Kategorija: Svakodnevna jadikovka

Pješačenje između moje i kuće od A. trajalo je oko dva i po sata. Vjerovatno bih postigla kraće vrijeme da je, gluho bilo, duži bio rat. Znam da su među današnjim trkačima, maratoncima i hodačima raznih vrsta nekadašnji vojnici i da mojim izgovorima mjesta nema, ali ostavljam sebi pravo vjerovati kako sam se u te skoro četiri godine nahodala za pet života i kako mi treba još malo da odmorim, da bih se u duhu zdravih životnih navika rekreativno pokrenula. Naime, ja kad pješačim duže od 15 minuta, samo čekam kad će granata pasti.

Na današnji dan prije 23 godine u američkoj bazi Rajt Peterson u Dejtonu parafiran je Opšti okvirni sporazum za mir u BiH. Na našoj porodičnoj ratnoj koti, onda kada je bilo struje, putem zemaljskih predajnika „hvatali“ smo programe Televizije Bosne i Hercegovine, Srne, HRT-a i RTS-a. Vratila sam se od A., moji su bili kod nekoga u gostima, bilo je i struje i na sva četiri kanala govorio je Bil Klinton. Mislila sam da se televizor pokvario. Za mir ne mogu reći ni da sam ga dočekala „skromno, u krugu porodice.“

Danas je i Svjetski dan televizije, juče je bio Međunarodni dan djeteta. Jedan s drugim možda na prvi pogled nemaju nikakve veze, zajedno s Dejtonom još manje.
Prije četiri godine ovaj televizijski praznik obilježila sam tako što sam svojevoljno napustila televiziju za koju sam vjerovala da će biti moje preduzeće do penzije. Sloboda koju živim danas i koja košta, vjerovatno je dio duga prema djetinjstvu kojeg nije bilo.

Zahvaljujući ratu i dejtonskom miru, iz školica (ne Kortesarovih i obrazovnih, nego onih na ulici s kredom) sam uletjela u salonke, a u ruci mi se umjesto kamenčića našla poslovna torba. Zbog toga mi se i danas dok potpisujem ugovor o djelu čini kao da se igram odraslih. Kao da sam obukla maminu odjeću nakon njenog povratka s posla pa defilujem po kući, uz punu svijest da naše poslovne biografije nikada neće izgledati kao biografije naših mama. Ili tata ako ste vi imali više sreće s tatama. CV onih koji/e su rođeni/e između sedamdesetih i osamdesete najčešće podsjećaju na Žikine šarenice.

Životi obrazovanih predstavnika/ca moje generacije se odvijaju između očekivanja odobrenja projekata, pravdanja grantova, rada na poslovima za koje su prekvalifikovani/e. Mir nam je donio mogućnost da sa završenim prestižnim svjetskim akademijama za grafički dizajn radimo na koordinacijskim poslovima u sektoru razvoja poljoprivrede. Ne karikiram. Znam osobu. I nemam ništa protiv poljoprivrede. Ali stručnjake/inje za tu oblast naći ćete u nekom desetom sektoru. Ovdje je sve kao iz vica o beogradskom heroinskom ovisniku koji je ulovio zlatnu ribicu pa je realizacija njegovih želja izgledale tako što je ribica Ruse prebacila u Ameriku, potom Amerikance u Rusiju, a onda opet vratila sve na početnu poziciju. Kad ga je pitala zašto, rekao je – zezaaanjeee.

O tome kako preživljavamo, svakodnevno razgovaram s prijateljicama. Najčešće preko različitih prozorčića na našim internet nalozima. Neke od njih su daleko, odustavši od balkanskih iluzija, otišle su živjeti svoje američke i evropske snove. S preostalim komuniciram putem interneta zbog toga što najčešće nemamo vremena. Pa onda pauze u proizvodnji tekstova ili kakvih srodnih djelatnosti koristimo da prokomentarišemo društvenu realnost, postavljajući jedna drugoj pitanje kako da naprimjer podnesemo disproporciju između imanja i znanja. Kako zažmiriti na jedno oko dok prolaziš pored poslovne zgrade nekih od najvećih uhljeba u državi, a ne možeš je zaobići jer si krenula na liječničke pretrage koje plaćaš, jer živiš slobodu koja košta.

I onda se, nakon nalaza, nađe vremena za živi susret s prijateljicom. Da vidimo u kojem ritmu nam antitijela i insulin plešu. Preferiraju li kao i mi old school repertoar ili su više u duhu novog doba, u nekom tehno ritmu. J. i ja imamo zajedničkog prijatelja, a on ima prijateljice koje se zovu Nana i Nena. Kaže J.: „Nas dvije smo nana i nena.“ I ona se smijemo. I jedemo tost s osam vrsta žitarica. Iako ne bismo smjele nijednu.

Toliko je dugačak spisak onoga što ne smijem da jedem da sve izgleda kao scena iz „Kuduza“ kad malac ne može upamtiti komšijine boljke pa odlučuje da će babi reći kako je susjed preminuo.
Sveske s receptima za kolače koje su ispisivale naše bake ostaće relikvije. Ne samo zbog sentimenta. Moja generacija ne razmjenjuje recepte za torte. Mi razgovaramo o zamjenama za hljeb, kolače, pastu… Mi živimo zamjene. I razgovaramo o zaključcima nakon psihoterapijskih seansi. Nedavno je Z. bila na grupnoj psihoterapiji na kojoj im je terapeutkinja rekla da donesu fotografije iz vremena kad su bili/e mali/e. Shvatih da ima nekog vraga u tome, te odlučih da posegnem za nešto odraslijim, postdejtonskim fotografijama.

Osim što bih poradila na frizuri, da se vratim u 21.11.1995. sigurno bih izgasila TV prijemnik i nastavila onu hodnju dužine dva i po sata, samo trkom, kao Forest Gamp, bez cilja, ali što dalje. Nisam tada, kao ni danas, imala neke velike planove, ali da me je neko pitao kako se vidim za 23 godine, sigurno bih rekla kao osobu koja vrijeme provodi na međunarodnim letovima, a ne u želji da se kao insan najede krompira pa makar u Sarajevu.

Ne znam da li je tačna informacija, ali imajući u vidu gdje živimo ne čudi me ništa, a riječ je o zabrani protesta odnosno mogućnosti njihovog održavanja na ako se ne varam tačno određenim mjestima, a sve to, nakon nedavnih protesta demobilisanih boraca i ratnih vojnih invalida pred zgradom Vlade Federacije BiH. Narod može da se buni a vlast će im odrediti gdje i kako…Ovo je stvarno zemlja mojih snova.
Uskoro moji prijatelji neće imati šta da karikiraju, kariatura je ovo što živimo.

Za ovo ljeto toplo vam preporučujem povoljnu turističku destinaciju

www.bukovina-i-hrastovina.com

Na osnovu odluke Višeg suda u Podgorici, novinar I književnik Andrej Nikolaidis, moraće zbog duševne boli reditelju Emiru Kusturici platiti 12 000 eura.
Žiro račun za prikupljanje sredstava otvoren je u Unicredit banci I njegov broj je
3386902539565748, a svrha doznake “POMOĆ ZA ANDREJA NIKOLAIDISA“.

Andrej Nikolaidis
Dželatov šegrt

Bilo je, kako se to danas kaže, vrijeme rata i sankcija. U okolnim državama gorjele su kuće, ovdje je na lomači patriotizma gorio zdrav razum. Da bi se opravdao rat u Bosni i Hrvatskoj nije bio dovoljan patriotizam. Bilo je potrebno mnogo više od toga. Valjalo je odustati od razuma. Napustiti razum, jer tek nakon toga bilo je moguće pretvarati se kako nam ne nedostaje moral.

Propagandna mašina tog vremena bila je, otud, zasnovana kako na nemoralu, tako i na gluposti. Novine i televizija nisu bili samo ogavni, nego i pravljeni za idiote. Valjalo je biti neosjetljiv za ljudsku patnju, slijep za vlastitu krivicu, napokon i dovoljno glupav da bi se povjerovalo u vlastitu ispravnost. Ružni, glupi i pokvareni – takve je proizvodila propaganda Miloševićeve države.

Medijski marš Kakve su budale tada defilovale kroz televizijske studije! Kakve su budalaštine štampale novine! Gotovo svako ko je imao nešto glupo a patriotsko da kaže, dobio je priliku da to i učini na državnoj televiziji, u Politici ili Pobjedi. Jedna od najvećih medijskih zvijezda tog vremena bio je Emir Kusturica.

Pokušajte se prisjetiti: njegova zvijezda vrhunac dostiže u vrijeme najvećih zločina nad njegovim sunarodnicima, a blijedi sa završetkom rata u rodnoj mu Bosni. Kada je rat završen, kada su sa TV ekrana protjerani samozvani vojni analitičari, vračare i političari koji su presnažno povjerovali kako su “Krajina i Bosna naše”, iz medija je nestao i Emir Kusturica. Budući da su mu od prvoga, Sidranovog Sjećaš li se Doli Bel, filmovi bili svaki lošiji od prethodnog, te budući da više nikome nije trebao Bošnjak koji tvrdi kako su Srbi u pravu što zatiru islam u Bosni, Kusturica je bio manje atraktivan za medije.

Novi srpski nacionalizam, njegova renesansa zapravo, nedavno ga ponovo poteže kao moćno sredstvo za podizanje nacionalnog ponosa. I Kusturica je u Srbiji ponovo ono što je i bio – nešto poput patriotske vijagre. On je snimio film Život je čudo, koji govori o dobroti i plemenitosti Srba za vrijeme rata u Bosni, i sa njim otišao u Kan, da braći u Beograd donese “Zlatnu palmu”. Željko Joksimović otišao je u Tursku, da na Pjesmi Evrovizije sa plagijatom arapske pjesme zastupa vaskoliko srpstvo. Divac i Stojaković igrali su još jedan NBA plej of – nacija je bila u iščekivanju prve srpske titule u profesionalnoj košarci. Svi su prošli kao na Kosovu – junački su izgubili. “Srbija ponovo osvaja Evropu”, bio je naslov u Blicu kada su Kusturica i Joksimović ispraćeni i za njima prolivena voda. Po završetku svega, ista novina je na naslovnoj strani najavila razgovor sa Ukrajinkom koja je pobijedila u Turskoj. Ona je Željka, koji je pošao osvajati Evropu u Turskoj, pozvala da je posjeti u – Ukrajini.

Kršteno ime Novi Kusturičin propagandni film bio je temeljno ispljuvan i otposlan kući. Bez nagrade, naravno. Rat u Bosni više ne zanima zadrigli evropski džet-set. Oni su sada zabrinuti zbog Iraka. I imaju novog ljubimca – Majkl Mora, koji tako slatko pljuje po Americi koju oni tako otmjeno preziru.

Kusturica je u me uvremenu dao intervju za Le Figaro, u kojem je izložio svoj pogled na svijet. Intervju je dirljiv, jer otkriva čovjeka koji brani stavove u koje više ne vjeruje ni Slobodan Milošević, ukoliko je ikada i vjerovao.

“Ja sam pravoslavni hrišćanin”, kaže Emir. Ne precizira koje mu je kršteno ime – Panta, Miloje, Dobrilo… Njegova porodica je, tvrdi, izvorno pravoslavna. Što će reći da su mu se preci, kada su klanjali, Allahu molili kao pravoslavci. “Moj otac je ro en kao musliman, ali je prije svega bio Srbin”, kaže Emir. Ali Emir neće da bude musliman. Jer mu je porodica, negdje u dubini prošlosti, bila pravoslavna. Ako bi zakopao dublje, otkrio bi da je, još ranije, bio paganin. Na dnu iskopine porijekla otkrio bi, tvrdio je Darvin, majmuna.

Budući da je mrtvoga oca proglasio Srbinom koji je klanjao, a sebe, Emira, “pravoslavnim hrišćaninom”, bilo mu je lako da odabere “svoje” u ratu u Bosni. Prepoznao ih je u Karadžiću i Mladiću. Nije bio tu da sa njima ispaljuje topovske salve po Crnom vrhu, Bjelavama i Baščaršiji, ali im je svojim umjetničkim i medijskim pregalaštvom kad god je mogao pružao alibi za svakog ubijenog muslimana koji nije želio da prizna da je porijeklom “pravoslavni hrišćanin”.

Sada je snimio film o ratu u Bosni. Zašto? “Da bih prekinuo predrasudu da se Srbi i muslimani mrze”, kaže Emir. Što je još želio? Njegovim riječima: “Da se ogradim od ideje da treba naznačiti naciju koja je u pravu, naciju koja to nije, napadača i napadnutog.” Film je, hoće nam reći Emir, revizionistički. Što će reći da relativizuje krivicu i zločine. Jer Emiru se ne dopada podjela na one koji su napali i ubijali i one koji su se branili i ginuli. “U ovo naše vrijeme, moral je relativna stvar”, poentira Emir. Kad se tako shvati moral, sve je moguće, pa i braniti ljude koji su bombardovali grad u kojem je ro en, moguće je i stati na stranu dželata u Srebrenici. Jer po Emiru, nema onih koji su u pravu. Nema pravednih – to je najstarija odbrana onih koji su debelo zgriješili.

Magarac i pjesnik Emir rat u Bosni tumači sa pjesničkom slobodom. Jer on je, tvrdi, “pjesnik, buntovnik…”. Potom buntovnik u fraku, sa kubanskom cigaretom u ustima kaže da to ima i cijenu: “Sve sam više razočaran čovječanstvom.” Pa ipak, veli da je dovoljno glup da ostane idealista. Za idealistu, prilično je imućan. Družeći se sa idealistima iz vrha crnogorske vlasti, stekao je i nešto idealnih nekretnina u Crnoj Gori.

Voli životinje, posebno magarce. Za njega, magarac je “an eo čuvar”. On zna da mnogo od onoga što je stekao duguje upravo magarcima. U an ele ne vjeruje – “zna da postoje”. Smatra da nam je potrebna utopija, zato je protiv svijeta velikih korporacija. Antiglobalistička i antiamerička priča je nešto što Emir u intervjuu za francuske novine ne želi da preskoči. Doduše, tako nije mislio nekada. Otišao je u Holivud, u maticu korporacijskog svijeta, tražeći uspjeh. Snimio je grozan film. Propao je. Onda je shvatio da je antiglobalista. Kao i svaki pravi antiglobalista i borac protiv velikih korporacija, puši skupocjene kubanske cigare koje proizvode djeca čija je mjesečna plata manja od cijene nekoliko kapljica losiona za brijanje kojim Emir ujutro umije lice.

Emir Kusturica se dosljedno drži Andre Žida, koji je tvrdio da je naša dužnost stati na stranu dželata, ne žrtve. Kada je tako, dželati vas drže za svoga, žrtve za dželata. Zavrijediti poštovanje dželata a prezir žrtve – eto definicije onoga što za života sebi ne bi smio dozvoliti niti jedan pravoslavni hrišćanin.

***

Ovo je bilo Andrejevo, ja sam svoje davno rekla.
Objaviti I na ovom mjestu Nikolaidisov tekst I broj žiro računa smatram svojom obavezom.
Cijenim ga kao jako talentovanog pisca, pristojnog I dragog čovjeka.

Jedini problem koji ja imam sa ‘’odbranom’’ je taj što osim scenarija ‘’kadija te tuži, kadija ti sudi’’ ovdje imamo I nove elemente koji pordrazumijevaju Emir te tuži, Emir te brani.

Elem, nema pogrešnijeg čovjeka za prvog u stubu odbrane do kantonalnog sarajevskog ministra kulture I sporta, glumca Emira Hadžihafizbegovića.

Prvi se sjetio, doduše tu je I novinar Šeki Radončić što inicijativu, svakako samu po sebi prihvatljivu, čini I podnošljivijom.

Barem je bez jednog Emira moglo.

‘’Prije dve godine, kada je sve počelo, rekao sam da je krajnje vreme da mi Srbi ratujemo kao Amerikanci, da ne dozvolimo da se ratuje na našoj teritoriji, da se branimo na tuđoj teritoriji’’ , rekao je za Nin 1993. Velimir Bata Živojinović koji je prema podacima dostupnim na imbd ostvario 263 uloge.
Imao je status nacionalne zvijezde u vrijeme kad je pod tim podrazumijevan prostor od Vardara pa do Triglava.
Arhivirao je sve, od Zlatnih arena preko statusa božanstva u Kini do nagrada za životno djelo.
Hiljadu puta sam pomislila zašto se ljudi, poput Živojinovića, na početku rata nisu oglasili i pokušali uticati na razularenu gomilu.
Ne mislim da bi to bilo šta moglo promijeniti, ali se pitam kako im je savjest dozvoljavala da to ne učine?
Kako je mogao stati na stranu politike Slobodana Miloševića, zašto je bio član njegove partije, da li ga je bilo sramota, stidi li se kad je sam u svoja četiri zida, je li mu tijesno u njegovoj koži, pomisli li na publiku protiv koje je politika koju je podržavao vodila rat?
Za Našu borbu. Pet godina nakon prijedloga o načinu ratovanja, rekao je :

‘’Nema nijednog razloga zbog kojeg ne bih igrao u bilo kojoj bivsoj republici ukoliko me pozovu. Nema ni politickih, ni srpskih, ni ratnih, ni licnih razloga da ne radim svoj posao na prostorima na kojima sam radio. Mada sam zadovoljan onim sto sam uradio, jedino praznina koja mi je ostala jeste to sto nisam nikada radio sa Kusturicom koji je veliki reditelj i koga odlicno poznajem. Ali ima vremena! ‘’

Mislim, šta reći, a ne zaplakati !
Velimir Bata Živoinović sinoć je ušao u kuću Velikog Brata time dokazavši da je valjda potpuno sišao s uma ili je htio da to konačno postane jasno I onima koji su u to sumnjali !

Das ist Walter.
Das ist dno dna!

Kako znati kada stati?

PRVI PUT S KUSTURICOM NA JUTRENJE

 

KUSTENDORF LJETA GOSPODNJEG 2008.

Kad bih ovaj tekst pisala sutra, vjerovatno bi bolje izgledalo, ali ako ostavim da prenoći, onda će, znajući sebe, dobar dio ljutnje izvjetriti.
Zato, krećem odmah, da vas ne ostavim uskraćenim za kakvu pikanteriju koju su imali priliku doživjeti oni koji su bili dovoljno ludi da posjete privatni festival na privatnom posjedu Profesora, kako ga vole zvati ili Kuste, kako smo ga zvali, mi, kužni, iz Sarajeva , iz kog je otišao i koje je prekrižio.
Može on iz Sarajeva, ali Sarajevo iz njega nikada…
Kada mu je PR festivala rekao da dolazi novinarka Federalne televizije, nije bio oduševljen, naprotiv, rekao je : ” Odjebi to, ba. ”
Ni u Kanu me ne dočekuju raširenih ruku, pa idem tamo, analogno tome, zaputih se ja u Drvengrad, ako ništa , barem nije daleko.
A daleko je, vjerujte mi da jeste.
Daleko od svake logike, zdravog razuma, ljudskih svjetonazora.
Daleko od svake etike, taman onoliko koliko smo Emir i ja, iako često sjedeći za istim stolom, bili daleko jedno od drugog.
Zašto?
Najprije zbog toga što ja nemam problema s identitetom, hvala nebesima na tome, dok nisam upoznala Emira Nemanju Kusturicu Profesora i nekrunisanog mećavničkog cara, nisam ni znala koliko je važno da znaš ko si i šta si, da nemaš problema s tim, ni potrebu da to dokazuješ.
Ni na jednom mjestu na svijetu nisam vidjela toliko količinu podignutih po tri prista i po tri puta krštenja u svim potrebnim i bespotrebnim prilikama.
Maja Kusturica voli podići tri prsta kad joj recimo sin Stribor svira.
Stribor se voli tri puta prekrstiti kad je u restoranu, za stolom. Valjda molitva prije jela, šta li ?!
Emir, a boga mi i Nele, vole se prekrstiti na sceni, u vrijeme nastupa No smoking orkestra.
Dunju Kusturicu, ćerku Nemanje i Maje, ne smijem dušu griješiti, nisam vidjela da se krsti.
Ispade Dunja porodični antihrist.

Iskupilo se na Kustendorfu finog svijeta.
Sve ”osvedočeni prijatelji srpskog naroda”. Nikita Mihalkov, sjajan reditelj i beskrajno šarmatan čovjek, borac za srpska prava, koji kaže ” nije važno šta, već s kim”. Drugi osvedočeni prijatelj srpskog naroda bio je Petar Handke.
Čovek voli pa voli Srbe.

Filmski festival u režiji Emira Kusturice nalikuje njegovom filmu ”Podzemlje” . Utisku doprinose dva kina smještena u podrum, iznad kojih su restorani i sl. pa se zaista ima utisak da odozgo svima komanduje.
Ako se nekome ne da ići na projekcije studentskih filmova prikazivanih u glavnom takmičarskom programu, tu je Emir, da potjera narod u kino. Kad nema Emira (čitaj kad je u sauni u svojoj kući u Drvengradu ili u bazenu ili u teretani) onda supruga Maja tjera narod u kino.

Ovaj dokazani antiglobalista koji u svojim lokalima prodaje samo domaće sokove Biosfera, pa volj ti Kusta kupinu ili malinu, sa sve Kustinom glavom na etiketi, u tim istim lokalima nema Coca-Colu, jer on je antiglobalista, pa u skladu s tim u svojoj biblioteci ima najzajebaniju plazmu ( TV, ne Bambi 😛 ) prezire PC i ima Mekove računare, pa pored zdravih planinskih jabuka koje služi u poslastičarnici, na sve strane se mogu vidjeti Mekove jabučice.

U nezvaničnom razgovoru koji smo vodili uz točeno pivo (sreća pa se to uklapa u antiglobalistički koncept) otračao mi je svoje bivše sarajevske prijatelje, rekavši za neke takve gadarije koje rijetko kome mogu pod kožu.
Kada sam ga pitala za Čedomira Kolara, rekao mi je da je đubre. To isto mi je i Čeda rekao za njega. A ja više vjerujem Čedi. Jer nije antiglobalist, jer ima Oscara i jer je pored toga jedan od najskromnijih ljudi koje sam u životu srela. I jer je radio s Kusturicom, a ja to ni najvećem dušmaninu ne bi poželila i kada glumci mantraju o njegovoj energiji i ljepoti stvaranja s njim, ubijeđena sam da to rade iz straha 😀

Za Danisa Tanovića je rekao :” Nisam gledao film tog malog”.
Za Emira Hadžihafizbegovića, da će na njega, ako ga nastavi prozivati, krenuti sa svojom vojskom koju ima u Mećavniku. 😛

Trebam li dalje nabrajati 🙂

Vjerovatno ste svi čuli,čitali, vidjeli nešto o groblju loših filmova u Kustendorfu i sahrani filma ”Umri muški 4”.
Da bi sve bilo premorbidno potrudili su se nabavivši pravi kovčeg i zvoneći sa zvaonika prave crkve. Nekro party ala Kusta. Strašnooo.
Ukratko, moje iskustvo poznavanja duševnih bolesnika mi kaže da je Emir Kusturica u onome, što psihijatri nazivaju remisija, a to je otprilike proces oporavka nakon teške psihičke krize, poput akutne psihoze ili nervnog sloma, kad se bolesnik dobro osjeća, ali ne znači da je izliječen i niko ne zna kad se bolest može ponoviti. Dok pije lijekove, dobro je. Nadam se da ih Emir redovno uzima.

Kad zatvorim oči vidim Kusturicu.
Kad ih otvorim u glavi mi još uvijek tutnja njegova ili Striborova muzika (jedina dva CD-a koji se u restoranu ”Prokleta avlija” slušaju ) Iako je sve bilo inspirisano Andrićevim djelima, ne zna koliko je ispravno postupio kad je centralnom objektu dao ovakav naziv.

Emir Kusturica tvrdi da ljudi okupljeni oko Čedomira Jovanovića kontrolišu 90 % medija u Srbiji.
Ljudi okupljeni oko Kusturice , novinari iz Beograda , u vrijeme preliminarnih rezultata, tvrdili su mi kako bi glasali za Čedu.
Upitah jednu babu koja je najviše potencirala tu priču šta radi na Mećavniku, umjesto na glasačkom mjestu i kako joj se uopšte Kusturica sa sve Koštunicom uklapa u tu njenu pročeda priču.
Baba mi reče da svako ima pravo na mišljenje.
Jebi ga baba, ne razumemo se, očito.
Miki Manojlović je bio dva dana na Kustendorfu i otišao je da glasa.
Živi u Francuskoj i nije mu svejedno.
Bravo Miki.
Na Kustendorfu su poželjni Voja Koštunica, Matija Bećković ( koji kao i Maradona i recimo Felini ima svoju ulicu) poželjna je novinarka Kurira i novinar Glorije koji je stigao danas želeći Emira slikati u kuhinji valjda za rubriku Šta poznati jedu. Nije pristao što me čudi…
Vrlo su poželjni novinari Politike kojih je došlo komada dva, da šefa, pardon predsjednika upravnog odbora Politike, fino ispoštuju.
Tekstovi su im bili za ispovraćati se zbog nemanja minimum dostojanstva.

Elem, kod Kuste, svi su poželjni osim onih koji danas žive u Sarajevu.
Da bi kod Cara bio u vrh astala, trebaš izbjeći iz Sarajeva, ako nisi na početku rata, onda barem sad, nikad nije kasno.
Dobiti državljanstvo Srbije.
I glasati za Velju Ilića ili Tomu Nikolića.
Ja bih da ostanem nepoželjna ako ikako može.
Makar i sa jedinim neuspjehom u karijeri.
Naime, prvi put me je neko odbio za intervju.
Ali i s tim se živi.
Život je čudo 😉