjednicu.“

Otkako je na čelu Mjesne zajednice Kruščica, napadi su adresirani lično Tahiri Tibold te uključuju, kao u posljednjem slučaju, napad na porodičnu kuću, „slučajno“ ili ne na Dan državnosti. Govor mržnje i prijetnje smrću na društvenim mrežama ne prestaje. Sabotaže koje su počele u noći izbora za predsjednika/cu Mjesne zajednice do danas takođe ne prestaju. Do sada nije sankcionisan nijedan napad na nju niti na druge aktiviste/ice.
„Sve to utiče na cjelokupno zdravlje moje obitelji i moje naravno. Pošto sam svjesna u kakvoj državi živim, nisam očekivala sankcije“, objašnjava Tahira.
Nakon puta koji je prešla sa svojim saborkinjama, formalnih priznanja, predstavljanja akcije žena Kruščice u Briselu i drugim mjestima te spoznaja da jedna neformalna grupa daleko od bilo kakvog centra moći može da se suprotstavi i u tome uspije pa čak u Bosni i Hercegovini u kojoj nas pokušavaju uvjeriti kako su svi naši napori u startu osuđeni na neuspjeh, Tahira kaže kako se ne bori za nagrade. „Nego za svoju djecu i djecu svoje djece. Poremećaj mentalnog zdravlja koji danas predstavlja najveći socijalno-zdravstveni problem, može samo izliječiti pravda“, poručuje naša sagovornica, koja je sa svojim saborkinjama, što u bh. kontekstu nije nimalo nevažno napomenuti, prevazišla sve etničke podjele koje našim predstavnicima vlasti obično služe kako bi se, njegujući ih, mogli baviti vlastitim interesima. Borba za Kruščicu, kako kaže Tahira, otvorila je put ka suživotu.
„Etničke podjele su nametnute, da se lakše prikrije kriminal. Temeljna zadaća svake države, odnosno društveno-političke zajednice je zaštita okoliša i provođenje pravde. Gdje nema toga, nastaje jad i bijeda društva i na kraju migracija, ljudi se sele tamo gdje je vladavina prava, gdje imaju svoje dostojanstvo“, smatra Tibold koja rukovodi Mjesnom zajednicom s velikim turističkim potencijalom. Krušnica je prije rata imala tri hotela od kojih su danas dva ruinirana. Nekadašnji smještajni kapacitet svjedoči o turističkom potencijalu koje mjesto nudi, uz prirodne ljepote koje su neupitne i koje upravo mještani/ke spašavaju.

Fotografija preuzeta sa: www.foeeurope.org

KLIMATSKE PROMJENE SU DIREKTAN PROIZVOD POHLEPE

Uz vidljivost koju im je njihova ekološka akcija donijela te sadržaje koje mogu ponuditi, jednoga dana kada ispratimo koronavirus, Kruščica bi sigurno uz angažman njenih vrijednih žena, mogla biti turistička atrakcija.
„Da, Kruščica je poznata još od vremena Austro-Ugarske. Tu je bilo lovište cara Franje Josipa. U bivšoj državi Kruščica je bila turistička destinacija s hotelima ‘Kruščica’, ‘Plavac’ i ‘Sebešić’. Ljudi su dolazili iz zagađenih, u to vrijeme industrijskih gradova. Kruščica je bila zaštićena zona, prvenstveno radi vode za piće koju dobivaju Zenica i Vitez, ali i to su promijenili ‘domoljubi’ radi sopstvenih interesa još 2016. godine da bi omogućili uništavanje biološkog minimuma. Korona je posljedica nebrige za prirodu. Klimatske promjene su direktan proizvod pohlepe kapitala da poveća svoju moć. Sva mjesta koja budu imala tekuću rijeku s pitkom vodom, bit će sami po sebi atrakcija“, kaže Tahira Tibold koja je ljetos sa svojim saborkinjama obilježila tri godine od početka borbe za spas rijeke Kruščice. I nakon više od tri godine investitor i dalje ne odustaje, iako mu je, zahvaljujući pravnom procesu koji su pokrenuli mještani i mještanke poništena okolišna, urbanistička i građevinska dozvola ali ne i ugovor o koncesiji.
„Istina je da investitor ne odustaje. Istina je da ljudi koji rade u institucijama, tj. ministarstvima i općinama, možda je najbolje reći stranački ljudi jer stranka stoji iza njih, mogu šta hoće. Mogu da mijenjaju prostorni plan, da aneksom ugovora od zaštićene zone naprave industrijsku.
Dakle, sve čine za pojedinca, za zajednicu interesantno, ne mogu ništa. Zajednica im treba samo par dana pred izbore i tako se ponavlja već 25 godina“, kaže Tibold koja, kao ni njeni saborci/kinje neće odustati, zajednički je stav, ako bude nužno da će ići do Strazbura. U trenutku kada se problem Kruščice „prelio“ i na druge rijeke u Bosni i Hercegovini te kad su investitori i njihov kapital ispred života, zdravlja i opstanka, takav stav je nužan i slijede ga posvećeni pojedinci i pojedinke koje brane druge rijeke Bosne i Hercegovine od uticaja i štete koju proizvodi kapital.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

„Svaka faza odrastanja Denisa je bila faza prihvatanja nekih novih izazova, nemogućnosti odlaska u vrtić, nemogućnosti izlaska u park sa svojim vršnjacima, nemogućnosti školovanja… ali ljubav je sve ovo pobijedila. Kako, ne znam, ali sam dobila ogromnu snagu da krenem u otvorenu borbu za ljudska prava, za prava porodica koje imaju člana s poteškoćama u razvoju jer diskriminacija zbog različitosti je nedopustiva. Zapravo, ono što me pokrenulo u borbu protiv diskriminacije jeste totalna neljudskost, neprofesionalnost onih koji su se opredijelili baviti ovom populacijom, to je bio okidač da danas hrabro govorim o problematici i ukazivanju na moguća, neophodna rješenja“, kaže Ines Kavalec, direktorica Udruženja „Dajte nam šansu“ i majka mladića s cerebralnom paralizom.
Na Međunarodni dan ljudskih prava Ines Kavalec je govorila o procesu prihvatanja izazova koje nosi život s djetetom s poteškoćama u zemlji gdje je svaka sistematska podrška izostala. U Bosni i Hercegovini u kojoj ostavljanje djece u institucije nije izbor nego nužnost nakon što porodice budu potpuno ekonomski nesposobne jer je jedno od roditelja prinuđeno da napusti posao kao bi se brinuo/la o djetetu.
Ines Kavalec je govorila o nefunkcionisanju vlasti i odnosu prema osobama s poteškoćama i njihovim porodicama tokom pandemije te o nacrtu Zakona o ustanovama socijalne zaštite u čijem nastanku je kao predstavnica nevladinog sektora učestvovala a koji bi trebao umjesto politikantstva i kriminala ponuditi adekvatnu skrb za štićenike/ce ustanova socijalne zaštite.

Piše: Kristina Ljevak

NEFUNKCIONIRANJE VLASTI NAJPRIJE SE ODRAZI NA NAJUGROŽENIJE

Krizne situacije nam obično pokažu sve slabosti sistema i nefunkcionisanje države u nizu segmenata u redovnim okolnostima, pa smo tako imali priliku vidjeti koliko su u pandemiji koronavirusa, a posebno na njenom početku, djeca i osobe s poteškoćama te njihove porodice bili potpuno nevidljivi pred kriznim štabovima, odnosno donosiocima mjera povodom pandemije.
Šta je osim diskriminatorne kategorije ograničenog kretanja za osobe mlađe od 18 i starije od 65 godina bilo posebno pogrešno u komunikaciji, a bolje reći nekomunikaciji prema osobama s poteškoćama i njihovim porodicama/starateljima?

Život djece i osoba s poteškoćama u razvoju/invaliditetom te njihovih porodica vrlo je kompleksan i zahtjevan i u normalnim okolnostima. Mislim da ne postoje dvije porodice koje imaju jednake potrebe te je, samim tim, u kriznim situacijama vrlo teško pronaći modalitet postupanja i mjera koje bi mogle efikasno odgovoriti na stvarne potrebe naših porodica. Jasno je bilo, već u prvim danima korona krize, da se ini krizni štabovi ne snalaze te da, u većini slučajeva, nisu bili dorasli zadatku. Kada vlast ne funkcionira onda se to prvenstveno odrazi na one najugroženije kategorije društva. Konkretna zamjerka na rad kriznih štabova se, a kada govorimo o našoj populaciji, odnosi na nedostatak dijaloga. Mi iz udruženja DNŠ smo skoro svakodnevno službenim putem kontaktirali federalni i kantonalni krizni štab i pokušali ukazivati i uticati na neke mjere čija je primjena direktno pogoršavala kvalitet života naših porodica. Nažalost, ova naša nastojanja su uglavnom završavala kao monolog. Ono što ću istaći kao pogrešnu komunikaciju prema porodicama djece/osoba s poteškoćama u razvoju jeste potpuna nebriga sistema u vrijeme pandemije a koja se odnosi na preživljavanje ove populacije. Tačnije, sistem nije razmišljao u tom smjeru hoće li ove porodice za vrijeme lockdowna, naročito one koje imaju člana koji treba dvadesetčetverosatni nadzor i njegu moći osigurati osnovne životne namirnice kao i neophodne lijekove. Kako je bilo organizirana podrška za penzionere toliko je bila izostavljena za ova populaciju. I u kriznoj situaciji porodice su prepuštene same sebi s parolom „snađite se“.

Znamo ili bismo barem trebali znati koliko je za djecu i osobe s poteškoćama važna rutina od koje se zbog novonastalih okolnosti moralo odstupiti. Kako se ta promjena dnevne dinamike odrazila na vašu porodicu, a u prvom redu na Denisovu svakodnevicu?

Da, u pravu ste, rutina je vrlo važna. Mom Denisu nije moguće objasniti zašto su se neke stvari promijenile, zašto se sada drugačije ponašamo, a također ni Denis nije u stanju verbalno izraziti svoje negodovanje ili svoje prohtjeve, raspoloženje ili razmišljanje. Stoga mislim da se u ovoj situaciji pokazala važnost porodice gdje smo zajedničkim snagama, porodičnom slogom, uspjeli se na neki način prilagoditi novonastaloj situaciji. Znamo, nažalost, da imamo dosta nekompletnih porodica, porodica sa samohranim majkama i sigurna sam da je njima bilo neuporedivo teže prilagoditi se korona krizi. Svjedoci smo da svi imamo svoju rutinu od koje ovisi naše kvalitetno funkcionisanje kao i dobro raspoloženje, što jednako, čak i mnogo značajnije, važi za djecu/osobe s poteškoćama u razvoju. Nemoguće je dijete ili osobu s poteškoćama u razvoju animirati 24 sata, ne izvesti na svjež zrak, fizički aktivirati, a na sve ovo roditelji su morali iznalaziti način kako prebroditi krize kao što su autoagresivnost, agresivnost, napadi bijesa, frustracije i sl. Ja sam „na svoju ruku“ Denisa izvodila u blizini našeg stana, penjanjem uz stepenice pretvorila u fizičku aktivnost, ples uz glasnu muziku i sl. što je uspijevalo učiniti ga sretnim. Također, moram istaći da su ove porodice pored djece/osoba s poteškoćama u razvoju imali obavezu i jednaku odgovornost i prema tipičnom djetetu jer je i njima bila uskraćena svakodnevica, rutina, što je jednako negativno uticalo i na njih. Jasno je da nam je na početku pandemije svima bilo teško u snalaženju s novonastalom situacijom, misleći i na kompletan sistem, ali smatram da uređen sistem, i samo kao takav vrlo brzo daje rješenja u ovakvim i sličnim situacijama. Pandemija je samo potvrdila da je BiH zemlja bez uređenog sistema, nažalost. Ne kritikujem samo da bih kritikovala, već svjedočim nefunkcionalnosti našeg sistema kroz rad Udruženja “Dajte nam šansu” koji je i u ovoj kriznoj situaciji radio za i u ime sistema.

NOVI ZAKON UMJESTO POLITIKANTSTVA I KRIMINALA

Osim što ste imali izazove s kojima ste se morali nositi u porodici tu su i pomenute obaveze u Udruženju Dajte nam šansu i servisnim centrima. Na koji način su usluge prilagođene u prvoj fazi pandemije?

Od samog početka pandemije odlučili smo ne prekidati rad naših servisnih centara već se prilagoditi i fokusirati se na usluge koje je u tom trenutku bilo moguće pružati. Pojačane su bile usluge koje pružaju naši mobilni timovi, a direktni rad s nekim našim korisnicima se odvijao preko interneta. U jednoj fazi smo se našli u situaciji da su nam se javljali naši korisnici s pitanjima gdje mogu nabaviti lijekove za zaustavljanje epi napada. Ubrzo smo shvatili da je tada na našem tržištu vladala nestašica ovih, po život važnih lijekova. Tada smo ličnim kontaktima, uz podršku dobrih ljudi, uspjeli poluilegalno osigurati određene količine ovih lijekova te ih besplatno distribuirati onima kojima su bili potrebni. Situacija s ovim lijekovima je najbolje pokazala nefunkcionalnost i tromost našeg sistema. Pandemija direktno pogađa naše mentalno zdravlje, o čemu jako malo govorimo, a veoma je važno radi naše budućnosti. Porodice djece/osoba s poteškoćama u razvoju su svakodnevno trebale psihološku uslugu, koja im je bila dostupna po online principu. U ovoj situaciji porodice su se osjećale sigurnijim zbog nastavka rada Servis centara, jer su za situacije „ne daj Bože“ imale kome da se obrate. Tim Dajte nam šansu nije razmišljao o svim mogućim rizicima za njihovo zdravlje kao i za zdravlje njihovih najmilijih jer znamo da postojimo zbog porodica djece/osoba s poteškoćama u razvoju i da nas trebaju.

Problem čije je rješavanje možda usporila pandemija ali nije uticala na nastanak tog problema je status štićenika/ca Zavoda Pazarić. Prošlo je više od godinu dana otkako su slike koje ilustruju stanje u toj instituciji dospjele u javnost te održana tematska sjednica u Federalnom parlamentu. U izradi novog Zakona o djelatnosti socijalnog rada ispred roditelja vi učestvujete. Šta bismo mogli očekivati od novog zakona ako bude usvojen?

Tako je, godina dana od dešavanja u Zavodu Pazarić o nehumanom ponašanju štićenika ove institucije. Povodom ovog nemilog događaja održana je tematska sjednica, odmah nakon osvanulih slika vezane djece, gdje je donešeno niz zaključaka koji su se trebali realizirati. Jedan od zaključaka je izrada Nacrta zakona o ustanovama socijalne zaštite u čijoj izradi sam sudjelovala kao predstavnik NVO. Nacrt Zakona jasno definiše obaveze i odgovornosti sva tri ministarstva (Federalnog ministarstva rada i socijalne politike, Federalnog ministarstva zdravstva i Federalnog ministarstva obrazovanja) što trenutnim zakonom nije precizirano. Štićenici socijalnih ustanova bi bili uključeni u sistem obrazovanja i to uključivanjem u redovne obrazovne ustanove, specijalizirane škole za one koji mogu pohađati pomenute ustanove, a za one koji imaju višestruke poteškoće bi morao postojati certificirani nastavni plan i program koji bi se odvijao u zavodima. Ministarstvo zdravstva bi imao obavezu i odgovornost u okviru redovne revizije dijagnoza, zdravstvenog stanja štićenika, što je važno za izradu plana i programa rada sa štićenicima kao i njihovim uključivanjem u lokalnu zajednicu.
Precizirano je zapošljavanje stručnog osoblja kao i kriteriji njihovog zapošljavanja.
Upravni odbor bi činilo pet članova od kojih je jedan član predstavnik roditelja, zatim stručnjaci i jedan uposlenik Zavoda.
Generalno ovaj Zakon bi smanjio mogućnost koruptivnih radnji, politikantstva i kriminala, što je sad, čini mi se, jedini zadatak Zavoda Pazarić kao i ostalih sličnih institucija.

ŠTA ĆE BITI S MOJIM DJETETOM KAD ME VIŠE NE BUDE

U zemljama poput skandinavskih zbog adekvatnog socijalnog programa koji omogućava vrlo kompleksan sistem podrške osobama s poteškoćama ne možemo ni zamisliti postojanje ustanova poput Zavoda Pazarić ili Drin što nerijetko jedini izbor za osobe s poteškoćama u Bosni i Hercegovini. Mislim da je najilustrativnija vaša izjava koja se odnosi na to da je Pazarić postao personifikacija kazne koja čeka vaše dijete kada njegovih roditelja više ne bude. Koliko je moguće u kraćem roku promijeniti stanje u ustanovi u kojoj kontinuirano štićenici/e nisu bili prioritet nego prihodi onih koji su u Pazariću bili angažovani?

Na samu pomisao da će možda moje dijete, ne daj Bože, sutra biti u Zavodu Pazarić me čini frustriranom, tužnom ali i ljutom. Jedino pitanje na koje nemam odgovor ni za sebe niti za druge je: šta će biti sa mojim djetetom kada me ne bude više? E, upravo iz ovog razloga me se tiče ova priča, jer to je priča budućnosti moga djeteta i budućnosti sve druge djece. Ove ustanove moraju postojati, roditeljima se mora dati pravo izbora, ali ustanove u kojima neće biti ovoliki broj „ostavljene“ djece jer to nije bila dobra volja njihovih roditelja, već sistema koji ih je na to natjerao. Roditeljima s vremenom ponestane psiho-fizičke snage, bivaju slabo situirani, jer im je oduzeto osnovno pravo, pravo na rad i onda imaju samo jednu opciju, opciju Zavoda Pazarić. Naš sistem svjesno odvaja dijete od biološke porodice, a jača institucije zatvorenog tipa, sto zaključuje da je djetetu zdravije okruženje za njegov psiho-fizički razvoj „tamo negdje“ u odnosu na njihove porodice. Suludo je pitati se zašto je to tako, politici to tako odgovara! Federacija je izradila Strategiju 2014-2020 koja se odnosi na deinstitucionalizaciju i transformaciju ovih ustanova, a koja bi se trebala okončati 2020 godine i po tom pitanju nije urađeno ništa.
Ovakve ustanove se moraju reorganizirati na način da one zaista budu drugi dom djeci/osobama sa poteškoćama u razvoju, po principu SOS Dječije selo. Moraju se omogućiti preventivne mjere koje će sprječavati da se roditelji odluče za smještaj djece u institucije a to je moguće kroz Servise podrške, Dnevne centre kao i kroz samostalno življenje u lokalnoj zajednici. Dakle, postoje modeli, rješenja koja iziskuju zdrav razum politike kao i ozbiljan rad onih koji kroje sudbinu najosjetljivijih. Izgovor, novaca nemamo ne prihvatamo, jer matematiči gledano sve gore navedene opcije su jeftinije od trenutnih koje sistem nudi.
Sigurna sam da je u kratkom roku moguće napraviti dramatične promjene u Zavodu Pazarić koje bi rezultirale vrlo značajnim i snažnim poboljšanjem uvjeta i kvalitete života štićenika, ali u situaciji kada je Zavod Pazarić, uostalom kao i sve javne institucije, budžetski plijen političkih partija i kada je gotovo nemoguće iz tih institucija otpustiti nekompetentne i nepotrebne uposlenike smatram da smo u nekoj pat poziciji koju je u trenutnim okolnostima gotovo nemoguće riješiti.

BROJEVI, BUDŽETSKI TERET I STATISTIČKI PODATAK

Iako vašeg sina kao osobu sa stopostotnim invaliditetom o kojem moraju brinuti drugi u svim segmentima njegovog života sistem najčešće ne prepoznaje tamo gdje bi trebalo, on se, sada kao osamnaestogodišnjak „uredno“ našao na biračkom spisku za lokalne izbore 2020. godine. Kakva se poruka ovim šalje osobama sa invaliditetom, njihovim porodicama ali i općenito građanima i građankama Bosne i Hercegovine? Jesmo li jedino prepoznati kao glasači i glasačice i kao takvi/e potrebni svako dvije godine?

Javnim isticanjem primjera moga sina, koji je uredno po prvi put uvršten u birački spisak, željela sam ukazati na totalnu nekompetentnost i neuvezanost naših institucija. Denis se vodi u evidenciji lokalnog Centra za socijalni rad i jasno je da službenik koji je „zadužen“ za njega nema pojma ko mu je štićenik i da li je sposoban, na primjer, glasati na izborima. Sa nekoliko internih propisa, u nekoliko javnih službi, ovaj nedostatak se može vrlo efikasno otkloniti. Jednako tako biračko pravo mog sina je moglo biti i zloupotrebljeno. Poruka koja nam se šalje je jasna, vi ste za nas samo brojevi, budžetski teret i statistički podatak. Tko ste stvarno, koje su vaše stvarne socijalne potrebe, koje su vaše mogućnosti u društvu, očigledno nikoga ne zanima.

Spomenula sam u kontekstu nesretnih lokalnih izbora da Denis ima 18 godina što znači da je iza vas jednako toliko godina izazova života i brige s djetetom a sad mladićem s poteškoćama.
Među rijetkima ste osobama koje su otvoreno govorile o prvoj fazi spoznaje da dijete nije tipično, odnosno o četverogodišnjem odbijanju da uopšte prihvatite mogućnost da se vaš sin razlikuje od druge djece iako je bilo očigledno. Šta je bilo ključno u procesu prihvatanja realnosti i ko vam je bio najveće podrška u tom procesu?

Ovo je bio najteži period u mom životu, period prihvatanja da Denis nije tipično dijete, da je dijete koje iziskuje drugačiju njegu, pažnju. Taj period, kako ste i sami naveli je period borbe sa samim sobom. Nažalost sistem je i ovdje zakazao, briga, podrška za mene kao roditelja koji se po prvi put susreće s nečim totalno nepoznatim se svodila samo na obaveznim Denisovim pregledima i dijagnozama. To je činilo mene i mog supruga dodatno isfrustriranim jer objašnjenja šta koja dijagnoza nosi sobom nismo imali. Priznajem da je prve četiri godine roditeljstva bio pakao, potpuni izostanak želje za životom jer sam žalovala za gubitkom „idealnog“ djeteta, kako to mi, naročito, žene maštamo. Sreća u svemu tome su bili moj suprug i moji roditelji koji mi nisu dozvoljavali da padam, da tonem. Svojom ogromnom ljubavlju su mi dali snagu da ipak idem dalje. Svaka faza odrastanja Denisa je bila faza prihvatanja nekih novih izazova, nemogućnosti odlaska u vrtić, nemogućnosti izlaska u park sa svojim vršnjacima, nemogućnosti školovanja… ali ljubav je sve ovo pobijedila. Kako, ne znam, ali sam dobila ogromnu snagu da krenem u otvorenu borbu za ljudska prava, za prava porodica koje imaju člana s poteškoćama u razvoju jer diskriminacija zbog različitosti je nedopustiva. Zapravo, ono što me pokrenulo u borbu protiv diskriminacije jeste totalna neljudskost, neprofesionalnost onih koji su se opredijelili baviti ovom populacijom, to je bio okidač da danas hrabro govorim o problematici i ukazivanju na moguća, neophodna rješenja.

Osim što je dijete s poteškoćama diskriminisano u Bosni i Hercegovini, diskriminisana je i cijela porodica. To je bio i jedan od razloga za nastanak Udruženja Dajte nam šansu kojim rukovodite i servisnih centara čija se podrška sastoji od niza segmenata namijenjenih cijeloj porodici. Koliko je ova vrsta angažmana doprinijela ličnom osnaživanju (ako imamo na umu da nažalost najčešće jedan od roditelja djece s poteškoćama u BiH ne radi) i koliko je podrška drugim porodicama i njihov razvoj velika lična satisfakcija?

Sam čin osnivanja Udruženja DNŠ, kao i moj kasniji profesionalni angažman je u stvari moj život u potpunosti preokrenuo i dobila sam snagu i želju da pokušam doprinijeti poboljšanju uvjeta i kvaliteta života porodica koje imaju člana s poteškoćama u razvoju/invaliditetom, njihovog položaja u društvu i odnosa javnosti prema njima. Naime, politika djelovanja kada je ova populacija u pitanju je potpuno pogrešna i kao takva datira godinama. Jedini fokus kod većine koja se na neki način bavi ovom populacijom je samo i isključivo na djetetu/osobi s poteškoćama u razvoju, potpuno zanemarujući važnost i značaj osnaživanja roditelja/staratelja, odnosno čitave porodice. Dajte nam šansu je prilično promijenio gledište na ovu populaciju ukazavši da su roditelji glavna karika za rast i razvoj njihovog djeteta. Ako ne osnažimo prvenstveno roditelje da prihvate činjenično stanje svog djeteta, ne osnažimo ih u psihološkom smisli, jer pomiriti se da je vaše dijete drugačije u odnosu kako ste željeli je veoma traumatično i bolno i kao takvi nisu sposobni brinuti o svojim najmilijim. Zadatak Udruženja Dajte nam šansu i to po čemu se razlikuje je upravo osnaživanju roditelja/porodice, učenju da brinu o sebi, da se posvete sebi jer to nije odraz lošeg roditeljstva, naprotiv, tada postaju funkcionalniji i snažniji i bolji roditelji djetetu koje ih treba kroz čitav život. Svaki, pa i najmanji uspjeh na ovome putu je svakako i moja lična satisfakcija, ali i dodatna snaga za daljnji rad.

RODITELJI NE SMIJU ZAPOSTAVITI SEBE

Kako je izgledala vaša porodična organizacija prije osnivanja udruženja? Uslovi života u BiH nameću roditeljima djece s poteškoćama obaveze koje podrazumijevaju isključivo brigu o djetetu s poteškoćama jer nemaju s kim da podijele te obaveze, dok niko ne razmišlja o drugom u vašem slučaju tipičnom djetetu i supružnicima koji su i partneri a ne samo roditelji s ogromnim obimom obaveza. Kako bez sistema podrške odgovoriti na sve ove izazove?

Bez sistema podrške je nemoguće adekvatno odgovoriti na ove izazove. Poznajem neke roditelje, koji su u finansijskom smislu bili izuzetno dobrostojeći, ali su se zbog nepostojanja adekvatne sistemske podrške, ipak umorili, došlo je raspada porodice i to možemo smatrati porodičnom tragedijom. Moja porodična organizacija je podrazumijevala konstantnu podršku supruga, roditelja, brata i moj puni angažman kao nezaposlene osobe, tj. osobe kojoj je u tom trenutku zbog nepostojanja sistemske podrške uskraćeno pravo na rad. Ovo je prikaz slike našeg sistema da se jedan od roditelja mora odreći svoje karijere i imati samo jednu jedinu ulogu, ulogu roditeljstva. Takva činjenica je ugrožavala, prvenstveno, moje mentalno zdravlje a samim tim i mojih užih članova porodice. Moj svijet je bio okrenut samo ka Denisu nastojeći nadomjestiti sve ono što sistem nije pružao. U datom momentu sam se odlučila da krenem u promjene jer ne postoji niti jedan valjani razlog da roditelji, porodice, djece/osoba s teškoćama u razvoju budu diskriminirane, nedovoljno cijenjene samo zato što su roditelji nekoga ko je različit. Omalovažavanje i ponižavanje je došlo kao adrenalin da se krene ka promjenama.

U patrijarhalnoj kulturi kakva je naša od žene/majke se očekuje da zapostavi sve vlastite potrebe kako bi bila na usluzi porodici neovisno o tome da li je riječ o tipičnoj ili porodici koja ima dijete s poteškoćama. Koliko je zapravo briga o sebi i nezanemarivanje vlastitih potreba ključni preduslov za ličnu stabilnost pa samim tim i savladavanje svih obaveza i izazova?

Potpuno ste u pravu, briga o sebi, izdvajanje vremena za zadovoljenje ličnih potreba i prohtjeva, ma kakvi oni bili, je ključni faktor za mentalnu i psiho-fizičku stabilnost, jačanje samopouzdanja, smanjenje stresa i u konačnici za zdravlje. Na osnovu ličnog iskustva sam shvatila da je neophodno ukazati roditeljima da ne smiju zapostaviti sebe kao individue, na svoje autentične potrebe jer se život može svoditi samo i jedino na ulogu roditeljstva, to je nemoguće izdržati. Kompletan sistem djelovanja Servis centara Dajte nam šansu je da osvijestimo roditelje za brigom o sebi, kroz usluge koje pružaju stručnjaci različitog profila.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Fotografija preuzeta sa inskola.com

Bez sumnje će svaki video koji parodizira online nastavu postati viralni jer je svaka vrsta oduška roditeljima/kama neophodna.
Vratiti se ponovo na skupove ili razlomke i savladati komunikaciju na različitim internet platformama sigurno nije bilo na listi želja odraslih ljudi u martu nesvakidašnje 2020. godine. Jednako kao oni ni djeca i nastavnici/e nisu odgovorni za ponekad najbolje ne snalaženje u novom formatu nastave, ali jeste odgovoran sistem koji je zakazao gdje god je stigao tokom pandemije koronavirusa, zanemarujući niz socijalno ugroženih kategorija stanovništva koji nisu imali elementarne preduslove (uređaje i pristup internetu) za online nastavu.
Koliko god da je bilo i još uvijek je teško tipičnim porodicama, ne smijemo zaboraviti djecu koja su štićenici/e domova za djecu bez roditeljskog staranja i za koje je zbog obima obaveza pred odgajateljima/cama i manjka uređaja za praćenje nastave, novi format bio poseban izazov. Ništa manje zahtjevno nije bilo adaptiranje na novonastale okolnosti, posebno u prva dva i po mjeseca pandemije.

Piše: Kristina Ljevak

„Online nastavni model sam po sebi nosi mnoge izazove i poteškoće i za biološke porodice, a pogotovo za djecu koja žive u kolektivnom smještaju. U JU ‘Dom-porodica’ Zenica djeca su podijeljena po uzrastu i spolu u sedam odgojnih grupa. Jedan/na odgajatelj/ica ima grupu od 12 djece i za vrijeme učenja kontaktira s 12 učitelja/ica ili razrednika/ca u isto vrijeme. Pri tome djeca nisu istog uzrasta, sposobnosti, niti su na istoj razini samostalnosti u radu. Možete li to da zamislite? Uz velike napore odgajatelja/ica koji često pripremaju zadaće i kod svojih kuća mimo radnog vremena, i uz veliko razumijevanje nastavnog osoblja, zadaće djece se redovno i uspješno rade. Prepreku je predstavljala i loša internet konekcija, ali i nedostatak tehničkih uređaja. Međutim, zahvaljujući donatorima, problemi s konekcijom su riješeni, a djeca su dobila na poklon određeni broj laptopa, računara, printer, tableta i mobitela“, kaže Amela Haramandić Tabak, psihologinja Javne ustanove „Dom-porodica“ Zenica.

OD STRAHA I PANIKE DO ODLIČNIH REZULTATA U ŠKOLI

„Online nastava je bila izazov kako za škole tako i za naše SOS porodice, posebno one koje imaju petero ili više školaraca. Početkom pandemije imali smo samo po jedan, eventualno dva kompjutera u porodicama gdje je bilo više učenika različitog uzrasta. SOS mame i članovi tima su koristili i svoje mobitele i preuzimali sadržaje od nastavnika i škole putem Vibera, emaila, prepisivali sadržaj, kopirali i slali nastavnicima kao rezultat rada, pa nekada i u kasnim večernjim satima. Mladi koji su imali mobitel, nastavu su pratili preko mobitela i ostvarivali kontakte sa nastavnicima i razrednicima. Bilo je neophodno procijeniti IT vještine uposlenika, što smo odmah i učinili, te uradili brzu edukaciju da se SOS mame mogu javiti na Teams svoje djece i ostvarivati komunikaciju sa školskim timom. Dio tima bio je zadužen za tehničku podršku porodicama, od osposobljavanja djece za ulazak na platforme, do instruiranja mama kako da iskontrolišu online aktivnosti djece, kako bi im pomagali oko pisanja zadaća i testova. Nakon nekog vremena aktivirana je i podrška asistenta za instruktivnu nastavu, a kasnije i logopeda/oligofrenologa. Zadatak je svakako bio zahtjevan, te je na početku izazvao paniku, strah da se neće moći odgovoriti na njega, uz to su se dešavale i tehničke nevolje. Tada su nam od prave pomoći bili mladi u SOS porodicama koji su imali dosta IT znanja i pomagali svojoj mlađoj braći i sestrama. Bilo je izazova, umora, odustajanja, promjene raspoloženja, ali uspjeli smo. Pratili smo emocionalno stanje djece koje nam je tada bilo na prvom mjestu. Ostvarivali smo saradnju sa školama s kojima se zaista možemo pohvaliti da su nam bili prvi i odani partneri da sve poteškoće kao i prije pandemije razumijemo i nađemo zajednički pristup rješenju. U tom periodu imali smo i djecu koja su bila na hospitalizaciji. I tu smo sa školama i uposlenicima bolnice razvili saradnju i takvu djecu stavljali u aktivnu ulogu da se osjećaju i učenicima i ostvaruju saradnju s vršnjacima, vodili smo procese učenja do uspjeha, koji je bio dio terapije ka ozdravljenju. Osluškivali smo dječije želje, a one su opet bile vrlo skromne, a to je da možemo negdje ići i dugo dugo šetati i trčati. Ljeto smo im učinili lijepim i zabavnim, planina, šetnja, izleti, ljetovanje uz jezero, naravno vodeći računa o preporukama epidemiologa. Na kraju je uspjeh djece u prosjeku bio bolji nego kada se nastava odvijala standardno, na što smo izrazito ponosni“, objašnjava stručni tim SOS Dječijih sela BiH.

Pored online nastave namijenjene tipičnoj djeci, ne smijemo zaboraviti djecu s poteškoćama bez roditeljskog staranja. Učenje u novom obliku olakšala je činjenica da su u Domu Bjelave, odnosno u Kantonalnoj javnoj ustanovi „Dom za djecu bez roditeljskog staranja“ Sarajevo imaju postojeće obučeno osoblje za rad s djecom s poteškoćama koja nastavu pohađaju u JU Zavod za specijalno obrazovanje i odgoj djece „Mjedenica“ s kojim su, kao i u redovnim okolnostima imali odličnu saradnju.
„Imali smo dobru saradnju sa školom koja nam je slala materijale, tako da taj dio nije bio previše stresan, veći je problem bio taj što je djeci nedostajalo druženje, odlazak u školu i boravak s vršnjacima. Imali su osjećaj da su stalno kod kuće i zaista je bilo teško napraviti razliku između škole i redovnih aktivnosti u domu“, objašnjava Tarik Smailbegović, direktor Doma Bjelave.

IGROM PREKO PREPREKA

Period karantina podrazumijevao je i dvoipomjesečnu nemogućnost izlaska iz domova djece i mladih. Sigurno je takvu vrstu pravila lakše podnositi među brojnim vršnjačkim okruženjem kako je to slučaj u domovima za djecu bez roditeljskog staranja, ali bez obzira na to, djeca imaju svoje potrebe i pravo na socijalizaciju van matičnog okruženja.
Period karantina djeca u zeničkom domu provela su doslovno zaključana.
„Posjete su bile zabranjene kao i odlasci srodnicima u posjetu. Uposleni koji su ulazili u zgradu Doma bivali su dezinfikovani od glave do pete te su na najmanji znak slabosti odlazili kući. Za djecu su bile organizovane dodatne aktivnosti edukativno-zabavnog karaktera, ali i razne sportske aktivnosti. Na svu sreću, zgrada Doma ima mnogo prostora, a posjeduje i internet klub, sportsku dvoranu, veliku biblioteku, ali i klub za dnevno druženje, gdje su organizirane filmske večeri, play station takmičenja, karaoke i maskenbali. Na smještaju u Domu je 29 mladih ljudi od 15 godina i više. Neki od njih su i punoljetni i bilo je jako teško od njih tražiti da ne izlaze čak ni do prodavnice. Dosta truda je uloženo u razgovore s njima, u prezentacije na temu korone i širenja zaraze te smo, sa sigurnošću možemo reći, uspjeli u njima probuditi odgovornost prema sebi i drugom, a pogotovo prema bolesnoj djeci. S obzirom na to da su u pitanju tinejdžeri, neki od njih i prilično buntovni, možemo reći da smo zasigurno odradili dobar pedagoški posao“, kaže Amela Haramandić Tabak, psihologinja zeničkog Doma.
„Niko nije bio pripremljen na novonastalu situaciju, ali izazovi su nešto s čime se u SOS Dječijim selima BiH svakodnevno susrećemo, pa smo tako znali da ćemo i ovaj put prevazići tešku situaciju u kojoj smo se našli. Djeci smo objasnili zašto nije dobro da idu u školu, s njima imali otvorene razgovore, prepoznavali njihov umor, za odmore u krugu porodice predlagali i koristili različiti kreativni materijal koji opušta. Mame su imale posebne porodične rituale kroz koje su se djeca zabavljala, odmarala, skretala misli sa škole koja je tokom dana mnogo duže trajala od rasporeda časova, jer su strpljivo čekali red da preuzmu zadaću s tada samo jednog ili eventualno dva kompjutera. Školski sadržaji iz muzičkog ili tjelesnog odgoja koje je trebalo snimiti kao audio ili video zapis bili su posebna zabava za cijelu porodicu – a iznenadne navale smijeha ili stida prekidali su snimanje i više puta dok bi zapis bio procijenjen upotrebljivim za ocjenu.
U SOS porodicama mame, tete, odgajatelji i članova stručnog tima realizovali su grupne i individualne edukacije djece. Mnoge aktivnosti su bile spontane i nastajale pod uticajem svakodnevice, praćenja sadržaja preko medija, pisanih materijala, slikovnica… S djecom smo istraživali i jedni drugima objašnjavali kako se virus prenosi, kako trebamo štititi sebe i druge, a da mi sada čuvajući sebe čuvamo i sve stanovnike planete. Upoznavali ih da se u svakom kutku Zemlje planete svi ljudi i sva djeca trebaju tako ponašati. Objašnjavali razloge zašto neko određeno vrijeme nećemo moći izlaziti van kuće. Za djecu nižeg uzrasta koristili smo slikovne sadržaje s interneta, bojili s njima materijal kao bojanke, pravili plakate, radili peer edukaciju na nivou porodice. Njihovu potrebu za druženjem upotpunjavali smo aktivnostima na nivou jedne SOS porodice.
Timovi su bili podrška u školskim sadržajima, kreativnom i rekreativnom sadržaju unutar porodica, savjetodavnom radu, emocionalna podrška da nismo sami, da imamo jedni druge. Te aktivnosti su se realizovale u i vanjskom okruženju (u dvorištu kuće) tako da smo izuzetno zahvalni zbog te sretne okolnosti i mogućnosti da koristimo dvorište kao resurs. Postojali su termini u kojima su porodice boravile vani tako da u jednom momentu nikada nije bilo mnogo djece na jednom mjestu vani na igralištu. Takođe se vršila intenzivna dezinfekcija, lična kao i prostora. Jedan broj djece je radio na projektu ‘Moja knjiga karantene’, što je prilagođena verzija rada s djecom po Lifebook pristupu. Ukrašavali smo kuće, ulazna vrata, drveće, uređivali lutkice, razgovarali o životnim ciljevima, poredili život prije korone i sada, koje su prednosti jednog i drugog stila života, u kućnom ambijentu razvijali životne vještine kuhanja, peglanja, uređenja kuće. Rođendani su se obilježavali na nivou porodice“, opisuju iz SOS Dječijih sela BiH karantinske uslove života i kreativnu nadgradnju.
U Domu Bjelave ovaj period iznjedrio je i veće zajedništvo, ali je i jednak status institucije kao i gerontoloških centara podrazumijevao da su mjere ostale mnogo duže na snazi nego što su se odnosile na druge kategorije stanovništva i ustanova.
„Mladi iz porodica su mogli vani i to je bio problem i dovodilo je na neki način do diskriminacije jer su mladi iz Doma često dolazili s fotografijama da pokažu kako su njihovi vršnjaci iz škole vani.
Što se tiče tih prvih mjeseci, najveći nam je izazov bio organizovati radno vrijeme za uposlenike, činjenica je da nije radio gradski prevoz osim za zdravstvene radnike i policiju, za ustanove socijalne zaštite nije iako smo mi nekoliko puta intervenisali i pokušavali da budemo dio te kategorije ali nismo uspjeli. Onda smo organizovali vlastiti prevoz i uveli smjene od 24 sata za naše uposlenike i uspjeli smo se konsolidovati jer je drugačije nemoguće, djeca ne mogu biti sama, a jako mnogo su pomagali. Mislim da su mnogo prije nas shvatili o čemu se radi, pratili su putem interneta informacije koje su brzo dolazile. A bilo je i prednosti u smjenama od 24 sata, osjetila se veća toplina u domu, saradnja, stvorio se porodični ambijent i više smo se družili, bila je lijepa atmosfera iako je sve oko nas bilo strašno, mi smo se u domu prilagodili i vlastite resurse prepoznali“, objašnjava direktor Smailbegović.

NAVIKLI SMO SE NA NOVO NORMALNO

I nova školska godina donijela nam je kombinovanu ili isključivo online nastavu te novi, znatno teži talas pandemije.
U periodu školskog raspusta neki su domovi imali priliku da se malo bolje tehnički opreme ali i da se odmore, kao što je bio slučaju u SOS Dječijim selima BiH.

„Navikli se na novo normalno. Djeca su dobila mogućnost da se prijave na online kurseve. Svi su se vratili u obdanište i škole, među vršnjake, a to je djeci trebalo. Instruktivna nastava u Selu i dalje se odvijala jer jedan broj djece treba stalnu podršku. S timovima škola smo se uvezali, prepoznali djecu koja teže prihvataju ovaj stil edukacije, napravili prilagođene programe, individualizirali pristup u nastavnom procesu. Početak godine dočekali smo s mnogo više računara, tableta, tako da svi učenici imaju računar i na vrijeme po rasporedu časova pristupaju nastavi. Naši prijatelji porodica i volonteri su se uključili da kroz online pristup budu edukativna podrška. Školarci su osjetili čari škole barem svake druge sedmice, kada su išli u školu, do ponovnog prelaska na online nastavu. Djeci je itekako nedostajala škola, njihovi drugovi, put od kuće do škole, njihove priče.
Djeca, mladi, osobe u direktnoj brizi kako unutar SOS porodica tako i u kući za mlade jačali su svakodnevno međusobne odnose, rješavali svakodnevne prepreke i bili i ostali najbolja podrška jedni drugima, bili zaista porodica, što nam je recept kako sve ovo živjeti do boljeg vremena.
Kako smo na izazove navikli, tako smo se nastojali što bolje prilagoditi i ovoj situaciji. Ipak, pred nama je još mnogo izazova, sigurno da je period socijalne izolacije itekako uticao na djecu i mlade, ali i na SOS roditelje. Stoga nam je pomoć prijatelja i donatora itekako potrebna, kako bismo djeci i mladima u našoj brizi pružili podršku u očuvanju njihovog mentalnog i fizičkog zdravlja, osigurali im neophodne uslove za nastavak školovanja, i opremili vještinama za samostalan život koji je pred njima“, rekli su iz SOS Dječijih sela BiH.

„Nova školska godina donijela je mnogo zbrke na samom početku kako kod učitelja i nastavnika, tako i kod djece. Skraćeni časovi, A i B grupe, odvođenje i dovođenje djece, pogotovo male, stvarali su dodatne teškoće našim odgajateljima, ali su uz pomoć dobre organizacije prevazilazimo i ove poteškoće. Sistematsko, dosljedno i strukturirano mjerenje temperature, dezinfikovanje, pažljivo praćenje svakog djeteta rezultirali su time da smo imali samo jedan izolovan slučaj zaraze koronavirusom tokom ljeta koji je uspješno izliječen. Uz pomoć donacija u vidu dezinfekcionih sredstava, zaštitnih maski, ali i tehničkih uređaja, možemo s ponosom reći da se nosimo sa svim izazovima koje pred nas donosi ova globalna pandemija.“, kaže Amela Haramandić Tabak, psihologinja JU „Dom-porodica“ Zenica.

„Uspjeli smo organizovati i ljetovanje na šta smo ponosni. Bili smo na Boračkom jezeru gdje smo doslovno prenijeli život iz Doma, od uposlenika do kuhinje. Imali smo prostor predviđen samo za nas, ograđenu plažu kako bismo ispoštovani epidemiološke mjere, još uvijek se utisci s ljetovanja prepričavaju i baš smo uspjeli napuniti baterije“, kaže na kraju Tarik Smailbegović, direktor „Dom za djecu bez roditeljskog staranja“ Sarajevo koji je sa svojim timom, poput kolega/ica iz drugih domova prihvatio okolnosti i kako kaže: „Mi vrlo brzo normaliziramo stvari, tako smo i sada uspjeli i navikli se živjeti s ovim.“
Fokus u Domu Bjelave kao i na drugim mjestima predviđenim za smještaj djece bez roditeljskog staranja je na higijeni, stalnom podsjećanju na epidemiološke mjere uz sretnu činjenicu da u ovoj ustanovi do sada nisu imali nijednu COVID pozitivnu osobu.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Širom svijeta svakodnevno smrtno stradaju trans osobe zbog vlastitog identiteta. Transfobija dovodi do nasilja nad trans osobama zahvaljujući čemu se trans osobe nerijetko nalaze na margini društva, onemogućena u ostvarivanju elementarnih ljudskih prava. Život osoba koje se osjećaju suprotno svom biološkom identitetu u Bosni i Hercegovini obilježen je brojnim izazovima koji Bojanu Kukilo na sreću nisu spriječili da počne sa procesom tranzicije, uprkos i preprekama i troškovima koji taj put podrazumijevaju. Bojana je apsolventica na Filološkom fakultetu, živi u okolini Banja Luke, želja joj je da jednog dana bude profesorica i svakodnevno se bori sa lošim uspomenama i neugodnom sadašnjosti o čemu nam je govorila, između ostalog iz želje da danas LGBTI djeca ne prolaze kroz iskustva kakva je Bojana tokom odrastanja imala.

Piše: Kristina Ljevak

Bojana je dvije godine i četiri mjeseca na hormonskoj terapiji koja je jedan od najvećih izazova u njenom procesu tranzicije. Hormona ili nema nikako ili ima, ali su preskupi. Osim toga, u procesu tranzicije, potraga za poslom predstavlja veliki problem i kako kaže podsjeća na začarani krug.
„Mnogo konkursa, aplikacija za posao i razgovora, a sve sa identičnim ishodom, tj. da nisam dobila priliku da radim. Bilo je mnogo pokušaja, u kafićima, hotelima, pokušaj da radim na administrativnim poslovima, ali pored toga što me odbiju negdje dobijem i neprimjerene komentare, kao npr. da ću dobiti posao kad uradim ‘promjenu’ pola ili ljudi gledaju na mene kao na negativnu pojavu i slično. Radila sam par mjeseci u jednoj stranoj kompaniji gdje su me angažovali za obradu carinskih podataka na italijanskom jeziku ali mi nisu produžili ugovor nakon tri mjeseca rada, navodeći da nisu zadovoljni mojim radom. Pri tom, završavam Filološki fakultet, odsjek Italijanski jezik i književnost, poznajem i tečno govorim italijanski, engleski i španski, te poznajem osnove portugalskog jezika. A da napomenem, meni nisu produžili ugovor a ostavili su neke radnike koji ne znaju italijanski jezik. S vremena na vrijeme, radim honorarno za jednu organizaciju koja se bavi pravima LGBT osoba i žena i to zaista dobro dođe kad ne radim nigdje, iako naravno težim tome da se zaposlim negdje i da imam stalna i redovna primanja“, kaže Bojana kojoj je želja profesionalni angažman vezan za strane jezike jer otkako zna za sebe želi da bude profesorica ili nastavnica. To će uskoro, po završetku studija, formalno i biti, ali bez previše nade da će u vlastitoj državi moći raditi taj posao.
Zahtjevno joj je, kaže, i izdvojiti ono što je bilo najteže tokom tranzicije, ali je jasno čija joj je podrška najviše značila te bila najprisutnija.

PSI MI, ZA RAZLIKU OD LJUDI, NIKADA NISU NANIJELI ŠTETU

„Iskreno ne znam koji bih mogla izdvojiti a da bude važniji od nekog drugog. Coming out, reakcije porodice i drugih ljudi, odlazak u Beograd i plaćanje pregleda, finansijska situacija, problemi oko pronalaska hormona, neostvarenost u ljubavi, te mnoge druge stvari. Vezano za podršku, najvažnija osoba u mom životu je moja majka i ona mi je najbolji životni prijatelj. Neko ko nema zamjenu i ko je bio od samog početka uz mene, vaga kao ja, bezrezervna podrška, to je ona. Otac je djelimično uz mene, ne pokazuje netrpeljivost ali nam se jednostavno ne poklapaju energije. Nisam imala problema s njim po pitanju moje tranzicije. Imam dva brata, od kojih stariji ne živi s nama i on je promjenjivog mišljenja, postoje trenuci kad mu je sve to prihvatljivo pa onda ima izljeve nerazumijevanja, ali čim se dvoumi da li da me podrži, znači da to nije čista podrška. S mlađim bratom ne pričam zbog raznih uvreda i pogrdnih riječi koje je meni upućivao i prije i tokom tranzicije. Još uvijek živim s njim pod istim krovom, ali samo zato što moram. Da nemam majku, ne bih mogla izdržati psihički sve ovo što mi se dešava iz dana u dan. Pozitivnu energiju mi daju i psi, koji mi za razliku od ljudi, još nisu nanijeli nikakvu štetu. Nekad se zapitam zašto imam dva brata koji me ne razumiju i možda bi bilo bolje da imam jednu sestru ili nikog umjesto njih dvojice a onda, nakon svih uvreda i poniženja koje sam doživjela, shvatim koliko vrijedim i koliko ustvari samo pokušavam da živim svoj život a ne činim nikome zlo. Zbog toga sam ponosna na sebe“, objašnjava Bojana kompleksnu porodičnu situaciju koja je nerijetko obrazac koji prati život trans osoba i sa čim se, uz sve ostale prepreke i izazove trans osobe moraju nositi. Svakodnevicu Bojana sebi uljepšava ponekom sitnicom koja je čini srećnom a koju sebi rijetko može priuštiti te nekim kreativnim aktivnostima koje joj pomažu da ne misli na loše stvari.
O hirurškoj intervenciji Bojana još uvijek ne razmišlja.
„Po pitanju operacije, mislim da je neću raditi sve dok ne budem bila srećna i zadovoljna sopstvenim životom, dok ne budem imala unutrašnji mir i živjela životom bez stresa i pritisaka koje sad imam. A gledajući i na to da zakonom nije moguće promijeniti dokumenta u potpunosti, već samo ime, to me baca u još veći revolt da ne radim operaciju, jer zašto bi neko u opštini morao znati da sam uradila operaciju kako bih promijenila oznaku pola i JMBG. To je isključivo stvar moje intime“, objašnjava Bojana čije je oblačenje i povremeni ženstveni detalj na početku tranzicije izazivalo neprimjerene komentare okruženja. Bila je to tada, kako kaže, revolucija. Danas sve nije lakše, ali je podnošljivije objašnjava naša sagovornica.

ČETIRI GODIŠNJA DOBA LIČNE PROMJENE

„Probušene uši, ženska odjeća, šminka, farbanje kose u boju koju poželim, dakle sve ono što poželim da vidim u ogledalu i ako mogu to sebi priuštiti, ja to i uradim. Naravno, ispočetka sam imala strah od toga kako će ko reagovati a sad mislim da sam se oslobodila neprijatnih osjećanja. Ljudi koji su imali problem sa mnom i mojom pojavom na početku, imaju i sada. Neki su još više ostrašćeni uvidjevši da nisam odustala od sebe i svog cilja i da idem naprijed, bez obzira na prepreke.
Oblačenje tokom ljeta mi je teško jer se nosi minimalno odjeće i do izražaja dolaze dlake koje nikako ne podnosim. Kako prolazi vrijeme, sve više prihvatam sebe tokom ljeta i kako hormoni utiču na sve a i ja doprinosim njegom tijela, definitivno shvatam da i ljeto ima svoje čari, za koje prije nisam znala, upravo zbog niskog nivoa samopouzdanja. Kad smo kod toga, obožavam da nosim toplu odjeću, samim tim zimu, snijeg i zimsku čaroliju. Tu nekako kao da dobijem na samopouzdanju, biće da je do neke tople jakne, jer kad je skinem, osjetim se bespomoćno i nekako ne volim sebe. Ono što mogu svakako reći da svako ljeto i svaka zima koje prođu, dobijam sve više snage i motivacije za dalje. Kad smo kod godišnjih doba, proljeće mi je uvijek bilo depresivno, sve se budi, rađa, cvijeta i dobija izgled a u meni sve umire. Jesen je mjesec s kojim počinje moj rođendan. Mislim da što više budem zadovoljna samom sobom da će mi sva godišnja doba prijati i da će svako od njih četiri imati smisao“, priča Bojana čiji problemi nažalost nisu počeli tek početkom tranzicije nego je prate od najranijeg djetinjstva te ukazuju na nužnost većeg posvećivanja pažnje vršnjačkom nasilju nad LGBTI djecom. Traume stečene tokom osnovnog i srednjeg obrazovanja ostavljaju dalekosežne posljedice što potvrđuje i Bojanino iskustvo.

PAKAO ŠKOLSKOG AUTOBUSA

„Nekad se samo poželim sjećati časova gdje sam odgovarala, radila testove i pismene radove a i učila kod kuće. Sve ostalo je bilo previše za dijete u odrastanju. Časovi fizičkog, zatim odmori gdje su dječaci pričali o djevojčicama, simpatijama, fudbalu, tučama, pa sve do školskog autobusa u kom sam proživljavala pakao. Iskreno, da sam mogla nestati svaki put kad je trebalo da idem s djecom u bus, mislim da bi bilo najbolje. Dešavale su mi se ružne scene, nekolicina njih koja me je vrijeđala tokom svih razreda osnovne škole, dok su druga djeca ili pomno slušala to ili bi se smijali ne shvatajući koliko to može da utiče na dječiju psihu. Riječ ‘peder’ mi je odzvanjala u glavi, nisam imala kome da kažem šta mi se dešava, psiholozi u školama kao da nisu postojali, i to se dešavalo iz dana u dan. Danas, imam još uvijek strah od punog autobusa u kom su pretežno đaci i da se neko ne izdvoji iz ekipe i uperi prstom u mene. Nažalost, dešavaju se i takve stvari. Sad kad mi se to desi, sad kad sam postigla mnogo toga uprkos mnogim nedaćama koje su me snašle, mislim da imam snage da sve istrpim i podnesem to junački. Zrelija sam, shvatam da oko mene nije imaginarijum već stvarnost i da strahu treba ići u prsa a ne zaobilaznim putem. Ne mogu mi ništa ni srednjoškolci koji bi me nazivali pogrdnim imenima, ni isfrustrirani latentni homoseksualci koji iskaljuju nezadovoljstvo svojim životom komentarišući mene, ni konobari/ce koji govore gostima ko sam i šta sam, samo da bi postigle neku satisfakciju. Iskreno ne znam koju.
Djeca nisu dovoljno ohrabrena ni u školi ni kod kuće da budu to što jesu, već ono što očekuju od njih roditelji, nastavnici i društvo u cjelini. Kad pomislim da neko dijete danas proživljava isto što i ja tokom osnovne i srednje škole, iskreno ne bude mi dobro. Toj djeci treba pomoći, razgovarati s njima i reći im da nisu sami. Znam da sam se grozno osjećala jer sam bila drugačija od većine, trpjela vršnjačko nasilje od drugih a da stvar bude gora, dolazim iz siromašne porodice iz jednog manjeg mjesta odnosno sela. Nisam imala sreće ali zato sad pokušavam da promijenim mnogo toga u svom životu. Teško je, okolnosti ne idu u moju korist ali ne odustajem“, sjeća se Bojana traumatičnih iskustava odrastanja koje osim direktno itekako postoji i u internet prostora, od govora mržnje na društvenim mrežama i portalima do cyberbullyinga. Ova tema posebno je važna jer zbog nesigurnosti realnosti brojne LGBTI osobe utočište traže u virtuelnom svijetu.

BIJEG IZ REALNE U VIRTUELNU SVERU

„Kada se desi nešto loše na ulici, u školi, u javnom prevozu i sl., onda mnogi bježe u svoje pametne telefone i shvataju da i ako im se desi nešto, biće virtuelno. Jedan od primjera sam i ja. Kad sam uvidjela da neću moći ostvariti ništa na ljubavnom i emotivnom planu uživo a nisam nešto ni izlazila u noćne klubove zbog manjka prijatelja i toga što ne živim u gradu, onda sam prešla u svijet aplikacija za upoznavanje. Tu sam se dopisivala sa mnogim momcima, neki su me prihvatali, neki ne. Zaista, nailazila sam na ohrabrivanje i podršku a s druge strane na nepodnošljive poruke primitivaca sa prijetećim sadržajima. Nakon godina korištenja, skoro sam shvatila da to nije za mene i da ono što tražim, neću naći na takvim mjestima. Većina momaka kad vidi da je sa druge strane žice jedna trans djevojka odmah pomisle da sam otvorena za sve što oni požele, ali to nije baš tako. Ja sam neko ko je prvenstveno tražio vezu ili prijateljstvo, jer sam u minusu na oba polja. Onda kad sam shvatila da se to dešava spontano a ne da se traži, i kad sam konačno shvatila šta očekujem od nekog muškarca u budućnosti, obrisala sam aplikacije za upoznavanje. Da li ću se ponovo tamo vratiti, ne vjerujem, jer bih iskreno da lično doživim neke stvari koje nisam u prošlosti. Ono što je pozitivno u svemu tome, ako se može tako reći, jeste to da nema fizičkog kontakta i da mi ne može neko nanijeti povrede. To ne znači da me neko ne može pronaći i prijetnje rečene u porukama ostvariti uživo. Naravno, rješenje nije potpuna isključenost iz svijeta društvenih mreža, posebno ako neko želi da ih koristi, ali lično za mene nakon svih ovih godina, shvatila sam da gubim dragocjeno vrijeme na gluposti. A tipovi koji su me vrijeđali i pljuvali preko društvenih mreža, kao i uživo, obično imaju razne poroke, svoja nezadovoljstva i unutrašnje sukobe, neostvarenosti i frustracije, te napadajući druge olakšavaju sebi život. Jadno, ali istinito. Mogu biti lažovi, kriminalci, ubice, silovatelji, pedofili, narkomani, peljubnici itd. Čitav spektar ljudi, svega onoga što može direktno uticati na nečije psihičko i fizičko zdravlje i bezbjednost, dok ja koja pokušavam da živim onako kako se osjećam a da pri tom ne činim zlo nikome, obično budem osuđena i ismijana od strane takvih. Oni govore o sebi a ja idem dalje, psi laju a karavani prolaze. Ovdje bih citirala Dostojevskog, što važi i u mom slučaju. Ako si se uputio prema cilju i putem počeo zastajkivati i kamenjem gađati svakog psa koji laje na tebe, nikad nećeš stići na cilj, objašnjava Bojana koja je svoj prostor slobode kreirala zahvaljujući vlastitom YT kanalu koji je nastao, kako kaže, iz potrebe ili frustracije.

KREIRANJE VLASTITOG INTERNET PROSTORA SLOBODE

„Da sve ono što mislim i držim u sebi, jednostavno pretočim u zanimljiv sadržaj. Sve je pod ASMR tematikom jer mislim da pojedini klipovi koje stvaram imaju opuštajući i umirujući efekat, zatim sadržaj poput priče o mojoj tranziciji a tu su i klipovi na stranim jezicima (engleskom, španskom, italijanskom, portugalskom i dr). Kao inovativni sadržaj, tu su klipovi inspirisani geografijom i obiljem država koje postoje na planeti, pa sam odlučila da radim povremeno klipove o zanimljivostima nekih država, koje su birane random a nikako subjektivnim načinom. Kad sam počela sa radom, nisam mislila da će mi se javljati ljudi iz Brazila, Italije, SAD-a i drugih država, da će pratioci rasti s vremenom, kao i povremeni komentari, te da ću takođe ohrabriti pojedine trans osobe koje gledaju moje klipove i na taj način pronalaze svoje priče, živote, očekivanja i nadanja. Nije mi u cilju imati popularnost, jer sve što sam do sad objavila urađeno je od srca jer to volim da radim. Naravno, lagala bih kad bih rekla da ne očekujem preglede, komentare, reakcije ljudi, mišljenja i podršku, kao i kritike. I tu se dešavalo da su neki primitivci s Balkana pokušavali da mi prijete i da me nazivaju pogrdnim imenima, ali koliko sam shvatila, You Tube automatski prepoznaje takve komentare te oni ne budu objavljeni, već samo meni stignu obavještenja u kojima pročitam sadržaj. Nekad pomislim da je bolje da prekinem sa tim, da sam se umorila praveći klipove jer nekad ne dobijem feedback za trud i rad, ali onda dolazi priča o zrelosti i da ja dajem onoliko koliko mogu i mislim da je potrebno, a sa druge strane je bezbroj usijanih glava koje cirkulišu na sebi poznate načine“, zaključuje Bojana te nam na kraju objašnjava značenje naziva vlastitog Internet komunikacijskog kanala. „Moj YT kanal zove Bojana Blueyes Libra ASMR, te oni koji žele mogu da prate moj rad. Bojana – ime, Blueyes – plave oči, Libra – vaga, moj horoskopski znak, ASMR – tematika pod kojom je okupljena većina klipova.“

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Foto: Mondo/ Stefan Stojanović

Početna, utopijska vjera u jednakost koju će među građanima/kama stvoriti pandemija koronavirusa brzo se raspršila, odmah nakon prvih vijesti o poziciji onih koji su i prije novonastalih okolnosti bili/e na margini, poput bosanskohercegovačkih Roma i Romkinja zaboravljenih i tokom pandemije.
Osim što im je život dodatno bio otežan suštinski se ništa nije promijenilo. „Nejednakost i neprivilegovanost je nažalost svakodnevica Roma i Romkinja u Bosni i Hercegovini“, kaže na početku razgovora Aida Mehdić, magistrica socijalne pedagogije i koordinatorica Ženske romske mreže „Uspjeh“.

Piše: Kristina Ljevak

„Udruženje Bolja budućnost Grada Tuzla u saradnji sa Ženskom romskom mrežom ‘Uspjeh’ uz podršku Care International, Balkans izradilo je zagovarački dokument ‘Uticaj pandemije na romske zajednice u Bosni i Hercegovini’ gdje smo nastojali prikazati stanje u romskim zajednicama prije i poslije pandemije. Pandemija se neminovno loše odrazila, možemo reći na čitav svijet, ali uzimajući u obzir polazne osnove romske zajednice i većinske populacije u Bosni i Hercegovini, neminovno je da su posljedice na romsku zajednicu daleko teže i pogubnije. Prije svega, diskriminatoran stav prema romskoj populaciji, stanje u romskim zajednicama i uobičajeni načini zarade u romske populacije dodatno su izolovali romsku zajednicu tokom pandemije, što se odrazilo generalno na njihove živote u svim segmentima: obrazovnom, ekonomskom, zdravstvenom, društvenom… Ženska romska mreža zajedno, ali i sve njene članice zasebno, tokom pandemije osigurale su nekoliko stotina paketa pomoći romskim porodicama širom Bosne i Hercegovine, uključujući prehrambene i higijenske pakete, dezinfekciona sredstva, zaštitne maske i rukavice, prehranu i ostale potrepštine za bebe… Gotovo svakodnevno, čak i u jeku same panedemije i ograničenog kretanja naše aktivistice su bila na terenu u želji da Romima i Romkinjama olakšaju svakodnevicu, jer su se nerijetko susretale sa situacijama da ljudi, bukvalno, nisu imali šta da jedu. Neke od tih aktivnosti i projekata i danas su aktuelni, objašnjava Aida Mehdić.
Slično misli i Sanela Bešić, izvršna direktorica Kali Sara-Romskog informativnog centra koja primjećuje kako je pandemija koronavirusa na globalnom nivou pokazala kako države reaguju u kriznim situacijama tj. koliko su države funkcionalne i koliko stručno, kvalitetno, odgovorno i brzo reaguju, koliko i kako su stručni efikasni zdravstveni sistemi.

ROMSKA NASELJA BEZ VODE ZA PIĆE

„Pandemija je pokazala na žalost u kojim socio-ekonomskim uslovima romska zajednica živi i koliko su svi procesi koji se realizuju u proteklih 15 godina bili kvalitetni tj. koliko su spori i koliko ima propusta u realizaciji nekih projekata.
Na samom početku pandemije u mjesecu martu, Kali Sara je u saradnji sa drugim lokalnim romskim organizacijama uradila mapiranje naselja porodica koje imaju ograničen ili skoro nikakav pristup vodi za piće kao i pristup tehničkoj vodi, struji, kanalizaciji, infrastrukturi… Na žalost to mapiranje je pokazalo da ima na desetine naselja u BiH u kojima romske porodice nemaju pristup vodi za piće, nemaju adekvatne uslove za stanovanje, da su u dodatnom riziku od pandemije jer je voda prvi i najvažniji način prevencije od pandemije.
Na osnovu informacija sa terena, posebno u vrijeme uvođenja policijskog sata i ograničenja kretanja, bilo je jasno da je potrebna hitna pomoć porodicama jer veliki broj porodica nije mogao da svojim radom obezbjedi dnevne potrebe hrane za svoje porodice.
Kali Sara je na početku iskoristila koordinacioni mehanizam REYN mreže (mreža za rani razvoj romske djece kojom koordinira Kali Sara) putem koje je poslala na stotine dopisa/apela međunarodnim organizacijama kao i predstavnicima institucija – općinama i ministarstvima, kriznim štabovima, Crvenom krstu, kako sa zahtjevom za hitno usvajanje državnog budžeta tako i za hitnu humanitarnu pomoć romskoj zajednici u BiH.
Pored slanja dopisa na dnevnoj osnovi smo bili u komunikaciji sa predstavnicima vlasti prije svega opštinama – vršeći doslovno pritisak na njih da i oni učestvuju u izdvajanju sredstava. Apel za pomoć urodio je plodom jer su neke opštine to i uradile, a neke su vrlo jasno rekle da nemaju tu mogućnost.
Kali Sara je također bila u stalnom kontaktu sa velikim brojem međunarodnih organizacija i sve informacije sa terena bile su im na dnevnoj osnovi dostavljene.
Prema podacima koje mi imamo oko četiri hiljade romskih porodica je bilo obuhvaćeno humanitarnom pomoći od marta do septembra mjeseca u cijeloj BiH.
Koristim ovu priliku da se zahvalim svima koji su učestvovali u ovim aktivnostima a posebno se zahvaljujemo međunarodnim organizacijama koje su među prvim prepoznale problem i svoje projektne aktivnosti i budžete preusmjerili na hitnu intervenciju za najugroženije porodice u BiH“, govori Sanela Bešić.

NEPISMENA DJECA U ŠESTOM RAZREDU OSNOVNE ŠKOLE

O obrazovanju kao preduslovu za bolji život Roma i Romkinja stalno govorimo i slušamo ali se rijetko odmaknemo od deklarativne podrške i zagovaranja. Svu našu nejednakost i socijalnu isključenost imali smo priliku vidjeti i na primjeru obrazovanja u kontekstu pandemije koronavirusa, kada je nastava prelaskom na online sistem, prestala biti dostupna za sve. Informacije koje posjeduju naše sagovornice govori o tome da određeni broj romske djece nije imao pristup nastavi zbog niza otežavajućih okolnosti.
„Od neposjedovanja adekvatnih ili bilo kakvih tehničkih uređaja, pristupa internetu, kao i neadekvatnog prostora u kojem djeca borave za provedbu nastave. Treba uzeti u obzir da postoje porodice u kojima se školuje troje ili četvero djece, a imaju samo jedan telefon, ili gdje po sedmero-osmero članova porodice živi u jednoj ili dvije prostorije. Također, jedan od problema koji se pokazao kao otežavajuća okolnost jeste nepismenost roditelja koji nisu mogli da pomognu djeci da savladaju određeno gradivo. Prema informacijama sa terena, dvoje djece napustilo je školu tokom pandemije, a nekolicina djece nikada nije pristupila online nastavi, a da pri tom niko nije reagovao na to, niti dao roditeljima povratnu informaciju o ‘sudbini’ tog djeteta u kontekstu daljeg školovanja. Treba izuzeti prosvjetne radnike i radnice, koji su se prema riječima roditelja, pokazali kao izuzetno susretljivi, te su dostavljali radne listove i gradivo djeci u hard kopijama da ne bi zaostajali u gradivu“, govori Aida Mehdić.

Aida Mehdić, koordinatorica Ženske romske mreže “Uspjeh”

Kali Sara je tokom prva dva mjeseca pandemije koronavirusa prikupljala podatke o načinima na koji djeca bez interneta i uređaja za njegovo korištenje mogu pratiti online nastavu.
„Ono što smo dobili kao odgovore od strane škola ali i roditelja je da takva djeca moraju ići do škola da preuzmu isprintani materijal. U tom periodu smo od škola tražili da nam dostave broj učenika koji ne mogu pratiti online nastavu i te informacije smo dostavljali međunarodnim organizacijama koje su u tom momentu kupovale laptope ili tablete. I zahvaljujući upravo međunarodnim organizacijama u prvom redu, veći broj djece je dobio tablete i bio im je plaćen internet.
U sklopu projekta ‘Napredne tehnologije za efikasno obrazovanje romske djece od predškolskog do završetka srednjoškolskog obrazovanja u BiH’ koji se implementirao od početka juna do kraja avgusta 2020. godine na području 18 općina u Tuzlanskom kantonu, Zeničko-dobojskom kantonu, Srednjobosanskom kantonu, Kantonu Sarajevo i Republici Srpskoj, kojeg je finansirao i tehnički podržao Romski obrazovni fond (REF), a implementira Udruženje Roma ‘Euro Rom’ u partnerstvu sa NVO-ima: Centar za podršku Roma ‘Romalen’ Kakanj, Udruženje Roma Jačanje-Zuralipe Vitez, Kali Sara-Romski informativni centar Sarajevo i Savez NVO Roma RS, obezbjeđeni su za 233 djece tableti i internet ali i časovi sa tutorima kako bi nadoknadili gradivo koje su propustili.
U sklopu ovog projekta identifikovali smo niz problem sa kojima se porodice suočavaju zbog sistema online nastave. To su neadekvatni uslovi stanovanja u kojima porodica živi u objektu u kojem nema struje ili nepismenost roditelja ali i veliki broj njih koji ne znaju da instaliraju program preko kojeg škole realiziraju online nastavu.
Činjenica je da smo u toku realizacije ovog projekta identifikovali djecu koja ne znaju da čitaju i pišu i ako su peti ili šesti razred i da su tutori morali da za njih pripreme posebne programe kako bi djeca mogla da prate nastavu.
Online nastava ne može zamijeniti tradicionalni način praćenja nastave jer je odlazak u školu i rad sa učiteljima/cama nezamjenjiv, a činjenica je da veliki broj roditelja nije u mogućnosti da pomogne svojoj djeci u praćenju i pisanju zadaće“, kaže Sanela Bešić.

PANDEMIJA I CJELODNEVNO NASILJE

Svjedočili/e smo i još uvijek svjedočimo porastu broja nasilja nad ženama na globalnom nivou zbog pandemije koronavirusa. Žene Romkinje zbog skučenih stambenih uslova, već spomenutog problema realizacije online nastave, neizvjesnih prihoda u svakako siromašnim zajednicama, bile su u većem riziku od rodno uslovljenog nasilja. I ovoga puta, kako kaže Aida Mehdić, nikakvih značajnijih posljedica po nasilnike nije bilo.

„Prema svjedočenjima sa terena policija je dolazila i opominjala nasilnike, ali nikakvih značajnih drugih posljedica po nasilnike nije bilo. Kako i same žrtve tvrde, neki od nasilnika bi se primirio neko vrijeme, dok su drugi ‘postajali još gori’. Tužna su svjedočenja koja kažu da su te žrtve i njihove porodice trpjele nasilje i prije, ali da su barem tokom dana bili mirni, jer nasilnik nije bio kući, a tokom pandemije morali su nasilje da trpe cjelodnevno“, objašnjava koordinatorica Ženske romske mreže „Uspjeh“.
Povećan broj rodno uslovljenog nasilja tokom pandemije primjećuje i izvršna direktorica Kali Sara.
„I mi i većina naših kolega/ica iz NVO sektora se svakodnevno suočavamo sa prijavama žrtava nasilja u porodici. U toku je kampanja ’16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja’ koja je cilj da dovede u fokus poštivanje ljudskih prava i kako bi se osiguralo da državni i nedržavni akteri pokažu odgovornost za nasilje nad ženama. Veliki broj romskih nevladinih organizacija organizuju ulične aktivnosti, radionice i slično.
U svakom slučaju, svako na svoj način radi na prevenciji, a ono što Kali Sara radi ima direktnog uticaja i na borbu protiv nasilja u porodici kroz zagovaranje za socio-ekonomske reforme jer siromaštvo, nezaposlenost i ekonomska ovisnost žene od nasilnika su razlozi zbog kojih veliki broj žena ostaje u zajednici sa nasilnikom. Kad bi bilo više obrazovanih, zaposlenih i ekonomski nezavisih žena, sigurno bi bilo manje onih žena koje bi ostale u bračnoj zajednici u kojoj trpe nasilje u porodici. U isto vrijeme bi sigurno porastao i broj prijava za nasilje u porodici“, smatra Bešić.

Sanela Bešić, izvršna direktorica Kali Sara, foto: http://www.portal-udar.net/

O reproduktivnom zdravlju generalno, pa samim tim i o reproduktivnom zdravlju Romkinja tokom prva dva i po mjeseca pandemije koronavirusa i izolacije malo se govorilo. Više na osnovu iskustva a ne zvaničnih istraživanja znamo da je pružanje ginekoloških usluga najčešće podrazumijevalo samo hitne slučajeve uz činjenicu da u nekim mjestima u BiH ginekološke ambulante i ne postoje.
Romkinje su često diskriminisane u zdravstvu i mimo pandemijskih okolnosti.
„Posebno kada su ginekološke usluge u pitanju, jer se susreću sa različitim neprimjerenim komentarima. Poznato je da su zdravstvene usluge tokom pandemije bile ograničene za sve građane i građanke, pa tako i Romkinje i Rome. U pomenutom istraživanju upravo jedan od ispitivanih segmenata bio je tzv. rodno-zdravstveni aspekt, gdje su se određene ispitanice izjasnile da nisu imale pristup zdravstvenim uslugama, čak ni kao trudnice i da su dobijale određene neprikladne komentare u kontesktu trudnoće i ‘prekomjernog’ rađanja kod Romkinja. Upravo zbog otežanog pristupa generalno zdravstvu i ginekološkim uslugama, članice ŽRM ‘Uspjeh’ uz podršku različitIh donatora često organiziraju besplatne ginekološke i mamografske preglede za žene, koji su, nažalost ili nasreću, spasili nekoliko života“, objašnjava Mehdić.

INSTITUCIONALNO STVARANJE RAZLIKA IZMEĐU ROMSKE I VEĆINSKE DJECE

Ne možemo čekati da pandemija prođe pa da se vratimo nekim od ključnih problema vezanih za život i prava Roma i Romkinja u Bosni i Hercegovini a čini se da se oni koji odlučuju upravo tako i ponašaju, uzimajući COVID 19 kao univerzalni izgovor.
Jedna od iznimno važnih tema tiče se ugovorenih dječijih brakova čije su žrtve djevojčice Romkinje. Pred sudom advokati optuženih ova djela ne interpretiraju kao krivična nego kao dio „romske tradicije“ i „običajnog prava“ što naravno nema nikakvog utemeljenja u zakonskim propisima.
Ženska romska mreža „Uspjeh“ svojim aktivnostima nastoji zaštiti prava i potrebe romskih žena i djevojčica. Do sada nažalost nije bilo pomaka u tretmanu ugovorenih dječijih brakova pred domaćim pravosuđem, kaže na kraju Aida Mehdić i dodaje:
„Do sada u tom kontekstu nije bilo pomaka. Mi smo nastojali i nastojimo da izvršimo pritisak na javnost da se stavovi kako šire društvene zajednice, tako i samih službenika koji se bave tim pitanjima promijeni. Potrebno je mnogo truda i vremena da se izmijene stavovi, jer su oni ključni. Moram priznati da zakon ne prepoznaje razliku između romskog djeteta i djeteta iz većinske populacije, ali pojedinci službenici nažalost da.“

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Fotografija preuzeta sa www.whatworks.co.za

Od 25. novembra, Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama do 10. decembra, Međunarodnog dana ljudskih prava, tradicionalno se provodi kampanja „16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja“ zahvaljujući kojoj brojne organizacije, udruženja i pojedinci/ke putem niza akcija pozivaju na okončanje svih oblika nasilja nad ženama i djevojčicama.
Nasilje nad ženom u porodici ili partnerskom odnosu kompleksan je problem iz niza razloga, počevši od toga što nijedan nasilni odnos ne počinje nasiljem.
U patrijarhalnom društvu kakvo je naše žene nerijetko imaju osjećaj kako nemaju pravo da se bore za vlastitu bolju poziciju. Mnogo njih se nada da će jednog dana sve proći a odnos se vratiti na dane koji su prethodili nasilju.
Jedan od ključnih razloga ostanka u nasilnom odnosu je ekonomska ovisnost i nepovjerenje prema institucijama države. Iako je odnos institucija, počevši od centara za socijalni rad koji nerijetko žrtvu savjetuju da se vrati nasilniku deprimirajući, činjenica je da žene žrtve rodno uslovljenog nasilja nisu same.
Iako marginalizovane, bez sistematske podrške, sigurne kuće su zaista sigurna mjesta za privremena zbrinjavanja žena žrtava nasilja i žrtva im se može obratiti u svako doba dana i noći kao što to mogu učiniti i svi/e oni/e koji primijete da se nasilje dešava.
O iskustvu boravka u sigurnoj kući i onome što je odlasku prethodilo govori jedna Sanja iz Sarajeva u želji da druge žene smognu snage i izbore se za vlastito dostojanstvo i život bez nasilja.

Piše: Kristina Ljevak

MOJA BAJKA SE SRUŠILA, A SVIJET STAO

Sanja se udala za svoju prvu ljubav nakon šestogodišnje veze. Bili su vršnjaci i upoznali su se kada im je bilo osamnaest godina. Bila je u visokoj trudnoći kada su se vjenčali, nisu žurili s početkom zajedničkog života ali su njegovi roditelji vršili pritisak da to učine iako i sami nisu izgradili funkcionalnu porodicu. Njihov brak bio je daleko od skladnog. U Sanjinom tada nije bilo problema.
Rođenje Sanjinog dječaka donijela je radost u kuću u kojoj se živjelo u zajednici s muževljevim roditeljima. Kolektivna sreća zbog prinove i kućno blagostanje trajalo je ukupno dva mjeseca.

„Moj problem počinje nakon dva mjeseca, beba mala, muka s dojenjem, a muž dolazi ošamućen i zaljubljen. Sve sam ja to primijetila, osjetila al’ eto pomislila sam da mi se učinilo zbog vlastitog postporođajnog stanja.
I počnem čeprkati, uzmem mobitel i nađem poruke sa ženskom. Zabilježim broj i ujutro je nazovem kad je on otišao na posao.
Ona mi je rekla da se vole i da je nebitno što me je oženio i što imamo bebu.
Taj dan je bio najgori dan u mom životu. Moja bajka se srušila, a svijet stao.
Kad je muž došao s posla otvoreno sam ga pitala za nju i rekla sam da smo razgovarale. Nastao je haos. Tada me je prvi put udario. Istjerao me je iz našeg kreveta tako da sam spavala s njegovom mamom na bračnom krevetu dva mjeseca“, sjeća se Sanja početka kraja braka i početka fizičkog zlostavljanja. I jedno i drugo trajalo je još dugo.

Umjesto da uživa u prvim mjesecima majčinstva, Sanja je vrijeme provodila u strahu. Sve je podsjećalo na horor kako kaže.
„A on kad dođe s posla ima ručak i čistu odjeću, kao u hotelu. U osam bi izlazio da se vidi s njom i vraćao se kasno, noću, kao kabadahija.
Svaki put kad bi prišao djetetu, dijete bi počelo plakati. Onda bi samo spustio dijete i rekao – ti si kriva za to. Nekako sam sve istrpjela, uz Božju pomoć i pomoć njegove majke.
U međuvremenu mi je zabranio da me moja porodica posjećuje“, objašnjava Sanja koja je nakon prve faze agonije odlučila da „pruži šansu svom braku“ tako što će ona biti ta „koja će spustiti loptu“ uvodeći ponovo u dnevnu dinamiku zajedničku kafu i ručak.

ZAČARANI KRUG NASILJA

Ovo je trenutak u kojem će se oni/e nedovoljno upućeni/e ili bez vlastitog iskustva nasilja u porodici pitati zašto tada ili nakon onog prvog šamara nije bio kraj, zbog čega osoba koja je žrtva ima potrebu „popravljati“ poremećeni bračni odnos.
Brojni su razlozi zbog kojih žene ostaju u nasilnim odnosima, zbog toga nasilje u porodici i jeste kompleksan problem. U patrijarhalnom društvu kakvo je naše nerijetko se ženi nameće uloga one koja je „dužna“ sačuvati porodicu, a tu je najčešće zajedničko dijete i briga za njegovu budućnost te potpuno opravdana ljudska vjera u mogućnost da se partner „vrati na staro“ jer nijedan nasilnik to nikada nije od početka ali i ljubav koja najčešće nažalost ne prestaje nakon prvog udarca što je slučaj i s našom sagovornicom.

„Iako ponižena pokušavala sam da mu se opet približim jer sam ga voljela, vjerujući da je ta druga žena samo bila prolazna avantura. Sve se smirilo i tako lijepo je bilo godinu. Onda nađem fotografije s njom. Opet problemi, opet udarac, pa se opet sve smiri“, kaže Sanja koja je u prvoj fazi nasilnog odnosa bila zaposlena što nije česta praksa jer je ekonomska ovisnost jedan od najčešćih razloga za ostanak u braku ispunjenom nasiljem. Ali tamo gdje postoji nasilje i nerazumijevanje i gdje je već onemogućen kontakt s porodicom iz koje je žrtva ponikla, logično je da će i uskraćivanje prilike za ostvarivanje vlastite zarade biti jedan od koraka nasilnika.
„Imala sam divan posao, pristojnu platu, službeni auto za korištenje. Bila sam uvijek dotjerana i uredna.
Što se tiče kućnih obaveza, računa, hrane, brige o djetetu… sve je bilo na meni.
Jedno jutro sam planirala da povedem sina na posao što sam često činila i usput sam rekla mužu da plati nekoliko računa. Nakon toga je nastao haos. To jutro sam samo željela da više izađem iz te kuće. Uzela sam svoje dijete i otišla na posao.
Tog dana sam razgovarala sa šefom i rekla da mi treba par dana, objasnivši zašto. Našla sam stan, pogledala vrtić… Umjesto da dođem kući s posla, samo sam mužu poslala poruku i sve mu rekla. Opet je nastao haos, svi su se aktivirali, zvali… Tri dana smo moj sin i ja živjeli i jedva disali u strahu. Onda sam slučajno srela muža. Zbog njegovog moljenja i kajanja i zbog zajedničkog djeteta odlučila sam da se vratim. Tri mjeseca je bilo sve kako treba, kao da ništa nije bilo ranije“, sjeća se Sanja onoga što u „začaranom krugu nasilja“ obično zovemo medenim mjesecom (ponekad se „protegne“ na tri) unutar kojih se nasilnik kaje zbog počinjenog te odnos ponovno poprima obrise onoga kakav je bio na početku, prije nasilja. To nikada ne traje dugo.
Nakon tri mjeseca privida sklada, Sanju je muž pratio, sačekao nakon posla, istukao nakon što je ušla u auto te natjerao da napusti posao.

„Sutra ujutro sam razdužila laptop, auto, mobitel i svu papirologiju. Brzom poštom sam dobila svoje dokumente o otkazu.
Godinu nakon toga sam živjela u ludilu jer sam do tada bila nezavisna žena s vlastitim primanjima. Tog momenta sam bila žena zatvorena u kući. Iz ove perspektive znam da je bio pravi nasilnik koji me je zlostavljao fizički, psihički i ekonomski.
Trajalo je dvije godine nakon čega sam opet uspjela početi raditi. Kroz cijeli problem je i dalje ta druga žena prisutna. Nisam više mogla da trpim i ponovo sam našla dokaze o njima. Opet sam pakao doživjela. Moja prijateljica i njen muž su me posavjetovali da je jedino rješenje mog problema smještaj u sigurnu kuću. Poznavali su mog supruga i njegovu narav, znajući da je kabadahija koji se ničega ne boji.
Taj dan sam u pratnji tri policajca otišla u policijsku stanicu i podnijela krivičnu prijavu, on je nakon deset minuta bio uhapšen.
Ja sam sačekala socijalnog radnika i u pratnji policije sam otišla u Sigurnu kuću. Bez svog djeteta. Onako neispavana u strahu sam mislila da ću tada umrijeti.
Muž je samo prenoćio u policiji nakon čega su ga pustili.
Tu noć kad su me primili u Sigurnu kuću, samo su uzeli moje osnovne podatke i smjestili me u prijemni apartman. Dobila sam odjeću i ponudili su mi večeru. Prvih deset dana mi je bilo najteže. Nema mog djeteta, a ja u nepoznatom. Bilo nas je puno tada 39, od beba, male djece, djevojaka, starih žena… Imala sam i dnevne razgovore s koordinatoricama, divnim ženama i sa psihologom. Malo sam mentalno ojačala u tih 12 dana i dogovoren je susret s mojim djetetom u pratnji menadžerice sigurne kuće. Bilo je to prvo naše viđenje. I sad se sjećam toga. Bilo je prebolno. Ne daj Bože nikome“, govori naša sagovornica o traumatičnim iskustvima i sigurnosti Sigurne kuće. Riječ je o Sigurnoj kući u Sarajevu koja djeluje u okviru Fondacije lokalne demokratije.

PRONALAZAK VLASTITOG MIRA NAKON PODRŠKE STRUČNIH OSOBA

Nakon što je dobila rješenje o muževljevoj zabrani prilaska Sanja je mogla napustiti Sigurnu kuću. Uskoro je i počela raditi preko Centra za žene. U Sigurnoj kući je provela ukupno pola godine što je bilo od velikog značaja za Sanju.
„Pronašla sam svoj mir i imala sam podršku stručnih osoba“, napominje Sanja.
Boravkom u sigurnoj kući prije pet godina Sanja je okončala odnos ispunjen nasiljem. Veliki je uspjeh što nije bilo povratka nasilniku što je takođe nerijetka praksa nakon prvog boravka u sigurnoj kući.
Ako ste pomislili/e da li je jedini problem u njihovom braku bila ljubavnica za koju je Sanja saznala, odgovor je da. Nasilja nije bilo dok mužu nije otkrila da posjeduje informacije o njegovoj paralelnoj vezi.
Na pitanje šta je bio motiv njenog muža da ostane u braku, pored veze koju je imao, Sanja kaže kako je tvrdio da je voli i kako je uvijek paralelnu vezu negirao. Da nije govorio istinu potvrđuje i činjenica da je sada u braku s tom drugom osobom.
Danas ni njegova porodica s njim ne komunicira. Razlog zbog kojeg ni oni nisu reagovali u prvoj fazi nasilja Sanja objašnjava strahom, „bio je agresivan i svi su se udaljili od njega“, kaže.
Od tužbe za zlostavljanje do danas na sudu su imali samo tri ročišta i još uvijek ništa nakon toga, objašnjava Sanja koja je imala 33 godine kada se obratila za pomoć Sigurnoj kući. Nakon psihoterapijskog procesa tokom boravka, nije odlazila na psihoterapiju van Sigurne kuće jer je procijenjeno da nije potrebno.
„Sad sam dobro i sve loše sam otjerala od sebe“, kaže na kraju našeg razgovora Sanja koja bi s današnjim iskustvom sve drugačije učinila.
„S ovim iskustvom više nikada ne bih dopustila da mi se to ili slično dogodi. A dragim ženama poručujem da smognu snage i volje i da se izbore za sebe i pravo na normalan život. Jer kad te jednom udari, opet će. I kad ti nakon toga kaže da te voli znaj da te ne voli, jer voli samo sebe.“

Kontakti putem kojih se žrtve nasilja mogu obratiti za pomoć i gdje se može prijaviti nasilje kojem svjedočimo:

Fondacija lokalne demokratije, Sarajevo

Telefon: 033 222 000, FBiH broj 1265
SOS telefon je dostupan 24/7. Fondacija lokalne demokratije pruža psihološku podršku i pomoć za krizne intervencije, daju informacije i savjete za dalje korake kada je u pitanju zaštita od nasilja u porodici. Na SOS telefon se može podnijeti i anonimna prijava za nasilje na osnovu koje se može poslati policija na adresu ili obavijestiti nadležni organ starateljstva-službu socijalne zaštite.
Mail: psihološka.podrška@bih.net.ba, shelters.1@bih.net.ba
Besplatna pravna pomoć: pravna.podrška@bih.net.ba ili na telefon +387 33 570 560

U.G. Vive žene, Tuzla

SOS telefon: 1265
Žrtve nasilja ili osobe koje su svjedoci/kinje nasilja u susjedstvu ili obitelji, mogu pored SOS telefona pozvati na brojeve telefona Udruženja građana „Vive Žene“ 035 224 310 ili 035 224 311.
Pored toga za žrtve koje imaju pristup društvenim mrežama, mogu uputiti poruku na FACEBOOK profil
Također, putem broja telefona 061 042 308 svi klijenti i klijentice mogu dobiti pomoć i podršku, kako psihološku kriznu pomoć i podršku zbog trenutne krize izazvane Corona virusom, tako i zbog nasilja uporodici. Broj je dostupan za aplikacije Viber, Messenger i Whatsapp.

“Medica” Zenica

Telefon: 062 800 858
Psihološko i pravno savjetovalište: 032 463 920
Mail: medica1@bih.net.ba

Fondacija “Lara” Bijeljina

SOS telefon – 1264
Telefon 24h – 066 810 800
Mail: ngo.lara@teol.net

“Udružene žene” Banja Luka
SOS telefon: 1246
Mail: office@unitedwomenbl.org
Facebook nalog: Fondacija Udružene žene.

“Žena BiH” Mostar

Telefon: 036 550 339
Mail: zenabih@bih.net.ba

U.G. “Budućnost” Modriča

SOS telefon: 1264
Dežurni telefon: 066 616 864

“Žene sa Une” Bihać

Telefon: 037 220-855
Mail: zena-una@bih.net.ba

Udružene žene – Udružene žene Banja Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

S Biljanom Nedić sve je moguće osim predstaviti je u jednoj rečenici. Žurnalistica i košarkašica u naslovu samo je početak znanja, vještina i interesovanja ove nesvakidašnje djevojke. Pored profesionalnog angažmana u banjalučkoj tvornici obuće Bema i igranja košarke u muškom košarkaškom klubu “Vrbas”, Biljana piše i objavljuje na vlastitom blogu Happy Be, slika, pleše, roni, kuha i raduje se životu s osmijehom i rijetkom vedrinom.
Srele smo se na sarajevskoj premijeri dokumentarnog filma “Zastani i poslušaj” koji će imati priliku pogledati i televizijska publika u subotu, 21. novembra u 15:40 na RTRS-u.
Razgovarale smo o zbiru interesovanja kojima je ispunila život, preprekama koje je nisu učinile ljutom, ženskom sportu koji je na margini, ljudima koji imaju sluha i emotivnim izborima koji nisu uslovljeni fizičkim karakteristikama.

Piše: Kristina Ljevak

Jedan moj profesor je govorio kako najviše vremena imamo kada najviše radimo. Čini mi se da ti svojim primjerom potvrđuješ ovu nesvakidašnju tezu. Ne znam šta me više fascinira, tvoja dnevna dinamika danas ili ona iz perioda studija što sam vidjela u ranijim intervjuima kada si uz fakultet i posao uspijevala da uživaš u svim svojim mnogobrojnim „vannastavnim“ aktivnostima i viđaš se s prijateljima.
Je li to dio odluke, naučene discipline ili se s takvom energijom čovjek jednostavno rađa?

Dopada mi se teza tvog profesora. Primijetila sam i sama bitnu razliku u onim danima kada nemam nikakvih obaveza i u danima kada pored posla obavim i ostale zadatke i stignem biti s porodicom, prijateljima ili samom sobom. Mislim da je to spoj svega navedenog, odluke, discipline i energije, s tim da energija mora biti na prvom mjestu jer je ona pokretač. Ostalo se nadograđuje. Čovjek mora biti uposlen, ako ne stvara pojede ga sopstveni organizam. Osjećaj beskorisnosti i svjesnost o prolaznosti života je veoma loša kombinacija. To važi za one koji su malo budniji u odnosu na ostale ljude koji gotovo cijeli život provedu mehanički radeći čak i velike svari i donoseći velike odluke. Društvo nametne da sve mora kao po nekom difoltu: odrastanje, obrazovanje, sklapanje brakova, rađanje djece. Kad se taj proces privede kraju, ti isti ljudi se nađu u nepoznatom prostoru, bez ideje šta i kud dalje, sami stvaraju preduslove za ozbiljna psihička a zatim i fizička oboljenja. Čovjek je zdrav kad je srećan, a srećan si kada radiš ono od čega se slatko umoriš, onda lijepo zaspiš a miran san ti donosi novu energiju. Sad se vraćam na početak, rodiš se s energijom koju moraš u svakom životnom procesu dopunjavati, jer se potroši kao i sve ostalo.

DOBAR ČOVJEK U LOŠIM VREMENIMA BIĆE JOŠ BOLJI

Da bi se postizali rezultati koje ti imaš i stizalo dokle ti stižeš, uz tu nesvakidašnju energiju i entuzijazam, neophodna je i vedrina. Jer teško je zamisliti mrzovoljnu osobu kako pleše, roni, igra košarku, radi, slika, pjeva i onda ide i na posao. Kako uspijevaš sačuvati vedrinu u vremenu koje nudi sve manje razloga za optimizam?

Ponekad kada čitam ovakve redove u kojima drugi opisuju čime se ja bavim, izgleda mi kao da se radi o nekoj drugoj osobi. Svako vrijeme je teško na svoj način. Kada čovjek kopa po istoriji našeg naroda pomisli kako nikada bolje nismo živjeli. Ustvari samo su raniji načini kažnjavanja i sankcionisanja ljudi bili primitivniji, ali uvijek je bilo srećnih ljudi. Nije do okolnosti, do naše je unutrašnjosti. Našu suštinu okolnosti ne mijenjaju nego ju pojačavaju. Dobar čovjek u teškim vremenima biće još bolji, dijeliće i ono što nema, dok će loš gledati opet kako da se okoristi. Toliko je lijepih stvari oko nas koje ne vidimo od svega onog čime nam ispred očiju mašu da bi od nas stvorili još veće materijaliste i u nekoj konačnici potrošački narod koji će cijeli život raditi da bi imao a ne da bi bio zadovoljan. Svako ima loše dane, imam ih i ja, ali treba težiti da što kraće traju ti loši periodi i da onda budemo još vedriji. Osnovna ćelija društva je porodica, kada je ona zdrava i srećna ne može čovjek ne biti dobro. Sve osim smrti se namiri i nadoknadi, samo si u takvoj situacijama bespomoćan, u svim ostalim imaš mogućnost poduzeti nešto. Govorim to jer sam nedavno izgubila oca. Moja ćelija i izvor energije je naglo pao na nulu. Na mom licu se izgubio osmijeh. Nemam energije da bilo šta radim, a kamoli da ju dijelim. Ali i dalje vjerujem da je život lijep i da ovakve stvari trebaju samo da nas učine snažnijim i mudrijim. Znam da neću dozvoliti da padnem i time pustim niz vodu sve ono što je moj otac činio za mene. I smijaću se, jer imam za koga i zbog koga. Eto, čak i kada sve izgleda izgubljeno i izgubi se smisao, sramno je žaliti se, ima ljudi koji prolaze mnogo gore i uvijek to ponavljam, ima onih koji bi se mijenjali za moj život. Ima onih koji su izgubili mnogo više, ima onih koji su u mnogo lošijoj zdravstvenoj situaciji, finansijskoj ili nekoj drugoj, otkud meni pravo da se žalim.

U svemu što radiš primijeti se tvoja ljubav prema životu i odluka da se uživa i iskoristi svaki trenutak.
Iako i sama često skrećeš pažnju na status osoba s invaliditetom, od problema vezanih za nabavku kolica do prepreka, kako onih fizičkih tako i prepreka u glavama ljudi, čini mi se da kod tebe iako ima obilje razloga za to, ne postoji ljutnja. Ljutnja na državu, sistem, neosjetljive ljude okupirane sobom a ne potrebama drugih ljudi. Kako ti to polazi za rukom?

Niko ne voli kritiku, koliko god ona bila dobra i dobronamjerna. Mislim da ljudima treba ukazivati na greške, predlagati promjene i pomoći im. Onaj ko nema sluha neće reagovati svakako, ljutnja će samo mene mnogo koštati. Vjerujem da ljudi imaju makar gram dobrote u sebi, a ljutnjom se on ne budi. Ja budem povrijeđena, budem i ljuta, ali ne volim ispoljavati to i obrušavati se na druge, kontrolišem se koliko mogu. Uglavnom ispaštaju oni koji su nam najbliži (prijatelji i porodica), oni se uvijek i najmanje ljute jer znaju da nisi zlonamjeran, ali ti im se odužiš kada njima zatreba isto. Ne možeš se naljutiti na nekog koga bezuslovno voliš. Prosto imaš povjerenje u njega da se potpuno emocionalno ogoliš. Tako spasiš sebe, spasiš i druge od sebe takvog.

ČOVJEK NAJBOLJE FUNKCIONIŠE SA DRUGIM KAD NAUČI BITI SAM

Još jedan od razloga za ljutnju na sistem mogao bi biti onaj koji podrazumijeva da prepreke definišu i biografiju. Da ih nije bilo, ne bi se morala odvojiti od svoje porodice u petom razredu, pa onda otići još dalje u srednjoj školi, u Podgoricu, da bi mogla pohađati školu jer u svojoj sredini zbog arhitektonskih barijera nisi imala mogućnost srednjoškolskog obrazovanja. Arhitektonske barijere su uticale i na izbor fakulteta, umjesto novinarstva prvi izbor bi bila Akademija umjetnosti da joj se moglo prići. Koliko su sva ova iskustva uticala na tvoje formiranje, koliko je bilo teško biti daleko od porodice u tinejdžerskom i adolescentskom dobu, a koliko ti je s druge strane to pomoglo i izgradilo jedan nesvakidašnje čvrst karakter? Trebam spomenuti i da si srednju školu, daleko od porodice, završila kao učenica generacije što je još jedna potvrda čvrstine karaktera koju spominjem.

Možda prepreke definišu biografiju, ali mi odlučujemo šta ćemo s preprekama. Svako od nas može da se prepusti lošim stvarima ili da se bori i izađe kao pobjednik. Svi uglavnom i vide pobjednika, a dok si samo mali vojnik koji učestvuje u velikim bitkama gotovo sam, to se nekako ne vidi. Bol i neprijatnost koju sam doživljavala dok sam se probijala da izađem kao pobjednik je teško opisiva. Bila sam jako mlada da shvatim razloge, prvo odvajanja od roditelja, a onda i razloge zašto se školujem za oblasti koje moram a ne za one koje želim. Znam samo da mi je borba mojih roditelja da steknem obrazovanje bila vodilja i snaga u trenucima kada sam htjela da odustanem. Kroz odrastanje i školovanje dešavale su mi se jako neprijatne situacije, one s kojima se i odrasli ljudi ne znaju nositi, a ja sam samo razmišljala kako da ne razočaram mamu i tatu. Uvijek sam htjela da budu ponosni na mene, kao što sam i ja na njih. Htjela sam biti uspješna i imati uslove i mogućnost da ja njima pomognem. Pokušavam reći da moramo imati motiv, moramo voljeti nekog, moramo voljeti sebe i vjerovati. Ja sam toliko stvarno vizualizovala ono što želim da sam osjećala mirise, vjetrove, hladnoću ili toplinu, fizički sam osjećala ono što se još nije nalazilo tu. Voljela bih da danas mogu tako dječije i čvrsto vjerovati, ili to samo radim drugačije sad, ne znam.
Vratiću se na prepreke i odabire životnih poziva. Mislim da su moja intresovanja i želje samo bile odložene. Prvenstveno me interesovala psihologija, pa sam nekako naglo odustala. Nisam bila spremna, to je ozbiljna oblast, a ja nisam bila takva. Sad već mogu sebe da zamislim u jednoj prostranoj i ugodnoj prostoriji kako imam 40 godina i razgovaram s ljudima kojima treba takva vrsta podrške i pomoći. Bitno je dok ne ostvarimo te neke velike i dugoročnije želje da ne tapkamo u mjestu. Ja često kažem da nisam ostvarila ništa u životu, za mene je ostvarenje osnivanje svoje porodice, a ja nisam rodila novi život, niti svoj dijelim s nekim. Ovo je samo moje zabavljanje dok mi se ne desi to veliko ostvarenje. Uostalom, čovjek najbolje funkcioniše s drugim kad uspije naučiti biti sam.

Značajan udio u formiranju tvoje ličnosti sigurno je imala i košarka. Ono što je podrazumijevalo rekreaciju pretvorilo se u strast i profesionalno bavljenje košarkom uz brojna priznanja, od najbolje sportistkinje Banja Luke i Republike Srpske do najperspektivnije sportistkinje na nivou Bosne i Hercegovine.
Tvoj klub je muški. Iskustva reprezentativnog igranja košarke imala si u Srbiji, takođe s muškom reprezentacijom, ali su se pravila promijenila pa nećeš moći više nastupati kao žena s muškom reprezentacijom. U Bosni i Hercegovini ženske reprezentativne košarke nema. Bavi li se iko tom temom ili će ženski sport a posebno sport za žene s invaliditetom uvijek biti zanemarena kategorija dok se fanatično bavimo reprezentativnim fudbalom, iščekujući čudo, uprkos svim nedostacima koje nacionalna selekcija posjeduje?

Ovo je baš ozbiljna tema i zahtjeva velike korake. Treba krenuti iz početka, a to bi bilo predstavljanje drugim ženama žene u sportu. A onda kada se te žene zainteresuju pokušati raditi na uslovima. Ja ne mogu sama igrati u toj reprezentaciji. Poražavajuće je da se u našem klubu nije pojavila ni jedna žena zaiteresovana da proba da se bavi sportom rekreativno, unazad 12 godina koliko već ja treniram. Novac koji dobijaju klubovi u kojima su sportisti s invaliditetom je mizeran. Sama oprema je mnogo skuplja nego u drugim klubovima. Dok jednom košarkašu treba dres, patike i lopta, nama uz sve to trebaju kolica koja koštaju kao sva ta oprema za cijeli klub, pa i više. A bez njih ne možemo igrati. Mi opet igramo jer je to mnogo više od sporta. Iskustva koja sam stekla upoznavajući ljude širom Evrope su mi promijenila život. Kada vidiš nekog ko je u sličnoj poziciji i da živi kvalitetnim i ispunjenim životom, da je samostalan, ostvaren i zadovoljan, automatski i tebe motiviše da budeš to isto. O putovanjima i druženju bi se mogla napisati knjiga. Rezulatati koje smo osvojili potakli su i naš grad da bude bolji svojim sportistima. Danas Banja Luka može da se pohvali s činjenicom da je gotovo svaka dvorana u potpunosti pristupačna za sportiste koji koriste kolica. Moramo to biti mi, za inicijativu, tek onda možemo očekivati i da nadležni odgovore i pomognu.

LJUDSKOST U PRAKSI A NE LIJEPE RIJEČI NA PAPIRU

Godinama, od studija do danas, radiš u banjalučkoj tvornici obuće Bema u kojoj je od tvog drugog radnog dana omogućeno kretanje tebi, odnosno osobama koje su korisnici kolica.
Tvoj poslodavac je učinio ono što bi trebala biti obaveza svakog poslodavca, ali pošto to u praksi tako nije, mislim da je važno da spomenemo sluh ovog čovjeka.

Kada sam došla na razgovor za posao, moj poslodavac (Marinko Umičević) mi je rekao, tvoje je da radiš i ispunjavaš svoje poslovne obaveze i odgovornosti, ja ću da riješim ostalo u smislu uslova. Isti dan obišla sam sve prostorije koje bi mi trebale, u kojima bih se ja kretala, od toaleta do restorana. Sve što je trebalo adaptiralo se nekoliko dana poslije toga. Uporedo s tim krenula sam i trenirati košarku. Radi se o čovjeku koji je u fabrici moj direktor i u klubu predsjednik. Dakle, on nema samo sluh kao poslodavac već i kao čovjek i društveno odgovorna osoba. Voljela bih da se i drugi privrednici uključe i na bilo koji način pomognu klubovima koji nisu u dobroj finansijskoj situaciji. Nama je Bema glavni sponzor i zaista bi bili u problemima da nije tako.
Moram da napomenem da u našoj fabrici, po mojoj slobodnoj procjeni, radi oko 30 ljudi s nekom vrstom invaliditeta. Tačan podatak nemam, jer se naš direktor nije nikada hvalio time. On želi radnika bez obzira na njegove fizičke ili neke druge karakteristike. Tako je i s klubom. On želi klub uspješnih sportista, nije važno što se radi o košarci u kolicima. To je ono što i mene zadržava, ljudskost u praksi a ne lijepe riječi na papiru.

INVALIDITET NE DEFINIŠE LJUBAV

U jednom intervjuu dotičeš se veoma važne teme spominjući kako ti je prijateljica rekla da feminizam nije prepoznao žene s invaliditetom te dodaješ da „dok se žene bore da ih ne gledaju kao seksualni objekt ili sredstvo za reprodukciju, mi se borimo da se naša seksualnost vidi, da budemo žene, majke, ljubavnice.” Zbog čega je seksualnost žena s invaliditetom toliki tabu i na koji način pomoći njenoj detabuizaciji?

Mislim da imamo generalno problem s tim da se sva živa bića prihvate kao seksualna bića. Zašto bi neko samo zbog svoje fizičke karakteristike bio lišen ljubavi, porodice, partnera. Pitanja koja se upućuju ljudima koji žive s partnerom koji ima invaliditet su još uvijek začuđujuće stereotipna. Sve se svodi na to kolika je žrtva partnera koji nema invaliditet jer je pristao da živi s nekim kome treba stalna pomoć. Niko ne priča o ljubavi, roditeljstvu i sličnim stvarima. Evo ne znam stvarno kako to riješiti. Možda zakonski dozvoliti ljudima koji imaju invaliditet da mogu usvojiti dijete. Zakon ne zabranjuje, ali Centrima za socijalni rad daju pravo da odluče da to ne može ostvariti neko kome je u nekom dijelu životnih aktivnosti potrebna pomoć. Možemo žene s invaliditetom uključiti u reklame za donje rublje. Možemo ih predstaviti i u reklama zdravog života na selu, naravno kao dio neke velike porodice. Kada ljudima postane vidljivo i normalno da se svuda pojavljuju i žene s invaliditetom možda ćemo tada izbjeći ono „šta će ti sine ona da se čitav život patiš“ ili ona, meni još „draža“, da se tako izrazim „ ajoj buraz, stvarno ti je to cura“ (podrugljivo i začuđujuće). Treba nam prave vidljivosti, pod tim smatram da zaobiđemo specijalizovana predstavljanja samo te grupe ljudi, nego te ljude u svim ostalim grupama ljudi. Žena vojnik među muškarcima vojnicima je vojnik (da plastično objasnim).
Ima još jedna predrasuda koja mene baš dotakne, a to je da se nekako podrazumijeva da osoba koja ima invaliditet bira isto tako partnera po tome. Zbog te pretpostavke kada kažeš da imaš momka/djevojku slijedi pitanje: „Da li je tvoj partner takođe osi?“ Najbolji odgovor na to je protupitanje: “Da li tvoj partner takođe hoda?“ Žao mi je kad ljudi misle da ćemo se bolje razumjeti samo zato što imamo iste fizičke karakteristike.

U jednom u nizu odličnih tekstova na tvom blogu baviš se čuvenim „iako“ u naslovima koji se tiču osoba s invaliditetom koje postižu izvanredne rezultate gdje s pravom kažeš: „Niko nije nešto uradio uprkos svojoj fizičkoj karakteristici, nego uprkos preprekama, ako već pišete o preprekama. Niko nije zahvaljujući ili uprkos fizičkoj karakteristici postigao dobre rezultate nego zahvaljujući svom radu, trudu, istrajnosti.“ Tekst završavaš prijedlozima da se novinari bave temama pristupačnosti određenih lokacija, bazenima koji nemaju toalet, nepristupačnosti javnog prevoza, skromnosti biblioteka s knjigama na brajevom pismu… Koliko u vremenu borbe za klik i lajk ovakve molbe nailaze na plodno tlo i koliko ovaj sumrak novinarske profesije doprinosi stvaranju predrasuda prema osobama s invaliditetom i ne samo prema njima?

Žao mi je što se toliko srozala jedna tako lijepa i odgovorna profesija. Ne znam ko je tačno rekao da su „mediji prozor u svijet“. Ako taj prozor nije čist, svijet je muljav u očima posmatrača. Izgubićemo onda kada se predamo i ne budemo radili ništa. Zato vjerujem da ipak prave vrijednosti i kvalitetne stvari preuzmu vodstvo, možda sporije i s manje „lajkova“ ali bar dođu tamo gdje trebaju i do koga trebaju.

U filmu „Zastani i poslušaj“ zahvaljujući kojem smo se na premijeri i upoznale, u trenutku kada dolazite u Bihać na otvaranje samostalne izložbe Azre Dedić, Nadina Imamović koja je slijepa osoba, kaže ti da joj opisuješ okruženje, ali i momke u gradu što je bilo jako simpatično, ali mimo toga meni je bilo važno da vidim kako slijepe i slabovidne osobe žele da čuju opise onoga što ne mogu da vide, odnosno da nećemo uvrijediti nekoga ako mu kažemo npr. desno se nalazi park i u njemu lijepo cvijeće… Mislim da je neznanje o potrebama osoba s poteškoćama takođe veliki problema, te da je premalo prostora zahvaljujući kojem to možemo da promijenimo. Koji bi bili tvoji odgovori na neizgovorena pitanja a vezana za osobe koje su korisnici kolica i kako po tebi doprinijeti tome da se u javnom prostoru više čuje o potrebama i željama osoba s invaliditetom uz pretpostavku da smo prava do sada valjda naučili.

Ja bih samo voljela da se ne kategorišemo po tome. Nismo mi stvari iz marketa odnosno prodavnice tehnike za koju ti treba uputstvo za korištenje. Svi smo različiti i sa svakim čovjekom ne postupamo isto, naše ponašanje prema nekom zavisi i od onoga šta on potiče u nama. Invalidtet kao i druge neke stvari koje nekog fizički karekterišu lako se zaborave ako upoznajemo osobu kroz njenu duhovnost. Svako će ako ga pitate reći šta mu treba i na koji način pomoći. Isto tako, samo loš čovjek može zamjeriti nečijem neznanju i nespretnosti. Meni lično ni jedno pitanje ne smeta kao ni šala.
Nedavno me oduševio komentar jedne koleginice koja je kaže kako svaki put kad mene nema za mojim stolom u kancelariji ona zausti da pita „gdje je Biljina stolica“. Meni je to pobjeda.

Iako su ovi dani zbog ličnog gubitka daleko od tvojih najboljih, voljela bih da razgovor završimo onako kako dolikuje tvom raspoloženju i energiji u redovnim okolnostima. Da li bi skijašica na štiklama bio jedan od najadekvatnijih opisa tebe?

Mislim da me niko bolje i jednostavnije nije ni opisao.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Sedina je bila novorođenče kada je opkoljeno Sarajevo napustila u konvoju kojim su bebe bez roditeljskog staranja iz tadašnjeg Doma “Ljubica Ivezić” prevezli u Njemačku. U Njemačkoj je provela pet godina. Po povratku u Sarajevo već se gradilo Dječije selo SOS-Kinderdorf te je Sedina bila jedna od njegovih prvih stanovnica. Godine provedene u SOS porodici s mamom Hidajetom ostale su joj u najljepšem sjećanju. Ono što je danas, duguje okruženju koje je formiralo, zbog toga se nikada nije bavila onima koji nisu uz nju, odnosno nije je zanimalo biološko porijeklo i oni koji su je napustili u sumrak mira u Bosni i Hercegovini. Život prepuno izazova obilježila je i sportska povreda koljena s kojom se godinama bori, ali kao što je sve u Sedininom slučaju u znaku borbe i uspjeha, vjerujem da će tako biti i u ovom slučaju.
Sedina je magistrica pedagogije, zaljubljenica u film i skijanje. Nakon desetogodišnjeg volontiranja na Sarajevo Film Festivalu danas je festivalska uposlenica zahvaljujući posvećenom radu i činjenici da su je direktori primijetili u trenutku kad su se ostali volonteri/ke umorili. Uprkos mogućnostima da živi van Sarajeva izabrala je ostanak u svom gradu u prvom redu zbog posla i ispričala nam svoju životnu priču ispunjenu snagom volje, optimizmom i uspjehom.

Piše: Kristina Ljevak

ŽIVOT ZAPOČET NAPUŠTANJEM NIJE NUŽNO TEŽAK

Tvoja, vjerovatno prva fotografija, na kojoj si drugim bebama pričvršćena za sjedište autobusa prevoziš iz okupiranog Sarajeva u Njemačku, sigurno je jedan od najpotresnijih prizora koje sam vidjela. Kada život tako počne onda se svaki uspjeh treba pomnožiti najmanje sa dva. Kakav je tvoj odnos prema činjenici da je početak života bio atipičan? Sudeći po tvojim rezultatima, takav početak kasnije nisi koristila kao izgovor za eventualne neuspjehe.

Da, to je moja prva fotografija. Meni mnogo draga. Iskreno, ja nisam ni svjesna težine toga što sam prošla jer se ne sjećam ničega. Ali evo, gledajući fotografiju, s obzirom na to da sam preživjela pucanje na naš autobus, koji je bio na putu za Njemačku, kad su poginule dvije bebe, još jednom se potvrđuje jedna moja omiljena teorija – da mene čuva neko mnogo jak i to od malena za sva vremena.
Život započet napuštanjem ne mora nužno značiti i da je težak, atipičan je za sve one koji su odrastali u ratu pa tako i za mene, ne smatram se drugačijom. Ja bih rekla da je moj život počeo od pete godine, zapravo, dolaskom u SOS Kinderdorf, jer se toga sjećam. A naučila sam da u životu nikad ništa neću dobiti, nego da se za sve moram dobro potruditi, tako da znam da samo svojim radom mogu doći do uspjeha. Iskreno nikad ne razmišljam o izgovorima za neuspjehe niti koristim izgovore za postizanje uspjeha. Jednostavno na svim životnim poljima smirenošću, predanošću i radom, dajem sve od sebe da budem u tome najbolja i to mi daje rezultate. Neuspjehe nemam, jer ili ne radim nikako ili sve što radim to je srcem, tako da nikad ne odustajem dok ne uspijem u onome što želim.

Kada si imala pet godina, nakon otvaranja Dječijeg sela SOS-Kinderdorf, iz Njemačke se vraćaš u Sarajevo. Znam koliko su ti važni taj period života, tvoja SOS mama, braća i sestre, a i pored toga, s obzirom na životne okolnosti u Bosni i Hercegovini i regiji, da li bi ti bilo draže da si ostala u Njemačkoj koju iz trenutne bosanskohercegovačke perspektive doživljavamo kao obećanu zemlju?

Razmišljala sam ja i o tome. Ali moje mišljenje je da su za sve ovo što sam ja danas zaslužni moja mama i odgajatelji koji su me tako odgojili. Da li bi tako bilo u Njemačkoj, to ne znam. Sigurno da bi materijalno imala bolje uvjete, to nema dileme, jer svi znamo da je Njemačka velesila, ali da li bi bila ovo što sam danas, to nikad neću saznati. Tako da sam sretna i zahvalna s ovim što sam imala, volim Sarajevo, svoj SOS Kinderdorf, ponosna sam na prošlost, na djetinjstvo, na sve puteve koje sam birala, ne bih ništa mijenjala. Volim putovati, imam prijatelje svugdje, bila sam svuda po svijetu, tako nekoliko puta i u Njemačkoj, rado ću opet otići. Dok se nisam zaposlila, sanjala sam o životu u inostranstvu – Švedska, Njemačka, Austrija… Živjela sam i u predivnoj Hrvatskoj, ali kako sam magistrirala i sretno se zaposlila ne vidim se nigdje drugo osim u Sarajevu. Mislim da mom gradu mogu mnogo dati i da moje vrijeme tek dolazi. Spremna sam.

Sedina kao beba prilikom napuštanja opkoljenog Sarajeva

Kao što rekoh, znam koliko ti je s razlogom važan period života u Dječijem selu i kako tu ništa ne bi mijenjala. Koliko je taj koncept koji nije tipični institucionalni bio važan za tvoje odrastanje i formiranje?

Mislim da je bio ključan. Sigurno da je najvažnija osoba moja mama Hidajeta. Spoj nas dvije je ovo što sam ja danas. Moja mama je u SOS Kinderdorf došla srcem, mi smo sada formirane ličnosti, ali ona je odgojila dvije generacije, petnaestoro tuđe djece. Ponosna sam na nju i sretna sam što sada može da odmara u penziji dok je mi činimo radosnom rezultatima na raznim poljima koja smo izabrali. Nas je bilo sedmero s mamom i živjeli smo kao i svaka druga porodica. Uz to bila sam okružena odgajateljima, pedagozima, psiholozima, socijalnim radnicima, sigurno da je struka doprinijela tome da danas budemo uspješni i perspektivni mladi ljudi. Sve to nas razlikuje od domova gdje je sistem totalno drugačiji, stoga i odgoj, ali nas razlikuje i od tipičnih porodica u kojima su roditelji s jednim ili više djece. Sretna sam što imam toliko braća i sestara, kao najstarija naučila sam da pazim na njih, volim kad su oni sretni, ostali smo u kontaktu, s jednom sestrom živim trenutno. Živjeti sa šestero braća i sestara koji su totalno različiti, znati sa svima njima je definitivno pomoglo da sada lakše razumijem i radim s ljudima. Baš zbog modela odgoja kojom sam fascinirana i jesam magistrirala pedagogiju. Željela sam još ojačati i stručnim spoznajama te usavršavanjem i sticanjem novih vještina nadopuniti svoje iskustvo koje sam prošla kako bih jednoga dana bila kompetentna te nekome mogla pomoći kao što su meni.

Ono što se posljednjih godina zagovara podrazumijeva gašenje institucija i insistiranje na životu djece bez roditeljskog staranja u udomiteljskim porodicama. Kako ti nakon cjelokupnog odrastanja u instituciji gledaš na taj pristup? Zbog čega bi nužno neka udomiteljska porodica bila bolji izbor od zajednice koja se kreira unutar institucije? Naravno, ovo pitanje je vrlo kompleksno i nisu sve institucije kao Dječije selo, ali pretpostavljam da ni sve udomiteljske porodice nisu idealne.

Uh, teško i diskutabilno, ima ovo mnogo teorija za i protiv. Da se vratim u prošlost i neko me pita da li bi u SOS ili najdivniju porodicu, bez oklijevanja to bi bio SOS. Ali sada, kada smo u 2020. godini, za drugu djecu, više nisam sigurna da je institucija bolji izbor od porodice, iako ni porodica nije neka garancija za bolji život. Sve se promijenilo, standard, ljudi, potrebe, mogućnosti, a kako je svaka individua posebna za sebe, sve se razlikuje od slučaja do slučaja. Naravno, apsolutno sam protiv da dijete ide u bilo koju porodicu i zagovaram da ako je dijete u mogućnosti da samo odluči, da na to ima i pravo.
Iz dosadašnjeg iskustva mislim da je jako teško uopše dobiti dijete u hraniteljstvo, a još teže usvojiti. Mislim da sve predugo traje, a s druge strane mislim da je bitno dobro utvrditi porodicu u koje dijete ide, ali ovo je BiH, s toga vrijeme koje si uzimaju ne znači ni da je opravdano, a tu ispaštaju i dijete i porodica koja dijete želi.
Jednoga dana, kada „se smirim“, iživim, prestanem putovati i ja želim u hraniteljstvo dijete, želim da jedno dijete „izvučem“ iz doma i vodeći se da onim što sam prošla i što su me naučili pomognem tom djetetu da se formira u ličnost. Ako je moja mama uspjela nas 15 odgojiti, mislim da nakon svega što sam prošla i ja mogu barem jedno.

NIKADA ME NIJE ZANIMALO KO NIJE UZ MENE

Kako je izgledao tvoj život nakon odlaska iz SOS Dječijeg sela, nakon napuštanja nečega što podrazumijeva poznato i sigurno okruženje?

Iako imam 28 godina i danas imam podršku SOS-a, to nikad nije prestalo, a kroz odrastanje u SOS-u imala sam faze koje sam prošla, tako da nikad nisam ostala u nepoznatom i nesigurnom okruženju. Iz SOS porodice upisom u srednju školu prešla sam u SOS Kuću za mlade, tu nas je bilo desetoro s pet odgajatelja. Predivne četiri godine mog života. Nakon toga sam upisala fakultet i živim sa sestrom. Moja baza je uvijek pa i danas moja porodica i SOS, osjećam se voljeno, sigurno i smatram da je sve što sam prolazila bilo u skladu s godinama i potrebama. Sve je to dio odrastanja koje nas vode do toga da se osamostalimo.

Sa mamom Hidajetom nakon završetka studija

Porodica je inače, a posebno posljednjih godina (tipična, biološka) postala unosna komercijalna kategorija, roditeljstvo se pomoću društvenih mreža pretvorilo u biznis, dijete više nije samo projekat koji će ispuniti sve naše nerealizovane ambicije, ono je sada i sredstvo putem kojeg se (odnosno njegovih fotografija) ostvaruje finansijska dobit.

Apsolutno se slažem i zgrožava me to!

Osim što je to svakako, samo po sebi iritantno, koliko iritira predstavljanje biološke porodice koju čine mama, tata, braco i seka kao jedini okvir koji garantuje sretno odrastanje i da li nametanje takvog modela može negativno uticati na mlade koji ne odrastaju u tom tipičnom okruženju?

Smatram da je sve to „šminka“ za društvene mreže. Više cijenim ljude o kojima manje saznam preko društvenih mreža. Volim vidjeti i doživjeti porodicu, to mi je mjerilo, a ne društvene mreže. Iskreno, ja sve ono što mi je najvrjednije i najdraže ni ne pokazujem, to ostaje među meni dragim ljudima tako da to što gledam po profilima ne uzimam baš kao realno nego servirano za društvene mreže.

Na koji način ste u Dječijem selu dobijali informacije o tome zašto ne živite u tipičnim porodicama? Da li bi s iskustvom koje imaš i uz činjenicu da si magistrirala pedagogiju možda uvela neke nove pristupe u komunikaciji između odgajatelja i djece bez roditeljskog staranja?

Svako od nas je drugačiji i prema nama se postupalo individualnu u skladu s potrebama i mogućnostima. Svako od nas ima drugačije iskustvo, a i svako na svoj način procesuira životne izazove, stoga mogu reći samo za sebe da me nikada nije zanimalo ko nije uz mene, bila sam sretna zbog ljudi koji su uz mene. A voljela bih kada bi svako dijete bez roditelja imalo odgajatelje kao što sam imala ja. Za mene su oni ideal kakav treba biti jedan odgajatelj. Ja sam neko ko sluša savjete, uvijek sam bila uvjerenja, što su stariji to su iskusniji, sve što govore, govore s razlogom i za moje dobro. Životne odluke nikad ne donosim sama, uvijek se konsultujem s ljudima kojima vjerujem i koji su iskusniji, kojima je stalo do mene.

Spomenula sam već pedagogiju, ona je bila jednako velika ljubav kao i DIF i Akademija scenskih umjetnosti kada je riječ o izboru studija. Jesi li zadovoljna ovom kombinacijom koja se kasnije desila, da si magistrirala pedagogiju, da si preko angažmana na Sarajevo Film Festivalu dio filmske industrije i da si angažovana u sportu o čemu ćemo svakako posebno pričati.

Od osmog razreda počela sam raditi i stjecati radne navike. Tokom srednje škole radila sam na ispomoći u Mercatoru, na OMW benzinskoj pumpi sezonski i na Sarajevo Film Festivalu sam volontirala deset godina. Uvijek sam imala svoju marku, bila sam odlična učenica i htjela sam na fakultet, jedan od ova tri. Moje tri ljubavi su skijanje, pedagogija i filmska industrija. Ali kako sam se zasitila učenja u jednom momentu sam htjela odustati od fakulteta, tada su odgajatelji i prijatelji odradili svoje pa sam ipak otišla na prijemne ispite. Izabrala sam Pedagogiju, jer sam već imala problema sa sportskim ozljedama, a kolege sa SFF-a su mi govorili da idem na Pedagogiju jer sa svojim talentom, željom za radom i trudom mogu daleko uspjeti i u filmskoj industriji. Tako je i bilo. Sretna sam što sam tako uradila. Na prvoj godini desila mi se teška povreda koljena i to je sve usporilo, zahvaljujući Specijalnoj bolnici dr. Nemec i Thalassotherapiji Opatija uspjela sam diplomirati, pa i magistrirati. Također zahvaljujući njima nastavila sam skijati te radim trke za Ski savez Hrvatske. Nakon što sam magistrirala dobila sam i ponudu da radim za SFF što sam objeručke prihvatila. Na kraju se sve posložilo i sretna sam zbog svega. Iako jako stresan period, živim svoje tri ljubavi, uz to mnogo sam ojačala, naučila sam mnogo o sebi i drugima, upoznala nove prijatelje, pomjerila neke granice i shvatila da ni ne znamo koliko smo jaki dok biti jak nije jedina opcija.

Skijanje je tvoja velika ljubav, koje te je odvelo i do velike povrede ali i velikih, neočekivanih događaja koji su posljedica isključivo tvoje snage volje, mislim na saradnju s Hrvatskim skijaškim savezom, nakon što nije došlo do komunikacije sa Skijaškim savezom BiH, a čemu je prethodila teška povreda zbog koje si morala da odustaneš od profesionalnog bavljenja skijanjem.

Tako je, skijanje je moja ljubav, eh da sam ostala u Njemačkoj sigurno bi bilo drugačije na ovom polju, ali šta je tu je. Sretna sam da uopšte skijam. Desila mi se teža povreda i tri godine nisam nikako skijala, bilo mi je sve teže. Odlučila sam se paraolimpijski skijati, nisam htjela odustati. Tada sam upoznala Ilmu Kazazić, njeni roditelji su mi puno pomogli, zahvaljujući njima sam završila u Hrvatskoj. Uvjerili su me da je važnije riješiti povredu nego paraolimpijski skijati. Doktor Nemec je uradio čudo i spasio mi koljeno, počela sam ponovo skijati.

POSAO JE RAZLOG ZBOG KOJEG OSTAJEM U SARAJEVU

Za sve one koji ne znaju, zamolila bih te da ispričaš nesvakidašnju priču o odlasku u Zagreb u posljednji čas na obilježavanje 50 godina FIS Svjetskog kupa.

Kako su prošle tri godine da nisam skijala, bilo je sve teže to podnositi. FIS je slavio 50. rođendan u Zagrebu. Jednostavno, mami sam rekla da idem, gledala sam na Dnevniku.hr kako je već sve spremno i odlučila ići. Istu noć sam se spremila, otišla za Zagreb, nisam ništa stigla online riješiti, znala sam da ću se snaći nekako, samo ne smijem kasniti. Stigla sam pet minuta prije revijalne trke. Bilo je prelijepo, doveli su mnoge legende svjetskog skijanja. U jednom momentu kad su svi bili skupa da naprave zajedničku fotku preskočila sam ogradu i ubacila se za nekoliko fotki. Kad je sve prošlo, STAFF sam pitala za ulaznice za trke jer nisam online mogla kupiti. Bio je iznenađen što sam iz Sarajeva došla radi toga. Dogovorili smo mjesto gdje ću preuzeti ulaznice dan kasnije, tako je i bilo. Bila sam na trkama i uživala, upoznala puno novih ljudi. Mnogo me zanimala pozadina svega što se vidi na malim ekranima pa sam posebno gledala sve oko staze. Bila sam fascinirana i imala sam dojam da su uigrani. Kako me euforija i oduševljenje držalo, tako sam odlučila pisati Ski savezu Hrvatske da im se pridružim. Brzo sam dobila odgovor da se vesele novom članu. I tako je sve počelo. Sve ostalo je historija (smijeh). Sve oko Ski saveza Hrvatske je najljepša priča mog života, nešto što me ispunjava i čini ponosnom i sretnom. Dobila sam veliku podršku i mnogo prijatelja za zauvijek.

Spomenula sam tvoju povredu na skijanju, nažalost zbog neadekvatnog tretmana u Sarajevu proces liječenja traje godinama i trenutno si u bolnici, ali sretna zbog tima koji te okružuje i uslova koje imaš u bolnici Dr. Nemec. Pred tobom je još jedna operacija, koliko ih je ukupno bilo i u kojoj je sad fazi proces oporavka?

Da, trenutno sam u bolnici Thalassotherapia Opatija, oporavljam se od operacije i super se osjećam. Spoj Specijalne bolnice dr. Nemec i Thalassotherapie Opatija gdje radim rehabilitacije poslije operacija je dobitna kombinacija i jedino je što daje rezultate. Stručnost, posvećenost, trud doktora, sestara, fizioterapeuta koji sa mnom rade dan i noć na kraju mora rezultirati uspjehom. Kada sam upoznala doktora rekao mi je: „Mlada si, koljeno je loše, neću dozvoliti da te sputava u ostvarivanju ciljeva…“ On je to obećanje i ispunio. Teško je bilo, imali smo razne faze, ali nikada nismo odustali, imam divne ljude oko sebe, doktori, fizioterapeuti, sestre koje su tu svaki minut, ostalo osoblje, svima veliko HVALA. Zahvaljujući svima u Bolnici dr. Nemec i Thalassotherapiji Opatija sve dobro podnosim i imam normalan život. Uvijek slušaju moje potrebe.
Tri godine sam se liječila u bolnicama u Sarajevu, imala sam i operaciju koja mi je ispostavilo se kasnije zakomplikovala život. Tada sam živjela sama, nisam mogla ni hodati, bilo je teško, nisam se mogla izboriti sa zdravstvenim sistemom. Koljeno je bilo veoma loše, blokirano, ugrozilo je normalno funkcioniranje i odrazilo se na sve sfere života. Bila sam u Švedskoj, Njemačkoj, Austriji, ali moje povjerenje je išlo dr. Nemecu u Hrvatskoj i on je to opravdao. Kako sam mlada i društveno aktivna, svima u bolnici je bio izazov da koljeno naprave, ali je proces jer je u Sarajevu sve uništeno, na putu smo da uspijemo, optimistična sam i vjerujem da je naredna operacija ujedno i posljednja.
Shvatila sam veliku razliku u liječenju u Bosni i Hrvatskoj. Doktori u Bosni ne mare puno, njima je bitno da sam ja živa, ne dotiče njih to što ne mogu da hodam, a ovdje, ovdje me žele osposobiti da se ponovo vratim svim aktivnostima kao prije ozljede, tako da sam se vratila na skije otkako mi je doktor Nemec.

Zbog SFF-a si se ipak umjesto Zagreba odlučila za Sarajevo. Da li je to trajni izbor i kakvi su ti planovi (ako sad uopšte možemo planirati) za život nakon oporavka i nakon što nas ova pandemija popusti?

Sigurno da je Hrvatska sigurnija zemlja, ali jedini razlog zašto neću otići iz Sarajeva je posao. Presretna sam što radim ono što volim. Ljubav prema Sarajevo Film Festivalu rodila se još dok sam bila dijete. Išla sam na dječiji program, sve me fasciniralo, opet organizacija. Zanimalo me ko sve to pravi, i tako kasnije teen program, pa sve do volontiranja. Čim sam ostvarila sve uvjete počela sam, promijenila sam razne sektore, upoznala mnogo ljudi, svašta naučila, i spremna dalje da učim. Ponosna sam što sam se radom izborila za mjesto u velikoj SFF porodici. Nikad neću zaboraviti 2016. godinu, molila sam da izađem iz bolnice kako bih radila SFF-u i uspjela sam. Voljela sam interventni vod, to mi je omiljeni sektor bio, željela sam da kada svi misle da je nešto nemoguće odraditi ili imamo malo vremena da pokažem da ipak možemo. Jedan dan radila sam na voznom parku, sa obezbjeđenjem, provjera auta i gostiju, inače tu se ostaje dva sata, ali kako je već SFF išao prema kraju volonteri su se umorili, nije bilo nikoga da me zamijeni, ostala sam tu cijeli dan. Direktori su me svako malo viđali na istom mjestu. Navečer me direktor Mirsad Purivatra pita šta radim tu cijeli dan, objasnih mu da nema ko da me zamijeni, ali sve 5, mogu ja to… i tako smo se upoznali, razmijenili par riječi, rekao mi da mu se poslije festivala javim za sastanak. Bila sam šokirana, presretna. Stanje s koljenom se ponovo pogoršalo, završila sam u bolnici, nisam se stigla javiti. Kada sam bila bolje, već sam pomislila kako me je zaboravio, i odlučila se prijaviti da ponovo volontiram. Ali onda se desilo novo čudo, sreli smo se na fizikalnoj rehabilitaciji, sjetio me se. Emocije su mi se miješale, sreća, šok, nevjerica, tuga jer mi je noga dobro, a opet imam problema s koljenom, ne želim ispasti neodgovorna, a koljeno me ograničava. Rekao mi je da poziv stoji, da me čeka, obavili smo dan kasnije sastanak, dogovorili da su koljeno i fakultet na prvom mjestu i da me mjesto za dokazivanje na SFF-u čeka. Tako je i bilo, već tekući festival sam savršeno odradila, magistrirala i zaposlila se. Nakon svega ovoga, zaista neko može pomisliti da bih mogla otići?
Nema dileme da mi u Hrvatskoj ne bi bilo bolje. Ali prevelika je to ljubav da bih tako lako otišla iz Sarajeva. Da, to je trajni izbor. Imam previše razloga da nastavim dolaziti u Hrvatsku, mnogo više razloga nego ostati u Sarajevu, to nikad neće prestati, ali moj izbor je jasan. Posao iznad svega, a svi na poslu pokazuju razumijevanje i daju mi podršku kada je u pitanju liječenje ili skijanje, nikada nisam bila uskraćena za dolazak u Hrvatsku tako da su sretni i moji na poslu, kad sam ja sretna. Za sad ovo funkcioniše, pa neka ide tako. Veselim se narednom festivalu, novim filmovima, projektima. Jedva čekam povratak u direkciju i da koronavirus postane prošlost.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Dalibor Tanić, foto: Darko Udovičić

U finalu smo predizborne kampanje za lokalne izbore u Bosni i Hercegovini koja je još jednom poslužila za demonstriranje neznanja o nadležnostima, te su se pojedini kandidati/kinje umjesto prvim komšilukom, parkingom i smetlištem bavili/e procesom pridruživanja Evropskoj uniji i ulaskom u NATO. Od te silne posvećenosti euroatlantskim integracijama i ovoga su puta “zaboravili/e” da se posvete pitanjima poboljšanja uslova života Roma i Romkinja u lokalnim zajednicama koje planiraju zastupati.
O poziciji Roma i Romkinja u agendama političkih predstavnika/ica u Bosni i Hercegovini, njihovoj najčešćoj nevidljivosti na glasačkim listama, deklarativnom zagovaranju promjena bez poznavanja konteksta, razgovarala sam sa Daliborom Tanićem.
Dalibor Tanić je urednik portala Udar, novinar, aktivista i master NLP-a. Nedavno je osnovao i Asocijaciju mladih Roma Aksiom. Portal Udar platforma je na kojoj se konačno može čitati o Romima i Romkinjama van stereotipnog prigodničarskog đurđevdanskog predstavljanja ili van nekih “manje veselih” stereotipa. Razgovarali smo i o ljudskim pravima kao univerzalnoj kategoriji i nužnosti zajedničke borbe.
Tim povodom Dalibor Tanić kaže: “Naše male bitke na bezbroj frontova treba prebaciti na samo jedan. A tada – tada predstavnici vlasti neće imati izbor, jer će pred njih biti postavljen jedan zahtev – ljudska prava!”

Piše: Kristina Ljevak

Polako se primiče kraju još jedna predizborna kampanja, drugačija od prethodnih jedino po tome što se održavala u vrijeme pandemije koronavirusa i što su se epidemiološke mjere stalno kršile.
Je li u toj našoj „stalnoj nepromjenjivosti“ zadržan jednak odnos prema Romima i Romkinjama, da li su i dalje nevidljivi/e u političkim agendama naših političkih predstavnika/ca?

Ako posmatramo čitav bh. kontekst, nećemo nimalo pogrešiti ako iznesemo tvrdnju da su predizborne kampanje i odnos prema romskoj zajednici zapravo merilo za našu nepromenjivost. To je realnost koja se najbolje manifestuje kroz jedinstven fenomen da se u periodu kada se treba ponuditi rešenje za lokalnu zajednicu, nudi vrlo opasna retorika koja može generisati samo nove sukobe i nikakva rešenja za ljude. Nejasno je sa kojim razmišljanjem se neko nakon predizbornog skupa, punog nacionalističkog naboja, vrati kući i nastavi da očajnički okrivljuje pogrešne ljude zato što ima problem sa prevozom, školom, vrtićem, parkingom… U jednom ovakvom društveno-političkom ambijentu svako ko se usudi da iznese drugačije razmišljanje od onog postojećeg koje mora sadržati elemente bliske prošlosti i nacionalnog identiteta, biva proglašen protivnikom, u najmanju ruku autsajderom. Kada sve ovo imamo na umu, a što je samo deo nekakve stranačke repeticije kojoj svedočimo svake dve godine, za Rome jednostavno nema mesta. Nema ga ni u predizbornoj, a ni u postizbornoj utrci. Zapravo, postoji u predizbornoj gde se vrlo nehumano manipuliše nesrećom i lošim ekonomskim položajem Roma. Tada cveta biznis u kojem se kupuju i prodaju glasovi u zamenu za paket hrane, ili neku svotu novca. Velikom broju političkih partija je zapravo to i jedina konkretna predizborna aktivnost – organizovana kupovina glasova. Nakon toga, političke partije se resetuju i nastavljaju da se kreću istim putem na kojem su znaci koji ukazuju na Rome za njih potpuno nevidljivi.

Romi i ne-Romi nemaju niti u jednoj oblasti iste početne pozicije niti vladaju isti kriterijumi

Kad kažem nevidljivi/e mislim na političke programe usmjerene na poboljšanje uslove života Roma/kinja u lokalnim zajednicama. Znam da su vidljivi/e kao glasači/ce i da ih jedino tako i prepoznaju. Kako u sveopštoj neimaštini ljudima koji svakako žive na rubu egzistencije objasniti da njihov glas nema cijenu, pogotovo da ta cijena nije ono što su im politički predstavnici/e spremni ponuditi za glas?

Vrlo je teško raditi i sa jednom i sa drugom stranom. Teško je objasniti jednom stranačkom kandidatu da se ni u kojem slučaju problem romske zajednice ne može posmatrati na isti način kao problem većinske zajednica. Razlika koja čini razliku je svest o postojanju ogromne disproporcije u osnovnim pozicijama. Romi i ne-Romi nemaju niti u jednoj oblasti iste početne pozicije niti vladaju isti kriterijumi. Ne može jedan budući većnik, načelnik govoriti „da se Romi moraju školovati, da bi bili konkurentni na tržištu rada, da bi došli do posla“, a da pritom ne zna ništa o njihovim (ne)mogućnostima da se školuju i uzrocima koji dovode do niske stope obrazovanja. To je elementarno i to je prvi test na kojem se pada.
Da bi neko govorio o potrebi obrazovanja (ili bilo kojoj drugoj oblasti), mora znati zašto se događa u romskoj zajednici. Ovde se susrećemo sa onim našim tipičnim – govorimo o problemu, a nikako o uzrocima. Da ne budem pogrešno shvaćen – ovde ne govorim o potrebi postojanja posebnih programa koji će isključivo biti namenjeni za Rome – ne. To je za mene automatska segregacija i isključenje iz sistema, a ne uvođenje u njega. Ovde govorim isključivo o uzroku, a to je potpuno odsustvo svesti političkih partija o vladavini nejednakih šansi i velikog zaostatka u socio-ekonomskom razvoju romske zajednice. Ono što nam je potrebno je da u okviru postojećih programa političkih partija treba smestiti i Rome istovremeno znajući za postojanje ogoromnih decenijskih razlika. I tu je ključ – premostiti te razlike. To je nemoguće bez jednakih prilika. Kada to jedan budući većnik, načelnik bude osvestio kod sebe, onda neće govoriti „da se Romi moraju obrazovati, jer je obrazovanje važno“, već će dati konkretno rešenje da se stvori ambijent u kojem će dva vršnjaka, i iz romske i neromske zajednice, krenuti zajedno u vrtić, a kada za dvadesetak i kusur godina budu konkurisali za istu poziciju na nekom poslu, posao dobije onaj ko je bio bolji student. Za ovo ne treba posebnih programa, niti sredstava, projekata… Za ovo treba da sve političke partije govore o Romima i u svoje organe prime Rome i Romkinje, pa će onda i javnost polako prepoznati taj novi narativ i napraviti novi diskurs. Ovo nije utopija, ovo je stvar volje političara da shvate da su Romi ljudi koji žive sa njima, a ne pored njih. Da su Romi građani i građanke BiH, a ne tamo neki ljudi iz njihovih priča o drugarima iz škole koji su se odjednom izgubili negde na pola školovanja.
Onog momenta kada i romska zajednica to bude osetila, počeće da im veruje i vrlo će rado imati volju da izađe na izbore. Kao što rekoh, za ovo je potrebno vreme i verujem da će neke nove političke snage prepoznati ovo, a isto tako računam i na nove generacije mladih Roma koje su već počele menjati postojeću paradigmu.

Šta nam rijetke pozicije na kojima su Romi/kinje na predizbornim listama govore o njihovom tretmanu unutar političkih partija i kako definisati politički prostor unutar kojeg je jedino često spominjano romsko ime Sejdić i to zahvaljujući neprovođenju presude Sejdić i Finci što je opet postalo opšte mjesto u besmislu naše političke stvarnosti.

Pre svega, kada već spominjemo Dervu Sejdića, reći ću da je on kandidat jedne poltičke partije, (da ne kažem koje da ne favorizujem), na solidnoj poziciji. Ono što mene interesuje je da li će on, ili bilo ko drugi ko je na listama političkih partija, a u slučaju da budu izabrani za vijećnike ili vijećnice, raditi u interesu partije, ili Roma? Meni su ta „umetanja“ Roma i Romkinja na listama stranaka jedinstven vašar i predizborni kliše koji nema neku vrednost.
Kako neka politička partija može staviti nekog Roma, ili Romkinju na listi ukoliko nema ništa konkretno u svom programu što se odnosi na Rome? I zaista bih konačno volio znati da li su Romi i Romkinje na listama stavljeni zato što ta stranka zaista želi demonstrirati politički diverzitet, ili je u pitanju predstava za javnost. Ja o tome ne želim suditi, samo postavljam pitanje. Možda i budem prestao postaviti ovakva pitanja kada budem video Dervu Sejdića i sve te ljude sa lista na nekim visokim pozicijama unutar same stranke gde se zaista vodi i kreira politika. Onog momenta kada budem video Rome i Romkinje u predsedništvima, savetima i raznim drugim telima vodećih političkih partija, prestaću da sumnjam u dobronamernost ovog fenomena.

Nada postoji uvek, čak i kad smo mi u pitanju

Pandemija koronavirusa kao i svaka druga kriza dodatno je podcrtala postojeće probleme ali nam je u malo čemu bila korektiv. Pa su tako početak pandemije i karantina obilježile neodmjerene šale na društvenim mrežama na račun romske populacije i higijene. Mislim da ovaj i niz drugih primjera ukazuje ne samo na diskriminaciju i govor mržnje nego i na normalizaciju takvog govora u javnom prostoru. Ima li nade da će se nakon svih ovih godina zagovaranja drugačijeg pristupa konačno nešto na tom planu promijeniti?

Bilo je vrlo „poučno“ pratiti tu paradu stereotipa i predrasuda, a kada sam napisao da su Romi zapravo u lockdownu vekovima i da upravo zbog toga korona nije došla do njih, jer su potpuno izolovani, a ne zbog toga što su navikli na prljavštinu, mnogu su se ućutali. Bh. društvo se hvali svojom širinom, raznolikošću, prihvatanjem drugačijeg, a u dubini krije vrlo izražen nagon da odstrani sve što se ne uklapa u okvir koji mi smatramo idealnim. Uostalom, vidimo šta se dešava sa migrantima… Nada postoji uvek, čak i kada smo mi u pitanju. Kada nešto ne funkcioniše, onda tražimo nešto drugo i znam da svako od nas ima dovoljno resursa da napravi promenu. Odgovornost je na pojedincu. Onaj ko se krije iza kolektiva je upravo onaj što vređa Rome, proteruje migrante iz BiH i želi da smesti LGBT osobe u „četiri zida“. Moć je u pojedincu, a uz to ide i odgovornost. Nešto što svako od nas ovom društvu/kolektivu može ponuditi je najbolju moguću verziju sebe i ogroman trud da odgoji decu u osobe koje neće biti oni pojedinci koji se kriju iza kolektiva. Jedan po jedan, promeniće se i kolektiv. Svi znamo da će trebati puno vremena i zato treba što pre početi.

Svojevremeno ste govorili o ljudskim pravima kao univerzalnoj kategoriji i nužnosti zajedničke borbe. Koliko je ona u Bosni i Hercegovini moguća s obzirom na to da često predstavnici/e institucija dovode deprivilegovane građane/ke u poziciju da se međusobno „takmiče“ u tome kome je teže. Konkretno, kada sa njima razgovarate o recimo problemima LGBTI osoba oni će reći da moraju prvo da rješavaju probleme Roma/kinja i osoba sa invaliditetom iako znamo da najčešće ni za njih ništa ne čine.

I dalje sam pobornik toga i biću sve dok budem mogao da na bilo koji način utičem da budemo bliži ostvarenju ove ideje. Zaista verujem da će u jednom trenutku svi shvatiti da sa njima žive ljudi, a ne Romi, Jevreji, Srbi, Bošnjaci, osobe sa invaliditetom, lgbt osobe… Zaista je sve do nas i odbijam da prihvatim da nismo svesni činjenice da svi trebaju biti jednaki. I ponovo se vraćam na pojedinca. Naša uloga je ogromna i veoma važna. Apsolutno sam svestan da živimo na Balkanu i da će svaka druga osoba reći – ma ne mogu ja sam ništa – i slažem se s tim. Isto tako, treba pogledati oko sebe i pogledati u prošlost. Sufražetkinje, Afroamerikanci, Južnoafrička Republika… Niko od njih nije dobio pravo glasa, jednakost i slobodu zato što je država sama shvatila da greši. Žene SAD-u i Velikoj Britaniji su tražile jednako pravo glasa, što je pre stotinjak godina bilo nezamislivo. Nakon dugotrajne borbe, izborile su svoje pravo. Afroamerikanci su se oslobodili ropstva u 19. veku, ali se borba za oslobađanje završila tek nakon jednog veka, a njihova borba i dalje traje. E, sada, gde smo mi u celoj ovoj priči? Ne možemo se pojedinačno boriti na različitim frontovima. Možda ćemo dobiti po koju bitku i biti sretni, međutim nismo ostvarili cilj. Kada jednog dana, a verujem da smo blizu toga, rame uz rame budu marširali svi koji su deprivilegovani i kada se budemo borili za ljudska, a ne za pojedinačna prava određenih skupina, naša borba će uspeti! Uz Martina Lutera Kinga nisu marširali samo Afroamerikanci. I u njegovoj čuvenoj rečenici „I have a dream“ se nisu prepoznali samo Afroamerikanci, već svi deprivilegovani ljudi u tom vremenu širom SAD-a. Prema tome, naše male bitke na bezbroj frontova treba prebaciti na samo jedan. A tada – tada predstavnici vlasti neće imati izbor, jer će pred njih biti postavljen jedan zahtev – ljudska prava!

Postojanje portala Udar način je da se romska stvarnost prikaže van prigodničarskih đurđevdanskih predstavljanja Roma uz igru i veselje ili van drugih, manje veselih stereotipa. Koliko je među vašom publikom romske populacije, jer je pretpostavljam potrebno da prođe neko vrijeme da se ljudi koji su neadekvatno bili zastupljeni u medijima naviknu na to da imaju vlastitu, profesionalno profiliranu medijsku platformu.

Portal Udar je rezultat isključenosti romske zajednice iz mainstream medija. Trebalo nam je dosta vremena da naviknemo ljude na postojanje portala. Udar je mnogo više od medija – Udar je platforma. Od početka smo u sam portal uključili romsku zajednicu, kako kroz naše saradnike – na koje sam jako ponosan – a to su mladi obrazovani Romi i Romkinje, tako i ljude iz zajednica. Upravo smo pisali (pišemo i dalje) o tim ljudima, njihovom životu, problemima, malim uspesima, svemu… Udar su prepoznali kao svoj, pa su u jednom trenutku ljudi počeli da nam se obraćaju sa raznim zahtevima. Isto tako, naš uticaj smo proširili i van granica BiH, jer redovno pišemo, izveštavamo o romskoj zajednici i onome što se tiče romske zajednice i iz Srbije, Crne Gore, Hrvatske… Drago nam je što smo došli i do dijaspore, koje ima puno. Nakon skoro četiri godine, Udar je pronašao svoje mesto i to ne samo među romskom populacijom, već i mainstream publikom, što i jeste bio cilj. Uostalom, zato se i zovemo Udar – na romskom jeziku vrata.

Romi i “profesionalni Romi”

Nedavno ste u intervjuu Hani Kazazović spominjali kako ste vi i kolegica dr. Hedina Tahirović-Sijerčić pokušavali sa BHT-om dogovoriti emisiju na romskom jeziku prije šest-sedam godina ali kako zbog finansijskih razloga nije došlo do realizacije. Nije li produciranje sadržaja namijenjenog manjinama obaveza Javnog servisa i kako nakon silnih treninga, edukacija, seminara i raznih drugih oblika trošenja evropskog i svjetskog novca konačno nije došlo do senzibilizacije prema romskom i drugim manjinskim pitanjima u našoj zemlji?

Nažalost, to je bio bezuspešan pokušaj. Mi smo tada pristali da radimo bez ikakve naknade nadajući se da će to olakšati početak, međutim ni to nije bilo dovoljno. Uostalom, nije bila ideja da nam to bude posao. Mi smo se pozivali upravo na obavezu Javnog servisa o produkciji programa za manjine. Kada se pravo i potpuno odsustvo volje sudare, pobednik u većini slučajeva bude onaj drugi, jer ne smemo zaboraviti kontekst. Jednostavno, tematika nije bila dovoljno „sexy“, što bi rekao jedan državni ministar.
Ono što me puno raduje jeste da postoje moje koleginice i kolege koje su van tih nekih okvira i koji/e samo rade svoj posao – posao novinara/ke koji su kao takvi „po deafoltu“ senzibilirani za sve teme. Potpuno ste u pravu kada kažete da je potrošeno puno para na „senzibilizaciju“ kadra, a zapravo je sve do nas. Nije čak ni do uređivačke politike. Do nas novinara je… Ne znam urednika, ili urednicu koja će odbiti vrlo kvalitetan tekst, ili prilog, za koji ću se ja kao novinar boriti da bude objavljen/emitovan. Druga je krajnost kada urednik dozvoli da se objavi prilog u kojem novinar šalje prilog o Romima koji žive na smetlištu, gde se konstatuje da Romi mogu jesti hranu sa smetlišta, jer su eto imuni?! Uzgred, taj prilog je bio emitovan na Javnom servisu.

Kada se govori o eventualnom poboljšanju života Roma i Romkinja uvijek se, s razlogom, govori o obrazovanju, samo nemamo često priliku čuti statistike vezane za njihovo zapošljavanje, posebno na pozicijama sa visokom stručnom spremom u javnim institucijama naprimjer gdje teško bez partijske i rođačke podrške stižu privilegovani/e predstavnici/e konstitutivnih naroda. Imamo li neke podatke o radnom angažmanu Roma i Romkinja recimo u javnom sektoru?

Nažalost, ja tih podataka nemam. Ono što mogu reći je i da postoji, velika je verovatnoća da bismo znali. Znam neke ljude iz Tuzlanskog kantona koji rade u MUP-u, ili su zdravstveni radnici. Naša saradnica iz Kaknja radi kao opštinska službenica. Samo ću dodati jedan, čini mi se, bitan podatak. U susednoj zemlji, predsednik Republike Srbije, pozvao je novu vladu da ojača učešće Roma u državnom političkom i administrativnom sistemu, kazavši da „pored tradicionalnih mađarskih partnera, ohrabrujem vladu da poveća i ojača zastupljenost Roma u državnom aparatu. Romi zaslužuju bolje mesto u našoj državi.“ Ne ulazim u sadržaj, kontekst, pa i moj lični stav prema samom predsedniku i političkoj partiji iz koje dolazi. To je najmanje važno. Ovaj poziv je došao od predsednika države. Ne bih imao ništa protiv da se bilo ko od trojice članova Predsedništva BiH založi za isti stav.

Možda vi niste „najbolji“ primjer jer ste se izborili za dominaciju svojih drugih identiteta, ali nerijetko je, ako govorimo o Romima i Romkinjama ili predstavnicima/ama nekih drugih manjinskih zajednica, uz sve uspjehe (onda kada su uspješni/e) presudan, kada Rome predstavljaju drugi, taj etnički identitet, pa onda neko nije samo slikar/ica, novinar/ka, sportista/kinja, nego je Rom/kinja slikar/ica… Koliko je to frustrirajuće jer nećemo za Srbina ili Bošnjaka reći da je bošnjački/srpski novinar niti za heteroseksualnog muškarca da je heteroseksualni umjetnik?

Postoji nešto što se podrazumeva i nešto što se mora po svaku cenu naglasiti. Zaista je frustrirajuće, jer se ovo radi i u negativnom kontekstu, kada se želi naglasiti etnički identitet, da se zna da je to Rom, ili Romkinja, a isto i u pozitivnom, da bude što senzacionalnije. Verovali ili ne – Rom novinar, Romkinja umetnica, inspektorica, doktor i da ne nabrajam… I u jednom i u drugom slučaju se želi izazvati neka reakcija kod ljudi, a u tom slučaju se najmanje misli o osećaju osobe o kojoj se govori. Pa zamislite samo našu Selmu Selman koja svoje radove i svoje performanse prikazuje širom sveta i koja je nedavno usred Washingtona ispred Bele Kuće, na sam dan izbora izvela performans “You Have No Idea”, reći romska umetnica.

Naslanjajući se na prethodno pitanje dolazim do toga da su Romi i Romkinje, ako su vidljivi/e, na neki način primorani/e da budu aktivisti/ce, da vlastitim primjerom doprinose smanjenju predrasuda. Je li zamorno biti „uspješan Rom“, imate li pravo na to da se isključivo bavite vlastitim životom a ne unapređenjem života romske zajednice i smanjenjem predrasuda i diskriminacije u neosjetljivom i netolerantnom bh. društvu?

U ovom kontekstu, ja Rome delima na „profesionalne Rome“ i Rome. Ovo prvo nisam, Rom sam svakako i istovremeno aktivista, novinar, suprug, otac, budući NLP trener… Ja se zapravo bavim sopstvenim životom. Trudeći se da radim ovo što radim najbolje što znam, zapravo se i bavim i unapređenjem života romske zajednice. Da podsetim, pre Udara, radio sam u Startu BiH, Magazinu Žurnal, Faktoru, pisao za neke strane medije i nisam se bavio romskom problematikom u tim redakcijama i nisam bio romski novinar. Također sam nedavno osnovao i organizaciju Asocijacija mladih Roma „AKSIOM“. To nisam uradio da bih postao „profesinalni Rom“ i jurio projekte, uostalom, Udar je najbolji pokazatelj toga. Ja zaista imam plan i dugoročnu viziju. Moja vizija je da Udar kao portal i AKSIOM kao organizaciju preuzmu ovi mladi ljudi sa kojim trenutno radim. A plan mi je da to bude za maksimalno pet godina. Do tada ću postati iskusan NLP trener i radiću i dalje na istom zadatku – pomagaću ljudima da postanu bolja verzija sebe.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

“Svaki moj istup je iznošenje intime ali i aktivistički čin koji opravdava zakonsko prepoznavanje istospolnih zajednica i osnažuje pojedince. Znam koliko je meni to trebalo, tokom odrastanja i života u Srbiji, da vidim kako neko tada živi život koji ja valjda živim sada”, kaže Ivan Zidarević, aktivista za ljudska prava, koji je prije šest godina došao iz Beograda u Zagreb te sklopio životno partnerstvo sa svojim partnerom. Njihov emotivni čin istovremeno je bio i upisivanje u istoriju jer su prvi koji su u Hrvatskoj iskoristili ovu zakonsku mogućnost njenim stupanjem na snagu.
Danas, radeći od devet do pet u realnom sektoru, Ivan se u “slobodno vrijeme” bavi mijenjanjem zakona koristeći prednosti vlastite nezavisnosti i vjerujući da se rezultati ne postižu čekanjem da “neki naši” dođu na vlast. Ivanova životna i aktivitička priča trebala bi poslužiti kao inspiracija za odmak od svih naših odnjegovanih lijenosti i nečinjena, odnosno nekorištenja naših građanskih prava.

Piše: Kristina Ljevak

Poslije šest godina, na osnovu sklopljenog prvog životnog partnerstva u Hrvatskoj (porodične zajednice osoba istog pola) ti si danas državljanin Republike Hrvatske. Jesi li od početka znao da će to biti ne samo emotivni nego i aktivistički put i da li je ovo upisivanje u istoriju kao prvog para bio slučajnost ili namjera te kako danas, sa ove vremenske distance, gledaš na taj pređeni put? Kakve su bile reakcije u Srbiji a kakve u Hrvatskoj povodom ovog čina jer imamo dvostruke razloge za bujanje stereotipa, riječ je o istospolnoj i „dvonacionalnoj“ zajednici.

Imajući u vidu sve šta se dešavalo posle te čuvene 2014. godine, sada se čini da ništa nisam prepustio slučaju i da sam mnogo stvari radio sa nekakvom namerom. Vrlo sam ponosan na donošenje Zakona o životnom partnerstvu osoba istog spola, njegovu primenu u svakodnevnom životu i sada na dobijanje državljanstva, jer se pokazalo da sistem u suštini funkcioniše i da nisu svi ljudi rđavi. U svojoj novoj domovini nikada nisam imao negativnih iskustava, da sam bilo kada doveden u neku nepovoljniju situaciju zbog sklopljenog partnerstva i manjinskih identiteta. Pojedinačne izlive netrpeljivosti pripisujem zdravstvenom stanju takvih osoba. Kako na sve gledaju u Srbiji i šta misle o tome teško je za dešifrovati jer na vodećoj funkciji imaju deklarisanu lezbijku, koja uživa sve benefite pripadanja vladajućoj političkoj kasti, a u svakodnevnom životu gej osobe nemaju nikakvu zakonsku regulativu koja bi prepoznala prava istopolnih građana. Svih ovih godina svedočimo miksu srpske disforije i euforije.

Uticao si na izmjene Zakona o socijalnoj skrbi u kojem formalni i neformalni životni partneri nisu prepoznati kao njegovatelji iako im to omogućavaju drugi zakonski akti, kao i na izmjene Pravilnika o darivanju krvi koji je diskriminirao strance. Borio si se za izmjenu Zakona o udomiteljstvu kako bi istospolni parovi mogli usvajati djecu. Intervenisao si u izmjenama Zakona o hrvatskom državljanstvu i izmijenio dio prethodnog Zakona o strancima. Ovo su samo neke od tvojih uspješnih aktivnosti. Mislim da je, spominjući njih, važno napomenuti tvoje djelovanje koje je u potpunosti iz nezavisne pozicije. Naime, ti ne primaš platu za svoje aktivnosti, zarađuješ je u realnom sektoru. Koliko su po tebi tvoji uspjesi, osim što su rezultat upornosti, posljedica i tvoje nezavisnosti? Koliko tebi lično ova pozicija prija?

Pre par godina jako me je frustriralo što formalno nisam bio deo nekakve organizacije koja se bavi prepoznavanjem i zaštitom ljudskih prava. Smatrao sam da je to neophodno kako bih valjda sebi dao legitimitet. Danas bih većinu takvih ponuda za posao odbio. Moja nezavisnost u radu, od materijalne komponente do aktivističke, zapravo je najbolja stvar koja je mogla da mi se desi jer me je na mnogo nivoa odredila. Bio sam prinuđen da se snalazim kako znam i umem, čitam, tražim, kako se ono kaže „kopam“ odgovore, da neretko donosim pogrešne zaključke i mislio sam se „šta sve ovo meni treba“. No, za razliku od mnogih, ja sam doslovno pametne glave, od aktivista od kojih sam i sam učio do univerzitetskih profesora, „vukao za rukav“, iznenada im se obraćao mailovima ili ih zvao na upoznavanje, kako bih pitao da mi rastumače sve one nedoumice koje mi se svaki dan nanovo pojavljuju. Sve je to proces učenja koji nema kraja. Na to sam jako ponosan i prija mi, jer dolazim u situaciju da sada mene pozivaju kako bih ja pomogao i dao svoje mišljenje a ja se redovno odazivam i svima pružam neophodnu pažnju, koja je nekada i meni trebala.

Svaka vlast voli i podržava inertnost svojih građana. Nažalost, isti ti građani nisu uvek krivi za to jer se snalaze za puko preživljavanje te nemaju vremena ni resursa da se bore, kako ono kažu, „sa vetrenjačama“. Mnogi odustanu i pri samoj pomisli.

Osim što nezavisnost doprinosi manjku lične ostrašćenosti, čini mi se da ona, u načinu na koji je ti koristiš kao prednost, umanjuje selektivnost koja je sama sebi svrha i njegovanje principa koji su takođe često sami sebi svrha. Hoću da kažem da je nerijetko u aktivizmu previše pažnje posvećeno formi a da se zanemaruje suština, za razliku od tvog pristupa u kojem postoji jasan cilj i otvorenost za pregovore sa različitim „stranama“.

To je jedan od najvećih problema u aktivističkim krugovima. Mnogi pojedinci ili organizacije ulaze u rad sa kojekakvim frustracijama, neispunjenim željama ili pogledima na svet koji nužno ne moraju da budu ispravni i jedino prihvatljivi. Nemam taj luksuz da čekam da „neki moji“ dođu nekada na vlast, to je zaista sve neizvesnije, i zato gledam gde je moja niša da radim u svim ovim okolnostima koje ne mogu da promenim. Zanimljivo je to da sam za sve ove godine uvek imao podignut gard na desnici, strahujući od nje, a da mi levi bok redovno biva u masnicama. Oni od kojih sam se najmanje nadao da će da me kritikuju, često me isključujući, uz pokušaje da mi otmu zasluge, su upravo aktivisti i organizacije levog spektra koje isto tako umeju da budu vrlo agresivni i nespremni za dijalog o kojem puno pričaju.

Suština je u mijenjanju zakonodavstva, ali sa iskustvom života u Srbiji možeš da pretpostaviš kako je nama u Bosni i Hercegovini i koliko se ljudi demotiviraju prije nego što nešto pokušaju na tom planu da ostvare. Da li je osjećaj da si u uređenijem društvu pomogao odlukama da se boriš za izmjene zakona ili bi isto pokušavao u Srbiji, a samo možemo pretpostavljati sa kakvim ishodom. Jesmo li pomalo i sami krivi/e što zaziremo od svega što podrazumijeva pravnu proceduru i što ne poznajemo dovoljno vlastita prava i mogućnosti izmjene zakona, neovisno o tome gdje živimo?

Svaka vlast voli i podržava inertnost svojih građana. Nažalost, isti ti građani nisu uvek krivi za to jer se snalaze za puko preživljavanje te nemaju vremena ni resursa da se bore, kako ono kažu, „sa vetrenjačama“. Mnogi odustanu i pri samoj pomisli. Koliko su samo meni puta docira, a ja ih hvalim ti se bože nisam poslušao, sa rečima da nema šanse da se nešto izmeni uz one čuvene da „gubim vreme“ i da „nažalost živimo u takvoj državi“. Upravo je to suština. Šta smo spremni da učinimo da ovakvu rečenicu ne ostavimo novim generacijama. Ujedno, kako ja da imam očekivanja da će neko drugi da uradi nešto za mene, izlažući se i izlazeći iz svoje zone sigurnosti, ako ja nisam spreman za isto. Osnažimo građane, bili oni mlađi ili stariji, da se trpeljivosti gibaju do one mere koliko je to ljudima u komforu a ne kako je neko drugi zadao. Mnogi bi se iznenadili koliko je odgovora i rešenja tu, nekada i na dohvat ruke, te da je najveća muka zapravo u procesu ispravnog artikulisanja zahteva.

Nakon tvog nedavnog gostovanja u Presingu na N1 stiče se dojam da je malo predstavnika/ca institucija kojima nisi pisao. Kako izgleda tvoj mail adresar? Ljudi koji te poznaju isključivo kroz ovu dimenziju možda ne mogu ni naslutiti koliko se zaigranosti, humora, vedrine i različitih interesovanja kriju u čovjeku koji tako posvećeno koristi građanska prava i opominje one koji ih krše. Jesi li u svemu tako principijelan? Čime objašnjavaš ovu nesvakidašnju dosljednost?

Ovo sve jako lepo zvuči i zapravo jesam vrlo zaigran! Kažu da živimo u doba digitalnih mogućnosti i ja ih svakodnevno koristim. Moja interesovanja idu preambiciozno u obraćanju državnoj i javnoj vlasti što me nekad potpuno iscrpi i onda to pripisujem da još moram da učim, najviše na sopstvenim pogrešnim procenama. Upravo je odsustvo lične ostrašćenosti moja prednost jer ne očajavam kada stvari ne idu po proceduri koja bi trebala da bude, pre svega zakonska ali i etička. Moj inbox je pun kojekakvih odgovora koji su zaista prava riznica tumačenja zakonskih članaka i propisa, te sada već dolazim u situaciju da određene arhive nemam gde da pohranim a da mi budu lako dostupne. Znam da neka tela izvršne vlasti znaju ko sam i da pravilno prenose kolegama savet da je bolje da mi odgovore, to je ustavna obaveza a moje ustavno pravo, nego da se ganjamo. Jer, ja imam vremena za igru „mačke i miša“ i vrlo sam dosledan i dosadan a za svaki dopis sam vrlo zainteresovan, ko da mi je jedini u životu. Da bude jasno, da dan toliko traje, i 25 sati mogao bih da se bavim ljudskim pravima!

Je li te neko iz neke institucije ili sa bilo koje pozicije moći možda zvao i ponudio profesionalni angažman u kojem bi se mogle iskoristiti tvoja znanja o pravnim procedurama?

Iako je volonterski, dobio sam poziv iz Ministarstva pravosuđa i uprave i deo sam Radne grupe za izradu Nacrta predloga Zakona o sprečavanju sukoba interesa, kao deo OCD. Inače, ovim putem bih pohvalio ministra Malenicu, kao velikog stručnjaka, koji vrlo pragmatično spaja naše prividne različitosti radi zajedničkog cilja. Nedavno me je nekoliko OCD i pojedinaca nominovalo za saborski Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, kao vanjskog člana, te ćemo videti koliko ima lobiranja a koliko politikantstva u odabiru. Sama nominacija mi je ogroman uspeh jer sam dobio izuzetne reči hvale za moj rad ali i mene kao čoveka. Zanimljivo je to da sam se više puno nudio i delu srpskih organizacija u Hrvatskoj, da isto tako volonterski pomažem na osnaživanju mladih Srba u Hrvatskoj koji su za razliku od mene rođeni ovde i čija je ovo isto tako domovina, ali nisam dobio pozitivnu povratnu reakciju.

S obzirom na to da nisi bio javno aktivistički angažovan u Srbiji pretpostavljam da nisi bio ni autovan van nekog užeg kruga (ispravi me ako griješim). Ako je bilo tako, kako je popraćen tvoj coming out koji je u tvom slučaju baš bio izlazak iz ormara u velikom stilu, od životnog partnerstva u drugoj državi do ozbiljnih rezultata u zagovaranju prava LGBTI osoba (i ne samo njihovih)?

Porodica, prijatelji i kolege sa kojima sam tada radio bili su upoznati sa svim mojim identitetima, koje i dan danas sebi otkrivam. Kada sam rekao da sam gej, što je iz ove perspektive kao da kažem da ne jedem meso, većina njih mi je odgovorila sa rečima znali smo, videlo se to, sumnjali smo itd. Mislim se, ako je to tako nešto očigledno i upadljivo čemu onda naknadna pamet i čuđenje kada sam javno istupio da sam u formalnom životnom partnerstvu. Narodu je teško udovoljiti ali je zapravo mudrost i ne truditi se u tom jalovom poslu. Nismo svi za sve i ne možemo, ali ni ne moramo, mi sve „krive Drine“ da ispravimo. Svaki moj istup je iznošenje intime ali i aktivistički čin koji opravdava zakonsko prepoznavanje istospolnih zajednica i osnažuje pojedince. Znam koliko je meni to trebalo, tokom odrastanja i života u Srbiji, da vidim kako neko tada živi život koji ja valjda živim sada. U okolnim zemljama stvari se pomiču i ne sumnjam da će sutra biti mnogo bolje nego što je to bilo juče, samo treba ostati fokusiran i optimističan.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.