Kreiranje istorijskog trenutka kojem je Milena Radulović dala lice: Nisu tražile i nisu same, od Milene do stotina drugih ispovijesti o preživljenoj traumi seksualnog zlostavljana na Balkanu

Ilustracija preuzeta sa Instagram profila Milene Radulović

Od trenutka kad je Milena Radulović odlučila progovoriti i prijaviti zlostavljača za seksualno nasilje, više ništa nije isto.
Svjedočimo nesvakidašnjem buđenju svijesti o različitim oblicima seksualnog nasilja i uznemiravanja i spremnosti žena da progovore o traumatičnim iskustvima zlostavljanja koja su preživjele.
Vrijeme pred nama, nadamo se, biće obilježeno pravnim procesima protiv počinilaca seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja, a Milenina priča zaslužila je ekranizaciju. Za mjesto u istoriji upisano zlatnim slovima već se izborila.

Piše: Kristina Ljevak

Trenutno je teško naći veću ironiju od naziva škole „Stvar srca“ čiji je vlasnik „čuveni dramski pedagog“ Miroslava Aleksić uhapšen pod optužbom silovanja bivših polaznica, tada maloljetnih djevojčica, među kojima je uspješna beogradska glumica Milena Radulović koja je nakon prijavljivanja slučaja prva izašla u javnost podijelivši traumatično iskustvo višestrukog seksualnog zlostavljanja čiji je počinitelj njen bivši učitelj. Nakon nje učinila je isto glumica Iva Ilinčić, a ukupno je više od dvadeset djevojaka koje su Aleksića do sada prijavile.

Čin hrabrost i plemenitost Milene Radulović nezabilježen je u balkanskoj istoriji, a uvrede i zlonamjerni komentari koji su pratili njenu odluku da progovori i prijavi kako bi spriječila da se to dešava drugim djevojčicama samo su jedno u nizu svjedočanstava o kulturi nasilja koju živimo, koju smo normalizirali/e, „nadajući se“ da se seksualno zlostavljanje dešava negdje daleko, nekoj drugoj.
Osim što nas je bajka o Crvenkapici „naučila“ da će djevojčice biti kažnjene zbog samostalnosti i radoznalosti, ona nas je, kao i niz drugih priča, što u književnosti što po komšijskom predanju, pogrešno uvjerila kako se nasilje dešava isključivo u nepoznatim prostorima, od nepoznatih ljudi i vukova, među kojima su valjda najčešće oni koji stavljaju drogu u piće.
Milenino, kao i iskustvo drugih djevojčica, potvrdilo nam je nažalost da se seksualno zlostavljanje najčešće dešava u sigurnim i prijateljskim okruženjima, kao što je bila škola bizarnog naziva pod rukovodstvom monstruma, a u kojoj je godinama građen odnos povjerenja nalik onom između djece i strogog ali uvažavanog i nerijetko obožavanog roditelja. Van škole su se ispredali mitovi o čuvenom „metodu velikog dramskog pedagoga“ koji se, istina, mogao pohvaliti zavidnom listom velikih srpskih glumica i glumaca koji/e su prve korake napravili/e u njegovom dramskom studiju što dodatno objašnjava povjerenje koje su mu ukazali roditelji djece koju je podučavao glumi, kuhanju, književnosti i raznim drugim životnim vještinama koje će im malo koristiti onoga trenutka kada im uništi život.

NORMALIZACIJA KULTURE NASILJA

O kulturi nasilja koja je normalizirana svjedoči i činjenica da je Aleksić bio Arkanov intimus, reditelj svadbe i video pratilac u njegovim vukovarskim i drugim pohodima. Ali svođenjem ovog zlostavljača na profil saučesnika/video posmatrača u ratnim zločinima amnestira se 90 posto drugih zlostavljača koji nemaju nikakvog dodira sa ratnim zločinom nego su fine mirne komšije ili skromni rođaci iz provincije.
Jedna od istorijskih posljedica Milenine odluke je i reakcija inače indolentnog balkanskog društva (mimo one koja se odnosi na pitanje zašto ranije nije prijavila) a tiče se odluke da sve više žena i poneki muškarac anonimno progovore o preživljenoj traumi silovanja ili seksualnog uznemiravanja. Ključni trenutak je bio pokretanje Facebook stranice Nisam tražila koja je u prvih pet dana postojanja dobila preko 33 hiljade pratitelja/ica te objavila stotine ispovijesti o iskustvima žena o seksualnom zlostavljanju i uznemiravanju.
Zbog napada na stranicu tekstovi su preneseni na web, formirana je i Facebook grupa, učinjeno je sve da bi što sigurnije osobe progovorile o onome o čemu su mnoge godinama ćutale. Konačno intenzivirana priča o seksualnom zlostavljanju i uznemiravanju doprinijela je tome da neovisno o stranici žene počinju javno progovarati o vlastitim traumama.
Sudski epilog barem jednog slučaja bio bi najbolji ishod i ohrabrenje svim preživjelim. Nadamo se nezaustavljiva lavina pokrenuta je zahvaljujući hrabrosti jedne žene. Kreiran je istorijski trenutak kojem je, kako kaže Nejra Latić Hulusić, Milena dala lice.

LICE JEDNE PLEMENITOSTI

„Umjetnost me naučila da se zločin, nepravda ili neki problem s ljudima moraju komunicirati tako Å¡to im ga približiÅ¡ srcu, a ne pameti i zato je od ključne važnosti i historijski trenutak onaj kojem je Milena Radulović dala lice. Dala je ljudima na Balkanu hrabro svoje lice kao osoba koje je doživjela nasilje i dala je lice čovjeka koji ju je silovao. To je čin neizmjerne ljudskosti jer ona je to uradila za budućnost svih žena i uradila je to kako treba – prijavom prema tužilaÅ¡tvu koja je rezultirala drugim prijavama i za sada hapÅ¡enjem. ÄŒinjenica da je Milena glumica i veoma omiljena javna ličnost doprinijela je tome da tema odjekne i na naÅ¡im prostorima u vidu podrÅ¡ke i pokreta, koja nam je sada dala momentum da mijenjamo stvari i ovdje napredujemo. Milena je dala svojim licem i utjehu osobama koje trpe neki vid nasilja da nisu usamljene, oÅ¡tećene, ružne, izgubljene, osramoćene. Zato se nadam da njenu hrabrost nećemo iznevjeriti ovaj put i da ćemo u ime svih onih koji su zavrÅ¡ili osramoćeni u rubrikama ‘crnih hronika’ stati u kraj sistematski seksualnom nasilju i uznemiravanju za početak, pa potom i svakoj drugoj nepravdi nad onima koji su nezaÅ¡tićeni“, kaže rediteljica Nejra Latić Hulusić.
Milenin revolucionarni iskorak s jednako važnim rezultatima koji već odavno prevazilaze kapacitete volonterskog entuzijastičnog djelovanja postiže pomenuta platforma „Nisam tražila“ koja se pretvara u pokret, a pod pritiscima hakerskih napada i pokušaja otvaranja lažnih profila, od Facebook stranice nastala je web platforma i Facebook grupa, sve s ciljem da se i dalje anonimno ostavlja mogućnost žrtvama da podijele vlastito iskustvo.
Ispovijesti na ovoj stranici potvrđuju ono od čega smo krenule, seksualno zlostavljanje se događa u porodičnom domu, njegovi počinioci su očevi, o čijim nedjelima danas djeca svjedoče… Stranica ne može da kompenzira izostanak formalnog prijavljivanja počinilaca institucijama države, ali može i već to čini doprinijeti brojnim procesima, uvezivanju i svakako neizmjernoj podršci kojoj danima svjedočimo. Bez sumnje je ključni segment bila nezavisnost njenih pokretačica koja je stvorila povjerenje kod preživjelih različitih oblika seksualnog nasilja. Stranica je između ostalog pomogla da se osvijeste lična, a potisnuta iskustva seksualnog zlostavljanja ili uznemiravanja.

„U zadnjih nekoliko dana susrela sam se sa ženama koje kažu – meni se nije ništa ovako desilo, ali svejedno sam zgrožena, da bi onda vratile film unazad i počele iskopavati potisnuta sjećanja na seksualno uznemiravanje i maltretiranje koje su u životu doživjele, a za koje ranije nisu vjerovale da je ozbiljno ili ga uopšte nisu doživljavale kao nasilje. Mislim da je to jedan od najvažnijih pomaka: žene počinju imenovati stvari pravim imenom i prepoznavati (ili priznavati) da ono što im se dešava nije i ne smije biti prihvatljivo“, objašnjava Selma Asotić, urednica feminističkog časopisa Bona i predavačica pisanja na New York University.

RAZBIJANJE DRUŠTVENE PARADIGME O MUŠKOJ MOĆI

„Tek kad ljudi vide grozote koje se dešavaju drugima shvate da to nije nešto imaginarno što se dešava daleko i ovo bi mogao biti dobar trenutak da se stvori pritisak na institucije da se ozbiljnije pozabave ovim problemom. Prije koji mjesec ja sam analizirala presude za silovanja u BiH, koristila sam neke analize koje je koristila Atlanska inicijativa i tamo sam našla užasne stvari, sudska umanjivanja visine kazni počiniocima, navodeći da je počinilac ugledni član svoje zajednice, da ima dvoje maloljetne djece o kojima se brine, siromašan i slično. Navođene su nevjerovatne olakšavajuće okolnosti bez obrazlaganja zašto su to olakšavajuće okolnosti.
Ovo je trenutak kada trebamo ukazati i na takve stvari. Jer institucije su jako bitan dio ovog problema i dio rješenja. Tako da bi bilo dobro da mediji, osim što se bave prenošenjem iskustava žrtava bave i sistemom koji bi trebao reagovati čim prije“, smatra Vanja Stokić, urednica portala eTrafika.
„Nisam tražila i njene osnivačice su napravile nešto što je od ogromne važnosti u ovom trenutku za razbijanje paradigme društva zasnovanoj na moći, najčešće muškarca, a to je da su otvorile oči javnosti i nadležnih o broju i učestalosti rodno zasnovanog nasilja i uznemiravanja oko nas. Osnivačice su u više navrata naglasile da se samo radi o neformalnoj platformi za skretanje pažnje i solidarnosti i stalno pozivaju na prijavljivanje slučajeva policiji i nadležnim organima. Stekle su za kratko vrijeme ozbiljnu medijsku moć koju puno veće organizacije sa milionskim budžetima za borbu protiv rodno zasnovanog nasilja nisu uspjele godinama i nadam se da će je uz adekvatnu pomoć stručnih lica to dobro i iskoristi. Za sada se na stranici može naći direktni link za psihološku i pravnu pomoć i to je od ogromne važnosti“, smatra Nejra Latić Hulusić koja se referirala i na našu opasku da Facebook pokret ne može biti zamjena za izostanak pravnog procesuiranja počinilaca seksualnog zlostavljanja.

REVOLUCIJA, A NE HAJKA

„Problem je ovdje što ljudi nisu nikada sistematski edukovani o tome šta je uopšte seksualno uznemiravanje i nasilje, šta je kvalifikacija zločina ili prekršaja dovoljna za prijavu, nepovjerenje u policiju i sudske organe radi vrlo malog broja presuda i ukupno neznanje o procesu dokazivanja takve povrede na radnom mjestu, u školi, porodici… Zakoni su puni rupa, pravilnici su puni rupa u smislu da su detektovane jasno situacije koje se smatraju seksualnim uznemiravanjem i nasiljem ali nije jasno ko sprovodi kazne i šta su kazne za isto, nisu jasno definisani dobrovoljni privatni odnosi i to sve daje puno prostora za manipulaciju. Počinioci često radi tih rupa budu vraćeni na radna mjesta i hitno se mora vršiti pritisak od državnog nivoa i zakona o radu i obrazovanju do univerziteta i pravilnika da se stvari preciziraju, da se uvede edukacija od najmanjih uzrasta kako bismo znali prepoznati nasilje kada se dešava, da se uvedu zakonima stručne službe za ljudske odnose i pravila ponašanja na svakom radnom mjestu i instituciji koja će biti adresa za svaku nedoumicu po pitanju seksualnog uznemiravanja i nasilja, a opet to je tema koja se ne može odvojiti od psihičkog zlostavljanja, mobinga… Ali, hajde evo jedno po jedno da mijenjamo na bolje“, kaže Latić Hulusić koja apeluje i na medije da ne traže jedno ime.

„I jednu ‘žrtvu’ (Å¡to je opet omalovažavajući pojam) koju će baciti rulji da sve ovo splahne. Dobiće imena od suda, kada sve posložimo inače osobe koje su doživjele nasilje i uznemiravanje podliježu tužbi za klevetu radi senzacionalizma. Ovdje se ne radi o hajki nego o revoluciji sistema.“
Mediji, kao i obično, od Milene pa do „Nisam tražila“ izvještavaju zavisno od izvora finansiranja pa do procjene publike kojoj se obraćaju s ponekim izuzecima. Poneki šareni magazini poštovali su odluku Milene Radulović da se nakon prvobitnog istupanja u javnosti i velikog temata u Nedeljniku, neće obraćati medijima, ali su joj u znak podrške posvetili naslovne stranice.
Neprofitni balkanski mediji pišu korektno, kako su i navikli, ovi drugi najčešće love klikove objavljujući potresne ispovijesti sa „Nisam tražila“ ili iščekujući Milenu Radulović da izađe s davanja iskaza tužilaštvu, ne bi li napisali da je, gle čuda, bila potresena.

Ovo čemu trenutno svjedočimo obrazac je koji nam se ponavlja s vremena na vrijeme, kaže Vanja Stokić.
„Kad god neka poznata ličnost progovori javno o nasilju, mediji krenu da se utrkuju u izvještavanju o toj temi. Naravno, ima onih koji dobro rade svoj posao, ima onih senzacionalnih, ali je tužno što se uvijek čeka da neka poznata žena izađe sa svojim problemima. Isto se desilo tokom pokreta #metoo, isto se desilo kada je Nataša Bekvalac bila žrtva nasilja u porodici pa su se svi sjetili da ta tema postoji.
Dobro je da se mediji bave ovom temom ali bi bilo važno da se ne bave na nivou incidenta i nekog izuzetka. Neki dan sam pričala s poznanicom koja vodi jednu feminističku organizaciju i koja kaže da su oni ovih dana rastrzani, da su se svi mediji sjatili da ih pitaju o seksualnom nasilju i uznemiravanju, o konkretnim slučajevima i sudskim procesima i ona prilično izrevoltirano kaže – mi o tome pričamo 365 dana a oni jednom u pet godina pišu o toj temi. Ali opet treba iskoristiti ovaj trenutak jer je pažnja javnosti na ovoj temi i treba iskoristiti priliku da se ljudima zaista pokuša objasniti šta je uredu, a šta nije.
Svaki put kad se radi o slučaju nasilja nad ženama, bez obzira da li je to fizičko, ekonomsko ili seksualno nasilje, uvijek iz raznih memljivih rupa izmile ljudi koji postavljaju pitanje da li se to zaista desilo, postavljaju neke svoje teorije zavjere, ponašaju se kao sudije i slično. To se isto dešava i sada pa na društvenim mrežama možemo vidjeti gomilu, prvenstveno muškaraca koji brane počinioca, odnosno optuženog, koji ga brane i dovode u pitanje sve iskaze uz žene koje je poražavajuće vidjeti kako napadaju druge žene povodom iskaza o seksualnom nasilju koje iznose.
Društvo je trenutno prilično podijeljeno, ili podržavaju iz sve snage ili negiraju iz sve snage.
Zaista ne mogu shvatiti ljude kojima je prva reakcija na nečije svjedočenje dovođenje vjerodostojnosti toga u pitanje i tvrdnja da laže. To je zaista jako opasno i na sve te komentare se treba reagovati, kako na društvenim mrežama prijavljivanjem takvih komentara, tako i uživo. Svi imamo odnos – pusti budalu, nemoj se raspravljati s njim, ali ljudi koji čitaju te komentare moraju vidjeti da postoji i druga strana. Moraju vidjeti reakciju ljudi koji se bave tim temama i onda kada to nije aktuelno kao sada.
Danas je naprimjer portal Raskrinkavanje objavio odličan tekst namijenjen medijima koji se bave temama nasilja, kako da izvještavaju, na šta da obrate pažnju i takve tekstove treba čitati.

SVOĐENJE OBRAZOVNOG SISTEMA NA ODNOS DOMINACIJE

U situacijama kada bi svi da su aktuelni, a mnogi mediji se sada bave ovom temom da bi privukli klikove, dolazi do velikog rascjepa u kvaliteti. Od medija u Srbiji koji su pojam tabloidnosti s anketama u kojima je postavljeno pitanje ‘da li je on kriv ili nije’ gdje bi graÄ‘ani trebali da sude Å¡to je potpuna besmislica i totalno obesmiÅ¡ljavanje svega o čemu sada pričamo, degradiranje žrtve i ponižavanje njene snage da izaÄ‘e u javnost sa svim Å¡to joj se desilo. S druge strane imamo medije koji nastoje da budu profesionalni i novinare/ke koji o ovoj temi ne izvjeÅ¡tavaju samo kad je aktuelna, nego ovo pitanje stavljaju kad god to mogu i kad god se u svojim medijima izbore za prostor namijenjen ovoj temi“, zaključuje Vanja Stokić.

Na stranici „Nisam tražila“ veliki broj pritužbi stigao je iz glumačkih krugova i od bivših i sadašnjih studenata/ica glumačkih akademija. Razlike u pristupu čelništva akademija uticale su i na razlike u broju zvaničnih prijava koje su stigle na adrese institucija. U Zagrebu, na Akademiji dramskih umjetnosti, trenutno postoje 24 prijave, za sarajevsku nemamo informacije (koja je izdala dva saopštenja, jedno ishitreno i površno, drugo konkretnije) i u kojoj se bezrazložno pojedinci/ke bave nečim što bismo mogle nazvati odbranom Akademije od same sebe, odnosno od vlastitih studenata/ica, bivših i sadašnjih.

„Prvo saopÅ¡tenje ASU bilo je izrazito razočaravajuće, ali i potpuno očekivano. Jako me naljutila neodreÄ‘enost, pribjegavanje floskulama umjesto iskrenog, konkretnog stava, kao i, po mom miÅ¡ljenju, nedostatak bilo kakve empatije. Ovaj slučaj je izbacio na vidjelo mnoge stvari, posebno kada je u pitanju obrazovni sistem u BiH gdje smo i ranije imali najstraÅ¡nije slučajeve zlostavljanja i nasilja koji su promptno zaboravljeni. Kod nas se obrazovanje svodi na odnos dominacije i potlačivanja – profesori potvrÄ‘uju svoju tobožnju bogolikost tako Å¡to vrijeÄ‘aju, ponižavaju, ili joÅ¡ gore, fizički zlostavljaju svoje studentice i studente. I to je prihvaćeno kao normalan akademski odnos. Posebno na fakultetima kao Å¡to je Akademija gdje vam prodaju priču da trebate patiti i da je to nužni dio vaÅ¡eg glumačkog ‘kaljenja’.
Sve su to gluposti. I nadam se da će ovaj slučaj pomoći studenticama da to prepoznaju. Ne postoji nijedan, ali apsolutno nijedan izgovor za povređivanje nečijeg dostojanstva. Kao neko ko predaje na univerzitetu, osjećam izniman bijes prema svim pedagoškim radnicima/cama koji/e ovakve stvari rade ili dopuštaju da im se one dešavaju pred nosom. Vaša prva i osnovna zadaća kao profesora ili profesorice je zaštititi svoje studente/ice. Na američkim fakultetima na kojima sam do sada predavala postoji jasna i veoma rigorozna procedura prijavljivanja, istrage i sankcionisanja slučajeva seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja. Svaki član i članica nastavnog kadra dužan/na je prijaviti sve takve slučajeva za koje zna (bilo da je saznao/la direktno od žrtve ili drugim putem). I tu ne postoji vremensko ograničenje. Dužni ste prijaviti čak i ako zlostavljač više nije dio univerziteta, ili je žrtva davno diplomirala.

I ŽENE SU LJUDI

Hvata me nevjerovatan bijes kad pomislim da je neki profesor mogao sjediti u toj famoznoj kafančugi, godinama slušati priče o nasilnom ponašanju, i ne učiniti ništa. A čak i kada jesu prijavili stvar upravi, iz izjava studentica koje smo do sada dobili jasno je da je Akademija očekivala od studentica da urade sve: i da smognu snage da prijave profesora i da odluče kako će biti (ili neće biti) sankcionisan, a da pri tome Akademija ne učini apsolutno ništa kako bi im osigurala podršku i općenito puno zdravije i sigurnije radno okruženje. Na djelu je dakle potpuno odbacivanje odgovornosti. Ne postoji sistem sankcionisanja seksualnog nasilja jer a) seksualno nasilje ne doživljavamo ozbiljno b) ne doživljavamo ga ozbiljno zato što nam je još uvijek teško istinski pojmiti da su žene ljudi, i da pate. A nije da nismo znali koliko je muško nasilje nad ženama sveprisutno i brutalno. Svako ko tvrdi da nije znao laže. Ista se nesklonost preuzimanju odgovornosti vidi i u prvom, veoma nemuštom saopštenju koje poziva studentice da prijave uznemiravanje, bez ijedne jedine konkretne riječi o tome kako će se s tim prijavama postupati, kakva će se pomoć pružiti osobi koja prijavljuje, itd. Na djelu je potpuno nerazumijevanje (stvarno ili hinjeno) svih psihičkih i emotivnih posljedica koje nasilje uzrokuje: koliko je teško žrtvama da priznaju, same sebi i drugima, šta im se desilo, pa onda da to prijave i podnesu teret javnog obračunavanja s nasilnikom. Akademija, i sve obrazovne institucije, mora imati jasnu proceduru i način da sankcioniše ovakve stvari, bez obzira da li na kraju dođe do krivičnog gonjenja ili ne. I ne može im nedostatak krivičnog postupka biti izgovor da ne urade ništa“, napominje Selma Asotić, predavačica na New York University.

U OVAKO TEÅ KIM DANIMA INSTITUCIJE SE NE SMIJU BAVITI KRIZNIM PR-om

„Obraćanje dekane ADU u Zagrebu koja je kazala da ‘nije upoznata, ali je sigurna da postoji’ rezultiralo je povjerenjem u instituciju i u trenutku kada ovo odgovaram pristiglo je 24 prijave na ADU, a jedan profesor je odstranjen s nastave Filozofskog fakulteta u Zagrebu. I to je kvaka.
Institucije u ovako teÅ¡kim danima ne smiju da se bave kriznim PR-om i negiraju zlostavljanja, prostim rječnikom rečeno praviti se ludi, nego moraju da priznaju da je moguće i da se deÅ¡ava kako ne bismo dalje vrijeÄ‘ali osobe koje su doživjele neku vrstu nasilja u toj instituciji. Dekan ASU u Sarajevu je u petak, 22.01.2022. u prilogu za koji ne znam kada je sniman, izjavio da ‘nažalost, nisu primili joÅ¡ ni jednu prijavu u trenutku snimanja priloga’. Problem koji treba da zagolica nadležne organe i preispita sistem kvalifikacije, zaprimanja i obrade prijava je taj Å¡to evo u ovom trenutku ja znam bar jednu osobu koja je poslala prijavu.

Dalje, znam lično jednu i još sedam osoba koje su podnijele prijave proteklih godina na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu protiv istog profesora, koje nikada nisu procesuirane i koji i dalje predaje. One koji se boje ili koji nisu svjesni da odmažu, razumijem ali ne poštujem, ali to je njihova možda moralna odgovornost, zakonska nije pa me i ne zanimaju.

Zato pozivam odgovorne na nivou univerziteta, iznad njih kantona, iznad njih entiteta, jer kod nas srećom u nesreći svako ima nekoga iznad glave da se konačno u svojoj ogromnoj moći pozabave ovim problemom, policiju da ne obeshrabruje one koji prijavljuju hodničkim pričama o uzaludnosti svega i poručujem vladama koje #jesmobirali da nam nije dosta da se slikaju sa #nisamtražila“, kaže rediteljica Nejra Latić Hulusić i u zaključku dotiče još jednu važnu temu – obavezu predstavnika/ca vlasti i institucija da reaguju.

Oni/e koji imaju ovlaÅ¡tenja za mnogo konkretnije korake zaista ne trebaju da podržavaju preživjele heÅ¡tegovima, ‘naslikavanjima’ i video porukama.
Aktuelna situacija i rezultati koje je postigla jedna volonterska platforma kao što je „Nisam tražila“ obavezuju nas na podsjećaju na entitetske gutače budžetskog novca s besmislenim mandatima u segmentu rodne ravnopravnosti, ali i na plejadu nevladinih organizacija (uz časne iznimke koje su se jedine i bavile seksualnim i drugim vidovima nasiljem nad ženama u ovoj zemlji) koje se, povodom istorijskih dešavanja na Balkanu nisu očitovale ni putem Facebook statusa.
Uz #nisamtražila i #nisisama, nužno je uvesti, posebno za političare/ke i #probudimose.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Objavio

Kristina

Kristina Ljevak je novinarka i aktivistica, posvećena kulturi, umjetnosti i ljudskim pravima.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.