Kategorija: Nepredvidljive

Bisera Hodžić članica je Organizacionog odbora Bh. povorke ponosa i vrlo je sretna da kroz lični aktivistički angažman u potpuno nezavisnoj organizaciji može dati vlastiti doprinos ostvarivanju ljudskih prava i sloboda LGBTI osoba u Bosni i Hercegovini.
Biserin coming out dogodio se još u vrijeme dok je bila prvi razred srednje škole u rodnom Jajcu i pratilo ga je roditeljsko prihvatanje u duhu onoga kako su roditelji Biseru i vaspitali a što je podrazumijevalo otvorenost, iskrenost i međusobno uvažavanje. Vlastitu seksualnost s razlogom nikada nije smatrala ničim senzacionalnim, a vjeruje da je mržnja kojoj svakodnevno svjedočimo samo posljedica nedostatka edukacije.

Piše: Kristina Ljevak

Pripadaš novoj generaciji bosanskohercegovačkih LGBTI aktivista/ica koja će, nadam se, imati mnogo više uspjeha nego što smo ga postigli/e mi u zadnjih deset godina. Ipak svi znamo u kakvim se okolnostima djelovalo i kako je bio dug i težak put od prvog Sarajevo Queer Festivala do Prve Bh. povorke ponosa.
Šta ti i tvoji vršnjaci i vršnjakinje prepoznajete kao važno i vrijedno u prethodnom aktivističkom putu i borbi za jednakopravnost LGBTI osoba?

Sve generacije prije nas koje su počele i nastavile s borbom za jednakost otvorile su put ka napretku i prihvatanju. Mislim da je nama danas mnogo lakše zahvaljujući tim ljudima. Svi oni koji su ugroženi postali su vidljivi zajedno sa svim problemima s kojima se susreću. Oni koji nisu ugoženi ne znaju šta se dešava onima koji jesu, ti ljudi jednostavno žive u svijetu u kojem takve stvari ne postoje i sasvim je razumljivo zašto im je teško shvatiti kako to nekome može biti uskraćeno bilo koje osnovno ljudsko pravo. Nažalost i dalje postoje oni koji pitaju “A šta to vama nije dozvoljeno?”, ali je definitivno formirana jasnija slika o životima diskriminisanih. Isto tako, vlastima je ukazana potreba za promjenom zakona i zaštiti ugroženih. U pitanju je fizičko i psihičko nasilje o kojem se vrlo malo pričalo dok na scenu nisu došli ljudi koji su počeli javno govoriti o svemu tome. Ja sam im veoma zahvalna. Smatram da je u ona vremena bila potrebna mnogo veća količina hrabrosti da se izađe u javnost s takvom pričom, jer naš narod ne voli ništa “drugačije” od onoga što svakodnevno viđaju i slušaju. Zato je cijeli taj proces bio mukotrpan, a i dalje je, samo što je nama sada na neki način put prohodniji od onog kakav je bio na počeku. Svaki početak je težak, ali kada se uporedi situacija kakva je bila prije i kakva je sada zaista sam ponosna na sve one koji su učestvovali u borbama za slobodu i koji i dalje učestvuju.

Koliko je za tebe i ljude iz tvoje generacije bilo značajno u onoj mjeri uspješno održavanje Prve Bh. povorke ponosa u Sarajevu?

Drago mi je što su mladi ljudi prepoznali važnost održavanja povorke. Kada je zvanično najavljena Prva Bh. Povorka ponosa svi oni koji me poznaju javljali su se online i na ulici i komentarisali najavu. Nisam čula niti jedan negativan komentar, naprotiv, ljudi su oduševljavali smatrajući da je bilo krajnje vrijeme da se povorka desi i u našoj državi. Hvalili su aktiviste i aktivistkinje koji/e su se odvažili na jedan, nama, veliki korak. Međutim, većinom su svi bili zabrinuti za sigurnost smatrajući da će se naći neka “budala” koja će napasti nekoga. Sve do dana održavanja povorke bila je prisutna zabrinutost, naročito za one koji su planirali doći na povorku. “Šta ako nas neko napadne na putu do Titove?”, “Šta ako nas neko bude pratio do kuće?”, “Šta ako neko baci bombu na nas?”… Bilo je tu milion pitanja i na njih obično niko nije imao odgovor i niko sa sigurnošću nije mogao reći “To se neće desiti, nije naš narod toliko agresivan koliko mislimo”, jer se jednostavno ne osjećamo sigurno ovdje. Najzad, kad je povorka završila svi mi bili smo ponosni na nas, na policiju i na sve građane i građanke koji su pridonijeli da povorka prođe u najboljem redu. Vjerujem da je bilo onih koji su željeli da naruše mir protesta, ali ipak nisu uspjeli. Veliku ulogu odigrala je policija sa svojim profesionalnim pristupom i hvala im na tome.
Ali ipak se nadam da sljedeća povorka koja bude na ulici neće zahtijevati mjere zaštite u onolikoj mjeri. Prva povorka je na neki način uspjela umanjiti paranoju i strah od napada s obzirom na način na koji je održana. Također, uspješnost održavanja Prve Bh. povorke ponosa uspjela je promijeniti mnoga mišljenja, dati uvid u to “šta se dešava na povorci” i dati vjetar u leđa svim mladim ljudima koji žele slobodu i promjenu. Smatralo se da je povorku nemoguće održati u našoj državi, no ipak se desila. Tako se mogu desiti i sve ostale “nemoguće” stvari ako se zaista radi na njima.

Ti si i zvanično dio Organizacionog odbora Bh. povorke ponosa, učestvovala si u pripremama druge koja je zbog pandemijskih neprilika bila održana u manjem obimu. Koliko ti je bitno da budeš lično angažovana u konkretnim aktivnostima kao što je pomenuti angažman u Organizacionom odboru? I koliko je za lično učešće dodatno motivirajuća činjenica da je Organizacioni odbor potpuno neovisna, autonomna organizacija?

Nažalost, veoma mali broj ljudi želi da se bavi aktivizmom i vjerovatno su predrasude jedan od najvećih razloga. Često sam znala čuti komentare kako aktivisti i aktivistkinje “samo uzimaju novac od države i ne rade ništa” ili “aktivisti mlate praznu slamu” i slično. Međutim, kada se čovjek krene baviti ovakvim stvarima zaista postaneš svjestan/a koliko je ono što javnost vidi samo vrh ledenog brijega. Boriti se za slobodu u ovakvoj državi veoma je zahtjevno i oduzima puno vremena i energije. Ono o čemu niko ne priča i za šta se vrlo rijetko zna je upravo to da je Organizacioni odbor neovisna i autonomna organizacija i da ovakav aktivizam zahtjeva konstantnu, svakodnevnu borbu i pregovaranja s državnim institucijama i samim građanima i građankama. Potrebno je prikupljati novac (koji uglavnom rijetki doniraju) kojim će se platiti svi materijali koji se koriste prilikom održavanja povorke ponosa. Ako neko misli da novac za ove stvari daje država to je apsolutna izmišljotina. U svim normalnim državama država je ta koja finansira javne skupove, međutim to kod nas nije slučaj. Naša država nije dala ni marku, nego smo čak mi morali državi da platimo. I definitivno moram da napomenem da svi članovi/ice Organizacionog odbora rade potpuno volonterski, bez ikakve novčane naknade. Međutim, naša naknada se broji u zadovoljstvu i ponosu na postignuto. Važno mi je biti dio Organizacionog odbora jer tako mogu da pravim direktne promjene koje se tiču sviju nas. Ipak je Organizacioni odbor nakon održavanja Prve povorke postao najvidljiviji oblik aktivizma u BiH i doseže do šire javnosti, pa čak i izvan granica države. Prije svega, baviti se aktivizmom kroz Organizacioni odbor za mene je lična satisfakcija i ispunjenje mojih ličnih želja i ciljeva, ali to podrazumijeva i sve one koji/e su uskraćeni za osnovna ljudska prava, jer moje lične želje i ciljevi tiču se sviju nas koji smo konstantno potlačeni u vlastitoj državi.
Ono što je bez sumnje demotivirajuće je život i projekcija budućnosti u Bosni i Hercegovini.

Nedavno sam s Ivanom Zidarevićem koji je prvi sklopio životno partnerstvo u Hrvatskoj razgovarala o njegovom angažmanu na izmjenama hrvatskih zakona.
Teško mi je da nešto tako trenutno zamislim u bosanskohercegovačkim uslovima jer ne znam od čega bi se krenulo kada govorimo o pravima LGBTI osoba iako stalno na nizu primjera (neovisno o LGBTI temama) slušamo kako „imamo dobre zakone koji se ne primjenjuju“.
Koliko smo po tebi daleko od zakona o životnom partnerstvu istospolnih parova u BiH?

Prije svega, po mom mišljenju, korijen homofobije u našoj državi je u državnim institucijama. Kada bi se zakon poštovao i kada bi se svaki oblik mržnje propisno sankcionisao i kažnjavao toga bi definitivno bilo manje. Isto tako, kada bismo imali lidere koji ne promovišu mržnju bilo bi mnogo manje građana i građanki koji to isto rade. U državi nažalost imamo vrlo mali procenat informatičke i informacijske pismenosti, a taj nedostatak se vrlo lako koristi da bi se upravljalo širim narodnim masama. Nije ovo nikakva teorija zavjere, nego činjenica. Jedna informacijski nepismena osoba jednostavno ne zna prepoznati najobičniju lažnu vijest, a da ne pričamo o kojekakvim “naučnim istraživanjima” i slično, dok većina ima pristup internetu gdje se mogu pročitati razne gluposti i izmišljotine. U tom slučaju ako predsjedavajući u državi javno kaže da se “Povorka neće desiti u njegovom gradu”, kako onda od takvog naroda koji vjeruje u apsolutno sve što vidi u medijima očekivati razumnu reakciju osim da podrže istog tog kojeg su izabrali. Sve ovo tiče se i tog zakona o životnom partnerstvu. Mislim da to do sad niko nije ozbiljno shvatio i da uvijek ima “većih problema”. Ovdje uvijek ima većih problema jer živimo u državi u kakvoj živimo, ali problem diskriminacije ne bi se smio deklarisati kao “manje važan”. No, kao što rekoh, lidere to jednostavno ne zanima, vladaju državom u kojoj su građani i građanke skloni mržnji i očigledno je lakše ići linijom manjeg otpora. Nikome se ne da suočiti s javnom osudom od naroda ukoliko bi se izjavilo “Sve osobe će imati jednaka ljudska prava”. Većina bi na prvu osudili isto, ali kada bi se zaista donio zakon koji uključuje sviju na jednak način, nikoga ko osuđuje to više ne bi zanimalo. Sve u našoj državi je letargično i zato kad se desi nešto kao što je na primjer formirana grupa koja radi na izradi zakona o životnom partnerstvu, onda je svima logično da je to “naredio neko sa zapada”, jer očigledno kod nas uvijek mora biti neko izvana ko je “naredio” da se nešto uradi, inače niko ništa ne radi. Što naravno nije slučaj, ali mislim da izjave tog tipa dovoljno govore o našem društvu. Izrada tog istog zakona je jako usporena i mora se insistirati da se proces ubrza, a ovim tempom ja ne smijem ni pomisliti koliko će to trajati. Što se prije završi, prije će se i konzumirati ti zakoni koji su “dobri ali se ne primjenjuju”.

Nedavno smo imali/e priliku vidjeti izložbu u organizaciji Sarajevskog otvorenog centra posvećenu coming out iskustvima koja nam je, kao i niz drugih ranijih događaja potvrdila da je to nerijetko traumatično iskustvo za osobu koja se outuje.
Tvoj primjer je na svu sreću potpuno drugačiji. Čime objašnjavaš za naše okolnosti netipičnu reakciju roditelja kada si se, opet „za naše prilike“ vrlo rano outovala?

Ja zaista nemam neko posebno objašnjenje osim da su moji roditelji oduvijek podržavali moju sestru i mene kroz cijeli naš životni put. Jedino što im je bilo bitno je da budem dobar čovjek, da ne mrzim, da ne lažem i da uvijek budem svoja.
Moja mama je uvijek prezirala laži i kad sam kao dijete lagala za neku glupost ona bi uvijek ponavljala –što god da je u pitanju, i da je najgore na svijetu, uvijek mi reci istinu i za sve postoji rješenje. Još kao maloj uspjela mi je zapečatiti u mozgu da jednostavno nema potrebe da izmišljam i skrivam bilo šta. Tako je za mene sasvim logično bilo da im odmah kažem da imam djevojku. Možda s tim ima veze i to što oni nikad nisu bili od onih ljudi koje zanima “šta će drugi reći”. Uvijek su živjeli svoj život onako kako su htjeli i bilo im je bitno da i mi radimo isto. Oni su se nakon mog outanja susretali s raznim komentarima i pitanjima, ali su se jako dobro nosili s tim i nisu pridavali pažnju tim ljudima, zato im je vjerovatno brzo i dosadilo da komentarišu. Vole me i žele da budem sretna i to im je najbitnije. Jako mi je teško kad vidim roditelje koji govore djeci da moraju biti “ovakvi ili onakvi” i koji kažu – nemoj to raditi, šta će komšija reći. Mnogo me to ljuti jer iz svoje perspektive ne mogu da shvatim kako mogu reći da žele da im dijete bude sretno, a brane mu da bude ono što jeste. Takvi slučajevi dali su mi motivaciju da se krenem baviti aktivizmom i da u svakoj prilici svakodnevno razgovaram s ljudima o tome i potrudim se edukovati ih. Nekad uspijem izvući poentu s nekim, a nekad shvatim da neki ljudi jednostavno ne vide dalje od svog nosa.

Mi smo puni predrasuda pa ćemo nerijetko veće gradove doživljavati kao tolerantnije što uopšte ne mora da bude, a često i nije slučaj. Tvoja seksualna orijentacija bila je vidljiva u malom gradu kao što je Jajce na šta je, uz rijetke iznimke, okruženje dobro reagovalo. Ima li to možda neke veze s jakom omladinskom aktivističkom scenom koja se pobunila protiv nacionalne segregacije ili se jednostavno tako „samo od sebe“ dogodilo?

Ta pobuna desila se godinama nakon što sam se ja outala. Kad sam ja završavala osnovnu školu, koja je bila podijeljena na dvije škole pod jednim krovom, tad se još uvijek djeca iz odvojenih škola nisu zajedno družila, jednostavno su svi bili odvojeni na odmorima i nastavnici nisu dopuštali da pređemo na “njihovu stranu hodnika”. Onda sam krenula u srednju školu gdje smo svi išli zajedno u razred i prvi dan svako je sjedio s nekim ko mu je od ranije poznat. Sjećam se da nas je tadašnja razrednica sviju premjestila da sjedimo s nekim koga ne znamo. Tad nisam obraćala pažnju na to, ali sad vidim njenu poentu. Izmiješala je sviju iz odvojenih škola da sjede zajedno, jer je vjerovatno primijetila kako je i dalje slaba komunikacija između onih koji su došli iz odvojenih škola. Naravno, od početka i nadalje smo se svi sa svima družili i nije bilo nacionalizma među učenicima. Uskoro sam se i outala, bila sam prvi srednje. Nisam razmišljala o reakcijama i posljedicama. Sve se nekako spontano desilo i ne mogu da kažem šta je tačno utjecalo na to. Sjećam se da je svima ta “vijest” bila zanimljiva na početku i prilazili su mi da me pitaju da li je to istina i slično, i moje roditelje su ispitivali kao što sam već spomenula, ali meni niko nije rekao ništa ružno. Možda je to bilo jer sam ja bila sasvim otvorena po tom pitanju i nije me vrijeđalo kad me neko upita – ti stvarno imaš curu?, ili neka čak provokativna pitanja, nego sam jednostavno odgovarala na sve kao da je bilo u pitanju – šta si doručkovala jutros?. Nikad svoju seksualnost nisam smatrala nečim senzacionalnim, kao što i nije i tako sam se ponašala. Onda su možda i drugi vidjeli da to ustvari nije ništa zanimljivo i da jednostavno nemaju materijala da prave senzaciju od toga. Možda je u pitanju bilo i to da je to “samo faza”, pa se nisu previše obazirali. Ali u svakom slučaju, štogod da je bilo u pitanju mladi su puno bolje reagovali od starijih. Mladi su puno razumniji, više su edukovani i primijetila sam da im se jednostavno ne da mrziti. Ima izuzetaka, ali mislim da je većinom svima već “na vrh glave” ta mržnja i žele samo da žive u miru. Dok stariji većinom imaju gnusne komentare i bježe od svojih problema baveći se tuđim životima, kao što to obično biva.

Mnogi ljudi kada ostvare vlastite privilegije nemaju potrebu da se bore za bolju poziciju deprivilegovanih. Poznajem neke kojima aktivizam ne pada na pamet jer su outovani najbližima, žive u istospolnim zajednicama, u radnim sredinama se zna ali i ne spominje da su LGBTI osobe… Šta je tebi, koja si mogla isto tako, bio ključni motiv za javni angažman i borbu za prava LGBTI osoba?

Moj angažman u Organizacionom odboru je bio veliki korak za mene. Da budem iskrena nikad me prije nije zanimao aktivizam u ovom obliku. Bavila sam se aktivizmom kroz komunikaciju s ljudima, ali nikad kroz organizacije. Mislim da je bilo puno stvari koje su se desile i koje sam vidjela pa su me motivisale da se priključim Organizacionom odboru. Jedna od njih je vijest da će se održati Prva Bh. Povorka ponosa, a druga je samo održavanje povorke. Sjećam se da sam taj dan rekla rodici – ja ću sljedeće godine biti jedna od onih koji organizuju ovo. Kada sam vidjela koliko ljudi želi promjenu i slobodu htjela sam biti uključena u samu borbu s institucijama. Isto tako, čula sam i vidjela mnogo potresnih priča i slučajeva i baš zato što sam ja tako “privilegovana” htjela sam da doprinesem boljem statusu sviju nas. Nije ništa posebno i “ključno” bilo motivirajuće, sve je to nekako skup svih emocija i doživljaja koji su se manifestovali kroz želju za javnim angažmanom. Neovisna organizacija koja se bavi isključivo ovim pitanjima i problemima bila je pun pogodak za mene, jer kad sam vidjela da to postoji shvatila sam da svoj “ulični i svakodnevni aktivizam” kroz to mogu da unaprijedim i nadogradim.

Vrlo si ponosna, kako i treba, na svoj identitet. Mnogi ljudi zbog odbacivanja, strahova, mučnih iskustava iz perioda odrastanja, moraju da „potroše“ godine i prođu različita psihoterapijska iskustva, da bi došli do toga gdje si ti danas. Hoće li mlađima u startu biti lakše zato što stasavaju u eri brže komunikacije (mislim na digitalnu, fizička će nam očigledno biti oduzeta) ili predrasude i diskriminacija nemaju veze sa tehnološkim progresom te i dalje neće biti univerzalnog prihvatanja nego će svaka LGBTI priča biti sretna ili nesretna na svoj način?

Imam mlađu sestru pa od nje dobijam informacije o prihvaćenosti od strane njene generacije. Do sada, koliko sam ja mogla da primijetim, tehnološki napredak nije imao veliki utjecaj na viđenje i prihvatanje LGBT osoba.
U segmentu lakšeg pristupa informacijama jeste pomoglo, ali ono što najviše kroji mišljenja je, po meni je odgoj. Ako se nekome cijeli život govori da je nešto “bolest”, teško će se toj osobi objasniti da ta informacija nije istinita i da su roditelji ustvari sve vrijeme lagali. Dobro u svemu tome je što mlađe generacije brže uče i mogu da se edukuju van okvira porodice i škole. Ali ipak mislim da će tehnološki napredak na takve stvari imati većeg utjecaja tek kada generacije koje su odrasle uz takve uređaje budu roditelji i kad njihova djeca budu imala svoju djecu. Mislim da tehnologija puno progresivnije napreduje od ljudske svijesti. Najteže je naučiti nečemu one koji ne žele da uče, a takvi su najčešće oni koji ne znaju koristiti tehnologiju, odnosno koji nisu informacijski pismeni, jer je tehnologija maksimalno pojednostavljena da bi je svi mogli koristiti bez problema, ali postoje oni koji jednostavno ne žele da vjeruju u ono što je očito i što svojim očima vide. No bez obzira na sve to primjetan je utjecaj tehnologije koja kroz pristup informacijama daje jasniju sliku i vidljivost onima koji je prije nisu imali. Vjerujem da će vremenom i s ovakvim napretkom situacija definitivno biti samo još bolja. Kolektivna svijest se mijenja polako i potrebno je strpljenje i konstantan progres i rad, ali bitno je da se mijenja. Imam veoma pozitivno mišljenje i očekivanja od budućnosti kad vidim koliko su mladi u suštini tolerantniji. Definitivno ima mjesta za to da jednog dana neće više biti onih koji će reći – ti si bolestan. Na kraju krajeva, mržnja je samo nedostatak edukacije, a napretkom tehnologije sve je lakše steći znanje o bilo čemu.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Ari Kajtezović, Ryan Daniel Žujo, Vanja Cipurković, Jovan Džoli Ulićević i Indi i Rory na prošlogodišnjem prvom Balkanskom Trans Inter Maršu, foto: Aleksandar Crnogorac

Mini seriju tekstova o trans-isključivom radikalnom feminizmu i posljedicama koje TERF retorika i djelovanje ima na trans osobe završavamo razgovorom sa članovima/cama Trans Mreže Balkan. Za Sitan vez govore Jovan Džoli Ulićević i Ari Kajtezović te skreću pažnju na umrežavanje desnice, poziciju trans osoba koja danas nalikuje onoj koju su žene imale od pamtivijeka, te o izbjegavanju komfora u korist više svijesti o zajedničkoj borbi.

Piše: Kristina Ljevak

TERF na prostor Jugoistočne Evrope dolazi iz Velike Britanije i SAD-a i s jedne strane ne čudi da smo bili plodno tlo, dok s druge strane, na prvu, djeluje malo nelogično. Bilo bi očekivanije da dođe do raslojavanja tamo gdje su određena prava LGBTI osoba zagarantovana. Kako se nama desila transfobija koju generiraju „radikalne feministice“ među narodima koji ne tolerišu ni feminizam, a posebno ne prava LGBTI osoba, najčešće među toliko neinformisanom populacijom koja sva ova početna slova u skraćenici najčešće smješta u jedan termin – „pederi“. Ili je upravo opisana atmosfera idealna za TERF djelovanje?

Džoli: Isključujući stavovi prema trans osobama se javljaju svuda i dio su globalne desnice i njenih politika. Samim tim, da, iako TERF pokret ima uporište u Velikoj Britaniji i SAD-u, definitivno vidimo sve više narativa u svim zemljama.

Ari: Da, dosta takvih narativa ima i primjerice u Centralnoj i Južnoj Americi.

Džoli: I oni jednako osporavaju prava cisrodnih žena i trans žena.

Ari: A i svih trans, kvir, i interspolnih osoba.

Džoli: Sve mi se čini da je ovo dio „zavadi pa vladaj“ taktike, a s druge strane, održavanja statusa quo onih koji jesu fakat u pozicijama moći, pa samim tim i svaljuju odgovornost na najmarginalizovanije skupine da prilagode svoj narativ da bude pitak. Feminizam nije niti sada niti ikada bio jedna homogena cjelina, kao ni trans pokret ili bilo koji drugi pokret. Desnica se svuda umrežava, pa i u feminizmu, nažalost.
Dodatno, ono što vidimo sad da se radi trans osobama, radilo se ženama od pamtivijeka, i baš zato je važno konstantno pozivati na odgovornost, solidarnost.

Ari: Da, to vidimo kako na desnici tako i unutar feminističkih, LGB i ljevičarskih krugova, i to se radilo i dalje se radi svim ženama i LGBTIQ osobama kroz historiju – bar u nekim društvima, posebice zapadnjačkim. I da, slažem se s Džolijem, ključno je da se uključimo u zajedničku, intersekcionalnu feminističku borbu koja će u svojoj srži imati sve nas marginalizovane po spolnoj i rodnoj osnovi.

Džoli: Mi danas vidimo i u dijelu feminističkog pokreta narative karakteristične za desnicu. Demokratija i pravo slobode govora se zloupotrebljavaju kako bi se opravdala relativizacija postojanja trans osoba koje same po sebi, svojim postojanjem propituju koncepte kao što su pol, rod, seksualnost itd. Feminizam i feministički prostori treba da su upravo ti koji otvaraju teško osvojene prostore za ovakva propitivanja, i za kreiranje nekih novih narativa koji će nam svima pomoći da se borimo protiv rastuće desnice i jačanja patrijarhata.

Da stvari nisu nimalo benigne i da se ne završavaju na akademskim ili raspravama na društvenim mrežama potvrđuje drastičan porast nasilja iz mržnje prema trans osobama u Velikoj Britaniji naprimjer. Tu je i dovođenje u pitanje pružanja ginekoloških i njima sličnih medicinskih usluga trans ženama. Kako je dovođenje nečijeg opstanka u pitanje uopšte pokušano da se pravda pravom cis žena da samo one „budu žene“?

Ari: Dobro pitanje, s tim da se ne radi samo o trans ženama već svim trans osobama – npr. spominje se kako su sve osobe koje imaju menstruaciju žene, a postoje i trans muškarci i kvir/rodno varijantne osobe s menstruacijom koje nisu ni žene ni muškarci. Svodeći nas na žene, kao što svođenje trans žena na muškarce, ima direktne posljedice u našim životima, od toga da se manje zna o nama, o našim tijelima, iskustvima, potrebama, do toga da ne možemo ostvariti osnovna prava poput onog na potrebnu zdravstvenu skrb, nad nama se vrši nasilje i diskriminacija, pa nekad i ubojstva. Naravno, neće jedan komentar promijeniti tretman trans osoba u društvu, ali se sve te isključivosti nagomilaju i doprinose sistemskoj opresiji trans ljudi.

Džoli: Definitivno mislim da je povezano sa jačanjem desnih struja, na način da sve što dovodi u pitanje status quo percipira se i predstavlja prijetnjom. Predstavljeni smo kao prijetnja tradicionalnoj porodici, kao i postojanju muškaraca i žena.

Ari: A i jasnim granicama između toga šta je žena a šta muškarac – iako te granice zapravo nikad nisu tako jasno ni postojale, i neka društva to i historijski prepoznaju.

Džoli: Danas nam desnica, te svi koji joj pripadaju, rade ono što je patrijarhat radio i radi ženama hiljadama godina – pokušavaju nas definisati, patologizovati, secirati pod maskom kritičkog mišljenja, slobode govora i demokratije. Mislim da danas isti taj feministički dio pokreta koji ovo radi trans osobama, ne bi dozvolio da im muškarci to (ponovo) rade.

Ari: A protiv toga se u feminizmu i borimo, ili bi se bar trebale/i boriti – ne samo kad se radi o normativnim ženskim tijelima, i iskustvima i pravima cis žena, već i svih nenormativnih, kvir, trans, interspolnih tijela, prava, i iskustava.

Džoli: Pa zar nije poenta feminizma da možemo same/i sebe da određujemo, da prevazilazimo norme, rušimo ih, stvaramo nove narative, a ne samo jedan narativ, te samim tim udaramo po patrijarhatu sa svih strana? Feminizam je za sve nas.

Ari: Da, feminizam pripada svima nama koje patrijarhat ugnjetava.

Džoli: I TERF priča nije ništa što se sad rodilo. Ne zaboravimo da u feminizmu nije bilo mjesta za crne i žene tamne boje kože jako dugo, za žene iz radničke klase, za lezbejke i biseksualne žene. Ta isključivost stalno uzima novi oblik i ne smijemo ni na trenutak pomisliti da je cijeli feministički pokret isključiv. Na kraju krajeva, ja sam mišljenja da i među onima koje nas isključuju ima prostora da se ovi stavovi promijene. A na kraju krajeva, ne moramo svi/e biti na istoj strani, toga nema ni u trans pokretu. Svaki pokret je heterogen i kao takve trebamo i shvatiti pokrete. Da, razočaravajuće je kad se borimo unutar svojih redova, ali baš to desnica i hoće. Zato su nam nužna savezništva, i čak bih se usudio reći – saučesništva – koja podrazumijevaju manje komfora, a više svijesti o zajedničkoj borbi.

Foto: Aleksandar Crnogorac

Koliko je TERF opasniji od uslovno rečeno obične homofobije koja podrazumijeva mržnju prema svemu, od gejeva do trans osoba? Ova kako sam je nazvala obična homofobija najčešće nije prikrivena te odmah znamo sa čim/kim imamo posla i nije teorijski potkovana pa ne može manipulirati činjenicama i obmanjivati javnost kao što to nerijetko trans-isključive radikalne feministkinje čine.

Džoli: Jako ste dobro to prepoznali. Da, moja prva misao dok sam čitao određene objave u posljednjih nekoliko godina, a koje su dolazile upravo od feministkinja koje pokušavaju „kritički pristupiti trans pitanju“, a u stvari pokušavaju relativizovati naša postojanja, je upravo bila da se na izuzetno perfidan način manipuliše s činjenicama i izgovorenim riječima. I to su tehnike koje vidim u TERF pokretu, ali i desnici uopšte širom svijeta. Uzmimo za primjer izjavu trans aktivistkinje Sonje Sajzor, u jednom postu je napisala da „sve TERF politike treba politi sonom kiselinom“. Ova izjava je toliko puta izvrtana, i to na uvijek isti način – feministkinje su pričale da je Sonja pozvala da one budu posute sonom kisjelinom, time se predstavljajući kao žrtve. A u stvari, Sonja je pokazala revolt prema određenim pojavama, što su radile i cis žene u odnosu na patrijarhat, pa su pozivale na ukidanje, spaljivanje, rušenje patrijarhata itd. Tada su muškarci spinovali to kao da žene pozivaju na istrebljenje muškaraca. Vidimo li poveznicu?

Ari: Da, slično kao što imam prijateljicu koja je na to što ima naljepnicu „smrt fašizmu, sloboda narodu“ dobila komentar da se neki ljudi osjećaju kao da im se prijeti smrću. Ako kažemo smrt fašizmu ne mislimo da želimo ubiti fašiste, već želimo iskorijeniti opasnu i netrpeljivu ideologiju koja direktno ugrožava živote svih „nepoželjnih“. Slično i s patrijarhatom, ili sa trans-isključivim radikalnim feminizmom. Iskorjenjivanje te mržnje, te isključivosti, ne znači da iko želi smrt bilo kojoj osobi, već samo želimo srušiti norme i sisteme koji nas ugnjetavaju.

Džoli: Spinovanje o kojem pričamo je samo jedan od razloga zašto su ovi narativi opasni, jer dolaze upravo od samih žena, a ko bolje govori o ženama od žena? Tako se naši pokreti pokazuju kao fragmentirani i oslabljeni. I kako onda da predstavljamo prijetnju patrijarhatu i desnici? Desnica će uvijek izabrati da sarađuje s onima koji/e se bore protiv onih koji prijete održanju statusa quo. To čak ima i ime – pink washing.

Profesorica Ankica Čakardić referirajući se na aktuelni problem u Hrvatskoj odlično je prepoznala sve, a posebno dio koji se tiče na svu sreću još uvijek malobrojnosti TERF osoba ali i samim tim njihovu dobru uvezanost što vidimo da vodi i ka osvajanju pozicija moći. Šta mi uopšte možemo da učinimo trenutno i ubuduće da bismo zaustavili/e štetno djelovanje trans-isključivih radikalnih feministica?

Džoli: Ankica jeste odlično prepoznala da se dešava umrežavanje, i to je evidentno iz onog pisma podrške Centru za ženske studije. Opet ću referirati na desnicu – razni desničarski pokreti se umrežavaju širom svijeta. Procjenjuje se prije svega da LGBTI pokreti dobijaju čak tri puta manje finansijskih sredstava širom svijeta od pokreta koji se zovu „anti-rodnim pokretima“. Naravno da se dešava umrežavanje, i to se vidi i u oštrom skretanju u desno u većini zemalja. To nam takođe pokazuje kako se lako gube postignuta prava i koliko je demokratija krhka i dalje. Mislim da ne treba ulaziti u direktan sukob s desnicom, jer je to cilj desnice, da u javnom sukobu spinuje i prikaže sebe kao žrtvu. Mislim da je važno procijeniti đe i kad ima prostora za dijalog, a đe i kad ne. Kad ima, razgovarati direktno, kad nema, pojačati naše napore u zagovaranju za inkluzivnu intersekcionalnu rodnu ravnopravnost. I nama trebaju savezništva i umrežavanja i to više nego ikad. Kao što nam je intersekcionalnost i solidarnost potrebnija nego ikad, a vjerujem da to nijesu novi koncepti našem regionu, samo treba da se ožive. Ne mislim da postoji jedan način da se spriječi regres i sanira šteta koju prave ovakvi pokreti, ali mislim da raznolikost feminističkog pokreta može da odgovori ovim izazovima. Potrebno je manje elitizma, a više razgovora. Ipak nas ima na raznim pozicijama moći, s raznim formalnim i neformalnim znanjima. Ajmo prepoznat to i naći snagu u sebi. Znamo odlično da je imamo.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

(Foto: Lara Varat/Faktiv) Noćni marš 2020.

Nemalo je onih koji/e nisu preozbiljno doživljavali/e aktivnosti trans-isključivih radikalnih feministkinja na srpskoj sceni. I zbog toga je, između ostalog, važno što je detekriranje „preljevanja“ TERF-a na Hrvatsku scenu izazvalo niz veoma artikulisanih reakcija feminističkih i LGBTIQ+ organizacija ali i pojedinaca i pojedinki koji/e ne žele učestvovati u legitimiranju ideje da su žene samo one osobe koje menstruiraju. Za razliku od „obične homofobije“ kako je ovih dana nazivam, a možda bismo joj mogli/e dati i ime „civilna“, TERF je opasniji jer nerijetko vlada rodnom i queer teorijom te drugim znanjima i vještinama koja zloupotrebljavaju s ciljem manipulacije. Zbog toga je moguće da se među podržavateljima/icama TERF aktivnosti u Srbiji pojave potpisnice među kojima su osobe s višedecenijskim stažom „na pravoj strani istorije“.
Za razliku od napabirčenog znanja kojim se brane neke od prepoznatih zagovarateljica trans-isključivosti koje će naprimjer reći „longitudinalna odgovornost“ (toliko lomljenja jezika da se ne kaže ništa), književnica i feministkinja Asja Bakić u tekstu TERF: radikalna desnica u feminističkom ruhu svima dovoljno razumljivo objašnjava zbog čega je važno da se svi angažiramo i podržimo transrodne osobe javno.
O tome za Sitan vez govore antropološkinja Čarna Brković i sociološkinja Marija Radoman, pokušavajući nam približiti konzervatizam koji donosi retrogradna trans-isključiva radikalna feministička struja i objasniti njegove posljedice.

Piše: Kristina Ljevak

Trans-isključivi radikalni feminizam (TERF) „na naše prostore“ dolazi iz Velike Britanije i SAD-a. Po nekoj prostoj logici stvari bilo bi očekivano da svoje ostrašćene pristalice dobija tamo gdje su određena prava manjinskih grupa već izborena, nego na nesretnom Balkanu gdje se još uvijek borimo za elementarne slobode. Navikli/e smo da kod nas svakako nema pravila, a crnogorska antropološkinja Čarna Brković podsjeća da ne postoji opšta ljestvica društvenog progresa te da nažalost nije svaki feminizam nužno progresivan.
„’Žensko pitanje’ i ženska emancipacija su imali značajno drugačiju istoriju u socijalističkoj Jugoslaviji nego u zemljama liberalnog kapitalizma u zapadnoj Evropi i SAD-u, te, nažalost, nisu išli ruku pod ruku s LGBT emancipacijom. S druge strane, jako je važno da se sjetimo da nije svaki feminizam nužno progresivan, ma kako to paradoksalno isprva zvučalo. Na primjer, neoliberalni feminizam ignoriše načine na koje se rodna diskriminacija prepliće s vektorima moći rase i klase, te stvari uglavnom svodi na pitanje ličnog izbora i individualne odgovornosti. Na ovaj tip feminizma smo danas manje-više navikli, iako je on zapravo beskonačno surov u svojoj nezainteresovanosti za živote žena koje nisu rođene u relativnoj udobnosti bijele srednje klase.
Dalje, danas širom zapadne Evrope jača jedna vrsta desničarskog, reakcionarnog feminizma, koji zahtjeve za ženskim oslobođenjem i ženskim pravima spaja sa ksenofobijom, antiimigrantskim i antiislamističkim pozicijama i sentimentima. Sociološkinja Sara Faris je nazvala ovo ‘femonacionalizmom’. Ova vrsta veze između feminizma i nacionalizma je zasnovana na rasističkoj pretpostavci da je (zapadna) Evropa mjesto potpune rodne ravnopravnosti koju imigranti ‘prljaju’, te da ‘njih’ zato treba spriječiti da dođu ‘ovdje’ (odnosno da ‘nas’ treba spriječiti da dođemo ‘tamo’ – ne treba smetnuti s uma da ljudi iz bivše Jugoslavije imaju ambivalentnu poziciju u ovom narativu).
Pitanje je, svakako, da li ovakve reakcionarne stavove zvati feminizmom ili ne. Ja ih zovem feminizmom, jer se i transfobični ili nacionalistički argumenti artikulišu u ime ‘žena’ i ‘ženskih prava’, iako pod time podrazumijevaju usko definisanog subjekta. Mislim da je korisnije razmišljati o tome kako argumente u ime žena i ženskih prava artikulisati na otvoren i progresivan način, nego pokušavati da zadržimo ideološku čistotu pojma ‘feminizam’.

TRANSFOBIJA SE NIJE DOGODILA PREKO NOĆI

Ukratko, da bi bio progresivan, feminizam mora uzeti u obzir mnogostrukost vektora kroz koje moć operiše, odnosno mora biti intersekcionalan – osjetljiv na načine na koje se rod prepliće sa rasom, klasom, seksualnošću, državljanstvom, ili geopolitikom, oblikujući ženske živote na različite komplikovane načine“, kaže Čarna Brković.
Marija Radoman, sociološkinja iz Srbije, smatra zanimljivom interpretaciju koja se odnosi na niz nelogičnosti i činjenicu da je došlo do raslojavanja na teritoriji gdje nije kako treba zaživio ni feminizam ni LGBTI prava.
„S jedne strane se slažem, da je sve nelogično, i zar nas sve ne tlači patrijarhat i kako se dogodilo da dođe do nasilja i to prema jednoj od najviše marginalizovanih grupa u okviru LGBTIQ zajednice. Trenutno, problem je što su trans osobe na meti mržnje iz redova ‘svojih’, onih koji bi trebalo da su politički saveznici/ce, pored toga što trpe nasilje od većinske populacije. Mislim da je jedan dio odgovora vezan za taj internacionalni kontekst koji spominješ, jer neke marksističke organizacije u Srbiji, koje su dominantno TERF su svakako bile pod uticajem svoje ‘centrale’ iz Velike Britanije. Isto tako su neke feministkinje pokupile jednu potpuno rigidnu verziju radikalnog feminizma uobličenu u Deklaraciji iz 2019. godine, a koja umesto rodnog identiteta propagira postojanje samo pola. Tu se otvorio prostor za ideje o opasnom Drugom, a nije slučajno da se napadaju trans osobe koje imaju najmanje društvene moći u okviru kvir kulture, posmatrajući stvari iz perspektive mogućnosti zaposlenja, pristupa zdravstvenoj zaštiti, uslova stanovanja i svakodnevnog života uopšte. Ovaj diskurs ima sve elemente desničarske argumentacije, pa ga zato i nazivam desničarskom retorikom, bez obzira na kojoj strani ideološkog spektra se javlja.
Druga stvar je da se transfobija nije dogodila baš preko noći. Tu je sad zanimljivo posmatrati kako se reagovalo na pojavu TERF/a u Hrvatskoj i Srbiji. Ovaj talas u Srbiji počinje od 2018. godine, s transfobijom iz organizacije Marks21, i određenih radikalno feminističkih krugova. Za razliku od situacije u Hrvatskoj, u Srbiji su mnogi na lijevoj i kvir sceni omanuli u procjeni toga da će se transfobija razbuktati i u kojim sve pravcima, a mnogi još uvijek ćute o tome. Mislim da su negdje i poučeni našim iskustvom, ljudi u regionu shvatili, da treba reagovati odmah i reagovati burno – ovdje pre svega mislim na društvene mreže, revolt protiv TERF stava i saopštenja podrške trans osobama iz različitih feminističkih i kvir organizacija.
I treća stvar je, da levica i feministički pokret su takođe dio šireg društva, nisu imuni na rigidnost i konzervativizam, tako da ne možemo očekivati da će i u tim krugovima da dominira neka egalitarna kvir kultura. S te strane mi nije čudno da su se pojavili pojedinci i pojedinke koji zagovaraju isključivanje trans i rodno-varijantnih osoba. Kada je već usvojen taj stav da je transrodnost navodna opasnost za žene i političko organizovanje, onda se otišlo dalje u propagiranje i patologizaciju ove manjinske grupe. Mislim da TERF struja ne shvata da trans i interseks osobe neće nestati zato što oni tvrde da je biološka realnost pola jedino što postoji“, objašnjava Marija Radoman.

Marija Radoman

Upravo iz pomenutih iskustava Srbije o kojima je govorila Marija Radoman, važno je ne ignorisati ono što trans-isključivi radikalni feminizam propagira, da nam se sutra ne bi dogodio značajniji prodor TERF pristalica u institucije koje bi po definiciji trebale uvažavati prava svih osoba i boriti se za njihove slobode. I ma koliko se nekima iz različitih privilegovanih pozicija problem ne činio pretjerano važnim, ne smijemo zaboraviti kakav efekat ima na trans osobe, a u prvom redu trans žene, koliko može da izazove traumu ili retraumatizaciju nakon svih iskustava koje su trans žene u heteronormativnim balkanskim društvima i mimo TERF pojavljivanja imale. Kako je moguće da se nečiji opstanak dovodi u pitanje (trans žena) pokušajem da se isključivo uvažava pravo cis žena da samo one „budu žene“ jedna je od najvećih u nizu nelogičnosti.

TERF NE NUDI ODGOVOR NA OSNOVU ČEGA TRANS ŽENE NISU ŽENE

„Čini mi se da problem leži u uvjerenju pristalica anti-trans feminizma da bolje znaju šta znači biti trans nego same trans osobe, odnosno u njihovom odbijanju da čuju šta trans osobe govore, te da preispitaju sopstveno biologističko i esencijalističko razumijevanje pola. Uopšteno govoreći, transfobične feministkinje smatraju da su trans muškarci žrtve patrijarhata, odnosno suštinski mizogine lezbejke koje odbijaju da se suoče same sa sobom, a trans žene osobe koje, iz svoje ‘muške privilegije’, uzurpiraju teško izborene sigurne ženske prostore i prava. Ovo su sve naravno besmislice, koje imaju vrlo opasne materijalne posljedice po ljudske živote, kao što ste i sami rekli. Tvrdoglavo namećući svoje viđenje svijeta kao jedino ispravno, TERF odbija da čuje šta trans ljudi govore, te im odriče sposobnost da sami znaju šta njima treba“, kaže Čarna Brković.
I Marija Radoman slaže se s realnim posljedicama po život trans ljudi koje izaziva djelovanje TERF pokreta i sukoba koji se odvija između trans-isključivih radikalnih feministica, trans osoba i pojedinaca/ki i organizacija koje zagovaraju prava trans osoba, dodajući da su dovoljne i rasprave na društvenim mrežama koje su ogroman psihološki stres za trans i rodno-varijantne osobe, „dok je bezbednost nekih trans aktivistkinja i aktivista ugrožena, otkrivanjem njihovih ličnih podataka i podsticanjem strahova. A pitanje koje postavljaš je još jedna u nizu nelogičnosti koja karakteriše TERF. Ono što je pomalo smiješno u ovoj ideologiji, a opet tipično za desničarske diskurse koji su često kontradiktorni – što nije jasno da li je žena svodiva na materijalne aspekte svog tijela ili se žena nikako ne smije svoditi na matericu, vaginu ili reproduktivne funkcije. Jer to su muke TERF pozicije, nikako da se dogovore na osnovu čega trans žene nisu žene, jer ako nisu žene na osnovu svog pola po rođenju (kako nas ubjeđuju pojedini levičari/ke i radikalne feministkinje zloupotrebljavajući tezu o materijalizmu), zar to onda nije isti argument biološkog esencijalizma koji patrijarhat koristi protiv žena kada ih objektivizuje i svodi na njihovo tijelo!
I onda kada trans osobe ili saveznici/e pokušaju da problematizuju ovu zaostalu ideju esencijalizma, TERF odgovaraju samoviktimizacijom, manipulišući ulogom žrtve – čest argument koji čujemo je da se ženama oduzima sloboda govora, da se ućutkuju feministkinje koje misle kritički, itd. Kao prvo, sloboda govora ne podrazumijeva slobodu da se omalovažava i poriče pravo Drugom na postojanje. Zatim, ne radi se tu o tome da se nešto kritikuje, jer zna se koja je razlika između konstruktivne i prijateljske kritike spram trans pokreta a šta je patologizacija i govor mržnje. I same trans osobe su kritične spram nekih tendencija u okviru trans aktivizma, to nije sporno.
Meni su zanimljivi i bizarni argumenti o agresivnim muškarcima predatorima koje mijenjaju pol da bi silovali druge žene ili se infiltrirali u samo ženske prostore. Po tome vidite koliko je argumentacija TERF-a štetna jer reprodukuje rodne stereotipe i ne uzima u obzir realna iskustva i probleme trans osoba. Ja ne dijelim tu vrstu desničarske paranoje, i ne vidim kako neko ko se određuje kao žena (bez obzira kog je pola po rođenju), ili kako žena koja ne menstruira, može da ugrozi moj identitet i političko djelovanje?
Mislim da je jako bitno reći da je tvrdnja da trans žene ugrožavaju na neki način identitet cis žena takođe jedna ideološka konstrukcija koja nema veze s realnim životom. Zato što kada razmislite o tome, zaista ne postoje realne opasnosti za žene od strane trans žena više nego od bilo koje cis žene u samo ženskim prostorima (recimo često se ne problematizuje nasilje u lezbejskim vezama i to da žene mogu itekako da zauzmu poziciju agresivnog maskuliniteta i da budu nasilne). Čini mi se da je TERF struja postavila to kao neupitno, tu binarnu podelu, na samo ženske i muške prostore, ukidajući promišljanje toga, koje su sve to potrebe žena i ljudi u pokretu, šta mi svi kao različite pojedinke i pojedinci želimo“, govori Radoman.

Iskustvo nas je naučilo kako da se nosimo ili to barem pokušavamo s uobičajenom homofobijom. Jedna od „prednosti“ je što ju je lako prepoznati i što same homofobne osobe homofobiju ne skrivaju. Nerijetko ne posjeduju teorijska znanja, rod i spol su im apstrakcija, i nemaju kapacitete kojima bi manipulisali javnošću. Sve suprotno podrazumijeva trans-radikalni feminizam koji zahvaljujući napabirčenom teorijskom znanju vješto prikriva vlastitu mržnju prema trans ženama. Zbog toga je moguće da među podržateljima/icama stavova trans-radikalnih feministica osvanu potpisi nekih od žena koje su decenijama bile „na pravoj strani istorije“. TERF je, kako kaže Čarna Brković, opasan između ostalog i zbog toga što je nova pojava u regionu.

ŽIVIMO U TRENUTKU IDEOLOŠKIH ČUDOVIŠTA

„U pismima podrške koja ovih dana cirkulišu feminističkim prostorima regiona, čini mi se da su neki ljudi relativno brzopleto podržali transfobične stavove, jer nisu razmislili o tome koliko su takvi stavovi isključivi i dehumanizujući prema trans osobama – što ih ni u kom slučaju ne oslobađa odgovornosti. Takođe, smatram da su jačanje TERF pozicija, femonacionalizam, transfobija na ljevici, i slične kombinacije progresivnih i desničarskih argumenata odraz jedne široke ideološke konfuzije koja je postala očigledna na Zapadu / Globalnom Sjeveru u toku protekle decenije. Italijanski filozof Gramši piše da je smjena društvenih ideologija proces, te da postoji trenutak krize u okviru tog procesa u kome ‘staro umire, novo još nije rođeno; u ovom interregnumu javlja se mnoštvo morbidnih simptoma’, ili kako je to poetičnije već prevedeno ‘stari svijet umire, novi pokušava da se rodi, sada je vrijeme čudovišta’. Mi živimo upravo u takvom trenutku morbidnih simptoma i ideoloških čudovišta u kome je jasno da se istorija nije završila, iako je nekim političkim teoretičarima tako možda izgledalo nakon što je socijalizam pao. Sadašnji oblik liberalnog kapitalizma je na izdisaju, ali ne znamo kada će novo biti rođeno, niti kakav će oblik imati, odnosno kakva će biti njegova ideologija. Važno je da se sjetimo da to kako će ovo novo izgledati velikim dijelom zavisi i od nas. Sadašnji momenat je pun opasnosti, ali i mogućnosti. Upravo je zato važno da pažljivo slušamo jedni druge, te da aktivno i zajednički radimo na stvaranju novog svijeta u kome ima mjesta za sve, odnosno da izgradimo političko-ekonomske strukture koje će podržati dostojanstven i udoban život svih nas“, objašnjava Brković.

Čarna Brković

Marija Radoman dodaje da se tokom aktuelnih dešavanja koje je generiralo imenovanje izvršne direktorice Centra za ženske studije u Zagrebu politički korektno nasilje moglo iščitavati u skoro svim TERF izjavama.
„Jer se TERF struje predstavljaju kao tolerantne i inkluzivne za transrodne osobe, a u isto vreme ulaze u saveze sa transfobičnim organizacijama i pojedincima/kama. TERF prepoznaš po tome što neko izjavi da nije transfobičan/na, a zatim misdženderuje trans osobu – pojedine feministkinje koje se decenijama bore za rodno senzitivan jezik, sada koriste jezik s namjerom da nekoga oslove u pogrešnom rodu, kako bi se ta osoba ponizila. Kroz jezik, na sličan način na koji se naturalizuje nevidljivost ženskog iskustva, potčinjenost žena ili neravnopravna podjela kućnog rada, sada se naturalizuje postojanje samo dva pola u društvu. To je jedna vrsta nasilja i mislim da se mora preuzeti politička odgovornost za tu vrstu ponašanja. I mislim da je dobro što su se te osobe na neki način sada autovale sa svojom transfobijom, pa konačno nema skrivanja iza lajkova i tzv. neutralnih i umjerenih stavova.
U tom smislu TERF jeste opasan i možda opasniji od tradicionalnih neprijatelja na desnici, jer se lažno predstavlja kao feminizam, troši nepotrebno energiju ljudi i blokira razvoj progresivnih lijevih i feminističkih politika. Zapravo, TERF promoviše politiku najreakcionarnijih društvenih sila, i ne donosi nam ništa afirmativno“, smatra Radoman.

Profesorica Ankica Čakardić referirajući se na aktuelni problem u Hrvatskoj odlično je prepoznala sve, a posebno dio koji se tiče na svu sreću još uvijek malobrojnosti TERF osoba ali i samim tim njihovu dobru uvezanost što vidimo da vodi i ka osvajanju pozicija moći. Šta uopšte možemo da učinimo trenutno i ubuduće da bismo zaustavili/e štetno djelovanje trans-isključivih radikalnih feministica jedno je od ključnih pitanja. Prvi korak je, kako kaže Čarna Brković, slušati trans osobe i njihove potrebe te iskoristiti postojeće regionalne feminističke mreže za pružanje podrške trans osobama.

Sonja Sajzor je u vašem razgovoru sjajno objasnila da, kad god se neka trans osoba usudi da progovori o egzistencijalnim problemima s kojima se suočava, a koji su svi oblikovani transfobijom – uključujući siromaštvo, beskućništvo, nedostatak zdravstvene njege, nalaženje i zadržavanje posla i tako redom – ‘na nju se obruši cunami maltretiranja’. Državne i javne institucije su upravo mjesta koja mogu i treba da ponude zaštitu od ove vrste problema. Kao što je Sajzor rekla, razgovor treba preusmjeravati s potpuno promašenog pitanja o autentičnosti ženskog iskustva trans osoba na to kako riješiti životne probleme s kojima se trans osobe suočavaju, a koji su strukturno uslovljeni. (Moram spomenuti ovdje i sljepilo još jednog ideološkog čudovišta koje je promolilo glavu na regionalnoj sceni – transfobične ljevice. Uzevši u obzir silinu ekonomske eksploatacije trans osoba, oni bi zapravo trebalo da budu u fokusu ljevičarskih borbi.)

BITI ŽENA DEFINITIVNO NIJE ODREĐENO SAMO BIOLOŠKIM KARAKTERISTIKAMA

Bojan Bilić, koji sa Iwom Nord i Aleksom Milanović upravo priprema zbornik socioloških radova o trans životima, aktivizmu i kulturi na prostorima bivše Jugoslavije, nedavno je rekao kako trenutno jača cirkulacija mržnje između TERF i ostalih feministkinja, što jeste tačno i što je opasno. Ali mržnja, kao ni ljubav, nije nužno recipročan afekat. Pored mržnje, mogućnosti djelovanja su oblikovane i pragmatizmom, indiferentnošću i slučajnošću. Drugim riječima, mislim da je važno da iskoristimo postojeće regionalne feminističke mreže da jasno i nedvosmisleno politički djelujemo, to jest da pružimo podršku i solidarnost trans osobama, da reagujemo uvijek kada su trans osobe diskriminisane TERF narativima, te da treba da nastavimo da objašnjavamo zašto su TERF argumenti dehumanizujući svima koji to još nisu čuli – ali da istovremeno treba da kultivišemo teorijsku nezainteresovanost za dublje promišljanje te pozicije“, zaključuje Čarna Brković.
Marija Radoman slaže se s konstatacijom da je TERF struja malobrojna i slaba, ali i „dovoljno dugo tu da napravi štetu“. Nastavak borbe vidi u pravcu još veće inkluzije trans osoba makar i kroz dalje polarizacije i podjele u feminističkom pokretu.
„Prava trans i interseks osoba su dio šire feminističke i LGBTIQ borbe i mislim da će to od sada da se samo pojača. Ono što je tužno u cijeloj priči jeste što su neke od TERF zastupnica osnivačice nekih ženskih i lezbejskih incijativa i na čelu organizacija poput Autonomnog ženskog centra ili Žena u crnom ali one same sebe isključuju, jer mislim da progresivni dio levice i feminizma neće podržati tu konzervativnu poziciju.
Takođe, meni je lično važno što su transrodne osobe dio pokreta jer od njih dobijamo drugačiju vrstu iskustva. Trans aktivizam nas uči da je rod istorijski i socijalno promenljiva kategorija i OK je da se suočimo s novim značenjima i da ih integrišemo u naše svakodnevne borbe. Biti žena definitivno nije određeno samo biološkim karakteristikama, kako nas ubjeđuje terf ekipa, niti je to nasleđe feminizma od drugog talasa do danas. Ali da naše identiteti nisu rodno fiksirani, pa to već znamo u okviru kvir zajednica, to nije ništa novo jer lezbejke, gejevi i biseksualne osobe eksperimentišu s konceptom drag-a, s femininim i maskulinim ulogama i kako ih društvo vidi. Tako da negirati rodne varijacije i negirati da i same trans osobe imaju različite potrebe i iskustva tj. da nisu neka homogena grupa, znači negirati naša tijela i seksualnost. Transrodni politički subjekt transformiše koncept binarne opozicije heteroseksualno/homoseksualno, muško/žensko i samim tim politički subjekt ne može biti više baziran na takvoj opoziciji, jer je to konzervativan pogled i ne odgovora realnim potrebama ljudi.

Džudit Batler navodi kako treba da se borimo za proširenje političkih sloboda u vezi s rodom, za život bez straha i diskriminacije. Ali izgleda da pojedini levičari i radikalne feministkinje trenutno rade upravo suprotno tim slobodama proglašavajući biološki esencijalizam za ‘materijalizam’ i kao presudan za naše živote. Tu količinu konzervativizma koje nam nude ove struje možemo naći i u crkvi, za to nam ne treba ni feminizam ni levica.“

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

“Transfobija je neracionalna mržnja prema trans osobama, a TERF radi fenomenalan posao davanja ljudima prividno racionalnih objašnjenja na njihovu mržnju: da trans osobe zaslužuju sve što im se dešava jer su mizogine i homofobične samim tim što postoje kao trans, i da ugnjetavanjem trans osoba bivaju feministi/kinje i levičari/ke jer štite žene i decu od opasnosti i jer ne dozvoljavaju farmaceutskoj industriji da se bogati, kaže Sonja Sajzor u intervjuu kojem je prethodio još jedan primjer jačanja transfobnih glasova na feminističkoj sceni, ovoga puta nakon imenovanja nove direktorice zagrebačkog Centra za ženske studije.
Sonja Sajzor je drag performerica, DJ-na, nekadašnja organizatorica žurki, muzičarka, vlogerica i feministica posvećena pravima LGBTI osoba.
Razgovarale smo o uzrocima jačanja TERF pokreta u Srbiji, siromaštvu i poniženjima kojim su izložene trans osobe te postojanju jake trans zajednice zahvaljujući čemu se kompenzira nepostojanje institucionalne podrške.

Piše: Kristina Ljevak

OTPOČINJANJE TRANZICIJE NIJE ČIN PROMENE POLA NEGO USPOSTAVLJANJA AUTONOMIJE NAD SOPSTVENIM TELOM

Površna medijska bavljenja životom trans žena ili trans osoba općenito svode se na proces tranzicije, prihvatanje okoline i otprilike tu završavaju, nerijetko zaokruženi stereotipnim jezičkim konstrukcijama protiv kojih se boriš, a koje između ostalog glase „zarobljenost u pogrešnom tijelu“. Koliko je pogrešno govoriti o zarobljenosti, u kojoj mjeri je ovakav pristup posljedica patrijarhata i koliko će ove obrasce biti teško mijenjati uz gotovo pa nevidljivost trans žena na Balkanu?

Osećaj „zarobljenosti u pogrešnom telu“ je metafora koju trans osobe često koriste da uprošćeno objasne rodnu disforiju ljudima koji se prvi put susreću s transrodnošću. Izrazi kao što su „zarobljenost u pogrešnom telu“ i „promena pola“ su ustaljeni, te daju neki pravac za razumevanje onoga što trans osobe rade, međutim oni ne opisuju tačno naše iskustvo. Transrodna žena nije „žena zarobljena u telu muškarca“, kao što osoba koja želi da smrša nije mršava osoba zarobljena u telu debele. Mi smo naša tela i samim tim treba da imamo pravo na autonomiju nad njima, tj. da menjamo svoje sekundarne polne karakteristike hormonskom terapijom, ili pak svoje genitalije operacijama, isto kao što osoba koja nije zadovoljna svojim izgledom ima pravo da smrša, da stavi protezu da ispravi zube itd. Otpočinjanje tranzicije nije čin promene pola, nego uspostavljanja autonomije nad sopstvenim telom. Ove ideje „zarobljenosti“ i „promene pola“ polaze od binarnog poimanja pola i roda. Većini ljudi je potrebno da sagleda transrodnu osobu kao nekoga ko je bio nešto binarno (žena) pa je ušao u tranziciju da to promeni, pa je postao nešto drugo binarno (muškarac), umesto da sagledaju trans osobu kao to što jeste – trans muškarac, trans žena, ne-binarna osoba itd. Ja primećujem da se ljudi polako bude (barem oni s kojima ja razgovaram) i da polako pristaju da nas saslušaju. Ja se trudim da se nadam najboljem i da budem spremna na najgore.

Kako je igdje mogla proći argumentacija da naprimjer ginekološki pregledi trans žena ugrožavaju mene kao ženu, odnosno bilo koju cis ženu? Nedavno si konkretno pisala o American cancer society i zaključku da se osobe s grlićem materice i osobe s neovaginom trebaju testirati na rak grlića materice jer su citološki nalazi neovagine transrodne i interspolne žene sličnim onim na grliću materice cis žene i mogu da dobiju rak. Nakon toga su uslijedile reakcije koje podrazumijevaju da su žene ugrožene, te se preporuka za pomenute ginekološke pretrage dovodila u vezu sa brisanjem pojma pola i obesmišljavanjem feminizma. Gdje transfobne žene pronalaze logiku u ovom načinu razmišljanja i koliko je ovo opasno jer nije riječ o polemici koja ostaje na stranicama internet prostranstava nego je dovođenje u pitanje života trans osoba, odnosno ugrožavanje elementarnog ljudskog prava – prava na život.

Naglašavam da ja nisam doktor. Ja sam samo osoba s internet konekcijom, koja je voljna da sasluša šta lekari govore i kojoj je interesantno da čita medicinska istraživanja. Da, prema istraživanjima, nakon što se trans ili interpolne žene operišu, iako nemaju matericu, u neovagini se može razviti rak, kao i kod cis žena na grliću materice, zbog čega su ih American cancer society uključili u diskusiju o raku grlića materice, jer proces skrininga, dijagnostike i lečenja bi izgledao isto kao da imaju rak materice. No, ova praksa je mnogo kontroverzna, jer transfobi maksimalno banalizuju situaciju tvrdeći da smo mi trans aktivisti toliko glupi i slepi na realnost pola da mislimo da trans žena (koja nema matericu) može oboleti od raka grlića materice samo zato što se „identifikuje kao žena“. I onda dalje zloupotrebljavaju aproprijaciju feminizma da kažu kako davanje prava transrodnim i inteprolnim ženama da se pregledaju „briše“ cis žene.
Ovo su desničarke strategije koje se koriste od kako je sveta i veka: legalizovanje gej braka će „obrisati“ strejt brak i „obesmisliti“ pojam braka; dozvoljavanje gej parovima da usvajaju decu će „obrisati“ strejt mame i tate i „obesmisliti“ pojam roditelja; naseljavanje tamnoputih imigranata u Americi je „beli genocid“ koji „briše“ belu rasu. Ove desničarke politike konstantno bivaju reciklirane, samo vremenom drugačije grupe bivaju targetirane, a transfobija je jedna od njih.

SIGURNA KUĆA NIJE MESTO GDE ĆETE VIDETI TUĐE GENITALIJE

„Volontirala sam dve godine u organizaciji koja je sarađivala sa sigurnom kućom u Beogradu. Sigurna kuća nije žurka na kojoj se žene okupe u krug i pokazuju genitalije jedna drugoj, pa da budu triggerovane genitalijama trans žene. Panika od transrodnih žrtava silovanja u sigurnim kućama je neracionalni strah koji je rezultat predrasude da su trans žene perverznjaci egzibicionisti koji idu unaokolo i pokazuju svoje genitalije ljudima“, napisala si takođe nedavno a što je još jedan od primjera ugrožavanja elementarnih prava trans žena vezan za njihovo izopštavanja iz sistema podrške ženama žrtvama nasilja, od psihološke podrške do boravka u sigurnim kućama. Koliko je opasno nepostojanje sigurnog mjesta za trans žene unutar postojećeg sistema podrške ženama, posebno što je još uvijek teško očekivati mjesta namjenski stvorena za sigurnost trans žena?

Godine 2011. sam volontirala u organizaciji koja se zvala „Gej-strejt alijansa“ i imali smo slučaj tada dvadeset šestogodišnjeg dečka kojeg je otac prebio zato što je gej i koji je stavljen u sigurnu kuću za žene. Kao što rekoh, sigurna kuća nije mesto gde ćete videti tuđe genitalije, jer ljudi nose odeću i ponašaju se normalno, kao i bilo gde drugde. Ja sam pre devet godina upoznala prvu trans osobu, nakon toga sam ih upoznala na desetine i nikada nisam videla genitalije ni jedne druge trans osobe, sem jedne drugarice o kojoj sam brinula nakon operacije (pomagala joj da ode do wc šolje, da se istušira itd). Transrodne osobe nisu manijaci koji idu unaokolo i pokazuju ljudima svoje genitalije.
Ja lično ne znam koji je stav sigurne kuće u Beogradu, niti poznajem i jednu trans ženu koja je pokušala da bude primljena u sigurnu kuću. Verovatno zato što se plaše diskriminacije i ne žele da rizikuju. Prva ja ne bih želela da rizikujem. Ali ponavljam, ja ne znam koji je njihov stav. Međutim, dobra stvar kod nas trans osoba je što smo dobro međusobno umreženi i jaki smo kao zajednica, i uvek imamo nekoga koga možemo da pitamo za prenoćište, pozajmicu itd. Ja sam više puta primala druge trans žene i gej muškarce da prenoće kada su izgubili krov nad glavom. Kada sam se tek doselila u Beograd, jedna prijateljica trans žena seks radnica je uvek bila tu za mene da mi pozajme novac ako kasni neki honorar ili da me pozove na ručak itd. Ovo je opšte poznata stvar.
Marsha P Johnson i Sylvia Rivera su vodile STAR, sigurnu kuću za LGBTIQ osobe koju su finasirale baveći se seks radom, dok dokumentarac „Paris is burning“ bukvalno prikazuje način na koji su trans žene seks radnice izdržavale LGBTIQ omladinu. Ovo je zastupljeno širom sveta i ne menja se – transrodne osobe se ne obraćaju institucijama za pomoć, nego zajednici drugih trans osoba gde se osećaju sigurno.

Kako se TERF tako „dobro primio“ u Srbiji? Zar ne bi bilo logično da se to desi u sredini u kojoj su u značajnoj mjeri izborena ljudska prava LGBTI osoba? I koliko je TERF opasniji od „obične homofobije ili transfobije“ jer ove „obične“ nisu ogrnute teorijom pa samim tim nije njihovim predstavnicima/ama lako manipulisati?

Postoji mnogo razloga zašto se TERF primio kod nas…
Radikalne feministkinje su skrojile teoriju o svetu, svom ugnjetavanju i borbi protiv njega kao nečega što se dešava na osnovu pola. I odjednom se pojavljuju trans i interpolne žene koje isto mogu biti silovane, zlostavljane od strane nasilnog partnera, izložene seksualnom uznemiravanju i mizoginiji, primorane na prostituciju i seks trafiking, iako „nisu ženskog pola“. Te se radikalne feministkinje osećaju kao da je postojanje trans i inter žena pretnja teoriji koju su skrojile o svetu i svojoj opresiji.
Tu je i problem krize muškog identiteta: žene postaju emancipovane (ŠTO JE DOBRO!) i tradicionalna uloga muškarca kao zaštitnika i ratnika više nije potrebna, i neki muškarci očajnički traže način da reprodukuju te patrijarhalne šablone jedinih rodnih uloga koje znaju, tako što konstruišu neprijatelja od kojih treba da „zaštite žene i decu“. Zbog čega imamo nagli porast profašističkih pokreta: muškarce koji upadaju u centar za migrante automobilom jer „ne žele da im devojka trpi migrante“, Pavla Bihalia i Levijatane koji nam govore da moramo da „zaštitimo žene i decu“ od „incestuoznih štetočina Roma“, i u slučaju transfobije, muškarce koji veruju da treba da zaštitimo žene i decu od „opasnih i perverznih trandži koje žele da ih siluju u toaletima“.
Tu je i socijalna anksioznost – ideja da nas „sistem laže“. Da je sve samo pokušaj kompanije da nam nešto prodaju i da nas iskoriste. Veliki broj TERF aktivista je ubeđen da je iza transrodnosti pohlepna medicinska industrija, iako su trans osobe vrlo mali broj populacije koja koristi hormonske lekove i koja se podvrgava „plastičnim“ operacijama.
Transfobija je neracionalna mržnja prema trans osobama, a TERF radi fenomenalan posao davanja ljudima prividno racionalnih objašnjenja na njihovu mržnju: da trans osobe zaslužuju sve što im se dešava jer su mizogine i homofobične samim tim što postoje kao trans, i da ugnjetavanjem trans osoba bivaju feministi/kinje i levičari/ke jer „štite žene i decu od opasnosti“ i jer „ne dozvoljavaju farmaceutskoj industriji da se bogati“.

ANTITRANS ORGANIZACIJE IZ SRBIJE SADA SE OSEĆAJU OSNAŽENO JER ULAZE U INSITIUCIJE

Kad sam kod manipulisanja, dotaći ću se teksta novoizabrane dikretorice zagrebačkog Centra za ženske studije čije je imenovanje i bio povod za brojne reakcije pa i ovaj intervju. Pitaš je, u svom odličnom odgovoru, zašto se jednostavno nije ispričala. Je li tebi uopšte jasno u čemu je ona pisala i koja je ono forma – isprika, saopštenje, FB status ili spin koji je na više mjesta kao takav i prepoznat? Koliko je opasna podrška koju je dobila i buduća rukovodeća pozicija koju će imati na mjestu koje bi trabalo da promoviše ideje solidarnosti, neisključivosti i nedjeljivosti feminističke od LGBTI borbe?

Da sumiramo: trans muškarci, interpolne i nebinarne osobe su diskriminisane kada pokušaju da odu kod ginekologa, jer je čak i ljudima koji su medicinski obrazovani nejasno šta osoba koja izgleda kao muškarac, radi kod ginekologa. Ovo je stvar koja se svim trans muškarcima dešava. Tri žene naučnice su napisale tekst o menstrualnom zdravlju u kojem su iskoristile izraz „devojčice, žene i sve ostale osobe koje imaju menstruaciju“, kako bi uključile trans muškarce, interpolne i nebinarne osobe u razgovor o sopstvenom zdravlju iz kojeg su često isključeni. JK Rowling je taj tekst podelila, pobesnela što su iskoristili izraz „sve ostale osobe koje imaju menstruaciju“ i optužila ih da tim postupcima „brišu žene“ i jedna nebitna osoba po imenu Dorotea Šušek je taj citat letos ponosno podelila. Premotajmo na 12. mesec – ista ta osoba biva imenovana za direktorku Centra za ženske studije i veliki broj antitrans organizacija iz Srbije izražava odobravanje. Transrodne osobe i četiri feministička i lezbejska kolektiva CŽS-u ukazuju na to da imamo problem s transfobijom. Dorotea Šušek nije bitna. Naprotiv, ona je najmanje bitna karika u celoj priči. Problem je što se antitrans organizacije iz Srbije (koje su potpisale pismo podrške) sada osećaju osnaženo jer polako ulaze u institucije, što im daje veću moć da ugnjetavaju. Dorotein status je takođe nebitan, kao i ona. Kilometarski status pun laži, poluistina, gaslighting-a i spinovanja, dizajniranih da oboje nju kao nevinu ženu feministkinju koja je samo rekla da pol postoji, i koja je sada žrtva agresivnog linča politički korektne bande mizoginih trans aktivista. Next!

Nedavno si objavila sjajan tekst u Betonu o položaju trans populacije u klasnoj borbi. U njemu između ostalog navodiš primjere poruka trans osoba koje ti šalju a koje su zbog svog identiteta ostajale bez posla, stana kog su iznajmljivale ili medicinske usluge. O tome takođe ne govorimo onda kada pričamo o „zarobljenosti u tuđem tijelu“. O tom životu na rubu koji onda reproducira niz drugih problema, posebno trans ženama. Kako uopšte riješiti ove probleme u transfobnom, heteropatrijarhalnom društvu i vremenu u kojem transfobija dobija nove „pristalice“?

Ja sam do skoro verovala da ako napravim vlog od pola sata gde detaljno objašnjavam probleme trans populacije i ostavim linkove za sva medicinska i sociološka istraživanja koja potvrđuju da je to što tvrdim tačno, da će ljudi MORATI da mi poveruju. Međutim, svet ne funkcioniše tako. Ljudi ne veruju u stvari zbog činjenica, nego zbog toga što su deo neke veće priče koju pričaju sami sebi. Ljudi ne veruju da je Bog stvorio Zemlju za sedam dana zato što nisu imali geografiju u petom razredu. Ono što ja pokušavam u poslednje vreme da uradim je da razumem zašto ljudi govore sebi priče koje govore, i da na tome radim. Moj uzor je Natalie Wynn koja vodi kanal ContraPoints. To sam od nje naučila za par godina, koliko je pratim. Ona je fenomenalno uticala na deradikalizaciju mladih u mržnji prema manjinskim grupama: iskorjenjivanje rasizma, transfobije, transmedikalizma itd. Ja samo pokušavam da na srpsko-hrvatskom radim ono što ona radi na engleskom.
Kada su u pitanju transrodne osobe, naši problemi su prosti: siromaštvo, beskućništvo, nedostatak zdravstvene nege. Razlog za sva tri: kada pokušamo da se zaposlimo, skućimo ili odemo kod doktora, diskriminisani smo zato što smo trans. Međutim, kad god se transrodna osoba usudi da progovori o bilo kom od ovih problema, na nju se obruši cunami maltretiranja. Fokus često biva prebačen na debatu „da li su trans žene žene“. Ja samo pokušavam da odolim tome i da fokus vratim na egzistencione probleme: siromaštvo, beskućništvo i nedostatak zdravstvene nege. Odgovor na pitanje „da li su trans žene –žene” nije bitan“, jer šta god da zaključimo, poenta je ista: siromaštvo je i dalje problem.

Kada sam kod rada i prava na njega, važno je spomenuti da si šest godina provela u klupskoj i muzičkoj industriji s iskustvom koje podrazumijeva izuzetno mizogino okruženje i prema ženama a posebno prema trans ženama. Koliko je bolno podnositi činjenicu da nešto što bi trebalo biti prostor slobode kao što je muzika ima toliko netolerancije i ograničenja? Kako si se nosila sa svakodnevnim pritiscima koje je takav ambijent podrazumijevao?

Muzika je biznis. Klub je biznis. Na kraju dana, ja naplaćujem karte i svi ljudi koji rade u klubu, od obezbeđenja, preko tonca i rasvete, do konobara i šankera – su tu da zarade honorar. A biti žena u bilo kom poslu je teško, pogotovo kada si žena šef, jer te muškarci ne shvataju ozbiljno, tj. traljavo obavljaju svoj posao na koji ti stavljaš svoje ime. Npr. u mom slučaju su tonci i momci na rasveti radili užasan posao, napijali se, nestajali tokom večeri. A ljudi sutradan neće pljuvati njih, nego mene, jer je „ton bio loš na žurci Sonje Sajzor“. Dok sam organizovala žurke imala sam mnogo zdravstvenih problema jer sam se mnogo nervirala. Od kako sam odustala, trudim se da ne mislim o tome i fokusiram se na pisanje i snimanje za YouTube, jer sam tu sposobna da ja odradim sve: pisanje scenarija za vlog, pričanje, montiranje itd. Ne zavisim ni od koga niti se nerviram što su traljavo odradili posao, jer znam da je sve cakum pakum kad žena odradi sama.

Koliko se pandemija koronavirusa odrazila na tvoj život, posebno u segmentu klasne borbe? Da li su vlogovi isključivo prostor aktivističke borbe ili i prilika da se u perspektivi od YouTubea zaradi? Često spominješ želju za odlaskom iz Srbije negdje gdje bi mogla živjeti od svoje muzike. Koliko je to izvjesno?

”JuTjuberi” u Srbiji bivaju plaćeni $1 na 10000 pregleda. Moji videi jedva prelaze 1000. S toga, ne zarađujem od ”JuTjuba” niti sam očekivala ikada da od njega zaradim. U svojim vlogovima pominjem svoj Patreon i PayPal preko kojih ljudi mogu da upute donacije, koje se mesečno saberu na $100. Moj originalni plan je bio prodaja merch-a (bedževa i majica sa mojom karikaturom). Međutim, nedelju dana nakon što sam odštampala merch, u Srbiji je proglašeno vanredno stanje i ljudi su odustajali od kupovine, jer su svi redom počinjali da gube izvor prihoda. U maju, kada je vandredno stanje prošlo, dečko i ja smo morali da napustimo stan koji smo iznajmljivali, jer, pod jedan, nismo više mogli da priuštimo da iznajmljujemo stan, a pod dva, raskinuli smo i nismo želeli više da živimo zajedno. Kada sam se selila, ponela sam samo najbitnije stvari i odštampani merch je ostao u stanu. Još uvek nemam dovoljno novca da priuštim štampanje novog, i ne živim više u Beogradu, gde sam štampala merch, ali ću uskoro, nadam se. Za sada mi je samo bitno da smo moja porodica i ja zdravi i da pandemija prođe, tj. da se što pre vakcinišemo.

Još 2018. sam shvatila da u Srbiji nemam budućnost. Volela bih da odem u inostranstvo, u neku državu koja je tolerantnija prema trans populaciji, gde bih mogla normalno da zarađujem od svog rada kao umetnica i aktivistkinja.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Tahira Tibold, predsjednica Mjesne zajednice Kruščica, fotografija preuzeta sa www.news.cgtn

„Borba za prirodu i očuvanje bioraznolikosti eko sustava, nema izbora. To je borba za preživljavanje. Sva prirodna bogatstva su zajednička i ne mogu služiti za stvaranje profita pojedinca, to je opće dobro zajednice i možda bi država trebala da vodi računa o zajedničkim resursima, to bi bilo ispravno“, kaže Tahira Tibold, hrabra žena Kruščice i predsjednica Mjesne zajednice Kruščica koja je prije više od tri godine s drugim ženama stala ispred investitora i policije kako bi zaštitile gornji tok rijeke od gradnje dvije mini hidrocentrale.
Rijeka Kruščica se nalazi u Srednjebosanskom kantonu i kod Viteza se ulijeva u Lašvu. Na njenom toku nalazi se i istoimeno naselje, koje je zahvaljujući aktivizmu njegovih žena postalo nadaleko poznato. U slučaju izgradnji mini hidrocentrala od Kruščice bi ostalo suho korito.

Piše: Kristina Ljevak

Nakon što su mještani/ke Krušnice 2. avgusta 2017. uspješno blokirali/e most kojim je energetska kompanija trebala pristupiti kako bi započela izgradnja brane, vrativši buldožere i kamione, nekoliko sedmica kasnije radnici kompanije vratili su se na most, ovoga puta u pratnji policije. Žene, vjerujući da će tako zaštititi i rijeku i muškarce, stale su umjesto njih na most. Ipak to nije spriječilo policiju da fizički nasrnu na žene. Ni fizički napad ni niz poteškoća kasnije nisu ih spriječile da više od 500 dana i noći čuvaju rijeku. Most na kojem su stajale danas se zove Most hrabrih žena Kruščice, jedna od liderica otpora danas je predsjednica Mjesne zajednice uz učešće još sedam žena u radu Mjesne zajednice što se događa prvi put.
Za svoj angažman dobile su brojna priznanja i vratile nam vjeru u mogućnost promjene, u snagu zajedništva pred moćnim neprijateljem u vidu zagrljenog kapitala i vlasti.
Od početka odbrane rijeke aktivisti/ce su izloženi napadima, posebno Tahira Tibold kao najeksponiranija među njima.
Posljednji se, na njenu porodičnu kuću, desio 25. novembra, na Dan državnosti.

SVI SMO TAOCI KORUMPIRANIH POLITIČARA

Otpor žena Kruščice nije bio samo borba protiv uzurpatora prirodnih resursa ili kako s pravom Tahira Tibold kaže – odbrana temeljnih ljudskih prava, prava na život i zdravlje – nego i nesvakidašnji oblik organizovanog djelovanja žena u dominantno muškom, zapravo patrijarhalnom društvu.
Borba hrabrih žena Kruščice, možemo slobodno reći, odvijala se na najmanje dva plana,
onom kućnom/lokalnom, koji podrazumijeva odluku žene da se suprotstavi i napravi iskorak iz svojih uobičajenih „uloga“ i ovom drugom koji podrazumijeva borbu protiv krupnog kapitala i njegovih predstavnika. Na most koji se danas zove Most hrabrih žena Kruščice izašle su 24. avgusta 2017. godine, vjerujući da policija neće fizički nasrnuti na goloruke žene.
„Sjele smo na most zato što smo vjerovale da policija koja je pratila investitora s mašinama neće napasti goloruke žene, majke i nane. Cilj je bio zaštititi naše sinove, muževe, očeve i braću od povampirenog novog društvenog odnosa kojeg predvodi kapital“, kaže na početku razgovora Tahira Tibold, jedna od hrabrih žena, pokretačica akcije čiji su rezultati nesvakidašnji ne samo u savremenom bosanskohercegovačkom iskustvu.
U nekom boljem svijetu bilo bi očekivano da se talas energije iz Kruščice prenese na druge sredine, neovisno da li govorimo o eksploataciji prirodnih resursa ili nekim drugim problemima. Ipak, kada su svojevremeno, nakon 200 dana dežuranja na mostu uputile međunarodni poziv da ih „odmijene“ na jedan dan kako bi žene otišle na premijeru dokumentarnog filma „Plavo srce“ putem kojeg je njihova borba za spas rijeke predstavljena svjetskoj publici, nije bilo očekivanog odziva. Niti žena iz Viteza niti iz drugih sredina. Odazvalo se tek nekoliko aktivistica. Izostanak odziva kojeg možemo tumačiti i kao ravnodušnost ili nespremnost na solidarnost, Tahira Tibold vidi kao strah za egzistenciju.
„Zato što smo svi taoci korumpiranih političara, bolje se ljudi i sopstvene sjene jer su takvu klimu oni napravili. Na dežuru su ipak došle dvije Holanđanke, jedna Francuskinja i jedna Sarajka“, podsjeća Tibold i dodaje kako se „varaju svi koji misle da postoji država, od koje možete očekivati pravdu, poštivanje zakona i ljudskih prava. Sve državne institucije su u službi kapitala, pod uticajem korupcije“, kaže naša sagovornica odgovarajući na pitanje koliko je poražavajuća činjenica da su neki ljudi zarad sitnih interesa (a svaki je sitan u poređenju sa uništavanjem prirodnih resursa) spremni žrtvovati sve kao što je bilo sa onima koji su željeli zataškati namjere vezane za Kruščicu i koliko je poražavajuća spremnost države, odnosno policije kao njenog predstavnika da fizički nasrne na žene koje su rijeku štitile od zloupotrebe.

Hrabre žene Kruščice, foto: Andrew Burr

ŽENE KRUŠČICE SU NEPOTKUPLJIVE

Osim što su hrabre žene Kruščice izvojevale veliku pobjedu nad neuporedivo jačim neprijateljem a što je osim njihove spremnosti da fizički brane rijeku podrazumijevalo i samostalno finansiranje advokata i troškova koji su se ticali sudskih sporova protiv njih, pokret žena iz malog mjesta kod Viteza omogućio im je i konačno pozicije u Mjesnoj zajednici Kruščica, u kojoj, nakon protesta, djeluje osam žena uz predsjedavanje Tahire Tibold. Ranije, u zvanični rad Mjesne zajednice, nije bila uključena nijedna. Muškarci Kruščice, za razliku od njenih žena, nisu se uspjeli dogovoriti koga će delegirati. Niz je razloga zbog kojih su žene dobile povjerenje, predsjednica Mjesne zajednice Kruščica navodi jedan od njih.
„Korupcija je stil ponašanja kojim se kupuju muškarci, barem u našoj Mjesnoj zajednici. A žene su, u principu, do sada, van uticaja korupcije, čega su bili svjesni i oni koji su nas birali.
Poslije Kruščice, još jedna Mjesna zajednica u općini Vitez je izabrala ženu za predsjednicu.“

Otkako je na čelu Mjesne zajednice Kruščica, napadi su adresirani lično Tahiri Tibold te uključuju, kao u posljednjem slučaju, napad na porodičnu kuću, „slučajno“ ili ne na Dan državnosti. Govor mržnje i prijetnje smrću na društvenim mrežama ne prestaje. Sabotaže koje su počele u noći izbora za predsjednika/cu Mjesne zajednice do danas takođe ne prestaju. Do sada nije sankcionisan nijedan napad na nju niti na druge aktiviste/ice.
„Sve to utiče na cjelokupno zdravlje moje obitelji i moje naravno. Pošto sam svjesna u kakvoj državi živim, nisam očekivala sankcije“, objašnjava Tahira.
Nakon puta koji je prešla sa svojim saborkinjama, formalnih priznanja, predstavljanja akcije žena Kruščice u Briselu i drugim mjestima te spoznaja da jedna neformalna grupa daleko od bilo kakvog centra moći može da se suprotstavi i u tome uspije pa čak u Bosni i Hercegovini u kojoj nas pokušavaju uvjeriti kako su svi naši napori u startu osuđeni na neuspjeh, Tahira kaže kako se ne bori za nagrade. „Nego za svoju djecu i djecu svoje djece. Poremećaj mentalnog zdravlja koji danas predstavlja najveći socijalno-zdravstveni problem, može samo izliječiti pravda“, poručuje naša sagovornica, koja je sa svojim saborkinjama, što u bh. kontekstu nije nimalo nevažno napomenuti, prevazišla sve etničke podjele koje našim predstavnicima vlasti obično služe kako bi se, njegujući ih, mogli baviti vlastitim interesima. Borba za Kruščicu, kako kaže Tahira, otvorila je put ka suživotu.
„Etničke podjele su nametnute, da se lakše prikrije kriminal. Temeljna zadaća svake države, odnosno društveno-političke zajednice je zaštita okoliša i provođenje pravde. Gdje nema toga, nastaje jad i bijeda društva i na kraju migracija, ljudi se sele tamo gdje je vladavina prava, gdje imaju svoje dostojanstvo“, smatra Tibold koja rukovodi Mjesnom zajednicom s velikim turističkim potencijalom. Krušnica je prije rata imala tri hotela od kojih su danas dva ruinirana. Nekadašnji smještajni kapacitet svjedoči o turističkom potencijalu koje mjesto nudi, uz prirodne ljepote koje su neupitne i koje upravo mještani/ke spašavaju.

Fotografija preuzeta sa: www.foeeurope.org

KLIMATSKE PROMJENE SU DIREKTAN PROIZVOD POHLEPE

Uz vidljivost koju im je njihova ekološka akcija donijela te sadržaje koje mogu ponuditi, jednoga dana kada ispratimo koronavirus, Kruščica bi sigurno uz angažman njenih vrijednih žena, mogla biti turistička atrakcija.
„Da, Kruščica je poznata još od vremena Austro-Ugarske. Tu je bilo lovište cara Franje Josipa. U bivšoj državi Kruščica je bila turistička destinacija s hotelima ‘Kruščica’, ‘Plavac’ i ‘Sebešić’. Ljudi su dolazili iz zagađenih, u to vrijeme industrijskih gradova. Kruščica je bila zaštićena zona, prvenstveno radi vode za piće koju dobivaju Zenica i Vitez, ali i to su promijenili ‘domoljubi’ radi sopstvenih interesa još 2016. godine da bi omogućili uništavanje biološkog minimuma. Korona je posljedica nebrige za prirodu. Klimatske promjene su direktan proizvod pohlepe kapitala da poveća svoju moć. Sva mjesta koja budu imala tekuću rijeku s pitkom vodom, bit će sami po sebi atrakcija“, kaže Tahira Tibold koja je ljetos sa svojim saborkinjama obilježila tri godine od početka borbe za spas rijeke Kruščice. I nakon više od tri godine investitor i dalje ne odustaje, iako mu je, zahvaljujući pravnom procesu koji su pokrenuli mještani i mještanke poništena okolišna, urbanistička i građevinska dozvola ali ne i ugovor o koncesiji.
„Istina je da investitor ne odustaje. Istina je da ljudi koji rade u institucijama, tj. ministarstvima i općinama, možda je najbolje reći stranački ljudi jer stranka stoji iza njih, mogu šta hoće. Mogu da mijenjaju prostorni plan, da aneksom ugovora od zaštićene zone naprave industrijsku.
Dakle, sve čine za pojedinca, za zajednicu interesantno, ne mogu ništa. Zajednica im treba samo par dana pred izbore i tako se ponavlja već 25 godina“, kaže Tibold koja, kao ni njeni saborci/kinje neće odustati, zajednički je stav, ako bude nužno da će ići do Strazbura. U trenutku kada se problem Kruščice „prelio“ i na druge rijeke u Bosni i Hercegovini te kad su investitori i njihov kapital ispred života, zdravlja i opstanka, takav stav je nužan i slijede ga posvećeni pojedinci i pojedinke koje brane druge rijeke Bosne i Hercegovine od uticaja i štete koju proizvodi kapital.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

„Svaka faza odrastanja Denisa je bila faza prihvatanja nekih novih izazova, nemogućnosti odlaska u vrtić, nemogućnosti izlaska u park sa svojim vršnjacima, nemogućnosti školovanja… ali ljubav je sve ovo pobijedila. Kako, ne znam, ali sam dobila ogromnu snagu da krenem u otvorenu borbu za ljudska prava, za prava porodica koje imaju člana s poteškoćama u razvoju jer diskriminacija zbog različitosti je nedopustiva. Zapravo, ono što me pokrenulo u borbu protiv diskriminacije jeste totalna neljudskost, neprofesionalnost onih koji su se opredijelili baviti ovom populacijom, to je bio okidač da danas hrabro govorim o problematici i ukazivanju na moguća, neophodna rješenja“, kaže Ines Kavalec, direktorica Udruženja „Dajte nam šansu“ i majka mladića s cerebralnom paralizom.
Na Međunarodni dan ljudskih prava Ines Kavalec je govorila o procesu prihvatanja izazova koje nosi život s djetetom s poteškoćama u zemlji gdje je svaka sistematska podrška izostala. U Bosni i Hercegovini u kojoj ostavljanje djece u institucije nije izbor nego nužnost nakon što porodice budu potpuno ekonomski nesposobne jer je jedno od roditelja prinuđeno da napusti posao kao bi se brinuo/la o djetetu.
Ines Kavalec je govorila o nefunkcionisanju vlasti i odnosu prema osobama s poteškoćama i njihovim porodicama tokom pandemije te o nacrtu Zakona o ustanovama socijalne zaštite u čijem nastanku je kao predstavnica nevladinog sektora učestvovala a koji bi trebao umjesto politikantstva i kriminala ponuditi adekvatnu skrb za štićenike/ce ustanova socijalne zaštite.

Piše: Kristina Ljevak

NEFUNKCIONIRANJE VLASTI NAJPRIJE SE ODRAZI NA NAJUGROŽENIJE

Krizne situacije nam obično pokažu sve slabosti sistema i nefunkcionisanje države u nizu segmenata u redovnim okolnostima, pa smo tako imali priliku vidjeti koliko su u pandemiji koronavirusa, a posebno na njenom početku, djeca i osobe s poteškoćama te njihove porodice bili potpuno nevidljivi pred kriznim štabovima, odnosno donosiocima mjera povodom pandemije.
Šta je osim diskriminatorne kategorije ograničenog kretanja za osobe mlađe od 18 i starije od 65 godina bilo posebno pogrešno u komunikaciji, a bolje reći nekomunikaciji prema osobama s poteškoćama i njihovim porodicama/starateljima?

Život djece i osoba s poteškoćama u razvoju/invaliditetom te njihovih porodica vrlo je kompleksan i zahtjevan i u normalnim okolnostima. Mislim da ne postoje dvije porodice koje imaju jednake potrebe te je, samim tim, u kriznim situacijama vrlo teško pronaći modalitet postupanja i mjera koje bi mogle efikasno odgovoriti na stvarne potrebe naših porodica. Jasno je bilo, već u prvim danima korona krize, da se ini krizni štabovi ne snalaze te da, u većini slučajeva, nisu bili dorasli zadatku. Kada vlast ne funkcionira onda se to prvenstveno odrazi na one najugroženije kategorije društva. Konkretna zamjerka na rad kriznih štabova se, a kada govorimo o našoj populaciji, odnosi na nedostatak dijaloga. Mi iz udruženja DNŠ smo skoro svakodnevno službenim putem kontaktirali federalni i kantonalni krizni štab i pokušali ukazivati i uticati na neke mjere čija je primjena direktno pogoršavala kvalitet života naših porodica. Nažalost, ova naša nastojanja su uglavnom završavala kao monolog. Ono što ću istaći kao pogrešnu komunikaciju prema porodicama djece/osoba s poteškoćama u razvoju jeste potpuna nebriga sistema u vrijeme pandemije a koja se odnosi na preživljavanje ove populacije. Tačnije, sistem nije razmišljao u tom smjeru hoće li ove porodice za vrijeme lockdowna, naročito one koje imaju člana koji treba dvadesetčetverosatni nadzor i njegu moći osigurati osnovne životne namirnice kao i neophodne lijekove. Kako je bilo organizirana podrška za penzionere toliko je bila izostavljena za ova populaciju. I u kriznoj situaciji porodice su prepuštene same sebi s parolom „snađite se“.

Znamo ili bismo barem trebali znati koliko je za djecu i osobe s poteškoćama važna rutina od koje se zbog novonastalih okolnosti moralo odstupiti. Kako se ta promjena dnevne dinamike odrazila na vašu porodicu, a u prvom redu na Denisovu svakodnevicu?

Da, u pravu ste, rutina je vrlo važna. Mom Denisu nije moguće objasniti zašto su se neke stvari promijenile, zašto se sada drugačije ponašamo, a također ni Denis nije u stanju verbalno izraziti svoje negodovanje ili svoje prohtjeve, raspoloženje ili razmišljanje. Stoga mislim da se u ovoj situaciji pokazala važnost porodice gdje smo zajedničkim snagama, porodičnom slogom, uspjeli se na neki način prilagoditi novonastaloj situaciji. Znamo, nažalost, da imamo dosta nekompletnih porodica, porodica sa samohranim majkama i sigurna sam da je njima bilo neuporedivo teže prilagoditi se korona krizi. Svjedoci smo da svi imamo svoju rutinu od koje ovisi naše kvalitetno funkcionisanje kao i dobro raspoloženje, što jednako, čak i mnogo značajnije, važi za djecu/osobe s poteškoćama u razvoju. Nemoguće je dijete ili osobu s poteškoćama u razvoju animirati 24 sata, ne izvesti na svjež zrak, fizički aktivirati, a na sve ovo roditelji su morali iznalaziti način kako prebroditi krize kao što su autoagresivnost, agresivnost, napadi bijesa, frustracije i sl. Ja sam „na svoju ruku“ Denisa izvodila u blizini našeg stana, penjanjem uz stepenice pretvorila u fizičku aktivnost, ples uz glasnu muziku i sl. što je uspijevalo učiniti ga sretnim. Također, moram istaći da su ove porodice pored djece/osoba s poteškoćama u razvoju imali obavezu i jednaku odgovornost i prema tipičnom djetetu jer je i njima bila uskraćena svakodnevica, rutina, što je jednako negativno uticalo i na njih. Jasno je da nam je na početku pandemije svima bilo teško u snalaženju s novonastalom situacijom, misleći i na kompletan sistem, ali smatram da uređen sistem, i samo kao takav vrlo brzo daje rješenja u ovakvim i sličnim situacijama. Pandemija je samo potvrdila da je BiH zemlja bez uređenog sistema, nažalost. Ne kritikujem samo da bih kritikovala, već svjedočim nefunkcionalnosti našeg sistema kroz rad Udruženja “Dajte nam šansu” koji je i u ovoj kriznoj situaciji radio za i u ime sistema.

NOVI ZAKON UMJESTO POLITIKANTSTVA I KRIMINALA

Osim što ste imali izazove s kojima ste se morali nositi u porodici tu su i pomenute obaveze u Udruženju Dajte nam šansu i servisnim centrima. Na koji način su usluge prilagođene u prvoj fazi pandemije?

Od samog početka pandemije odlučili smo ne prekidati rad naših servisnih centara već se prilagoditi i fokusirati se na usluge koje je u tom trenutku bilo moguće pružati. Pojačane su bile usluge koje pružaju naši mobilni timovi, a direktni rad s nekim našim korisnicima se odvijao preko interneta. U jednoj fazi smo se našli u situaciji da su nam se javljali naši korisnici s pitanjima gdje mogu nabaviti lijekove za zaustavljanje epi napada. Ubrzo smo shvatili da je tada na našem tržištu vladala nestašica ovih, po život važnih lijekova. Tada smo ličnim kontaktima, uz podršku dobrih ljudi, uspjeli poluilegalno osigurati određene količine ovih lijekova te ih besplatno distribuirati onima kojima su bili potrebni. Situacija s ovim lijekovima je najbolje pokazala nefunkcionalnost i tromost našeg sistema. Pandemija direktno pogađa naše mentalno zdravlje, o čemu jako malo govorimo, a veoma je važno radi naše budućnosti. Porodice djece/osoba s poteškoćama u razvoju su svakodnevno trebale psihološku uslugu, koja im je bila dostupna po online principu. U ovoj situaciji porodice su se osjećale sigurnijim zbog nastavka rada Servis centara, jer su za situacije „ne daj Bože“ imale kome da se obrate. Tim Dajte nam šansu nije razmišljao o svim mogućim rizicima za njihovo zdravlje kao i za zdravlje njihovih najmilijih jer znamo da postojimo zbog porodica djece/osoba s poteškoćama u razvoju i da nas trebaju.

Problem čije je rješavanje možda usporila pandemija ali nije uticala na nastanak tog problema je status štićenika/ca Zavoda Pazarić. Prošlo je više od godinu dana otkako su slike koje ilustruju stanje u toj instituciji dospjele u javnost te održana tematska sjednica u Federalnom parlamentu. U izradi novog Zakona o djelatnosti socijalnog rada ispred roditelja vi učestvujete. Šta bismo mogli očekivati od novog zakona ako bude usvojen?

Tako je, godina dana od dešavanja u Zavodu Pazarić o nehumanom ponašanju štićenika ove institucije. Povodom ovog nemilog događaja održana je tematska sjednica, odmah nakon osvanulih slika vezane djece, gdje je donešeno niz zaključaka koji su se trebali realizirati. Jedan od zaključaka je izrada Nacrta zakona o ustanovama socijalne zaštite u čijoj izradi sam sudjelovala kao predstavnik NVO. Nacrt Zakona jasno definiše obaveze i odgovornosti sva tri ministarstva (Federalnog ministarstva rada i socijalne politike, Federalnog ministarstva zdravstva i Federalnog ministarstva obrazovanja) što trenutnim zakonom nije precizirano. Štićenici socijalnih ustanova bi bili uključeni u sistem obrazovanja i to uključivanjem u redovne obrazovne ustanove, specijalizirane škole za one koji mogu pohađati pomenute ustanove, a za one koji imaju višestruke poteškoće bi morao postojati certificirani nastavni plan i program koji bi se odvijao u zavodima. Ministarstvo zdravstva bi imao obavezu i odgovornost u okviru redovne revizije dijagnoza, zdravstvenog stanja štićenika, što je važno za izradu plana i programa rada sa štićenicima kao i njihovim uključivanjem u lokalnu zajednicu.
Precizirano je zapošljavanje stručnog osoblja kao i kriteriji njihovog zapošljavanja.
Upravni odbor bi činilo pet članova od kojih je jedan član predstavnik roditelja, zatim stručnjaci i jedan uposlenik Zavoda.
Generalno ovaj Zakon bi smanjio mogućnost koruptivnih radnji, politikantstva i kriminala, što je sad, čini mi se, jedini zadatak Zavoda Pazarić kao i ostalih sličnih institucija.

ŠTA ĆE BITI S MOJIM DJETETOM KAD ME VIŠE NE BUDE

U zemljama poput skandinavskih zbog adekvatnog socijalnog programa koji omogućava vrlo kompleksan sistem podrške osobama s poteškoćama ne možemo ni zamisliti postojanje ustanova poput Zavoda Pazarić ili Drin što nerijetko jedini izbor za osobe s poteškoćama u Bosni i Hercegovini. Mislim da je najilustrativnija vaša izjava koja se odnosi na to da je Pazarić postao personifikacija kazne koja čeka vaše dijete kada njegovih roditelja više ne bude. Koliko je moguće u kraćem roku promijeniti stanje u ustanovi u kojoj kontinuirano štićenici/e nisu bili prioritet nego prihodi onih koji su u Pazariću bili angažovani?

Na samu pomisao da će možda moje dijete, ne daj Bože, sutra biti u Zavodu Pazarić me čini frustriranom, tužnom ali i ljutom. Jedino pitanje na koje nemam odgovor ni za sebe niti za druge je: šta će biti sa mojim djetetom kada me ne bude više? E, upravo iz ovog razloga me se tiče ova priča, jer to je priča budućnosti moga djeteta i budućnosti sve druge djece. Ove ustanove moraju postojati, roditeljima se mora dati pravo izbora, ali ustanove u kojima neće biti ovoliki broj „ostavljene“ djece jer to nije bila dobra volja njihovih roditelja, već sistema koji ih je na to natjerao. Roditeljima s vremenom ponestane psiho-fizičke snage, bivaju slabo situirani, jer im je oduzeto osnovno pravo, pravo na rad i onda imaju samo jednu opciju, opciju Zavoda Pazarić. Naš sistem svjesno odvaja dijete od biološke porodice, a jača institucije zatvorenog tipa, sto zaključuje da je djetetu zdravije okruženje za njegov psiho-fizički razvoj „tamo negdje“ u odnosu na njihove porodice. Suludo je pitati se zašto je to tako, politici to tako odgovara! Federacija je izradila Strategiju 2014-2020 koja se odnosi na deinstitucionalizaciju i transformaciju ovih ustanova, a koja bi se trebala okončati 2020 godine i po tom pitanju nije urađeno ništa.
Ovakve ustanove se moraju reorganizirati na način da one zaista budu drugi dom djeci/osobama sa poteškoćama u razvoju, po principu SOS Dječije selo. Moraju se omogućiti preventivne mjere koje će sprječavati da se roditelji odluče za smještaj djece u institucije a to je moguće kroz Servise podrške, Dnevne centre kao i kroz samostalno življenje u lokalnoj zajednici. Dakle, postoje modeli, rješenja koja iziskuju zdrav razum politike kao i ozbiljan rad onih koji kroje sudbinu najosjetljivijih. Izgovor, novaca nemamo ne prihvatamo, jer matematiči gledano sve gore navedene opcije su jeftinije od trenutnih koje sistem nudi.
Sigurna sam da je u kratkom roku moguće napraviti dramatične promjene u Zavodu Pazarić koje bi rezultirale vrlo značajnim i snažnim poboljšanjem uvjeta i kvalitete života štićenika, ali u situaciji kada je Zavod Pazarić, uostalom kao i sve javne institucije, budžetski plijen političkih partija i kada je gotovo nemoguće iz tih institucija otpustiti nekompetentne i nepotrebne uposlenike smatram da smo u nekoj pat poziciji koju je u trenutnim okolnostima gotovo nemoguće riješiti.

BROJEVI, BUDŽETSKI TERET I STATISTIČKI PODATAK

Iako vašeg sina kao osobu sa stopostotnim invaliditetom o kojem moraju brinuti drugi u svim segmentima njegovog života sistem najčešće ne prepoznaje tamo gdje bi trebalo, on se, sada kao osamnaestogodišnjak „uredno“ našao na biračkom spisku za lokalne izbore 2020. godine. Kakva se poruka ovim šalje osobama sa invaliditetom, njihovim porodicama ali i općenito građanima i građankama Bosne i Hercegovine? Jesmo li jedino prepoznati kao glasači i glasačice i kao takvi/e potrebni svako dvije godine?

Javnim isticanjem primjera moga sina, koji je uredno po prvi put uvršten u birački spisak, željela sam ukazati na totalnu nekompetentnost i neuvezanost naših institucija. Denis se vodi u evidenciji lokalnog Centra za socijalni rad i jasno je da službenik koji je „zadužen“ za njega nema pojma ko mu je štićenik i da li je sposoban, na primjer, glasati na izborima. Sa nekoliko internih propisa, u nekoliko javnih službi, ovaj nedostatak se može vrlo efikasno otkloniti. Jednako tako biračko pravo mog sina je moglo biti i zloupotrebljeno. Poruka koja nam se šalje je jasna, vi ste za nas samo brojevi, budžetski teret i statistički podatak. Tko ste stvarno, koje su vaše stvarne socijalne potrebe, koje su vaše mogućnosti u društvu, očigledno nikoga ne zanima.

Spomenula sam u kontekstu nesretnih lokalnih izbora da Denis ima 18 godina što znači da je iza vas jednako toliko godina izazova života i brige s djetetom a sad mladićem s poteškoćama.
Među rijetkima ste osobama koje su otvoreno govorile o prvoj fazi spoznaje da dijete nije tipično, odnosno o četverogodišnjem odbijanju da uopšte prihvatite mogućnost da se vaš sin razlikuje od druge djece iako je bilo očigledno. Šta je bilo ključno u procesu prihvatanja realnosti i ko vam je bio najveće podrška u tom procesu?

Ovo je bio najteži period u mom životu, period prihvatanja da Denis nije tipično dijete, da je dijete koje iziskuje drugačiju njegu, pažnju. Taj period, kako ste i sami naveli je period borbe sa samim sobom. Nažalost sistem je i ovdje zakazao, briga, podrška za mene kao roditelja koji se po prvi put susreće s nečim totalno nepoznatim se svodila samo na obaveznim Denisovim pregledima i dijagnozama. To je činilo mene i mog supruga dodatno isfrustriranim jer objašnjenja šta koja dijagnoza nosi sobom nismo imali. Priznajem da je prve četiri godine roditeljstva bio pakao, potpuni izostanak želje za životom jer sam žalovala za gubitkom „idealnog“ djeteta, kako to mi, naročito, žene maštamo. Sreća u svemu tome su bili moj suprug i moji roditelji koji mi nisu dozvoljavali da padam, da tonem. Svojom ogromnom ljubavlju su mi dali snagu da ipak idem dalje. Svaka faza odrastanja Denisa je bila faza prihvatanja nekih novih izazova, nemogućnosti odlaska u vrtić, nemogućnosti izlaska u park sa svojim vršnjacima, nemogućnosti školovanja… ali ljubav je sve ovo pobijedila. Kako, ne znam, ali sam dobila ogromnu snagu da krenem u otvorenu borbu za ljudska prava, za prava porodica koje imaju člana s poteškoćama u razvoju jer diskriminacija zbog različitosti je nedopustiva. Zapravo, ono što me pokrenulo u borbu protiv diskriminacije jeste totalna neljudskost, neprofesionalnost onih koji su se opredijelili baviti ovom populacijom, to je bio okidač da danas hrabro govorim o problematici i ukazivanju na moguća, neophodna rješenja.

Osim što je dijete s poteškoćama diskriminisano u Bosni i Hercegovini, diskriminisana je i cijela porodica. To je bio i jedan od razloga za nastanak Udruženja Dajte nam šansu kojim rukovodite i servisnih centara čija se podrška sastoji od niza segmenata namijenjenih cijeloj porodici. Koliko je ova vrsta angažmana doprinijela ličnom osnaživanju (ako imamo na umu da nažalost najčešće jedan od roditelja djece s poteškoćama u BiH ne radi) i koliko je podrška drugim porodicama i njihov razvoj velika lična satisfakcija?

Sam čin osnivanja Udruženja DNŠ, kao i moj kasniji profesionalni angažman je u stvari moj život u potpunosti preokrenuo i dobila sam snagu i želju da pokušam doprinijeti poboljšanju uvjeta i kvaliteta života porodica koje imaju člana s poteškoćama u razvoju/invaliditetom, njihovog položaja u društvu i odnosa javnosti prema njima. Naime, politika djelovanja kada je ova populacija u pitanju je potpuno pogrešna i kao takva datira godinama. Jedini fokus kod većine koja se na neki način bavi ovom populacijom je samo i isključivo na djetetu/osobi s poteškoćama u razvoju, potpuno zanemarujući važnost i značaj osnaživanja roditelja/staratelja, odnosno čitave porodice. Dajte nam šansu je prilično promijenio gledište na ovu populaciju ukazavši da su roditelji glavna karika za rast i razvoj njihovog djeteta. Ako ne osnažimo prvenstveno roditelje da prihvate činjenično stanje svog djeteta, ne osnažimo ih u psihološkom smisli, jer pomiriti se da je vaše dijete drugačije u odnosu kako ste željeli je veoma traumatično i bolno i kao takvi nisu sposobni brinuti o svojim najmilijim. Zadatak Udruženja Dajte nam šansu i to po čemu se razlikuje je upravo osnaživanju roditelja/porodice, učenju da brinu o sebi, da se posvete sebi jer to nije odraz lošeg roditeljstva, naprotiv, tada postaju funkcionalniji i snažniji i bolji roditelji djetetu koje ih treba kroz čitav život. Svaki, pa i najmanji uspjeh na ovome putu je svakako i moja lična satisfakcija, ali i dodatna snaga za daljnji rad.

RODITELJI NE SMIJU ZAPOSTAVITI SEBE

Kako je izgledala vaša porodična organizacija prije osnivanja udruženja? Uslovi života u BiH nameću roditeljima djece s poteškoćama obaveze koje podrazumijevaju isključivo brigu o djetetu s poteškoćama jer nemaju s kim da podijele te obaveze, dok niko ne razmišlja o drugom u vašem slučaju tipičnom djetetu i supružnicima koji su i partneri a ne samo roditelji s ogromnim obimom obaveza. Kako bez sistema podrške odgovoriti na sve ove izazove?

Bez sistema podrške je nemoguće adekvatno odgovoriti na ove izazove. Poznajem neke roditelje, koji su u finansijskom smislu bili izuzetno dobrostojeći, ali su se zbog nepostojanja adekvatne sistemske podrške, ipak umorili, došlo je raspada porodice i to možemo smatrati porodičnom tragedijom. Moja porodična organizacija je podrazumijevala konstantnu podršku supruga, roditelja, brata i moj puni angažman kao nezaposlene osobe, tj. osobe kojoj je u tom trenutku zbog nepostojanja sistemske podrške uskraćeno pravo na rad. Ovo je prikaz slike našeg sistema da se jedan od roditelja mora odreći svoje karijere i imati samo jednu jedinu ulogu, ulogu roditeljstva. Takva činjenica je ugrožavala, prvenstveno, moje mentalno zdravlje a samim tim i mojih užih članova porodice. Moj svijet je bio okrenut samo ka Denisu nastojeći nadomjestiti sve ono što sistem nije pružao. U datom momentu sam se odlučila da krenem u promjene jer ne postoji niti jedan valjani razlog da roditelji, porodice, djece/osoba s teškoćama u razvoju budu diskriminirane, nedovoljno cijenjene samo zato što su roditelji nekoga ko je različit. Omalovažavanje i ponižavanje je došlo kao adrenalin da se krene ka promjenama.

U patrijarhalnoj kulturi kakva je naša od žene/majke se očekuje da zapostavi sve vlastite potrebe kako bi bila na usluzi porodici neovisno o tome da li je riječ o tipičnoj ili porodici koja ima dijete s poteškoćama. Koliko je zapravo briga o sebi i nezanemarivanje vlastitih potreba ključni preduslov za ličnu stabilnost pa samim tim i savladavanje svih obaveza i izazova?

Potpuno ste u pravu, briga o sebi, izdvajanje vremena za zadovoljenje ličnih potreba i prohtjeva, ma kakvi oni bili, je ključni faktor za mentalnu i psiho-fizičku stabilnost, jačanje samopouzdanja, smanjenje stresa i u konačnici za zdravlje. Na osnovu ličnog iskustva sam shvatila da je neophodno ukazati roditeljima da ne smiju zapostaviti sebe kao individue, na svoje autentične potrebe jer se život može svoditi samo i jedino na ulogu roditeljstva, to je nemoguće izdržati. Kompletan sistem djelovanja Servis centara Dajte nam šansu je da osvijestimo roditelje za brigom o sebi, kroz usluge koje pružaju stručnjaci različitog profila.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Fotografija preuzeta sa inskola.com

Bez sumnje će svaki video koji parodizira online nastavu postati viralni jer je svaka vrsta oduška roditeljima/kama neophodna.
Vratiti se ponovo na skupove ili razlomke i savladati komunikaciju na različitim internet platformama sigurno nije bilo na listi želja odraslih ljudi u martu nesvakidašnje 2020. godine. Jednako kao oni ni djeca i nastavnici/e nisu odgovorni za ponekad najbolje ne snalaženje u novom formatu nastave, ali jeste odgovoran sistem koji je zakazao gdje god je stigao tokom pandemije koronavirusa, zanemarujući niz socijalno ugroženih kategorija stanovništva koji nisu imali elementarne preduslove (uređaje i pristup internetu) za online nastavu.
Koliko god da je bilo i još uvijek je teško tipičnim porodicama, ne smijemo zaboraviti djecu koja su štićenici/e domova za djecu bez roditeljskog staranja i za koje je zbog obima obaveza pred odgajateljima/cama i manjka uređaja za praćenje nastave, novi format bio poseban izazov. Ništa manje zahtjevno nije bilo adaptiranje na novonastale okolnosti, posebno u prva dva i po mjeseca pandemije.

Piše: Kristina Ljevak

„Online nastavni model sam po sebi nosi mnoge izazove i poteškoće i za biološke porodice, a pogotovo za djecu koja žive u kolektivnom smještaju. U JU ‘Dom-porodica’ Zenica djeca su podijeljena po uzrastu i spolu u sedam odgojnih grupa. Jedan/na odgajatelj/ica ima grupu od 12 djece i za vrijeme učenja kontaktira s 12 učitelja/ica ili razrednika/ca u isto vrijeme. Pri tome djeca nisu istog uzrasta, sposobnosti, niti su na istoj razini samostalnosti u radu. Možete li to da zamislite? Uz velike napore odgajatelja/ica koji često pripremaju zadaće i kod svojih kuća mimo radnog vremena, i uz veliko razumijevanje nastavnog osoblja, zadaće djece se redovno i uspješno rade. Prepreku je predstavljala i loša internet konekcija, ali i nedostatak tehničkih uređaja. Međutim, zahvaljujući donatorima, problemi s konekcijom su riješeni, a djeca su dobila na poklon određeni broj laptopa, računara, printer, tableta i mobitela“, kaže Amela Haramandić Tabak, psihologinja Javne ustanove „Dom-porodica“ Zenica.

OD STRAHA I PANIKE DO ODLIČNIH REZULTATA U ŠKOLI

„Online nastava je bila izazov kako za škole tako i za naše SOS porodice, posebno one koje imaju petero ili više školaraca. Početkom pandemije imali smo samo po jedan, eventualno dva kompjutera u porodicama gdje je bilo više učenika različitog uzrasta. SOS mame i članovi tima su koristili i svoje mobitele i preuzimali sadržaje od nastavnika i škole putem Vibera, emaila, prepisivali sadržaj, kopirali i slali nastavnicima kao rezultat rada, pa nekada i u kasnim večernjim satima. Mladi koji su imali mobitel, nastavu su pratili preko mobitela i ostvarivali kontakte sa nastavnicima i razrednicima. Bilo je neophodno procijeniti IT vještine uposlenika, što smo odmah i učinili, te uradili brzu edukaciju da se SOS mame mogu javiti na Teams svoje djece i ostvarivati komunikaciju sa školskim timom. Dio tima bio je zadužen za tehničku podršku porodicama, od osposobljavanja djece za ulazak na platforme, do instruiranja mama kako da iskontrolišu online aktivnosti djece, kako bi im pomagali oko pisanja zadaća i testova. Nakon nekog vremena aktivirana je i podrška asistenta za instruktivnu nastavu, a kasnije i logopeda/oligofrenologa. Zadatak je svakako bio zahtjevan, te je na početku izazvao paniku, strah da se neće moći odgovoriti na njega, uz to su se dešavale i tehničke nevolje. Tada su nam od prave pomoći bili mladi u SOS porodicama koji su imali dosta IT znanja i pomagali svojoj mlađoj braći i sestrama. Bilo je izazova, umora, odustajanja, promjene raspoloženja, ali uspjeli smo. Pratili smo emocionalno stanje djece koje nam je tada bilo na prvom mjestu. Ostvarivali smo saradnju sa školama s kojima se zaista možemo pohvaliti da su nam bili prvi i odani partneri da sve poteškoće kao i prije pandemije razumijemo i nađemo zajednički pristup rješenju. U tom periodu imali smo i djecu koja su bila na hospitalizaciji. I tu smo sa školama i uposlenicima bolnice razvili saradnju i takvu djecu stavljali u aktivnu ulogu da se osjećaju i učenicima i ostvaruju saradnju s vršnjacima, vodili smo procese učenja do uspjeha, koji je bio dio terapije ka ozdravljenju. Osluškivali smo dječije želje, a one su opet bile vrlo skromne, a to je da možemo negdje ići i dugo dugo šetati i trčati. Ljeto smo im učinili lijepim i zabavnim, planina, šetnja, izleti, ljetovanje uz jezero, naravno vodeći računa o preporukama epidemiologa. Na kraju je uspjeh djece u prosjeku bio bolji nego kada se nastava odvijala standardno, na što smo izrazito ponosni“, objašnjava stručni tim SOS Dječijih sela BiH.

Pored online nastave namijenjene tipičnoj djeci, ne smijemo zaboraviti djecu s poteškoćama bez roditeljskog staranja. Učenje u novom obliku olakšala je činjenica da su u Domu Bjelave, odnosno u Kantonalnoj javnoj ustanovi „Dom za djecu bez roditeljskog staranja“ Sarajevo imaju postojeće obučeno osoblje za rad s djecom s poteškoćama koja nastavu pohađaju u JU Zavod za specijalno obrazovanje i odgoj djece „Mjedenica“ s kojim su, kao i u redovnim okolnostima imali odličnu saradnju.
„Imali smo dobru saradnju sa školom koja nam je slala materijale, tako da taj dio nije bio previše stresan, veći je problem bio taj što je djeci nedostajalo druženje, odlazak u školu i boravak s vršnjacima. Imali su osjećaj da su stalno kod kuće i zaista je bilo teško napraviti razliku između škole i redovnih aktivnosti u domu“, objašnjava Tarik Smailbegović, direktor Doma Bjelave.

IGROM PREKO PREPREKA

Period karantina podrazumijevao je i dvoipomjesečnu nemogućnost izlaska iz domova djece i mladih. Sigurno je takvu vrstu pravila lakše podnositi među brojnim vršnjačkim okruženjem kako je to slučaj u domovima za djecu bez roditeljskog staranja, ali bez obzira na to, djeca imaju svoje potrebe i pravo na socijalizaciju van matičnog okruženja.
Period karantina djeca u zeničkom domu provela su doslovno zaključana.
„Posjete su bile zabranjene kao i odlasci srodnicima u posjetu. Uposleni koji su ulazili u zgradu Doma bivali su dezinfikovani od glave do pete te su na najmanji znak slabosti odlazili kući. Za djecu su bile organizovane dodatne aktivnosti edukativno-zabavnog karaktera, ali i razne sportske aktivnosti. Na svu sreću, zgrada Doma ima mnogo prostora, a posjeduje i internet klub, sportsku dvoranu, veliku biblioteku, ali i klub za dnevno druženje, gdje su organizirane filmske večeri, play station takmičenja, karaoke i maskenbali. Na smještaju u Domu je 29 mladih ljudi od 15 godina i više. Neki od njih su i punoljetni i bilo je jako teško od njih tražiti da ne izlaze čak ni do prodavnice. Dosta truda je uloženo u razgovore s njima, u prezentacije na temu korone i širenja zaraze te smo, sa sigurnošću možemo reći, uspjeli u njima probuditi odgovornost prema sebi i drugom, a pogotovo prema bolesnoj djeci. S obzirom na to da su u pitanju tinejdžeri, neki od njih i prilično buntovni, možemo reći da smo zasigurno odradili dobar pedagoški posao“, kaže Amela Haramandić Tabak, psihologinja zeničkog Doma.
„Niko nije bio pripremljen na novonastalu situaciju, ali izazovi su nešto s čime se u SOS Dječijim selima BiH svakodnevno susrećemo, pa smo tako znali da ćemo i ovaj put prevazići tešku situaciju u kojoj smo se našli. Djeci smo objasnili zašto nije dobro da idu u školu, s njima imali otvorene razgovore, prepoznavali njihov umor, za odmore u krugu porodice predlagali i koristili različiti kreativni materijal koji opušta. Mame su imale posebne porodične rituale kroz koje su se djeca zabavljala, odmarala, skretala misli sa škole koja je tokom dana mnogo duže trajala od rasporeda časova, jer su strpljivo čekali red da preuzmu zadaću s tada samo jednog ili eventualno dva kompjutera. Školski sadržaji iz muzičkog ili tjelesnog odgoja koje je trebalo snimiti kao audio ili video zapis bili su posebna zabava za cijelu porodicu – a iznenadne navale smijeha ili stida prekidali su snimanje i više puta dok bi zapis bio procijenjen upotrebljivim za ocjenu.
U SOS porodicama mame, tete, odgajatelji i članova stručnog tima realizovali su grupne i individualne edukacije djece. Mnoge aktivnosti su bile spontane i nastajale pod uticajem svakodnevice, praćenja sadržaja preko medija, pisanih materijala, slikovnica… S djecom smo istraživali i jedni drugima objašnjavali kako se virus prenosi, kako trebamo štititi sebe i druge, a da mi sada čuvajući sebe čuvamo i sve stanovnike planete. Upoznavali ih da se u svakom kutku Zemlje planete svi ljudi i sva djeca trebaju tako ponašati. Objašnjavali razloge zašto neko određeno vrijeme nećemo moći izlaziti van kuće. Za djecu nižeg uzrasta koristili smo slikovne sadržaje s interneta, bojili s njima materijal kao bojanke, pravili plakate, radili peer edukaciju na nivou porodice. Njihovu potrebu za druženjem upotpunjavali smo aktivnostima na nivou jedne SOS porodice.
Timovi su bili podrška u školskim sadržajima, kreativnom i rekreativnom sadržaju unutar porodica, savjetodavnom radu, emocionalna podrška da nismo sami, da imamo jedni druge. Te aktivnosti su se realizovale u i vanjskom okruženju (u dvorištu kuće) tako da smo izuzetno zahvalni zbog te sretne okolnosti i mogućnosti da koristimo dvorište kao resurs. Postojali su termini u kojima su porodice boravile vani tako da u jednom momentu nikada nije bilo mnogo djece na jednom mjestu vani na igralištu. Takođe se vršila intenzivna dezinfekcija, lična kao i prostora. Jedan broj djece je radio na projektu ‘Moja knjiga karantene’, što je prilagođena verzija rada s djecom po Lifebook pristupu. Ukrašavali smo kuće, ulazna vrata, drveće, uređivali lutkice, razgovarali o životnim ciljevima, poredili život prije korone i sada, koje su prednosti jednog i drugog stila života, u kućnom ambijentu razvijali životne vještine kuhanja, peglanja, uređenja kuće. Rođendani su se obilježavali na nivou porodice“, opisuju iz SOS Dječijih sela BiH karantinske uslove života i kreativnu nadgradnju.
U Domu Bjelave ovaj period iznjedrio je i veće zajedništvo, ali je i jednak status institucije kao i gerontoloških centara podrazumijevao da su mjere ostale mnogo duže na snazi nego što su se odnosile na druge kategorije stanovništva i ustanova.
„Mladi iz porodica su mogli vani i to je bio problem i dovodilo je na neki način do diskriminacije jer su mladi iz Doma često dolazili s fotografijama da pokažu kako su njihovi vršnjaci iz škole vani.
Što se tiče tih prvih mjeseci, najveći nam je izazov bio organizovati radno vrijeme za uposlenike, činjenica je da nije radio gradski prevoz osim za zdravstvene radnike i policiju, za ustanove socijalne zaštite nije iako smo mi nekoliko puta intervenisali i pokušavali da budemo dio te kategorije ali nismo uspjeli. Onda smo organizovali vlastiti prevoz i uveli smjene od 24 sata za naše uposlenike i uspjeli smo se konsolidovati jer je drugačije nemoguće, djeca ne mogu biti sama, a jako mnogo su pomagali. Mislim da su mnogo prije nas shvatili o čemu se radi, pratili su putem interneta informacije koje su brzo dolazile. A bilo je i prednosti u smjenama od 24 sata, osjetila se veća toplina u domu, saradnja, stvorio se porodični ambijent i više smo se družili, bila je lijepa atmosfera iako je sve oko nas bilo strašno, mi smo se u domu prilagodili i vlastite resurse prepoznali“, objašnjava direktor Smailbegović.

NAVIKLI SMO SE NA NOVO NORMALNO

I nova školska godina donijela nam je kombinovanu ili isključivo online nastavu te novi, znatno teži talas pandemije.
U periodu školskog raspusta neki su domovi imali priliku da se malo bolje tehnički opreme ali i da se odmore, kao što je bio slučaju u SOS Dječijim selima BiH.

„Navikli se na novo normalno. Djeca su dobila mogućnost da se prijave na online kurseve. Svi su se vratili u obdanište i škole, među vršnjake, a to je djeci trebalo. Instruktivna nastava u Selu i dalje se odvijala jer jedan broj djece treba stalnu podršku. S timovima škola smo se uvezali, prepoznali djecu koja teže prihvataju ovaj stil edukacije, napravili prilagođene programe, individualizirali pristup u nastavnom procesu. Početak godine dočekali smo s mnogo više računara, tableta, tako da svi učenici imaju računar i na vrijeme po rasporedu časova pristupaju nastavi. Naši prijatelji porodica i volonteri su se uključili da kroz online pristup budu edukativna podrška. Školarci su osjetili čari škole barem svake druge sedmice, kada su išli u školu, do ponovnog prelaska na online nastavu. Djeci je itekako nedostajala škola, njihovi drugovi, put od kuće do škole, njihove priče.
Djeca, mladi, osobe u direktnoj brizi kako unutar SOS porodica tako i u kući za mlade jačali su svakodnevno međusobne odnose, rješavali svakodnevne prepreke i bili i ostali najbolja podrška jedni drugima, bili zaista porodica, što nam je recept kako sve ovo živjeti do boljeg vremena.
Kako smo na izazove navikli, tako smo se nastojali što bolje prilagoditi i ovoj situaciji. Ipak, pred nama je još mnogo izazova, sigurno da je period socijalne izolacije itekako uticao na djecu i mlade, ali i na SOS roditelje. Stoga nam je pomoć prijatelja i donatora itekako potrebna, kako bismo djeci i mladima u našoj brizi pružili podršku u očuvanju njihovog mentalnog i fizičkog zdravlja, osigurali im neophodne uslove za nastavak školovanja, i opremili vještinama za samostalan život koji je pred njima“, rekli su iz SOS Dječijih sela BiH.

„Nova školska godina donijela je mnogo zbrke na samom početku kako kod učitelja i nastavnika, tako i kod djece. Skraćeni časovi, A i B grupe, odvođenje i dovođenje djece, pogotovo male, stvarali su dodatne teškoće našim odgajateljima, ali su uz pomoć dobre organizacije prevazilazimo i ove poteškoće. Sistematsko, dosljedno i strukturirano mjerenje temperature, dezinfikovanje, pažljivo praćenje svakog djeteta rezultirali su time da smo imali samo jedan izolovan slučaj zaraze koronavirusom tokom ljeta koji je uspješno izliječen. Uz pomoć donacija u vidu dezinfekcionih sredstava, zaštitnih maski, ali i tehničkih uređaja, možemo s ponosom reći da se nosimo sa svim izazovima koje pred nas donosi ova globalna pandemija.“, kaže Amela Haramandić Tabak, psihologinja JU „Dom-porodica“ Zenica.

„Uspjeli smo organizovati i ljetovanje na šta smo ponosni. Bili smo na Boračkom jezeru gdje smo doslovno prenijeli život iz Doma, od uposlenika do kuhinje. Imali smo prostor predviđen samo za nas, ograđenu plažu kako bismo ispoštovani epidemiološke mjere, još uvijek se utisci s ljetovanja prepričavaju i baš smo uspjeli napuniti baterije“, kaže na kraju Tarik Smailbegović, direktor „Dom za djecu bez roditeljskog staranja“ Sarajevo koji je sa svojim timom, poput kolega/ica iz drugih domova prihvatio okolnosti i kako kaže: „Mi vrlo brzo normaliziramo stvari, tako smo i sada uspjeli i navikli se živjeti s ovim.“
Fokus u Domu Bjelave kao i na drugim mjestima predviđenim za smještaj djece bez roditeljskog staranja je na higijeni, stalnom podsjećanju na epidemiološke mjere uz sretnu činjenicu da u ovoj ustanovi do sada nisu imali nijednu COVID pozitivnu osobu.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Širom svijeta svakodnevno smrtno stradaju trans osobe zbog vlastitog identiteta. Transfobija dovodi do nasilja nad trans osobama zahvaljujući čemu se trans osobe nerijetko nalaze na margini društva, onemogućena u ostvarivanju elementarnih ljudskih prava. Život osoba koje se osjećaju suprotno svom biološkom identitetu u Bosni i Hercegovini obilježen je brojnim izazovima koji Bojanu Kukilo na sreću nisu spriječili da počne sa procesom tranzicije, uprkos i preprekama i troškovima koji taj put podrazumijevaju. Bojana je apsolventica na Filološkom fakultetu, živi u okolini Banja Luke, želja joj je da jednog dana bude profesorica i svakodnevno se bori sa lošim uspomenama i neugodnom sadašnjosti o čemu nam je govorila, između ostalog iz želje da danas LGBTI djeca ne prolaze kroz iskustva kakva je Bojana tokom odrastanja imala.

Piše: Kristina Ljevak

Bojana je dvije godine i četiri mjeseca na hormonskoj terapiji koja je jedan od najvećih izazova u njenom procesu tranzicije. Hormona ili nema nikako ili ima, ali su preskupi. Osim toga, u procesu tranzicije, potraga za poslom predstavlja veliki problem i kako kaže podsjeća na začarani krug.
„Mnogo konkursa, aplikacija za posao i razgovora, a sve sa identičnim ishodom, tj. da nisam dobila priliku da radim. Bilo je mnogo pokušaja, u kafićima, hotelima, pokušaj da radim na administrativnim poslovima, ali pored toga što me odbiju negdje dobijem i neprimjerene komentare, kao npr. da ću dobiti posao kad uradim ‘promjenu’ pola ili ljudi gledaju na mene kao na negativnu pojavu i slično. Radila sam par mjeseci u jednoj stranoj kompaniji gdje su me angažovali za obradu carinskih podataka na italijanskom jeziku ali mi nisu produžili ugovor nakon tri mjeseca rada, navodeći da nisu zadovoljni mojim radom. Pri tom, završavam Filološki fakultet, odsjek Italijanski jezik i književnost, poznajem i tečno govorim italijanski, engleski i španski, te poznajem osnove portugalskog jezika. A da napomenem, meni nisu produžili ugovor a ostavili su neke radnike koji ne znaju italijanski jezik. S vremena na vrijeme, radim honorarno za jednu organizaciju koja se bavi pravima LGBT osoba i žena i to zaista dobro dođe kad ne radim nigdje, iako naravno težim tome da se zaposlim negdje i da imam stalna i redovna primanja“, kaže Bojana kojoj je želja profesionalni angažman vezan za strane jezike jer otkako zna za sebe želi da bude profesorica ili nastavnica. To će uskoro, po završetku studija, formalno i biti, ali bez previše nade da će u vlastitoj državi moći raditi taj posao.
Zahtjevno joj je, kaže, i izdvojiti ono što je bilo najteže tokom tranzicije, ali je jasno čija joj je podrška najviše značila te bila najprisutnija.

PSI MI, ZA RAZLIKU OD LJUDI, NIKADA NISU NANIJELI ŠTETU

„Iskreno ne znam koji bih mogla izdvojiti a da bude važniji od nekog drugog. Coming out, reakcije porodice i drugih ljudi, odlazak u Beograd i plaćanje pregleda, finansijska situacija, problemi oko pronalaska hormona, neostvarenost u ljubavi, te mnoge druge stvari. Vezano za podršku, najvažnija osoba u mom životu je moja majka i ona mi je najbolji životni prijatelj. Neko ko nema zamjenu i ko je bio od samog početka uz mene, vaga kao ja, bezrezervna podrška, to je ona. Otac je djelimično uz mene, ne pokazuje netrpeljivost ali nam se jednostavno ne poklapaju energije. Nisam imala problema s njim po pitanju moje tranzicije. Imam dva brata, od kojih stariji ne živi s nama i on je promjenjivog mišljenja, postoje trenuci kad mu je sve to prihvatljivo pa onda ima izljeve nerazumijevanja, ali čim se dvoumi da li da me podrži, znači da to nije čista podrška. S mlađim bratom ne pričam zbog raznih uvreda i pogrdnih riječi koje je meni upućivao i prije i tokom tranzicije. Još uvijek živim s njim pod istim krovom, ali samo zato što moram. Da nemam majku, ne bih mogla izdržati psihički sve ovo što mi se dešava iz dana u dan. Pozitivnu energiju mi daju i psi, koji mi za razliku od ljudi, još nisu nanijeli nikakvu štetu. Nekad se zapitam zašto imam dva brata koji me ne razumiju i možda bi bilo bolje da imam jednu sestru ili nikog umjesto njih dvojice a onda, nakon svih uvreda i poniženja koje sam doživjela, shvatim koliko vrijedim i koliko ustvari samo pokušavam da živim svoj život a ne činim nikome zlo. Zbog toga sam ponosna na sebe“, objašnjava Bojana kompleksnu porodičnu situaciju koja je nerijetko obrazac koji prati život trans osoba i sa čim se, uz sve ostale prepreke i izazove trans osobe moraju nositi. Svakodnevicu Bojana sebi uljepšava ponekom sitnicom koja je čini srećnom a koju sebi rijetko može priuštiti te nekim kreativnim aktivnostima koje joj pomažu da ne misli na loše stvari.
O hirurškoj intervenciji Bojana još uvijek ne razmišlja.
„Po pitanju operacije, mislim da je neću raditi sve dok ne budem bila srećna i zadovoljna sopstvenim životom, dok ne budem imala unutrašnji mir i živjela životom bez stresa i pritisaka koje sad imam. A gledajući i na to da zakonom nije moguće promijeniti dokumenta u potpunosti, već samo ime, to me baca u još veći revolt da ne radim operaciju, jer zašto bi neko u opštini morao znati da sam uradila operaciju kako bih promijenila oznaku pola i JMBG. To je isključivo stvar moje intime“, objašnjava Bojana čije je oblačenje i povremeni ženstveni detalj na početku tranzicije izazivalo neprimjerene komentare okruženja. Bila je to tada, kako kaže, revolucija. Danas sve nije lakše, ali je podnošljivije objašnjava naša sagovornica.

ČETIRI GODIŠNJA DOBA LIČNE PROMJENE

„Probušene uši, ženska odjeća, šminka, farbanje kose u boju koju poželim, dakle sve ono što poželim da vidim u ogledalu i ako mogu to sebi priuštiti, ja to i uradim. Naravno, ispočetka sam imala strah od toga kako će ko reagovati a sad mislim da sam se oslobodila neprijatnih osjećanja. Ljudi koji su imali problem sa mnom i mojom pojavom na početku, imaju i sada. Neki su još više ostrašćeni uvidjevši da nisam odustala od sebe i svog cilja i da idem naprijed, bez obzira na prepreke.
Oblačenje tokom ljeta mi je teško jer se nosi minimalno odjeće i do izražaja dolaze dlake koje nikako ne podnosim. Kako prolazi vrijeme, sve više prihvatam sebe tokom ljeta i kako hormoni utiču na sve a i ja doprinosim njegom tijela, definitivno shvatam da i ljeto ima svoje čari, za koje prije nisam znala, upravo zbog niskog nivoa samopouzdanja. Kad smo kod toga, obožavam da nosim toplu odjeću, samim tim zimu, snijeg i zimsku čaroliju. Tu nekako kao da dobijem na samopouzdanju, biće da je do neke tople jakne, jer kad je skinem, osjetim se bespomoćno i nekako ne volim sebe. Ono što mogu svakako reći da svako ljeto i svaka zima koje prođu, dobijam sve više snage i motivacije za dalje. Kad smo kod godišnjih doba, proljeće mi je uvijek bilo depresivno, sve se budi, rađa, cvijeta i dobija izgled a u meni sve umire. Jesen je mjesec s kojim počinje moj rođendan. Mislim da što više budem zadovoljna samom sobom da će mi sva godišnja doba prijati i da će svako od njih četiri imati smisao“, priča Bojana čiji problemi nažalost nisu počeli tek početkom tranzicije nego je prate od najranijeg djetinjstva te ukazuju na nužnost većeg posvećivanja pažnje vršnjačkom nasilju nad LGBTI djecom. Traume stečene tokom osnovnog i srednjeg obrazovanja ostavljaju dalekosežne posljedice što potvrđuje i Bojanino iskustvo.

PAKAO ŠKOLSKOG AUTOBUSA

„Nekad se samo poželim sjećati časova gdje sam odgovarala, radila testove i pismene radove a i učila kod kuće. Sve ostalo je bilo previše za dijete u odrastanju. Časovi fizičkog, zatim odmori gdje su dječaci pričali o djevojčicama, simpatijama, fudbalu, tučama, pa sve do školskog autobusa u kom sam proživljavala pakao. Iskreno, da sam mogla nestati svaki put kad je trebalo da idem s djecom u bus, mislim da bi bilo najbolje. Dešavale su mi se ružne scene, nekolicina njih koja me je vrijeđala tokom svih razreda osnovne škole, dok su druga djeca ili pomno slušala to ili bi se smijali ne shvatajući koliko to može da utiče na dječiju psihu. Riječ ‘peder’ mi je odzvanjala u glavi, nisam imala kome da kažem šta mi se dešava, psiholozi u školama kao da nisu postojali, i to se dešavalo iz dana u dan. Danas, imam još uvijek strah od punog autobusa u kom su pretežno đaci i da se neko ne izdvoji iz ekipe i uperi prstom u mene. Nažalost, dešavaju se i takve stvari. Sad kad mi se to desi, sad kad sam postigla mnogo toga uprkos mnogim nedaćama koje su me snašle, mislim da imam snage da sve istrpim i podnesem to junački. Zrelija sam, shvatam da oko mene nije imaginarijum već stvarnost i da strahu treba ići u prsa a ne zaobilaznim putem. Ne mogu mi ništa ni srednjoškolci koji bi me nazivali pogrdnim imenima, ni isfrustrirani latentni homoseksualci koji iskaljuju nezadovoljstvo svojim životom komentarišući mene, ni konobari/ce koji govore gostima ko sam i šta sam, samo da bi postigle neku satisfakciju. Iskreno ne znam koju.
Djeca nisu dovoljno ohrabrena ni u školi ni kod kuće da budu to što jesu, već ono što očekuju od njih roditelji, nastavnici i društvo u cjelini. Kad pomislim da neko dijete danas proživljava isto što i ja tokom osnovne i srednje škole, iskreno ne bude mi dobro. Toj djeci treba pomoći, razgovarati s njima i reći im da nisu sami. Znam da sam se grozno osjećala jer sam bila drugačija od većine, trpjela vršnjačko nasilje od drugih a da stvar bude gora, dolazim iz siromašne porodice iz jednog manjeg mjesta odnosno sela. Nisam imala sreće ali zato sad pokušavam da promijenim mnogo toga u svom životu. Teško je, okolnosti ne idu u moju korist ali ne odustajem“, sjeća se Bojana traumatičnih iskustava odrastanja koje osim direktno itekako postoji i u internet prostora, od govora mržnje na društvenim mrežama i portalima do cyberbullyinga. Ova tema posebno je važna jer zbog nesigurnosti realnosti brojne LGBTI osobe utočište traže u virtuelnom svijetu.

BIJEG IZ REALNE U VIRTUELNU SVERU

„Kada se desi nešto loše na ulici, u školi, u javnom prevozu i sl., onda mnogi bježe u svoje pametne telefone i shvataju da i ako im se desi nešto, biće virtuelno. Jedan od primjera sam i ja. Kad sam uvidjela da neću moći ostvariti ništa na ljubavnom i emotivnom planu uživo a nisam nešto ni izlazila u noćne klubove zbog manjka prijatelja i toga što ne živim u gradu, onda sam prešla u svijet aplikacija za upoznavanje. Tu sam se dopisivala sa mnogim momcima, neki su me prihvatali, neki ne. Zaista, nailazila sam na ohrabrivanje i podršku a s druge strane na nepodnošljive poruke primitivaca sa prijetećim sadržajima. Nakon godina korištenja, skoro sam shvatila da to nije za mene i da ono što tražim, neću naći na takvim mjestima. Većina momaka kad vidi da je sa druge strane žice jedna trans djevojka odmah pomisle da sam otvorena za sve što oni požele, ali to nije baš tako. Ja sam neko ko je prvenstveno tražio vezu ili prijateljstvo, jer sam u minusu na oba polja. Onda kad sam shvatila da se to dešava spontano a ne da se traži, i kad sam konačno shvatila šta očekujem od nekog muškarca u budućnosti, obrisala sam aplikacije za upoznavanje. Da li ću se ponovo tamo vratiti, ne vjerujem, jer bih iskreno da lično doživim neke stvari koje nisam u prošlosti. Ono što je pozitivno u svemu tome, ako se može tako reći, jeste to da nema fizičkog kontakta i da mi ne može neko nanijeti povrede. To ne znači da me neko ne može pronaći i prijetnje rečene u porukama ostvariti uživo. Naravno, rješenje nije potpuna isključenost iz svijeta društvenih mreža, posebno ako neko želi da ih koristi, ali lično za mene nakon svih ovih godina, shvatila sam da gubim dragocjeno vrijeme na gluposti. A tipovi koji su me vrijeđali i pljuvali preko društvenih mreža, kao i uživo, obično imaju razne poroke, svoja nezadovoljstva i unutrašnje sukobe, neostvarenosti i frustracije, te napadajući druge olakšavaju sebi život. Jadno, ali istinito. Mogu biti lažovi, kriminalci, ubice, silovatelji, pedofili, narkomani, peljubnici itd. Čitav spektar ljudi, svega onoga što može direktno uticati na nečije psihičko i fizičko zdravlje i bezbjednost, dok ja koja pokušavam da živim onako kako se osjećam a da pri tom ne činim zlo nikome, obično budem osuđena i ismijana od strane takvih. Oni govore o sebi a ja idem dalje, psi laju a karavani prolaze. Ovdje bih citirala Dostojevskog, što važi i u mom slučaju. Ako si se uputio prema cilju i putem počeo zastajkivati i kamenjem gađati svakog psa koji laje na tebe, nikad nećeš stići na cilj, objašnjava Bojana koja je svoj prostor slobode kreirala zahvaljujući vlastitom YT kanalu koji je nastao, kako kaže, iz potrebe ili frustracije.

KREIRANJE VLASTITOG INTERNET PROSTORA SLOBODE

„Da sve ono što mislim i držim u sebi, jednostavno pretočim u zanimljiv sadržaj. Sve je pod ASMR tematikom jer mislim da pojedini klipovi koje stvaram imaju opuštajući i umirujući efekat, zatim sadržaj poput priče o mojoj tranziciji a tu su i klipovi na stranim jezicima (engleskom, španskom, italijanskom, portugalskom i dr). Kao inovativni sadržaj, tu su klipovi inspirisani geografijom i obiljem država koje postoje na planeti, pa sam odlučila da radim povremeno klipove o zanimljivostima nekih država, koje su birane random a nikako subjektivnim načinom. Kad sam počela sa radom, nisam mislila da će mi se javljati ljudi iz Brazila, Italije, SAD-a i drugih država, da će pratioci rasti s vremenom, kao i povremeni komentari, te da ću takođe ohrabriti pojedine trans osobe koje gledaju moje klipove i na taj način pronalaze svoje priče, živote, očekivanja i nadanja. Nije mi u cilju imati popularnost, jer sve što sam do sad objavila urađeno je od srca jer to volim da radim. Naravno, lagala bih kad bih rekla da ne očekujem preglede, komentare, reakcije ljudi, mišljenja i podršku, kao i kritike. I tu se dešavalo da su neki primitivci s Balkana pokušavali da mi prijete i da me nazivaju pogrdnim imenima, ali koliko sam shvatila, You Tube automatski prepoznaje takve komentare te oni ne budu objavljeni, već samo meni stignu obavještenja u kojima pročitam sadržaj. Nekad pomislim da je bolje da prekinem sa tim, da sam se umorila praveći klipove jer nekad ne dobijem feedback za trud i rad, ali onda dolazi priča o zrelosti i da ja dajem onoliko koliko mogu i mislim da je potrebno, a sa druge strane je bezbroj usijanih glava koje cirkulišu na sebi poznate načine“, zaključuje Bojana te nam na kraju objašnjava značenje naziva vlastitog Internet komunikacijskog kanala. „Moj YT kanal zove Bojana Blueyes Libra ASMR, te oni koji žele mogu da prate moj rad. Bojana – ime, Blueyes – plave oči, Libra – vaga, moj horoskopski znak, ASMR – tematika pod kojom je okupljena većina klipova.“

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Foto: Mondo/ Stefan Stojanović

Početna, utopijska vjera u jednakost koju će među građanima/kama stvoriti pandemija koronavirusa brzo se raspršila, odmah nakon prvih vijesti o poziciji onih koji su i prije novonastalih okolnosti bili/e na margini, poput bosanskohercegovačkih Roma i Romkinja zaboravljenih i tokom pandemije.
Osim što im je život dodatno bio otežan suštinski se ništa nije promijenilo. „Nejednakost i neprivilegovanost je nažalost svakodnevica Roma i Romkinja u Bosni i Hercegovini“, kaže na početku razgovora Aida Mehdić, magistrica socijalne pedagogije i koordinatorica Ženske romske mreže „Uspjeh“.

Piše: Kristina Ljevak

„Udruženje Bolja budućnost Grada Tuzla u saradnji sa Ženskom romskom mrežom ‘Uspjeh’ uz podršku Care International, Balkans izradilo je zagovarački dokument ‘Uticaj pandemije na romske zajednice u Bosni i Hercegovini’ gdje smo nastojali prikazati stanje u romskim zajednicama prije i poslije pandemije. Pandemija se neminovno loše odrazila, možemo reći na čitav svijet, ali uzimajući u obzir polazne osnove romske zajednice i većinske populacije u Bosni i Hercegovini, neminovno je da su posljedice na romsku zajednicu daleko teže i pogubnije. Prije svega, diskriminatoran stav prema romskoj populaciji, stanje u romskim zajednicama i uobičajeni načini zarade u romske populacije dodatno su izolovali romsku zajednicu tokom pandemije, što se odrazilo generalno na njihove živote u svim segmentima: obrazovnom, ekonomskom, zdravstvenom, društvenom… Ženska romska mreža zajedno, ali i sve njene članice zasebno, tokom pandemije osigurale su nekoliko stotina paketa pomoći romskim porodicama širom Bosne i Hercegovine, uključujući prehrambene i higijenske pakete, dezinfekciona sredstva, zaštitne maske i rukavice, prehranu i ostale potrepštine za bebe… Gotovo svakodnevno, čak i u jeku same panedemije i ograničenog kretanja naše aktivistice su bila na terenu u želji da Romima i Romkinjama olakšaju svakodnevicu, jer su se nerijetko susretale sa situacijama da ljudi, bukvalno, nisu imali šta da jedu. Neke od tih aktivnosti i projekata i danas su aktuelni, objašnjava Aida Mehdić.
Slično misli i Sanela Bešić, izvršna direktorica Kali Sara-Romskog informativnog centra koja primjećuje kako je pandemija koronavirusa na globalnom nivou pokazala kako države reaguju u kriznim situacijama tj. koliko su države funkcionalne i koliko stručno, kvalitetno, odgovorno i brzo reaguju, koliko i kako su stručni efikasni zdravstveni sistemi.

ROMSKA NASELJA BEZ VODE ZA PIĆE

„Pandemija je pokazala na žalost u kojim socio-ekonomskim uslovima romska zajednica živi i koliko su svi procesi koji se realizuju u proteklih 15 godina bili kvalitetni tj. koliko su spori i koliko ima propusta u realizaciji nekih projekata.
Na samom početku pandemije u mjesecu martu, Kali Sara je u saradnji sa drugim lokalnim romskim organizacijama uradila mapiranje naselja porodica koje imaju ograničen ili skoro nikakav pristup vodi za piće kao i pristup tehničkoj vodi, struji, kanalizaciji, infrastrukturi… Na žalost to mapiranje je pokazalo da ima na desetine naselja u BiH u kojima romske porodice nemaju pristup vodi za piće, nemaju adekvatne uslove za stanovanje, da su u dodatnom riziku od pandemije jer je voda prvi i najvažniji način prevencije od pandemije.
Na osnovu informacija sa terena, posebno u vrijeme uvođenja policijskog sata i ograničenja kretanja, bilo je jasno da je potrebna hitna pomoć porodicama jer veliki broj porodica nije mogao da svojim radom obezbjedi dnevne potrebe hrane za svoje porodice.
Kali Sara je na početku iskoristila koordinacioni mehanizam REYN mreže (mreža za rani razvoj romske djece kojom koordinira Kali Sara) putem koje je poslala na stotine dopisa/apela međunarodnim organizacijama kao i predstavnicima institucija – općinama i ministarstvima, kriznim štabovima, Crvenom krstu, kako sa zahtjevom za hitno usvajanje državnog budžeta tako i za hitnu humanitarnu pomoć romskoj zajednici u BiH.
Pored slanja dopisa na dnevnoj osnovi smo bili u komunikaciji sa predstavnicima vlasti prije svega opštinama – vršeći doslovno pritisak na njih da i oni učestvuju u izdvajanju sredstava. Apel za pomoć urodio je plodom jer su neke opštine to i uradile, a neke su vrlo jasno rekle da nemaju tu mogućnost.
Kali Sara je također bila u stalnom kontaktu sa velikim brojem međunarodnih organizacija i sve informacije sa terena bile su im na dnevnoj osnovi dostavljene.
Prema podacima koje mi imamo oko četiri hiljade romskih porodica je bilo obuhvaćeno humanitarnom pomoći od marta do septembra mjeseca u cijeloj BiH.
Koristim ovu priliku da se zahvalim svima koji su učestvovali u ovim aktivnostima a posebno se zahvaljujemo međunarodnim organizacijama koje su među prvim prepoznale problem i svoje projektne aktivnosti i budžete preusmjerili na hitnu intervenciju za najugroženije porodice u BiH“, govori Sanela Bešić.

NEPISMENA DJECA U ŠESTOM RAZREDU OSNOVNE ŠKOLE

O obrazovanju kao preduslovu za bolji život Roma i Romkinja stalno govorimo i slušamo ali se rijetko odmaknemo od deklarativne podrške i zagovaranja. Svu našu nejednakost i socijalnu isključenost imali smo priliku vidjeti i na primjeru obrazovanja u kontekstu pandemije koronavirusa, kada je nastava prelaskom na online sistem, prestala biti dostupna za sve. Informacije koje posjeduju naše sagovornice govori o tome da određeni broj romske djece nije imao pristup nastavi zbog niza otežavajućih okolnosti.
„Od neposjedovanja adekvatnih ili bilo kakvih tehničkih uređaja, pristupa internetu, kao i neadekvatnog prostora u kojem djeca borave za provedbu nastave. Treba uzeti u obzir da postoje porodice u kojima se školuje troje ili četvero djece, a imaju samo jedan telefon, ili gdje po sedmero-osmero članova porodice živi u jednoj ili dvije prostorije. Također, jedan od problema koji se pokazao kao otežavajuća okolnost jeste nepismenost roditelja koji nisu mogli da pomognu djeci da savladaju određeno gradivo. Prema informacijama sa terena, dvoje djece napustilo je školu tokom pandemije, a nekolicina djece nikada nije pristupila online nastavi, a da pri tom niko nije reagovao na to, niti dao roditeljima povratnu informaciju o ‘sudbini’ tog djeteta u kontekstu daljeg školovanja. Treba izuzeti prosvjetne radnike i radnice, koji su se prema riječima roditelja, pokazali kao izuzetno susretljivi, te su dostavljali radne listove i gradivo djeci u hard kopijama da ne bi zaostajali u gradivu“, govori Aida Mehdić.

Aida Mehdić, koordinatorica Ženske romske mreže “Uspjeh”

Kali Sara je tokom prva dva mjeseca pandemije koronavirusa prikupljala podatke o načinima na koji djeca bez interneta i uređaja za njegovo korištenje mogu pratiti online nastavu.
„Ono što smo dobili kao odgovore od strane škola ali i roditelja je da takva djeca moraju ići do škola da preuzmu isprintani materijal. U tom periodu smo od škola tražili da nam dostave broj učenika koji ne mogu pratiti online nastavu i te informacije smo dostavljali međunarodnim organizacijama koje su u tom momentu kupovale laptope ili tablete. I zahvaljujući upravo međunarodnim organizacijama u prvom redu, veći broj djece je dobio tablete i bio im je plaćen internet.
U sklopu projekta ‘Napredne tehnologije za efikasno obrazovanje romske djece od predškolskog do završetka srednjoškolskog obrazovanja u BiH’ koji se implementirao od početka juna do kraja avgusta 2020. godine na području 18 općina u Tuzlanskom kantonu, Zeničko-dobojskom kantonu, Srednjobosanskom kantonu, Kantonu Sarajevo i Republici Srpskoj, kojeg je finansirao i tehnički podržao Romski obrazovni fond (REF), a implementira Udruženje Roma ‘Euro Rom’ u partnerstvu sa NVO-ima: Centar za podršku Roma ‘Romalen’ Kakanj, Udruženje Roma Jačanje-Zuralipe Vitez, Kali Sara-Romski informativni centar Sarajevo i Savez NVO Roma RS, obezbjeđeni su za 233 djece tableti i internet ali i časovi sa tutorima kako bi nadoknadili gradivo koje su propustili.
U sklopu ovog projekta identifikovali smo niz problem sa kojima se porodice suočavaju zbog sistema online nastave. To su neadekvatni uslovi stanovanja u kojima porodica živi u objektu u kojem nema struje ili nepismenost roditelja ali i veliki broj njih koji ne znaju da instaliraju program preko kojeg škole realiziraju online nastavu.
Činjenica je da smo u toku realizacije ovog projekta identifikovali djecu koja ne znaju da čitaju i pišu i ako su peti ili šesti razred i da su tutori morali da za njih pripreme posebne programe kako bi djeca mogla da prate nastavu.
Online nastava ne može zamijeniti tradicionalni način praćenja nastave jer je odlazak u školu i rad sa učiteljima/cama nezamjenjiv, a činjenica je da veliki broj roditelja nije u mogućnosti da pomogne svojoj djeci u praćenju i pisanju zadaće“, kaže Sanela Bešić.

PANDEMIJA I CJELODNEVNO NASILJE

Svjedočili/e smo i još uvijek svjedočimo porastu broja nasilja nad ženama na globalnom nivou zbog pandemije koronavirusa. Žene Romkinje zbog skučenih stambenih uslova, već spomenutog problema realizacije online nastave, neizvjesnih prihoda u svakako siromašnim zajednicama, bile su u većem riziku od rodno uslovljenog nasilja. I ovoga puta, kako kaže Aida Mehdić, nikakvih značajnijih posljedica po nasilnike nije bilo.

„Prema svjedočenjima sa terena policija je dolazila i opominjala nasilnike, ali nikakvih značajnih drugih posljedica po nasilnike nije bilo. Kako i same žrtve tvrde, neki od nasilnika bi se primirio neko vrijeme, dok su drugi ‘postajali još gori’. Tužna su svjedočenja koja kažu da su te žrtve i njihove porodice trpjele nasilje i prije, ali da su barem tokom dana bili mirni, jer nasilnik nije bio kući, a tokom pandemije morali su nasilje da trpe cjelodnevno“, objašnjava koordinatorica Ženske romske mreže „Uspjeh“.
Povećan broj rodno uslovljenog nasilja tokom pandemije primjećuje i izvršna direktorica Kali Sara.
„I mi i većina naših kolega/ica iz NVO sektora se svakodnevno suočavamo sa prijavama žrtava nasilja u porodici. U toku je kampanja ’16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja’ koja je cilj da dovede u fokus poštivanje ljudskih prava i kako bi se osiguralo da državni i nedržavni akteri pokažu odgovornost za nasilje nad ženama. Veliki broj romskih nevladinih organizacija organizuju ulične aktivnosti, radionice i slično.
U svakom slučaju, svako na svoj način radi na prevenciji, a ono što Kali Sara radi ima direktnog uticaja i na borbu protiv nasilja u porodici kroz zagovaranje za socio-ekonomske reforme jer siromaštvo, nezaposlenost i ekonomska ovisnost žene od nasilnika su razlozi zbog kojih veliki broj žena ostaje u zajednici sa nasilnikom. Kad bi bilo više obrazovanih, zaposlenih i ekonomski nezavisih žena, sigurno bi bilo manje onih žena koje bi ostale u bračnoj zajednici u kojoj trpe nasilje u porodici. U isto vrijeme bi sigurno porastao i broj prijava za nasilje u porodici“, smatra Bešić.

Sanela Bešić, izvršna direktorica Kali Sara, foto: http://www.portal-udar.net/

O reproduktivnom zdravlju generalno, pa samim tim i o reproduktivnom zdravlju Romkinja tokom prva dva i po mjeseca pandemije koronavirusa i izolacije malo se govorilo. Više na osnovu iskustva a ne zvaničnih istraživanja znamo da je pružanje ginekoloških usluga najčešće podrazumijevalo samo hitne slučajeve uz činjenicu da u nekim mjestima u BiH ginekološke ambulante i ne postoje.
Romkinje su često diskriminisane u zdravstvu i mimo pandemijskih okolnosti.
„Posebno kada su ginekološke usluge u pitanju, jer se susreću sa različitim neprimjerenim komentarima. Poznato je da su zdravstvene usluge tokom pandemije bile ograničene za sve građane i građanke, pa tako i Romkinje i Rome. U pomenutom istraživanju upravo jedan od ispitivanih segmenata bio je tzv. rodno-zdravstveni aspekt, gdje su se određene ispitanice izjasnile da nisu imale pristup zdravstvenim uslugama, čak ni kao trudnice i da su dobijale određene neprikladne komentare u kontesktu trudnoće i ‘prekomjernog’ rađanja kod Romkinja. Upravo zbog otežanog pristupa generalno zdravstvu i ginekološkim uslugama, članice ŽRM ‘Uspjeh’ uz podršku različitIh donatora često organiziraju besplatne ginekološke i mamografske preglede za žene, koji su, nažalost ili nasreću, spasili nekoliko života“, objašnjava Mehdić.

INSTITUCIONALNO STVARANJE RAZLIKA IZMEĐU ROMSKE I VEĆINSKE DJECE

Ne možemo čekati da pandemija prođe pa da se vratimo nekim od ključnih problema vezanih za život i prava Roma i Romkinja u Bosni i Hercegovini a čini se da se oni koji odlučuju upravo tako i ponašaju, uzimajući COVID 19 kao univerzalni izgovor.
Jedna od iznimno važnih tema tiče se ugovorenih dječijih brakova čije su žrtve djevojčice Romkinje. Pred sudom advokati optuženih ova djela ne interpretiraju kao krivična nego kao dio „romske tradicije“ i „običajnog prava“ što naravno nema nikakvog utemeljenja u zakonskim propisima.
Ženska romska mreža „Uspjeh“ svojim aktivnostima nastoji zaštiti prava i potrebe romskih žena i djevojčica. Do sada nažalost nije bilo pomaka u tretmanu ugovorenih dječijih brakova pred domaćim pravosuđem, kaže na kraju Aida Mehdić i dodaje:
„Do sada u tom kontekstu nije bilo pomaka. Mi smo nastojali i nastojimo da izvršimo pritisak na javnost da se stavovi kako šire društvene zajednice, tako i samih službenika koji se bave tim pitanjima promijeni. Potrebno je mnogo truda i vremena da se izmijene stavovi, jer su oni ključni. Moram priznati da zakon ne prepoznaje razliku između romskog djeteta i djeteta iz većinske populacije, ali pojedinci službenici nažalost da.“

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Fotografija preuzeta sa www.whatworks.co.za

Od 25. novembra, Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama do 10. decembra, Međunarodnog dana ljudskih prava, tradicionalno se provodi kampanja „16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja“ zahvaljujući kojoj brojne organizacije, udruženja i pojedinci/ke putem niza akcija pozivaju na okončanje svih oblika nasilja nad ženama i djevojčicama.
Nasilje nad ženom u porodici ili partnerskom odnosu kompleksan je problem iz niza razloga, počevši od toga što nijedan nasilni odnos ne počinje nasiljem.
U patrijarhalnom društvu kakvo je naše žene nerijetko imaju osjećaj kako nemaju pravo da se bore za vlastitu bolju poziciju. Mnogo njih se nada da će jednog dana sve proći a odnos se vratiti na dane koji su prethodili nasilju.
Jedan od ključnih razloga ostanka u nasilnom odnosu je ekonomska ovisnost i nepovjerenje prema institucijama države. Iako je odnos institucija, počevši od centara za socijalni rad koji nerijetko žrtvu savjetuju da se vrati nasilniku deprimirajući, činjenica je da žene žrtve rodno uslovljenog nasilja nisu same.
Iako marginalizovane, bez sistematske podrške, sigurne kuće su zaista sigurna mjesta za privremena zbrinjavanja žena žrtava nasilja i žrtva im se može obratiti u svako doba dana i noći kao što to mogu učiniti i svi/e oni/e koji primijete da se nasilje dešava.
O iskustvu boravka u sigurnoj kući i onome što je odlasku prethodilo govori jedna Sanja iz Sarajeva u želji da druge žene smognu snage i izbore se za vlastito dostojanstvo i život bez nasilja.

Piše: Kristina Ljevak

MOJA BAJKA SE SRUŠILA, A SVIJET STAO

Sanja se udala za svoju prvu ljubav nakon šestogodišnje veze. Bili su vršnjaci i upoznali su se kada im je bilo osamnaest godina. Bila je u visokoj trudnoći kada su se vjenčali, nisu žurili s početkom zajedničkog života ali su njegovi roditelji vršili pritisak da to učine iako i sami nisu izgradili funkcionalnu porodicu. Njihov brak bio je daleko od skladnog. U Sanjinom tada nije bilo problema.
Rođenje Sanjinog dječaka donijela je radost u kuću u kojoj se živjelo u zajednici s muževljevim roditeljima. Kolektivna sreća zbog prinove i kućno blagostanje trajalo je ukupno dva mjeseca.

„Moj problem počinje nakon dva mjeseca, beba mala, muka s dojenjem, a muž dolazi ošamućen i zaljubljen. Sve sam ja to primijetila, osjetila al’ eto pomislila sam da mi se učinilo zbog vlastitog postporođajnog stanja.
I počnem čeprkati, uzmem mobitel i nađem poruke sa ženskom. Zabilježim broj i ujutro je nazovem kad je on otišao na posao.
Ona mi je rekla da se vole i da je nebitno što me je oženio i što imamo bebu.
Taj dan je bio najgori dan u mom životu. Moja bajka se srušila, a svijet stao.
Kad je muž došao s posla otvoreno sam ga pitala za nju i rekla sam da smo razgovarale. Nastao je haos. Tada me je prvi put udario. Istjerao me je iz našeg kreveta tako da sam spavala s njegovom mamom na bračnom krevetu dva mjeseca“, sjeća se Sanja početka kraja braka i početka fizičkog zlostavljanja. I jedno i drugo trajalo je još dugo.

Umjesto da uživa u prvim mjesecima majčinstva, Sanja je vrijeme provodila u strahu. Sve je podsjećalo na horor kako kaže.
„A on kad dođe s posla ima ručak i čistu odjeću, kao u hotelu. U osam bi izlazio da se vidi s njom i vraćao se kasno, noću, kao kabadahija.
Svaki put kad bi prišao djetetu, dijete bi počelo plakati. Onda bi samo spustio dijete i rekao – ti si kriva za to. Nekako sam sve istrpjela, uz Božju pomoć i pomoć njegove majke.
U međuvremenu mi je zabranio da me moja porodica posjećuje“, objašnjava Sanja koja je nakon prve faze agonije odlučila da „pruži šansu svom braku“ tako što će ona biti ta „koja će spustiti loptu“ uvodeći ponovo u dnevnu dinamiku zajedničku kafu i ručak.

ZAČARANI KRUG NASILJA

Ovo je trenutak u kojem će se oni/e nedovoljno upućeni/e ili bez vlastitog iskustva nasilja u porodici pitati zašto tada ili nakon onog prvog šamara nije bio kraj, zbog čega osoba koja je žrtva ima potrebu „popravljati“ poremećeni bračni odnos.
Brojni su razlozi zbog kojih žene ostaju u nasilnim odnosima, zbog toga nasilje u porodici i jeste kompleksan problem. U patrijarhalnom društvu kakvo je naše nerijetko se ženi nameće uloga one koja je „dužna“ sačuvati porodicu, a tu je najčešće zajedničko dijete i briga za njegovu budućnost te potpuno opravdana ljudska vjera u mogućnost da se partner „vrati na staro“ jer nijedan nasilnik to nikada nije od početka ali i ljubav koja najčešće nažalost ne prestaje nakon prvog udarca što je slučaj i s našom sagovornicom.

„Iako ponižena pokušavala sam da mu se opet približim jer sam ga voljela, vjerujući da je ta druga žena samo bila prolazna avantura. Sve se smirilo i tako lijepo je bilo godinu. Onda nađem fotografije s njom. Opet problemi, opet udarac, pa se opet sve smiri“, kaže Sanja koja je u prvoj fazi nasilnog odnosa bila zaposlena što nije česta praksa jer je ekonomska ovisnost jedan od najčešćih razloga za ostanak u braku ispunjenom nasiljem. Ali tamo gdje postoji nasilje i nerazumijevanje i gdje je već onemogućen kontakt s porodicom iz koje je žrtva ponikla, logično je da će i uskraćivanje prilike za ostvarivanje vlastite zarade biti jedan od koraka nasilnika.
„Imala sam divan posao, pristojnu platu, službeni auto za korištenje. Bila sam uvijek dotjerana i uredna.
Što se tiče kućnih obaveza, računa, hrane, brige o djetetu… sve je bilo na meni.
Jedno jutro sam planirala da povedem sina na posao što sam često činila i usput sam rekla mužu da plati nekoliko računa. Nakon toga je nastao haos. To jutro sam samo željela da više izađem iz te kuće. Uzela sam svoje dijete i otišla na posao.
Tog dana sam razgovarala sa šefom i rekla da mi treba par dana, objasnivši zašto. Našla sam stan, pogledala vrtić… Umjesto da dođem kući s posla, samo sam mužu poslala poruku i sve mu rekla. Opet je nastao haos, svi su se aktivirali, zvali… Tri dana smo moj sin i ja živjeli i jedva disali u strahu. Onda sam slučajno srela muža. Zbog njegovog moljenja i kajanja i zbog zajedničkog djeteta odlučila sam da se vratim. Tri mjeseca je bilo sve kako treba, kao da ništa nije bilo ranije“, sjeća se Sanja onoga što u „začaranom krugu nasilja“ obično zovemo medenim mjesecom (ponekad se „protegne“ na tri) unutar kojih se nasilnik kaje zbog počinjenog te odnos ponovno poprima obrise onoga kakav je bio na početku, prije nasilja. To nikada ne traje dugo.
Nakon tri mjeseca privida sklada, Sanju je muž pratio, sačekao nakon posla, istukao nakon što je ušla u auto te natjerao da napusti posao.

„Sutra ujutro sam razdužila laptop, auto, mobitel i svu papirologiju. Brzom poštom sam dobila svoje dokumente o otkazu.
Godinu nakon toga sam živjela u ludilu jer sam do tada bila nezavisna žena s vlastitim primanjima. Tog momenta sam bila žena zatvorena u kući. Iz ove perspektive znam da je bio pravi nasilnik koji me je zlostavljao fizički, psihički i ekonomski.
Trajalo je dvije godine nakon čega sam opet uspjela početi raditi. Kroz cijeli problem je i dalje ta druga žena prisutna. Nisam više mogla da trpim i ponovo sam našla dokaze o njima. Opet sam pakao doživjela. Moja prijateljica i njen muž su me posavjetovali da je jedino rješenje mog problema smještaj u sigurnu kuću. Poznavali su mog supruga i njegovu narav, znajući da je kabadahija koji se ničega ne boji.
Taj dan sam u pratnji tri policajca otišla u policijsku stanicu i podnijela krivičnu prijavu, on je nakon deset minuta bio uhapšen.
Ja sam sačekala socijalnog radnika i u pratnji policije sam otišla u Sigurnu kuću. Bez svog djeteta. Onako neispavana u strahu sam mislila da ću tada umrijeti.
Muž je samo prenoćio u policiji nakon čega su ga pustili.
Tu noć kad su me primili u Sigurnu kuću, samo su uzeli moje osnovne podatke i smjestili me u prijemni apartman. Dobila sam odjeću i ponudili su mi večeru. Prvih deset dana mi je bilo najteže. Nema mog djeteta, a ja u nepoznatom. Bilo nas je puno tada 39, od beba, male djece, djevojaka, starih žena… Imala sam i dnevne razgovore s koordinatoricama, divnim ženama i sa psihologom. Malo sam mentalno ojačala u tih 12 dana i dogovoren je susret s mojim djetetom u pratnji menadžerice sigurne kuće. Bilo je to prvo naše viđenje. I sad se sjećam toga. Bilo je prebolno. Ne daj Bože nikome“, govori naša sagovornica o traumatičnim iskustvima i sigurnosti Sigurne kuće. Riječ je o Sigurnoj kući u Sarajevu koja djeluje u okviru Fondacije lokalne demokratije.

PRONALAZAK VLASTITOG MIRA NAKON PODRŠKE STRUČNIH OSOBA

Nakon što je dobila rješenje o muževljevoj zabrani prilaska Sanja je mogla napustiti Sigurnu kuću. Uskoro je i počela raditi preko Centra za žene. U Sigurnoj kući je provela ukupno pola godine što je bilo od velikog značaja za Sanju.
„Pronašla sam svoj mir i imala sam podršku stručnih osoba“, napominje Sanja.
Boravkom u sigurnoj kući prije pet godina Sanja je okončala odnos ispunjen nasiljem. Veliki je uspjeh što nije bilo povratka nasilniku što je takođe nerijetka praksa nakon prvog boravka u sigurnoj kući.
Ako ste pomislili/e da li je jedini problem u njihovom braku bila ljubavnica za koju je Sanja saznala, odgovor je da. Nasilja nije bilo dok mužu nije otkrila da posjeduje informacije o njegovoj paralelnoj vezi.
Na pitanje šta je bio motiv njenog muža da ostane u braku, pored veze koju je imao, Sanja kaže kako je tvrdio da je voli i kako je uvijek paralelnu vezu negirao. Da nije govorio istinu potvrđuje i činjenica da je sada u braku s tom drugom osobom.
Danas ni njegova porodica s njim ne komunicira. Razlog zbog kojeg ni oni nisu reagovali u prvoj fazi nasilja Sanja objašnjava strahom, „bio je agresivan i svi su se udaljili od njega“, kaže.
Od tužbe za zlostavljanje do danas na sudu su imali samo tri ročišta i još uvijek ništa nakon toga, objašnjava Sanja koja je imala 33 godine kada se obratila za pomoć Sigurnoj kući. Nakon psihoterapijskog procesa tokom boravka, nije odlazila na psihoterapiju van Sigurne kuće jer je procijenjeno da nije potrebno.
„Sad sam dobro i sve loše sam otjerala od sebe“, kaže na kraju našeg razgovora Sanja koja bi s današnjim iskustvom sve drugačije učinila.
„S ovim iskustvom više nikada ne bih dopustila da mi se to ili slično dogodi. A dragim ženama poručujem da smognu snage i volje i da se izbore za sebe i pravo na normalan život. Jer kad te jednom udari, opet će. I kad ti nakon toga kaže da te voli znaj da te ne voli, jer voli samo sebe.“

Kontakti putem kojih se žrtve nasilja mogu obratiti za pomoć i gdje se može prijaviti nasilje kojem svjedočimo:

Fondacija lokalne demokratije, Sarajevo

Telefon: 033 222 000, FBiH broj 1265
SOS telefon je dostupan 24/7. Fondacija lokalne demokratije pruža psihološku podršku i pomoć za krizne intervencije, daju informacije i savjete za dalje korake kada je u pitanju zaštita od nasilja u porodici. Na SOS telefon se može podnijeti i anonimna prijava za nasilje na osnovu koje se može poslati policija na adresu ili obavijestiti nadležni organ starateljstva-službu socijalne zaštite.
Mail: psihološka.podrška@bih.net.ba, shelters.1@bih.net.ba
Besplatna pravna pomoć: pravna.podrška@bih.net.ba ili na telefon +387 33 570 560

U.G. Vive žene, Tuzla

SOS telefon: 1265
Žrtve nasilja ili osobe koje su svjedoci/kinje nasilja u susjedstvu ili obitelji, mogu pored SOS telefona pozvati na brojeve telefona Udruženja građana „Vive Žene“ 035 224 310 ili 035 224 311.
Pored toga za žrtve koje imaju pristup društvenim mrežama, mogu uputiti poruku na FACEBOOK profil
Također, putem broja telefona 061 042 308 svi klijenti i klijentice mogu dobiti pomoć i podršku, kako psihološku kriznu pomoć i podršku zbog trenutne krize izazvane Corona virusom, tako i zbog nasilja uporodici. Broj je dostupan za aplikacije Viber, Messenger i Whatsapp.

“Medica” Zenica

Telefon: 062 800 858
Psihološko i pravno savjetovalište: 032 463 920
Mail: medica1@bih.net.ba

Fondacija “Lara” Bijeljina

SOS telefon – 1264
Telefon 24h – 066 810 800
Mail: ngo.lara@teol.net

“Udružene žene” Banja Luka
SOS telefon: 1246
Mail: office@unitedwomenbl.org
Facebook nalog: Fondacija Udružene žene.

“Žena BiH” Mostar

Telefon: 036 550 339
Mail: zenabih@bih.net.ba

U.G. “Budućnost” Modriča

SOS telefon: 1264
Dežurni telefon: 066 616 864

“Žene sa Une” Bihać

Telefon: 037 220-855
Mail: zena-una@bih.net.ba

Udružene žene – Udružene žene Banja Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.