Alma Gačanin, vizuelna umjetnica, pjesnikinja i feministica u svojim radovima posvećena je, između ostalog, patrijarhalnim percepcijama ženskih uloga koje ih na tržištu rada čine manje vrijednim, a tema rada, posebno prekarnog kao i radničkih prava jedna je od najzastupljenijih u njenom stvaralaštvu.
Važno joj je i prikazati ženskost koja istovremeno progovara i o kolektivnom i o individualnom iskustvu.
“Živjeti na određenom prostoru podrazumijeva odgovornost, prema sebi, prema okolini, prema drugima, prema historiji, a po svemu sudeći odgovornost nije poželjna osobina u našoj državi. Na kraju krajeva, nije problem što se neke žene ne bave feminizmom problem je što im se daje prostor da prezentiraju te svoje hobije. Ako je sve što žene rade feminizam, onda ništa nije feminizam”, rekla je u intervjuu.
Piše: Kristina Ljevak
Ja ću raditi šta ja hoću jedan je od tvojih ciklusa koji su meni najdraži jer podrazumijeva nesvakidašnje kreativan otpor neoliberalnoj kapitalističkoj logici. Nedavno sam rekla kako ne može posao biti loš koliko ti možeš iz tog iskustva napraviti dobar rad, ali koliko nam sve to uopšte smije biti utjeha, zbog toga što žene koje nisu umjetnice ne mogu imati tu vrstu satisfakcije, zbog toga što je potplaćeni rad bez dana odmora tokom mjesec dana neprihvatljiv i zbog toga što kao umjetnica ne možeš da živiš isključivo od svoje umjetnosti?
Taj rad je za mene vrlo poseban jer mi je pomogao da uspostavim svoj sistem rada i umjetničku praksu. Ne smije nam biti utjeha, zato što nemamo adekvatne mehanizme putem kojih bismo se mogle boriti protiv prekarijata. Nerijetko razgovaram s radnicama iz prekarnih kategorija i ono što je zaista poražavajuće je da je mnogima taj rad, koliko god bio težak i naporan, izlaz iz učmale svakodnevnice i porodičnih problema, čak i kada to znači da će im povremeno neko staviti pištolj na glavu. Mislim da je termin normalno u potpunosti izgubio značenje u našoj svakodnevnici jer problemi s kojim se susrećemo su multidimenzionalni i često zahtijevaju intervenciju nekoliko nivoa vlasti, a ne samo našu hrabrost i borbu za ljudska ili radna prava. A kada govorimo o umjetnosti kao profesiji, ja nisam uspjela dosad naći način da se prodam. Osjećam da je umjetnost moj poziv, joie de vivre i da će tako biti dok živim bez obzira čime se budem bavila. Kako vrijeme odmiče sve više se gnušam koncepta slave i povlaštenosti u bilo kojem zanimanju, a čini mi se da je vrlo teško pronaći sredinu. U idealnom svijetu nikakav rad za novac ili egzistenciju ne bi trebao postojati. Tek tada bih smatrala da je fer, da i ja živim od umjetnosti. Ne zato što mislim da umjetnost nije rad, naprotiv, već zato što mislim da bi svi trebali/e imati jednake šanse za dobar život, što je krajnje iluzorno.
Workout ciklus nastao je takođe zahvaljujući specifičnim radnim okolnostima i namjera mu je bila, između ostalog, poremetiti konstrukte patrijarhalnog kapitalizma i diktate popularne kulture. Koji su konstrukti i diktati koji ti najviše smetaju i kakvim pristupom u svojim crtežima im se najefikasnije suprotstavljaš?
Da, baš sam se usrećila s tim radom. Seksizam i spolni stereotipi, koji su duboko utkani u patrijarhalnim percepcijama ženskih uloga su ono što zaista čini žene manje vrijednim na tržištu rada i u tom smislu i manje plaćenim, kao i onima koje su konstantno izložene uznemiravanju. Koristeći se situacijama iz radne svakodnevice, koncipiram crteže i komentare koji ironiziraju tu nepovoljnu ulogu žene. Koncept dream joba mi je također bio dosta inspirativan za ovaj ciklus radova. Neokapitalizam je znatno izmijenio neke profesije, tako da je procenat uživanja prava i pogodnosti smanjen na minimum, na uštrb zdravlja radnica/ka, čak i kada su one/i odgovorni za živote drugih. Posao i snovi nemaju šta raditi u istoj rečenici, pogotovo kada su u pitanju izuzetno zahtjevni fizički poslovi. Moram priznati da sam sasvim intuitivno započela tu seriju u kojoj se ispostavilo da je trening vrlo bitan da se uopće počneš baviti određenim zanimanjem, a potom i da ga preživiš. U tom ciklusu prikazujem svoje doppelgangere kao jake ženske uloge u pozicijama moći. Nisam sigurna koliko sam efikasna, ali trudim se koristiti humor da bih subvertirala taj male gaze koji je meni veliko more inspiracije. Volim da se služim vajbom sve ženske su velike gospođe i pobjeđuju u svim situacijama, bilo da je u pitanju seks ili posao, a znamo da je za sve nas bolje da žene pobijede i da su zadovoljne.
Koliko su tvoji radovi često odgovor na doživljaj i tretman tijela, važno je napomenuti tijela žene, u patrijarhalnoj kulturi? I šta je u tom tretmanu najviše ponižavajuće?
Najviše ponižavajuće je ugrožavanje sloboda i prava, bilo da su ona reproduktivna, seksualna, vezana za kretanje i naravno izgled. Vrlo mi je važno da u svojim radovima prikazujem ženskost koja progovara o kolektivnom i individualnom iskustvu jednako, kroz moju porodičnu historiju, ali i kroz životna iskustva u kojima je mnogo žena različitih biografija. Patrijarhat je u našim životima isti, samo su nijanse u pitanju. Krajnje je uvredljiv kanon ljepote danas iz kojeg je u potpunosti prognana ljepota ženskosti. Vrlo je problematičan teror mladosti i prirodnosti, koji je vjerovatno jedan od najsnažnijih alata kapitalizma i patrijarhata, unutar kojeg imamo niz kategorija koje se tiču savršenog tijela, a koje vrlo dobro hendlaju pomagačice i dobre radnice kapitalizma, kao i poznate ličnosti čiju mladost samo smrt može prekinuti. Za mene vrlo važna tema u crtežu je seksizam koji je ogroman problem u poslovnoj sferi, užasno je koliko je normalizirano ponižavanje i tlačenje žena u društvima u kojima postoje prave princeze i kraljice. Posebno mi je zanimljivo dekonstruiranje konstrukata srama i šutnje, što je vrlo simptomatično za Balkan, ali i za Srednji istok.
Domovini si dan državnosti čestitala sa radovima Dobar život. Koliko smo po tebi od njega daleko i koliko je on zapravo van BiH?
Možemo nastaviti sanjati o dobrom životu, a mnogi će to uraditi van BiH. Oni koji dobro žive u BiH, kriminalci na vlasti su se pobrinuli za to da nama ponestane razloga za život uopće, jer su u potpunosti zanemarili svoje dužnosti i odgovornost prema nama građanima/kama. Naprosto je nevjerovatno da mi danas, nakon svega što smo preživjeli, što nam iz dana u dan pokušavaju banalizirati, svjedočimo ovakvom bezobrazluku i bahatosti, a to je naša društvena i politička realnost. Ali svi smo mi ili ludi romantici ili beskrajno hrabri ljudi, da ne kažem nešto treće što sebi ne smijemo priznati kad legnemo pod kratki jorgan navečer, nego se fino skupimo.
Tvoji radovi su izrazito feministički, je li luksuz u današnjem društvu se uopšte baviti umjetnosti, posebno ako je riječ o ženama, a da njihova djela nastaju bez feminističke svijesti i angažmana?
Ne mogu reći da je odsustvo feminističke svijesti samo greška u obrazovanju, ali je pokazatelj da imamo ogromne propuste u obrazovanju i kulturi koja bi trebala biti društveni korektiv, a ne rezultat loše projektne kulture i politikantskih nadmetanja. Lakše je razbiti kamen nego uvjerenje stasale osobe, tako da feminizam na neke osobe jednostavno ne djeluje. Meni se sasvim prirodno dogodilo da se bavim feminizmom kroz umjetnost, jer to odražava moj životni stil, lične borbe i težnje. Kako se od feminizma često zazire, trudim se da tematiziram te zastrašujuće ženske figure, dlakave i rogobatne babaroge, iz čijih pički i anusa raste cvijeće i palacaju zmijski jezici. Nekim ženama je feminizam odbojan jer ga ne razumiju, nisu se interesovale i nije im niko objasnio. Živjeti na određenom prostoru podrazumijeva odgovornost, prema sebi, prema okolini, prema drugima, prema historiji, a po svemu sudeći odgovornost nije poželjna osobina u našoj državi. Na kraju krajeva, nije problem što se neke žene ne bave feminizmom problem je što im se daje prostor da prezentiraju te svoje hobije. Ako je sve što žene rade feminizam, onda ništa nije feminizam.
Uz Dan državnosti obilježili/e smo i Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama kojih se sjetimo najčešće uz prigodne datume. Koliko možemo biti optimistične pa vjerovati da je stasala nova generacija žena kojoj nasilje neće biti najstrože čuvana tajna?
Izuzetno je teško govoriti o nasilju, bilo da je iz lične perspektive ili suosjećanja s drugim ženama. Ne znam je li teže govoriti ili slušati. Nisam pretjerano optimistična, s obzirom na banaliziranje i normaliziranje nasilja od strane vlasti i institucija kulture i obrazovanja. Nikako nije dobro veličanje ratnih zločinaca koji su odgovorni za ubistva i silovanja u ratu u BiH. Ne postoji povjerenje u državu i samim tim vrlo je malo razloga da se nadamo da će neko sutra potražiti pomoć od organa vlasti. Moje lično iskustvo je da treba prijaviti nasilje kad smo psihički spremne na to. To može uključivati nerazumijevanje od policijskih radnika/ca, primarno seksizam, ali to nas ne treba spriječiti da do kraja istjeramo pravdu. Svaki prijavljeni oblik nasilja doprinosi borbi protiv nasilja i može spasiti nekoga. Također mislim da nove generacije trpe ogroman pritisak na društvenim mrežama koji doprinosi nasilničkoj kulturi i perpetuiranju patrijarhalnih matrica.
Uz generalno lošu poziciju vizuelnih umjetnika/ca u BiH koliko je dodatno loša pozicija žene?
Ne bih željela da se autoviktimiziram kao umjetnica niti da eksploatišem svoju ličnu poziciju žene i umjetnice u odnosu na druge žene. Mislim da je danas to vrlo osjetljivo područje, a vjerujem da je kapitalizam i pritisak za individualizacijom doprinio ovakvim obrascima ponašanja, što nas uveliko udaljava od borbe za jednakost i pravdu, osnovnih feminističkih principa. U BiH je izuzetno naporno i teško biti žena zato što ovdje vlada suštinsko nerazumijevanje žena i njihovih problema. Kada nekom muškarcu ukažeš na seksualiziranje on se naljuti, ali ne razumije jer je navikao da mu se kaže hvala i to je zaista frustrirajuće. Još je gore kada se u takvoj situaciji nađeš sa ženom. Ginekološki pregled ne bi trebao biti luksuz, a on to jeste jer s prosječnom platom žena u BiH se mora odreći četvrtine ili trećine plate da ga obavi. Da ne pričamo o psihičkom zdravlju, žene idu na terapije, a muškarci su samo toksični. Ali evo jedan zanimljiv podatak: na području Općine Centar postoji samo jedna neuropsihijatrica, a zatreba li mi pomoć od nje, preselit ću se.
Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.