SITAN VEZ

“Nisam sigurna da možemo govoriti o repatrijarhalizaciji, jer iz patrijarhata nismo suštinski ni iskoračili. Međutim, zabrinjava otvorena klerikalizacija društva koja neminovno utiče na sektore obrazovanja, kulture, na reproduktivna prava i slobode. I ne samo to, takav trend pogoduje jačanju nacionalizma, ohrabruje istorijski revizionizam i podstiče autoritarnost političkih lidera, što u krajnjem osporava emancipaciju, ne samo žena, već i društva u cjelini”, kaže Maja Raičević, direktorica podgoričkog Centra za ženska prava koja je za Sitan vez govorila i o nužnosti promjene stavova kao ključnoj u prevenciji nasilja nad ženama te važnosti povezivanja žena iz različitih sektora.

Piše: Kristina Ljevak

U tekstu objavljenom u crnogorskim Vijestima pisali ste o nepovjerenju žrtava prema institucijama što je potvrdilo i ispitivanje putem upitnika u čijoj obradi je učestvovao Centar za ženska prava.
U istom tekstu spominjete i dva femicida u samo mjesec dana u malobrojnoj Crnoj Gori.
Dok su žene u Srbiji organizovale ulične akcije povodom Međunarodnog dana borbe protiv femicida, počinjen je femicid u Smederevu.
Prije nekoliko dana isto se dogodilo u Splitu. Premijeru zemlje koja je u Evropskoj uniji nije baš najjasnije da upravo on, kako je to rekla moja kolegica Lana Bobić, ima svu moć da zaustavi da muškarci ubijaju žene.
Mislim da smo vidjele sve najgore moguće scenarije femicida, pa i one koji uključuju zlostavljanje djece prije nego što se dogodi ubistvo majke/partnerice/supruge… Šta je još potrebno da se dogodi a da institucije reaguju i preveniraju femicid a ne da učestvuju u kolektivnom podvođenju femicida pod „zločin iz strasti“ koji je počinio muškarac „koji nije mogao da preboli ženu“ pa mu je valjda bilo lakše da je ubije.

To je ono što se i same pitamo – što još treba da se dogodi da bi institucije radile svoj posao, da bi država počela da ispunjava svoje obaveze, da štiti živote žena. Oba ubistva su se desila nakon prijavljenog nasilja, ženama se nije vjerovalo kad su tvrdile da su im životi ugroženi.
Pratimo dešavanja u regionu, svuda je slično, svuda se ženske grupe bore za ono na što su se naše države obavezale potpisivanjem i potvrđivanjem međunarodnih ugovora, u prvom redu Istanbulske konvencije.

Ono što bi moralo da se dogodi je utvrđivanje odgovornosti svih koji nisu postupali po postojećim protokolima za zaštitu od nasilja. Nedopustivo je što takvi propusti uporno ostaju nekažnjeni, zato se greške i ponavljaju.
Obično u okruženju svi sve znaju, dok se događa porodično nasilje ili znaju o onome što je prethodilo femicidu, ali nasilje se i dalje doživljava kao privatna stvar i o tome šta se dešava kod komšija se ćuti.
Koliko bi se mijenjanjem odnosa prema nasilju u našem okruženju doprinijelo prevenciji femicida?

Promjena stavova je ključna u prevenciji i zaštiti od nasilja. Ako bi nadležni počeli da vjeruju žrtvama, ako bi prestali da tolerišu nasilje, ako bi shvatili koliko je ono razorno i za žrtvu i za sve zavisne članove porodice, posebno djecu, ako bi odlučili da pasivnost zamijene proaktivnim postupanjem u čijem su središtu potrebe, interesi i prava žrtava – rizik bi bio značajno umanjen, a posljedice nasilja neuporedivo blaže. Mnogo se govori o zaštiti porodice i u to ime se žmuri na činjenicu da mnoge žene i djeca u porodičnom kontekstu trpe najgore oblike zlostavljanja i torture. To je nedopustivo.

U istom tekstu napisali ste kako ni „nova vlada u najavi ne obećava progres, sudeći po broju žena koje (ne)učestvuju u pregovorima?
Koliko uopšte možemo očekivati od žena u politici koje su, uz vrlo rijetke iznimke, isključivo zagovarateljica politika njihovih muških stranačkih lidera, a te politike najčešće ne podrazumijevaju nikakav prosperitet žena?

Borba za političko učešće žena uvijek nosi sa sobom tu dilemu – da li će političarke imati senzibiliteta i snage da unaprjeđuju ambijent i prilike za druge žene. I u pravu ste, često su žene te koje svoj imidž u muškom svijetu grade tako što podržavaju negativne kulturne obrasce koji štete ženama ili slijepo slijede svoje partijske lidere. Međutim, što je više žena u politici, veća je šansa da će se među njima naći i one koje su spremne i osnažene da iskorače iz partijskih okvira i da zagovaraju prava žena. Moje iskustvo saradnje sa političarkama pokazuje da je dovoljno da se nađe par odlučnih žena na mjestima odlučivanja da se nametnu teme koje su do tada bile nezamislive. Kada smo 2013. zagovarale kvote za političko učešće žena, neki poslanici su se smijali i tvrdili da su kvote neustavne. Danas su kvote nešto što se podrazumijeva i stvar su opšteg konsenzusa među parlamentarcima u Crnoj Gori. Važno je da žene sarađuju i uzajamno se osnažuju, posebno političarke i žene iz civilnog sektora. Mislim da sve više uviđamo da nemamo drugih opcija, ako hoćemo da napredujemo.

Fascinantan je bio nivo isključenosti žena iz procesa pregovora tokom formiranja aktuelne vlade u Crnoj Gori i okupljanje muških donosilaca odluka pod skutima vjerskih velikodostojnika.
Plaši li vas repatrijarhalizacija društva kojoj svakodnevno svjedočimo i kad primjeri nisu tako „ilustrativni“ kao pomenuti?

Zapravo bi bilo neobično da su se partijski lideri pomjerili sa svojih zacementiranih pozicija i ustupili stolice ženama, među kojima ima onih koje bi pružile bolju viziju političke i društvene reforme, koja nam je prijeko potrebna. Nisam sigurna da možemo govoriti o repatrijarhalizaciji, jer iz patrijarhata nismo suštinski ni iskoračili. Međutim, zabrinjava otvorena klerikalizacija društva koja neminovno utiče na sektore obrazovanja, kulture, na reproduktivna prava i slobode. I ne samo to, takav trend pogoduje jačanju nacionalizma, ohrabruje istorijski revizionizam i podstiče autoritarnost političkih lidera, što u krajnjem osporava emancipaciju, ne samo žena, već i društva u cjelini.

Centar za ženska prava organizuje i Malu školu kršenja patrijarhata i trenutno su u toku prijave za upis treće generacije.
Osim što je genijalan naziv i misija, kako ste zadovoljni odzivom i generalno promjenama koje se na tom planu u Crnoj Gori događaju? Da li su predstavnice generacija koje dolaze spremnije da se uhvate u koštac sa izazovima kršenja patrijarhata, da li nam to upravo prijavljivanje seksualnog zlostavljanja u regiji i potvrđuje?

„Mala škola kršenja patrijarhata“ je nastala upravo iz potrebe da odgovorimo na potpuni nedostatak obrazovnih sadržaja koji nude makar bazična znanja iz oblasti političkih, ekonomskih i socijalnih prava žena. U Crnoj Gori, naime, ne postoje ženske studije, iako se naše prijateljice iz NVO „Anima“ godinama bore za njihovo uspostavljanje na Univerzitetu Crne Gore.
Počele smo skromno, sa vrlo bazičnim predavanjima o istoriji ženskog pokreta na našim prostorima, nasilju nad ženama, seksualnoj objektifikaciji žena, ali nas je iznenadilo veliko interesovanje, pa smo odlučile da nastavimo i proširimo program „Male škole“. Upravo se završio proces prijavljivanja za njeno treće izdanje i već vidimo da broj prijava značajno premašuje broj slobodnih mjesta. To nas veoma raduje jer ukazuje na jednu novu energiju koju donose mlađe generacije koje imaju interesovanje i želju da se bave ovim temama i kojima, osim mogućnosti koje pružaju društvene mreže, očigledno treba i odgovarajuća „živa“ platforma da se udružuju i sreću. Iako mi, sada već starije generacije aktivistkinja, volimo ulične proteste i akcije, mislim da ne smijemo podcijeniti nove oblike aktivizma preko društvenih mreža, koji prevazilazi granice regiona i povezuje se u jedan neformalni pokret koji je razotkrio slučajeve seksualnog zlostavljanja i ohrabrio mnoge žene da javno progovore. I u Crnoj Gori imamo nekoliko vrlo uspješnih aktivističkih profila, poput Vala, Ljeposava koji kroz humor demistifikuje konzervativne norme i aktuelizuje važne teme poput seksualnog nasilja, a tu je i Kritički koji se bavi problemom osvetničke pornografije, diskrimincije u oblasti rada i sl. Mislim da znanje i iskustvo starijih generacija treba staviti na raspolaganje mlađim, prihvatajući i podržavajući njihov način borbe, kako bi se obezbijedio međugeneracijski transfer znanja i sačuvala „institucionalna memorija“ i kontinuitet ženskog pokreta. Nadamo se da tome doprinosimo i kroz našu „Malu školu kršenja patrijarhata“.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

Večeras će, na Međunarodni dan ljudskih prava, u sarajevskom Concept baru Evergreen 1969 biti otvorena izložba ilustracija autorice Vanje Lazić pod nazivom Kako častimo žene?
Izložba je posvećena propitivanju dodjeljivanja životinjskih epiteta ženama u našem jeziku.
Koristeći humor i sarkastične prikaze životinja autorica se kroz ove ilustracije suprotstavlja rodnim stereotipima želeći doprinijeti boljem razumijevanju socio-kulturalnih utjecaja na stavove, vrijednosti i ponašanje muškaraca i žena u kontekstu rodnih uloga, rodne ravnopravnosti, te utjecaja rodnih normi na stavove o rodno zasnovanom nasilju.
Dizajnerica i ilustratorica Vanja Lazić za Sitan vez govori o trenutku u kojem je osvijestila način nazivanja žene koji_e smo normalizirali, o emancipatorskoj ulozi humora te umjetnosti kao društvenom korektivu.

Piše: Kristina Ljevak

Uvrede i seksizam koji se manifestuje kroz oslovljavanje žena nazivima životinja (čudi me da ovo nije uvedeno kao stilska figura) se zabrinjavajuće mnogo normaliziralo u našoj kulturi i govoru pa me upravo zbog normalizacije zanima koji je to bio trenutak kad si osvijestila problem do te mjere da si poželjela da ga i vizualno predstaviš?

Ideja je došla tako što sam negdje u bespućima interneta pročitala komentar da je neka javna ličnost „Bila dobra riba a sad grohnula“ pa sam se zapitala kakve su dobre a kakve loše ribe? I zašto baš ribe? I zašto žene tako oslovljavamo? Tako je nastala prva ilustracija u ovoj seriji „Dobra riba“. Nakon što sam ju objavila, dobila sam doslovno more komentara i poruka sa prijedlozima za sljedeću. Tu sam negdje dobila i potvrdu da to nije samo moja impresija, da žene zaista često dobijaju ovakve „komplimente“ koji im nisu nimalo prijatni i da postoji prostor da ih na ovaj način osvijestimo i u budućnosti se možda odupremo porivu da žene ovako komentarišemo, ponižavamo i vrijeđamo.

Zahvaljujući tvojim ilustracijama vidimo koliko je zanimljiv put od jezika do vizuelnog.
Izgovoreno postiže efekat namjere s kojom je izgovoreno, za razliku od nacrtanog gdje vidimo lijepe životinjice od kojih ne znamo da li je ljepša guska, ćurka ili krava.
Je li upravo stvaranje drugačijeg smisla prilikom djelovanja u drugom mediju bio povod za nastanak ovog ciklusa?

Apsolutno. Nikako nisam željela raditi karikaturne prikaze žena, smatram da ih ima i previše u javnom prostoru i većina ih je mizogina i uvrjedljiva, pa sam se odlučila da pokušam dati drugo lice i drugačiji smisao ovim uvredama, gotovo ih banalizovati, preokrenuti i preuzeti njihovo značenje.

Izložba će biti otvorena večeras, na Međunarodni dan ljudskih prava.
Koliko po tebi generalno umjetnošću možemo kreirati društvene promjene i ukazati na kršenje ljudskih prava, prvenstveno na ljudska prava žena?

Kada govorimo o kršenju ljudskih prava, a pogotovo ljudskih prava žena, u većini slučajeva se radi o odnosima moći i kontrole. Ja smatram da umjetnost može biti jako dobar alat koji nam omogućava drugačiji pogled na te odnose moći. Umjetnost, u bilo kojoj formi , nam daje prostor i priliku da bolje sagledamo i razumijemo svoju poziciju, propitamo ju i na kraju mijenjamo. Ovakva angažovana umjetnost onda dobija jednu potpuno novu dimenziju, odmiče od pukog prikaza i refleksije struktura moći, poziva ljude da aktivno učestvuju i kreiraju promjenu.

Ovom izložbom između ostalog želiš ukazati na uticaj rodnih normi na stavove o rodno zasnovanom nasilju. Koliko smo daleko od toga da se odmaknemo od uobičajenih rodnih normi u našem društvu, koliko imamo osnova za optimizam da će jednog dana, ako ne uskoro, u ovom društvu biti bolje i ženama ugodnije?

Tu nažalost nisam neki veliki optimista, često mi se čini da su pomaci u tom polju mizerno mali i da do stvarnih promjena dolazi strahovito sporo. Porazno mi je da pored svih do sada izdatih brošura, priručnika, realiziranih treninga, konferencija i kampanja još uvijek živimo u izuzetno nasilnom, patrijarhalnom društvu u kojem se nasilje minimizira i opravdava svakodnevno.

U tekstu povodom izložbe Jasmina Čaušević piše kako je emancipacija u humoru. Koliko zaista možemo kroz humor djelovati emancipatorno i koliko je bitno ovakve teme putem humora predstaviti kao društveno važne, a ne putem konferencije na primjer?

Drugarici Jasmini dugujem jedno ogromno hvala, ne samo za ovaj tekst povodom izložbe već i za mentorstvo, savjete i dugogodišnju podršku. Ja vjerujem da možemo djelovati emancipatorno kroz humor, prvenstveno jer humor privlači pažnju, traži reakciju a to je danas u eri socijalnih mreža i mora informacija kojima smo svakodnevno bombardovani jako težak zadatak – isprovocirati reakciju. Pri tome ne smatram da je jedno bolje ili ispravnije od drugog, trebaju nam i konferencije i knjige i humor i crteži. Svako dostupno oružje, sve dok smo u toj borbi iskrene i zaista želimo doprinijeti promjenama a ne samo ispuniti projektnu aktivnost.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

Fotografija preuzeta sa: https://www.studentskizivot.com/

Ekonomska neovisnost žena jedan je od ključnih preduslova za njihovo donošenje odluka. Ona je i jedan od preduslova za prevenciju rodno uslovljenog nasilja, odnosno za mogućnost bržeg napuštanja porodičnog ili partnerskog odnosa u kojem se događa nasilje.
Istraživanja pokazuju da će nesrazmjerno više žene biti pogođene siromaštvom nego muškarci.
Situacija na ovom planu dodatno se pogoršala uslijed pandemije koronavirusa.
A u Bosni i Hercegovini se pogoršava i sa pandemijom i bez nje.
Postojeća situaciji na tržištu rada ne nudi previše razloga za optimizam onih koje privode kraju vlastito školovanje.

Piše: Kristina Ljevak

Zato me je zanimalo kako o svojoj profesionalnoj budućnosti razmišljaju mlade žene, one koje su danas na petoj godini studija, u zemlji u kojoj za pristojan posao nije presudna kvalifikacija i tamo gdje entitetski premijer ljude koji rade kao freelanceri zove satelitima.
Na ovu temu razgovarala sam sa studenticama pete godine Filozofskog fakulteta u Sarajevu, svjesno izabravši fakultet čije upisivanje nerijetko brine i roditelje upisanih.
Ali naše nade i snovi ne smiju biti uslovljeni dinamikom tržišta rada. I ne možemo svi da budemo informatički stručnjaci i stručnjakinje ili medicinski tehničari_ke koji će svoju finansijsku sreću naći pod suncem u Njemačkoj.
Osim finansijskih uslova rada u našoj zemlji koji ne nude pretjerano prostora za nadu, nacionalizam kojim je obojena predstavlja dodatni strah za profesionalnu budućnost s obzirom na to da se direktno prelama preko niza oblasti, obrazovanja ponajviše.

„Studiram na Odsjeku za književnosti naroda BiH i bosanski, hrvatski i srpski jezik na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. S obzirom na to da su u pitanju humanističke nauke, koje su danas više nego podcijenjene kako u BiH tako i šire, nisam optimistična kada je u pitanju moje zaposlenje po završetku studija. Druga stvar koja utječe na moju perspektivu jeste nastavnički smjer koji pohađam budući da je obrazovni sistem u BiH zapostavljen, korumpiran i nacionalistički usmjeren. Ne mogu da se zamislim u takvom radnom okruženju. Osim ovoga, generalni uvid u stopu (ne)zaposlenosti ne daje baš dovoljno nade u zaposlenje u struci.
Ipak, uvijek postoji određen procenat optimizma da ću se uspjeti zaposliti u obrazovnoj ili nekoj drugoj instituciji u svojoj zemlji jer želim vjerovati da je njen oporavak moguć samo ako ga njegovi stanovnici dovoljno žele“, vjeruje Nermana Arnautović.

Stranačka podobnost kao uslov profesionalnog prosperiteta jedan je od ključnih razloga za brigu. Jednako kao i mogućnost da se određeni poslovi obavljaju bez profesionalnih kvalifikacija, dok ljudi koji ih imaju sjede nezaposleni. Ovo su neke od ključnih briga Nejre Bučuk, studentice pete godine Bosanskog jezika i književnosti naroda BiH na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Često nepodržavajuća atmosfera tokom studija dio je onoga što navodi.

„Studiranje na našem fakultetu, našem odsjeku i po našem ‘bolonjskom’ sistemu je mač sa dvije oštrice za svakog entuzijastu, onog koji upisuje s ljubavlju i željom da bude ono zbog čega je i upisao Ustanovu. U Ustanovu sam kročila puna samopouzdanja, s voljom, željom, ljubavlju i maštom da ću biti ono o čemu sam sanjala (nekad). Nadala sam se da ću svoje interesovanje i vidike proširiti, da ću biti jedna od onih koji će biti profesionalci u ovom poslu. Sve sam osim svog posla naučila… Sad izlazim bezvoljna, s narušenim samopouzdanjem da pred masom govorim zbog straha, ismijavanja i svega što te prati dok izlažeš ili usmeno odgovaraš pred Uvaženim(a). Neki ljudi dobro prođu jer su flegme i laskavci.
Za pronalazak posla nakon školovanja u meni još jedva tinja optimizam. Problem je što u našoj struci posao lektora može raditi i neko s drugog fakulteta, sa srednjom školom i sl. Zašto se školujem onda? Posao nastavnika često obavljaju ljudi koji ne vole rad s djecom niti su zainteresirani za predmet, ali uredno su i stranački poduprti. Koji je onda smisao obrazovanja“, pita se naša sagovornica.

Ekonomska nezavisnost žena preduslov je za ravnopravnost polova. Godinama u Bosni i Hercegovini na tržištu rada ima više muškaraca nego žena i ta stopa je među najnižim u regiji.
Žena sigurno ne nedostaje na šalterima biroa kao mjestu straha iz budućnosti o kojem govori naša sagovornica koja je zamolila da ne bude potpisana i koja završetak studija vidi kao mogućnost dugog, neželjenog odmora.

„Nakon pet godina neprospavanih noći konačno će se čovjek moći odmoriti, a kakva je situacija u državi, odmorit će se za života. Jedini napor koji ga čeka bit će javljanje na biro svaka dva-tri mjeseca, a jedina briga, gora od mogućnosti otkaza, ako je čovjek, nekom srećom, zaposlen, bit će briga za zdravstvenim. Molim više nebeske sile samo da teta na birou za zapošljavanje ne preuzme ulogu imaginarnog šefa s imaginarnog posla i ne bude blentava pa da i na tom ‘biroovskom poslu’ poželim da trajno nezaposlenje. Kako je glupo od Tetke Anđe što je baš sad morala otić u penziju a zbog nje sam završila fakultet…“

Nacionalizam, stranačka podobnost, nepostojanje kriterija prilikom zapošljavanja, strah od teta na šalterima biroa za nezaposlene neke su od ključnih briga mladih žena koje su još uvijek u Bosni i Hercegovini i koje budući uspješan završetak petogodišnjeg studija humanističkih nauka ne vide kao preduslov za vlastitu finansijsku sigurnost.

Uz želju da se njihovi strahovi ne ostvare i da pronađu poslove u skladu sa vlastitim afinitetima i referencama, ostaje i nada da će upravo njihova generacija biti ta koja će konačno izbrisati nejednakost između visine naknade koju za iste poslove ostvaruju muškarci i žene.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

“Nakon serije konsultacija sa Sarajevskim otvorenim centrom, Akademija scenskih umjetnosti je trenutno u procesu usvajanja Smjernica za prevenciju seksualnog i rodno zasnovanog uznemiravanja, uznemiravanja na osnovu seksualne orijentacije, rodnog identiteta i spolnih karakteristika, za koje lično smatram da su daleko najnaprednije smjernice ove vrste i zaista u duhu današnjeg vremena”, kaže Srđan Vuletić, dekan Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu u razgovoru u kojem rezimiramo gotovo jednogodišnji rad posvećen sankcionisanju i preveniranju seksualnog nasilja i uznemiravanja.
O promjenama koje su se dogodile, načinima na koje trebamo adresirati probleme i onome šta nas je naučio balkanski #metoo govorio je takođe u intervjuu.

Piše: Kristina Ljevak

Očigledno je nedovoljno poznato u javnosti da je Akademija scenskih umjetnosti predala dokumentaciju na osnovu prijava za seksualno nasilje ili uznemiravanje Tužilaštvu. Postoji li nešto što u ovom trenutku možete reći o tome (o broju prijava, o tome da li je riječ o jednom profesoru ili više njih…) a što ne bi ugrožavalo dalji proces?

Što se tiče konkretnog odgovora na vaše pitanje, ono što vam mogu reći je da je ASU Sarajevo predalo Tužilaštvu BiH prikupljenu dokumentaciju u dva navrata (januar i mart 2021), da se prijave odnose na radnje iz perioda 2008 – 2019 godine, da se prijave odnose na jednog zaposlenika ASU. ASU Sarajevo, do trenutka kad vam pišem ovaj odgovor, nije kontaktirana po ovom pitanju od strane Tužilaštva BiH.

Međutim, ono što mi se čini da je također važno reći vezano za uvodni dio vašeg pitanja, je da je nakon početne salve medijskog interesa, kako to obično biva kod nas, ta tema je zaboravljena, i mediji su se okrenuli nekim novim problemima. Ako se dobro sjećam, samo nas je Žurnal kontaktirao da napravi follow-up priču na ovu temu. Ali, dobra strana je što su se relevantne organizacije po ovom pitanju bavile našim radom na ovom slučaju, prije svega ovdje mislim na Sarajevski otvoreni centar (SOC), što će biti važno za odgovore na vaša sljedeća pitanja. Dakle, ukratko – naš rad je itekako poznat u dijelu struktura društva koji se na temeljan način bave problemom seksualnog i rodno zasnovanog nasilja, a koji može da donese istinsku promjenu, i to ću elaborirati u sljedećim odgovorima.

Uskoro će biti godinu dana otkako je pokrenuta inicijativa Nisam tražila kao čin solidarnosti sa beogradskom glumicom Milenom Radulović koja je prijavila svog učitelja glume za seksualno zlostavljanje.
Svugdje su se desile barem neke promjene (o tome nam svjedoči i reakcija umjetnika i umjetnica na odluke festivalske direkcije Susreta u Brčkom vezane za žiri). Šta je ono što možete označiti kao promjene koje su se desile na Akademiji scenskih umjetnosti? Koji bi bio put da se (nadam se da neće) desi seksualno zlostavljanje ili uznemiravanje sada? Kome bi se prvo student/ica mogao obratiti? I da li postoji nešto što ASU može da uradi neovisno o Tužilaštvu a što bi podrazumijevalo kreiranje prostora većeg povjerenja između studenata/ica i profesora/ica?

ASU Sarajevo je sprovelo niz aktivnosti na ovu temu, te ću izdvojiti neke za koje smatram da su ključne – dakle, odmah nakon pojave platforme Nisam tražila ASU osniva Komisiju za prevenciju seksualnog i rodno zasnovanog uznemiravanja, te gotovo istovremeno stupa u kontakt sa Atlantskom inicijativom, konkretno dr. Majdom Halilović, ekspertom iz ove oblasti, u želji da imamo kompetentnu osobu sa kojom možemo provjeriti naše poteze. Taj prostor od povjerenja koji pominjete u pitanju je, slobodno mogu da kažem u kontekstu ove teme, naš “izum“ jer već 20. januara, znači bukvalno već par dana nakon pojave platforme Nisam tražila, osnivamo tročlanu radnu skupinu sastavljenu od jedne predstavnice studenata i dvoje stručnjaka iz oblasti – a koju nazivamo prostor od povjerenja ASU. Naša procjena je bila da će studenti/ce jednostavnije, relaksiranije ući u komunikaciju sa ovim tijelom, nego sa menadžmentom ASU. I ta procjena se pokazala kao tačna, jer su mnogi studenti komunicirali sa ovim tijelom ne samo u smislu davanja ispovjedi koje će prerasti u prijave, već i za savjet, konsultacije i tako dalje. Kada su savjetnici iz tog tijela dobili dozvolu od određenog broja studenata/ica da se njihove ispovjedi formalizuju u prijavu, te ispovjedi su proslijeđene prema dekanu, a ASU ih je predala tužilaštvu. Taj format rada, koji je instalirala ASU, je prepoznat kao izuzetno efikasan i manje više je nepromijenjen ugrađen u dokument vezan za prevenciju seksualnog uznemiravanja koji je u toku ove godine Vlada KS donijela kao obavezujući za sve javne ustanove na području kantona Sarajevo. Tako da je pravi odgovor na vaše pitanje – taj proces kreiranja prostora od povjerenja na ASU je već urađen i u dobroj mjeri funkcioniše.

To je bio jedan pravac djelovanja ASU, ali da citiram jednu od vaših prethodnih sagovornica, kolegicu prof. Žmak sa ADU Zagreb “od starta je bilo jasno da nema smisla zaustaviti se samo na prijavama već da je ključ u edukaciji“. To je bio i naš put te smo ušli u proces edukacije i zaposlenika i studenata na temu prevencije seksualnog i rodno zasnovanog uznemiravanja/nasilja koju su obavile upravo dr. Majda Halilović, te prof. Dženana Kalaš, psihologinja i psihoterapeutkinja, te savjetnica iz našeg prostora povjerenja. Također, edukaciju nismo zamislili kao one-off stvar, već smo preuzeli obavezu da svaku sljedeću generaciju educiramo po ovom pitanju, te smo sa početkom tekuće školske godine organizovali edukaciju za novoupisane studente.
E sad je vrijeme i mjesto da se vratim na saradnju sa SOC-om, koji su prije bilo kakvih zajedničkih aktivnosti obavili jedan mini due dilligence aktivnosti ASU, te nakon toga ponudili besplatnu pravnu pomoć ASU u kreiranju smjernica za prevenciju seksualnog i svakog drugog uznemiravanja. Nakon serije konsultacija sa SOC-om, ASU je trenutno u procesu usvajanja Smjernica za prevenciju seksualnog i rodno zasnovanog uznemiravanja, uznemiravanja na osnovu seksualne orijentacije, rodnog identiteta i spolnih karakteristika, za koje lično smatram da su daleko najnaprednije smjernice ove vrste i zaista u duhu današnjeg vremena. U tom smislu, kao trenutni dekan ASU sam izuzetno zahvalan SOC-u i nadam se da će i sljedeći menadžmenti ASU imati potrebu da sarađuju sa vanjskim ekspertima i autoritetima iz ove oblasti.

Rekli ste u jednoj internet raspravi kako ste bili u situaciji da govorite na televiziji o slučaju koji se dogodio prije 50 godina i koji je sada na sudu. Koliko je važno da u cijeloj ovoj mučnoj situaciji na adekvatan način adresiramo probleme?

Mislim da je važno je da se stvari adresiraju na činjeničnom nivou jer samo tako će se stvari isplatiti na duže staze, u smislu borbe za bolje društvo. Ja sam naveo taj primjer (Borić / Dorić) gdje se o radnjama koje su se desile krajem 70-ih pričalo kao da se sad dešavaju i to na našoj akademiji. Zbog te informativne magle moramo podsjećati ljudi da tad naša akademija nije ni postojala, te da cijenjene kolegice nikad nisu bile dio kolektiva ASU ni po jednom osnovu. Ali, taj slučaj je važan zbog jedne druge stvari. Dakle, bez obzira kako će se sudski riješiti ovaj slučaj, jer koliko znam pomenuti slučaj je na sudu sada, mislim da je ovdje važno razumjeti da je jedna žena nosila u sebi traumu gotovo pedeset godina. I tu prije svega leži snaga i vrijednost grupe ili pokreta Nisam tražila – oni su bili jedan odličan, našem društvu prijeko potreban katalizator da ispovijesti o seksualnom zlostavljanju i uznemiravanju izađu na vidjelo dana. I sve se to desilo na jedan moćan način, jer je puka količina tih ispovijesti kao bujica prepravila naše društvo i ukazala da se radi o jednom ozbiljnom problemu koji se ne može više gurati u stranu. U tom kontekstu, ja sam i privatno i kao dekan zahvalan djevojkama iz Nisam tražila, mislim da su uradile ogromnu stvar.

E sad da se još malo vratim ovom dijelu vezanom za činjenice i internet rasprave – dakle često te internet rasprave zapravo kriju svjesno ili nesvjesno ispisane maliciozne komentare iza koje stoje osobe sa nejasnim motivacijama bez ikakvih pravnih kompetencija, bez ikakvog znanja o konkretnim slučajevima i razumijevanja rada institucija. Komentari tipa “perete savjest tako što šaljete dokumentaciju u tužilaštvu“, “pravosuđe je korumpirano šta će tamo“, “zašto odmah niste podijelili otkaze“ i cijeli set tih komentara pored otkrivanja da se radi o osobama koje ne razumiju cijeli proces, imaju i poguban efekat po žrtve uznemiravanja/nasilja jer ih obeshrabruju da traže pravdu na jedinom mjestu gdje mogu dobiti pravdu. A to su nadležne institucije u okviru pravosudnog sistema. Zbog toga mi dopustite da i vas uputim na nekonkretnost, ili nepotpunost u pitanju vezano za slučaj Milene Radulović. Dakle, i ona je prijavu podnijela nadležnoj instituciji, tužilaštvu. Zato jer je to jedini pravi put.

Stoga ja, sa punim pravom, ispred ASU mogu da postavim pitanje – Da li znate, u gomili institucija, kompanija i drugih subjekata pomenutih u mnoštvu ispovjedi u grupi Nisam tražila, i za jedan slučaj da je ta institucija uradila isto što i ASU, u smislu predavanja dokumentacije Tužilaštvima, svjesni limitiranosti naših opcija u smislu istražnih radnji, verifikacije istinitosti navoda i tako dalje. Ja evo ne znam, ja do sada nisam čuo da je ijedna institucija u BiH uradila to što i ASU, a volio bih da dobijem punu informaciju o ovome. Nadam se da sam u krivu, da nismo jedini.

Ako hoćete moje mišljenje, jednu misao, jedan savjet koji bih izdvojio je, to bi bilo sljedeće – ukoliko smatrate da ste žrtva seksualnog ili bilo kog drugog nasilja ne čekajte ni dana, odmah prijavite nasilnika. To je zlatno pravilo. Ne dozvolite da vas poljuljaju priče kako je to dug i mučan proces na čijem kraju možda neće biti satisfakcije, i kako ima sto primjera gdje se ništa nije desilo. Put ka pravdi počinje sa prijavom.

Koliko nam iskustva iz jedne vrste balkanskog #metoo mogu biti od koristi, šta je po vama najvažnije što smo mogli naučiti u protekloj godini?

Mislim da je, iz svega onoga što sam već rekao, jasno da je #metoo odigrao pozitivnu ulogu na ovim prostorima. Pomaci postoje, ne samo u nekoj javnoj percepciji i promišljanju ovih tema, već i na nivou sistemskog uređivanja. Također, mislim da je sada sasvim jasno da ulazimo u fazu kada iz faze aktivizma cijelu stvari treba predati na upravljanje ekspertima iz oblasti prava, socijalnog rada, psihijatrije, psihologije i svih drugih oblasti jer njihove kompetencije će biti garant da cijela stvar neće ostati u virtualnom svijetu društvenih mreža.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

Feminističke organizacije su tokom 2020. godine zabilježile 55 slučajeva femicida u regionu Zapadnog Balkana. U Bosni i Hercegovini počinjeno je sedam femicida.
Svaku drugu ženu ubio je muž ili partner u zajedničkoj kući ili stanu.
U urbanim sredinama počinjeno je 65 procenata femicida.
Identifikovan je veći rizik femicida kada su žene žrtve napustile svoje muževe ili partnere.
U 20 posto slučajeva medijski izvještaji ukazuju na to da je nasilje ranije bilo prijavljivano institucijama.
Ovo su podaci iz videa objavljenog na stranici beogradskog Autonomnog ženskog centra koji je uz Žene u crnom i niz drugih organizacija upriličio uličnu akciju povodom 6. decembra, dana kada se sjećamo žrtava Montrealskog masakra i koji se obilježava i kao Međunarodni dan borbe protiv femicida.

Piše: Kristina Ljevak

Cilj akcije bio je pozvati institucije na odgovornost i tražiti da se istraži zašto institucionalni sistem nema kapaciteta da identifikuje nasilje koje može rezultirati smrtnim ishodom i spriječi ubistva žena, kao i da se ustanovi da li je bilo učinjenih propusta u postupanju po prijavama koje su prethodile femicidima i sankcionišu odgovorni.
Tokom 2020. godine svakih 11 minuta jednu ženu u svijetu je ubio partner ili član porodice.
Femicid je ubistvo žene samo zbog toga što je žena i koje je počinio muškarac.
Kod nas se i dalje tretira kao vijest kojoj je mjesto među ostalim nesrećama u crnoj hronici i gdje se motivi romantiziraju te pronalazi niz olakotnih okolnosti za počinioca, poput onih koje femicid smatraju zločinom iz strasti a počinioca pravdaju nemogućnošću „da preboli bivšu ljubav“ pa onda procijeni kako je najbolje ubiti.

„Ženske organizacije su pionirke u pogledu sprečavanja i suzbijanja nasilja prema ženama, tako da su i prve evidencije i prikupljanja podataka o femicidu potekla upravo od ženskih organizacija. U trenutku kada smo počele da sakupljamo podatke (deceniju ranije, a u nekim zemljama ženske organizacije to rade i duže), nije postojala kao što ni danas ne postoji javno dostupna institucionalna statistika o femicidu, te smo zbog toga podatke započele sakupljati iz medija.
Sama usmerenost na prikupljanje podataka iz medija, usmerila nas je i da obratimo pažnju na to kakvo je medijsko izveštavanje o femicidu i nasilju prema ženama generalno. Neretko se dešava, da se u medijskim izveštajima, krivica traži u žrtvinom ponašanju i izgledu, dok se nasilnik i ubistvo opravdavaju stereotipnim razlozima kao što su siromaštvo, vremenske prilike, mentalne bolesti, alkoholizam, ljubomora. Na ovaj način se umesto podizanja svesti o problemu nasilja prema ženama, šire stereotipi i predrasude o nasilju prema ženama i šalje pogrešna poruka i žrtvama i čitavom društvu.
Iako pojedini i veliki deo medija o femicidu izveštava senzacionalistički, moram istaći da su mediji u velikoj meri doprineli vidljivosti i termina i samog društvenog problema femicida. Takođe, postoje primeri dobre prakse gde u regionu imamo prvi film koji o femicidu govori na društveno odgovoran način poštujući dostojanstvo i ličnost žrtve. Reč je o filmu ‘Žrtva ima žensko lice’ autorke Ane Manojlović koji je prikazan na RTS-u“, kaže Vedrana Lacmanović iz Autonomnog ženskog centra u Beogradu.

Sva istraživanja nedvosmisleno ukazuju na ogromno nepovjerenje žrtava prema institucijama koje bi mogle, pravovremenim reagovanjem i povjerenjem prema ženama prevenirati slučajeve femicida jer u pravilu svakom smrtnom ishodu prethode različiti oblici nasilja sa kojim je najčešće bilo upoznato i šire okruženje žrtve, a tokom nasilja koje je prethodilo femicidu žrtve budu i djeca.
Patrijarhalno uvjerenje da su ženski životi u rukama muškaraca jedan je od preduslova femicida, navodi Anes Osmić, asistent na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i urednik Omladinskog magazina Karike.

„Kao dijelom perverzne patološke patrijarhalno-mizogine matrice ponašanja, razmišljanja i osjećanja u čijoj osnovi je uvjerenje da su ženski životi do tolike mjeri u vlasništvu muškaraca da žene mogu bez ikakvih posljedica doslovno zadaviti vlastitim rukama. Uzmite u obzir da se u našem zakonodavstvu femicid donedavno imenovao zločinom iz strasti. Kakva crna strast? Takvo imenovanje i medijska praksa smještanja ovakvih vijesti u rubrike iz crne hronike te suštinski romantiziranje motiva ubistava imaju za cilj da potpuno van svake logike i zdravog razuma suštinski opravdaju nasilje nad ženama. Zanimljivo je kako smo kao društvo u cjelini i čitav svijet pronašli više načina da nasilje, generalno, pa i prema ženama, opravdavamo nego da ga recimo sankcioniramo ili iskorijenimo. Mislim da je nasilje nemoguće iskorijeniti sve dok moć i društveni resursi nisu podjednako raspoređeni. Dok se borimo za ostvarenje utopije, možemo, recimo, vrlo jasno djecu u školama podučavati da jezik ljubavi nisu šake i modrice i da nema tog razloga zbog kojeg bi vas iko, ali iko mogao ružno pogledati, a kamoli vam oduzeti život te pozvati medije na profesionalne standarde i etiku koje je vrlo lako razumjeti u rečenici da su ženski ljudski život vredniji od svakog profita i zarade“, objašnjava Osmić.

U pravosuđu Bosne i Hercegovine femicid kao takav nije definisan ni na jednom nivou. Ova djela se definišu kao nasilje u porodici a počiniocima se zbog toga izriču blaže kazne. Femicid se najčešće dešava onda kada ubica, dotadašnji zlostavljač, ima osjećaj da gubi kontrolu nad žrtvom. Samo na primjeru pisanja jednog od femicida u Sarajevu, kada je muž ženu usmrtio čekićem, možemo da vidimo sve neprimjerenosti u načinu izvještavanja o femicidu koji se za početak tako ne imenuje. Jedan od naslova povodom ovog slučaja glasio je – bračna svađa u Sarajevu završila kobno.

Juče, povodom Međunarodnog dana borbe protiv femicida na službenoj stranici državne Agencije za ravnopravnost polova najnovija vijest bila je ona iz 18. novembra, i to o Međunarodnom danu muškaraca!
Jednaku ažurnost sva državna i entitetska tijela koja se trebaju baviti rodno uslovljenim nasiljem imaju i ostalim danima.

„Ne sjećam se da sam ikada vidjela reagiranje na ubistva žena, djece, da pominju žrtve ratnih silovanja, zlostavljane djevojčice, niko ne pominje seksualno nasilje koje je toliko ukorijenjeno na visokoškolskim ustanovama već desetljećima i sl. Ni Agencija za ravnopravnost, ni Gender centar FBiH, a ni RS. Kao da im je zadatak da prešućuju sve što se dešava. Sudeći po njihovim stranicama živimo u izrazito modernom društvu, a patrijarhat je nešto što smo davno prevazišli.
Godinama sam gledala stranice ovih institucija, još od šamara koji je dobila žena ispred Suda BiH na suđenju Kučevića početkom dvijehiljaditi. Nikada se nisu oglasili, ni zbog djevojčice koju je napastovao hodža u Gluhoj Bukovici ili kada je dječake zlostavljao Kačavenda.
Oni postoje zbog postavljanju obavijesti o Danu žena i sličnom. Nikakvih ozbiljnih aktivnosti, reakcija, pomoći… Žene koje su tamo uposlene nisu ništa rekle o svirepom ubistvu djevojke u Olova, čije su tijelo ubice bacile niz stijenu i kasnije otišli u noćni provod.
Mi jednostavno nemamo državu koja će zaštititi i priznati žrtve nasilja“, objašnjava Edisa Gazetić, univerzitetska profesorica i istraživačica tema iz oblasti feminizma.

Prije sedam dana femicid se dogodio u Splitu kada je muškarac ubio svoju bivšu ženu u jednom trgovačkom centru u kojem je i bila zaposlena.
Tim povodom hrvatski premijer Andrej Plenković osudio je slučaj i izjavio kako ne može spriječiti primitivce, divljake i kretene da rade kaznena djela, ali kako može pooštriti Kazneni zakon i sve druge zakone da kazne budu rigorozne.
Tim povodom reagovala je Lana Bobić, feministička teologinja i aktivistica, koja je premijeru napisala pismo, isprovocirana spominjanjem kaznenih zakona zbog postojećeg smanjenja kazne za pedeset posto ako se isplati odmah i zbog izostanka svijesti da premijer ima svu moć da spriječi femicid.

U besprijekorno artikuliranom pismu Lana Bobić navodi pet nužnih koraka za prevenciju femicida i suzbijanje rodno uvjetovanog nasilja te ima i odgovor na eventualne zamjerke o velikim finansijskim izdacima.
„Mnogi nužni koraci u suzbijanju rodno uvjetovanog nasilja koštaju. Ali i rodno uvjetovano nasilje košta. Prema European Institute for Gender Equality Republiku Hrvatsku rodno uvjetovano nasilje košta 3,3 milijardi eura godišnje“, piše Lana, te za Sitan vez govori o percepciji femicida, o tome da on nije zločin iz strasti nego iz mržnje“, navodi Lana Bobić.
U prvom koraku prevencije femicida Lana Bobić u pismu Plenkoviću navodi uvođene prisilne kontrole kao rodno uslovljenog oblika nasilja, odnosno porodičnog ili nasilja nad ženama te da se prisilna kontrola nauči prepoznavati i kazneno goniti jer su ponašanja prisilne kontrole prvi indikatori nasilja, ali i ključni indikatora femicida.

O prisilnoj kontroli detaljnije je pisala Renata Ivanović koja navodi kako prisilnu kontrolu valja pojmiti i kao ograničavanje ljudskih prava, lišavanje žrtve slobode na puno različitih načina, od društvene izolacije do smanjivanja njezine sposobnosti slobodnog djelovanja, odlučivanja i normalnog životnog funkcioniranja.

Prema pisanjima medija u Bosni i Hercegovini je u posljednjih šest godina 40 žena bilo žrtva femicida.
Žena nikada nije kriva za počinjeno nasilje, zaključno sa femicidom, samo je nasilnik kriv i odgovoran.
Nasilje nad ženama moguće je prijaviti i na SOS telefone: 1265 za Federaciju BiH i 1264 za Republiku Srpsku.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

Ana Vilenica, foto: Vedan Šurelov

„Žene širom sveta pružaju otpor politikama u čijem se centru nalazi profit, a ne život. Njihovo oružje je štrajk. Tokom poslednjih nekoliko godina nastao je, inspirisan borbama žena u Poljskoj za pravo na abortus i borbama žena u Argentini protiv femicida, internacionalni pokret Štrajk žena u kome se vrše pripreme za generalni štrajk. Ukoliko žene stanu, sve staje – njihov je moto“, kaže Ana Vilenica, istraživačica i društveno-politička aktivistkinja iz Beograda. Ana je i autorica publikacije „Postajanje majkom na periferiji“ koja se otvara pitanjem – Šta danas, u zemljama periferije, znači postajanje majkom u vrijeme „tranzicijskih“ neoliberalno-kapitalističkih režima? O ovome, ali i insistiranju države na majčinstvu kao prinudnom radu, ratnim narativima i konstruisanju majke u heroinu, režimima materinstva, domu koji je, za one koji_e ga imaju u pandemiji dobio nove funkcije, o repatrijarhalizacija društva na području bivše Jugoslavije i povratku u naciju govorila je za Sitan vez.

Piše: Kristina Ljevak

Nedavno je sjajna hrvatska ginekologinja Jasenka Grujić u intervjuu za Novosti rekla: „Grozim se propagiranja ideja da su žensko znanje i ženski talenti svedeni samo na majčinstvo, to je užasan gubitak za čitavo društvo, za kompletne obitelji i za svaku ženu ponaosob.“ Kada se majčinstvo na ovakav način počinje percipirati na našim prostorima? Da li se njegova glorifikacija koja je suštinski na štetu žene dešava istovremeno kad i društvena devastacija, uz ratove devedesetih, kada i počinje repatrijarhalizacija društva?

Intenzivna repatrijarhalizacija društva na području bivše Jugoslavije deo je post-socijalističkog paketa mera koje su, zajedno sa rasizmom, nacionalizmom i klasnim razlikama, implementirane u nove nacionalne države, koje su nastajale zajedno sa masovnim grobnicama i novim ciklusom primitivne akumulacije kapitala kroz pljačku društvenog vlasništva. Povratak nacionalnih država koje su nastale raspadom Jugoslavije u okrilje imperijalne Evrope podrazumevao je satanizaciju svega što je bilo vezano za socijalističku emancipaciju, pa tako i emancipaciju žena na autohtoni jugoslavenski način koji je uključivao emancipovanje kroz samoupravljanje kao oblik proklamovane direktne demokratije, kroz anti-komunističke mitove o totalitarizmima. Umesto ovog modela nametnut je model Zapadne emancipacije žena kroz rodni-mejnstriming koji je slep za klasne, rasne i druge razlike među ženama, te tako pogoduje belim ženama iz srednje klase. Repatrijarhalizacija žena iz Istočne Evrope posebno je pogodovala ženama iz Zapadne Evrope koje su razaranjem socijalističkih zemalja dobile priliku da u periodu krize produže period svoje emancipovanosti na grbači žena iz Istočne Evrope koje sada čuvaju njihovu decu i njihove stare za malu nadnicu.

Povratak u naciju rezultat je zahteva same imperijalne Evrope koja nije u stanju da misli nad nacionalno izuzev kada se radi o ekonomskim i imperijalnim interesima, ali i fašizma koji se razbuktavao kroz mitomanske narative o naciji i njenoj navodnoj ugroženosti, koji su se nad ženskim telima odigravali kroz ratna silovanja u cilju zatiranja čistote neprijateljske nacije, u jednom vidu biološkog rata. U ratnim narativima u Srbiji, na primer, majka je konstruisana u heroinu nacije koja rađa vojnike za osvajačke ratove, u kojoj njeni sinovi postaju mašine za ratovanje, i koji ubijaju i ginu za nečije tuđe ekonomske interese. Ona se nagrađuju medaljama i ordenjem kojim se ističe njena časna uloga u nacionalističkom ratu za proširenje teritorije. Ovaj proces uspostavljanja majke kao nacionalnog heroja i mašine za rađanje nije prošao bez otpora. U Vojvodini su se na primer majke organizovale da zahtevaju povratak svojih sinova s ratišta koji su poslati u rat na koji one nisu pristajale.

Ne znam koliko je sjećanje pouzdan svjedok, posebno kada je iz perioda djetinjstva, ali mi se čini da majke osamdesetih godina u Jugoslaviji (osim što su uvijek bile zadužene i za neplaćeni kućni rad) nisu bile terorisane pod imperativima „idealnog majčinstva“ u službi onesposobljavanja za druge aktivnosti. Je li prilična socijalna jednakost a i sigurnost pogodovala tome, pod tim mislim u prvom redu na najčešće zagarantovano pravo na rad (ne sjećam se nezaposlenih majki u mom okruženju) i dostupne državne predškolske brige za djecu (vrtići, jaslice, predškolske ustanove)?

Jugoslovensko se društvo nikada u potpunosti nije izborilo sa patrijarhatom. Sećam se jednog intervjua s Titom iz Politike, koji mi je pokazala žena koja se u Jugoslaviji borila javno da domaćice dobiju pravni status i da se njihov rad vrednuje, u kome ga novinarka pita o tome zašto se stalo s rešavanjem ženskog pitanja, a on joj odgovara nešto u stilu kako su drugovi konzervativniji i kako je trebalo raditi ustupke zarad mira u kući. Naravno puno toga je urađeno i to ne smemo da zaboravimo. Žene su se učešćem u anti-fašističkoj borbi izborile za pravo glasa koje su nakon rata počele da praktikuju, izborile su kasnije sedamdesetih godina i pravo na abortus koji im je delimično bio dostupan i ranije. Najvažniji uspesi vezani su za domen socijalnih prava koje su veliki broj žena oslobodila jednog dela tereta reproduktivnog rada kroz dostupne vrtiće, škole, narodne kuhinje itd. Takođe je izvršena revizija zakonodavstva uključujući porodično zakonodavstvo u korist žena i ravnopravnosti. Socijalizam je bio zasnovan na uverenju da su muškarci i žene jednaki ali različiti i da je potrebno uložiti napor da bi se ta jednakost ostvarila.

Emancipacija žena u Jugoslaviji bila je vezana za ideal o punoj zaposlenosti, pa je tako emancipacija bila izvan domašaja onih žena koje su na primer zbog smanjenja tržišta rada prve ostale bez posla i bile prinuđene da se vrate tradicionalnim ulogama u porodici. Teže je bilo i ženama sa sela, jer je industrija uglavnom cvetala u urbanim centrima. Zbog stalnog nedostatka stambenog prostora u gradovima mnoge žene nisu sebi mogle da priušte preseljenje i emancipaciju. Te žene nisu sedele kući besposlene. One su činile značajan deo neformalnog sektora. Mnoge žene sa kojima sam razgovarala, a koje su imale status nevidljivih domaćica prihodovale su dodatno tako što su šile, bavile se modnim dizajnom, čuvale decu svojim komšinicama za naknadu, a brinule su se i o seoskim domaćinstvima. Iako se o rasi nije govorilo rasizam prema Romkinjama u Jugoslaviji nije prestao da postoji uprkos bratstvu i jedinstvu koje je proklamovano. To je posebno bilo vidljivo u domenima kao što je materinstvo jer se Romkinje nisu uklapale u Jugoslavenski ideal o broju dece. Takođe, jedna od slepih mrlja je u socijalizmu bilo nasilje protiv žena u domaćinstvu koje nije nestalo, a o kome se nije javno govorilo izuzev u crnim hronikama. Ti si u pravu kada kažeš da tada žene nisu bile terorisane na način na koje su danas terorisane uterivanjem u ulogu majke koja rađa za naciju i za državu, iako su populacione politike postojale.

U svom istraživačkom radu bavili ste se kritikom normi majčinstva u današnjim kapitalističkim društvima i nazivate ih i režimima materinstva. Koliko su ti režimi istovremeno i klasno pitanje i koliko se razlikuju u zavisnosti od standarda društva i tretmana majčinstva u određenoj kulturi?

Režimi materinstva se proizvode supra-nacionalnim i nacionalnim politikama i merama, uključujući tu medicinske i socijalne mere, uslove rada, uspostavljanje razlike između produktivnog i reproduktivnog rada, te time plaćenog i neplaćenog rada, komodifikacijim, konzumerizmom, upotrebom tehnologija kao i proizvodnjom određenih vrednosti u društvu, kao na primer šta to znači biti dobra majka i žena. Režimi materinstva definitivno su rodno, klasno, ali i rasno pitanje. Čija reprodukcija je poželjna u jednom društvu stvar je materinskih režima. U istoriji savremene Srbije nepoželjna je bila reprodukcija na primer Romkinja, Albanki, i LGBT osoba, dok se reprodukcija strejt Srpkinja podržavala u ime borbe protiv tzv. bele kuge, gde samo ime ovog kvazi fenomena govori o njegovoj rasističkoj prirodi.

Klasna priroda režima materinstva je sveprisutna i sveprožimajuća. Sistematsko uništavanje zdravstvene i socijalne zaštite putem mera štednji i privatizacijom usluga najviše utiče na siromašne roditelje koji ne mogu da priušte kvalitetnu uslugu što u ishodištu utiče na smanjenje životnog veka ovih ljudi. Najradikalniji primeri klasne prirode ovih režima je kažnjavanje siromašnih majki oduzimanjem dece i davanjem dece u hraniteljske porodice čiji rad država plaća, umesto da se podrška pruži siromašnim roditeljima. Siromašne majke koje nisu u stanju da deci obezbede adekvatan smeštaj neretko zbog nereća u kojima stradaju deca a za koje je odgovorno celo društvo završavaju u zatvorima.

Insistiranje države na majčinstvu s razlogom definišete kao prinudni rad.
Čini mi se da u odnosu na druge zemlje nastale raspadom Jugoslavije, Srbija prednjači u kampanjama zagovaranja nataliteta koji svodi na slogane i populizam a ne na promjenu populacijskih politika. Koliko je u takvoj atmosferi žena pod višestrukim teretom, zbog očekivanja u kući radi podrazumijevajućih rodnih uloga i zbog očekivanja u društvu koje je s bilborda opominje da je zaboravila da rađa ili nije dovoljno rodila?

U Srbiji je na delu trgovina decom i proizvodnja prinudnih reproduktivnih radnica za nacionalnu stvar. Poslednjih godina kroz različitu legislativu svedočile smo oduzimaju plata majkama kroz razne zakonske začkoljice koje im onemogućavaju pravo na platu tokom porodiljskog odsustva, da bi im se umesto onoga što su zaradile svojim radom dala nacionalna nagrada u vidu jednokratne ili višekratne pomoći za rađanje. Prema Zakonu o finansijskoj podršci porodicama sa decom diskriminisane su žene koje nemaju 18 meseci vezanog radnog staža, one koje su zaposlene na privremenim i povremenim poslovima ili na crno, a to su žene kojima u pandemiji najčešće prete otkazi. Legalizacija surogat materinstva je takođe predlagana kao jedna od mera populacionih politika, čemu se glasno suprotstavio deo feminističke scene. Među novim merama kojima se priziva rađanje jeste i najavljivanje pomoći od 20.000 EUR za mlade bračne parove za kupovinu stana. Na ovaj način se samo kompenzuje deo ukradene socijalne plate koju bi trebala nadnica da sadrži, dok se u javnosti ovaj gest predstavlja kao velikodušnost države i mera populacione politike. Mnoge i mnogi kalkulišu sa takvom situacijom i pokušavaju da u neprijateljski nastrojenom društvu prežive, to ne znači da na ovakve politike pristaju.

Skoro dvije godine živimo u pandemiji koja je uticala na promjenu dinamike u svim segmentima života. Rad od kuće kao jedna od metoda prevencije širenja zaraze posebno se štetno odrazio na žene koje bivajući kući, uz postojeći neplaćeni kućni rad, pretvaraju posao od kojeg žive u hobi koji obavljaju između dvije kućne obaveze. Briga o starijim ili bolesnim članovima porodice takođe je dodatno izražena jer pod izgovorom COVID-a institucije se ne brinu o bolesnim. Kakve posljedice može podrazumijevati neriješen problem neplaćenog kućnog rada i emotivnog rada kojem se pridružio zvanični posao, iseljen iz preduzeća u kuću? A da bi sve bilo dodatno apsurdnije, u svemu ovome mislim na neke privilegovanije poslove koji se mogu raditi od kuće, jer radnica u supermarketu nije imala taj luksuz useljenja posla u kuću.

U pandemiji je dom za one koji ga imaju dobio nove funkcije. Pored mesta za odmor, porodične aktivnosti, i reprodukciju života, dom je postao za neke novo radno mesto, za mnoge jaslice, vrtić, škola i starački dom, ali i mesto proširenog zdravstvenog sistema gde smo prinuđeni da se sami uz minimalnu asistenciju lečimo. Država je socijalizovala krizu u ime profita, koja je dodatno eskalirala tokom pandemije, prebacivanjem odgovornosti za preživljavanje na pojedince i porodicu. Neplaćeni reproduktivni rad, koji mahom obavljaju žene, se uvećao višestruko u domaćinstvima sa decom i doveo sve one koji su odgovorni za njegovo obavljanje na ivicu izdržljivosti. Mnoga istraživanja pokazuju porast nivoa stresa i anksioznosti, kao i pogoršanje mentalnog i fizičkog zdravlja roditelja tokom pandemije. Paradoksalno iako su mnogobrojne organizacije upozoravale na rizik od nasilja protiv žena u izolaciji tokom pandemije, dok su mnoge žene ostajale bez posla ili su bile prinuđene da rade u nebezbednim okolnostima kao esencijalne radnice, ministarka zadužena za demografiju i populacionu politiku u Srbiji je skrenula pažnju da je vreme izolacije možda bolje posvetiti pravljenju dece.

Žene širom sveta pružaju otpor politikama u čijem se centru nalazi profit, a ne život. Njihovo oružje je štrajk. Tokom poslednjih nekoliko godina nastao je, inspirisan borbama žena u Poljskoj za pravo na abortus i borbama žena u Argentini protiv femicida, internacionalni pokret Štrajk žena u kome se vrše pripreme za generalni štrajk. Ukoliko žene stanu, staje sve – njihov je moto. S druge strane pojedine aktivistkinje i teoretičarke smatraju da je štrajk u toku. Dokaz vide u negativnom natalitetu. Odluku da se ne reprodukujemo u nepodnošljivim uslovima za život, onako kako se od nas očekuje, one zovu štrajk rađanja.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

Jasna Jasna Žmak profesorica je na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti i članice Radne skupine za prikupljanje prijava o eventualnim slučajevima zlostavljanja.
Pored toga radi kao dramaturginja, spisateljica i scenaristica. Autorica je proznih, naučnih i dramskih knjiga među kojima su i eseji o ženskoj seksualnosti „One stvari“.
U intervjuu za Sitan vez Jasna Jasna Žmak govorila je, između ostalog, o povjerenju studentica u procese koji se trenutno događaju i u tijela koja ih vode na ADU, o dugom feminističkom putu od sufražetkinja preko Hollywooda do Brčkog i o obračunima s patrijarhatom u koji žene kreću sve ranije.
„Iz današnje perspektive, ta upornost i perzistentnost patrijarhata stvarno su mi fascinantne, ali s obzirom na to da sam dugo bila pod njegovom paskom, iz tog iskustva dobro znam njegovu moć, dobro poznajem njegove, često suptilne, metode pomoću kojih postiže to što postiže. Upravo zbog tog iskustva ne iznenađuje me ta šutnja koja u javnosti vlada po pitanjima ženskog orgazma, klitorisa i općenito ženskih tijela. Jer ta šutnja je dobro poznati teren, teren koji se čini sigurnim, čak i kada to zapravo nije. I ja sam dugo šutjela, osjećala se naizgled sigurnom, ali se zapravo nisam ni osjećala živom. I taj prelazak iz jedne u drugu zonu nije bio ni lak ni pravocrtan, bio je naporan i dugotrajan, a na neke načine i dalje zapravo traje. I upravo u toj težini leže razlozi zbog kojih toliko mnogo žena i dalje šuti“, kaže Jasna Jasna Žmak.

Piše: Kristina Ljevak

Kao profesorica Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu članica ste Radne skupine za prikupljanje prijava o eventualnim slučajevima zlostavljanja. Početak aktuelnog semestra donio je i nove prijave koje nisu bile ni anonimne što govori o povjerenju studenata_ica a što je od ogromne važnosti.
Čini mi se, barem gledajući sa strane, da je od samog početka bilo dosta povjerenja i da se dekanica ADU od samog početka postavila izuzetno ispravno.
Kakva je trenutna situacija sa prijavama protiv nastavnika koje su se dogodile nakon pokretanja inicijative Nisam tražila i koliko će sam Univerzitet, odnosno akademije i fakulteti u budućnosti imati mehanizme za eventualne sankcije, bez čekanja suda kao prve i jedine instance na kojoj ćemo rješavati pitanja seksualnog nasilja i uznemiravanja?

Iako su nas nove prijave negativno iznenadile jer smo se nadali_e da je sve što se događalo tijekom prošle godine – mislim i na javnu kampanju i na edukacije i predavanja koje smo organizirale_i – rezultiralo nekim promjenama, istovremeno nas je pozitivno iznenadilo da su novopristigle prijave bile neanonimne – vjerujem da to pokazuje da studentice imaju povjerenja u procese koji se trenutno događaju na Akademiji i tijela koja ih vode. Vjerujem da tome znatno doprinosi i činjenica da smo bili jedan od prvih fakulteta u Hrvatskoj koji je – u roku od nekoliko dana od pojave svjedočanstava na FB stranici Nisam tražila – otvorio kanale za primanje prijava te da je naša, sada već bivša, dekanica Franka Perković u javnosti nedvosmisleno ukazala na svoju namjeru da se s ovom temom uhvati ukoštac na ozbiljan način. To smo, mislim, dokazali_e i organizacijom jednomjesečnog edukativnog programa Nismo tražile i istoimene web stranice jer nam je od starta bilo jasno da nema smisla zaustaviti se samo na prijavama već da je ključ upravo u edukaciji.

Zato smo i ovu akademsku godinu započeli s uvodnim predavanjem na ovu temu za sve nove studentice i studente – što je praksa s kojom namjeravamo nastaviti i dalje. Također, do kraja ove godine trebao bi na snagu stupiti i naš novi Pravilnik o uznemiravanju, koji smo nedavno stavili na javnu raspravu sa svim nastavnici_ama i studenti(ca)ma, i koji će cijeli postupak prijavljivanja još više precizirati. Naravno, u postupku oblikovanja Pravilnika pa tako i ovog pitanja o mogućnostima sankcioniranja, moć Akademije uvjetovana je drugim zakonima i propisima koji se trebaju pratiti. No ne treba zaboraviti da fakulteti, kao obrazovne institucije, imaju mogućnost obrazovati ne samo svoje studente, već i svoje nastavnike te da – ako već imaju smanjenu mogućnost sankcioniranja – mogu uložiti napore u prevenciju ovakvih događaja. Naravno, bilo bi super da fakulteti u ovoj priči imaju podršku svojih sveučilišta, što sa našim, zagrebačkim nije slučaj, ali postoje i svijetli primjeri poput Sveučilišta u Rijeci koje je nedavno usvojilo plan rodne ravnopravnosti.

Što se tiče trenutne situacije na našem faksu, ove smo akademske godine primili ukupno šest prijava, a prošle trideset i tri – no neke od njih odnosile su se na situacije koje su se događale godinama prije. S obzirom da su istražni postupci i dalje u tijeku, na troje se zaposlenika i dalje odnosi odluka o privremenom prestanku obavljanja dijela radnih obaveza koje uključuju kontakt sa studentima, i to je sve što trenutno mogu reći.

Nije protekla ni puna godina od inicijative Nisam tražila, odnosno od izlaska u javnost glumice Milene Radulović koja je prijavila svog učitelja glume za seksualno zlostavljanje.
Ne znam koliko ste pratili aktuelna dešavanja na pozorišnim susretima u Brčkom ali pretpostavljam da vam je dio bar poznat pa me s tim u vezi zanima da li smo samo prije godinu dana mogli_e zamisliti reakciju koja se dogodila zbog Brčkog i koliko nam ovakve situacije, ma koliko bila poražavajuća odluka festivalskog čelništva da pozovu Branislava Lečića, istovremeno bude i nadu zbog barem djelimične solidarnosti struke?

Kada smo na ADU otvorili kanal za primanje prijava, neki od komentara koje smo dobile_i bili su da smo se kasno sjetili, da su svi sve znali godinama i šutjeli. Iako razumijem ljutnju koja stiže s tog mjesta, istovremeno sam jako svjesna da bi ishodi cijelog procesa bili puno drugačiji da smo ovu temu pokrenuli samostalno, bez šireg pokreta koji se dogodio, ne samo na regionalnoj već i na međunarodnoj razini. Naime, prije nekoliko godina teren u javnosti nije bio „pripremljen“ za ove teme na način na koji je to danas jest i sigurna sam da prije x godina ne bismo primili 33 prijave nego eventualno tri. Za početak zato što vijest o tome da je otvoren kanal za prijave ne bi ni stigla do toliko puno žena, a onda i jer bi se većina žena i dalje osjećala samo sa svojim pričama, u nedostatku tuđih, javnih primjera koji su bili ključni za sve što se danas događa.

Prema tome, iako je i meni žao da primjera ovakvog solidariziranja na sceni nije bilo i prije – iako mi je možda i dalje žao da ga nema po nekim drugim pitanjima – istovremeno sam jako sretna da se to solidariziranje ipak dogodilo. Ali i svjesna da se takve promjene ne događaju preko noći, da je za njih potreban dugi niz godina – jer počeci čitavog #metoo pokreta mogu se pratiti ne samo do feminizma sedamdesetih nego do borbi žena za pravo glasa čitavo stoljeće prije toga. I sve ovo što se danas događa vidim kao nastavak jedne velike i duge feminističke borbe za ravnopravnost. Iako se čini dug put od sufražetkinja preko Hollywooda do Brčkog, uvjerena sam da trećeg ne bi bilo bez drugog, a drugog ne bi bilo bez prvog.

Napisali ste, između ostalog, knjigu eseja o ženskoj seksualnosti „One stvari“ jer vam je, kako ste u jednom intervju rekli dopizdilo da se pravimo kako ne postoje žene koje nikad nisu doživjele orgazam, na primjer. Kako objašnjavate činjenicu da je pristup poput vašeg i dalje raritetan i da su teme ženske seksualnosti i ženskog tijela i dalje toliko tabuiziranje, šta tačno patrijarhat uspijeva tom vrstom porobljavanja da učini?

Razlozi za pisanje te knjige bili su raznorodni, dio ih je povezan s mojim vlastitim iskustvima i odrastanjem, izlaskom iz prostora srama i nesigurnosti, a dio sa željom za dijeljenjem tog iskustva i donošenjem nekih novih perspektiva u javni prostor. Ova priča s orgazmom, jednako kao npr. ona o veličini klitorisa (kojega se u javnom polju i dalje često predstavlja kao organ veličine graška, a on je u stvari veličine jedne osrednje mrkve) ili ona o medicinskim testiranjima (koja se uglavnom vrše na temelju muške fizionomije tako da su žene zapravo strašno zakinute jer se jako malo zna o djelovanju pojedinih lijekova na ženska tijela) u meni i dalje izazivaju nevjericu i bile su mi izuzetno važno pogonsko gorivo za pisanje knjige. Jer, dok sam pisala, u glavi sam imala neku mlađu sebe – koja je mislila da je klitoris veličine graška, koja nikada nije doživjela orgazam, koja je bila autohomofobna, koja se autala tek s 25 godina.

Tako da, iz današnje perspektive, ta upornost i perzistentnost patrijarhata stvarno su mi fascinantne, ali s obzirom na to da sam dugo bila pod njegovom paskom, iz tog iskustva dobro znam njegovu moć, dobro poznajem njegove, često suptilne, metode pomoću kojih postiže to što postiže. Upravo zbog tog iskustva ne iznenađuje me ta šutnja koja u javnosti vlada po pitanjima ženskog orgazma, klitorisa i općenito ženskih tijela. Jer ta šutnja je dobro poznati teren, teren koji se čini sigurnim, čak i kada to zapravo nije. I ja sam dugo šutjela, osjećala se naizgled sigurnom, ali se zapravo nisam ni osjećala živom. I taj prelazak iz jedne u drugu zonu nije bio ni lak ni pravocrtan, bio je naporan i dugotrajan, a na neke načine i dalje zapravo traje. I upravo u toj težini leže razlozi zbog kojih toliko mnogo žena i dalje šuti.

Je li svođenje ženskog tijela na reproduktivnu ulogu jedan od najvećih uspjeha patrijarhalnog ignorisanja ženske seksualnosti u javnoj sferi i kako da uvjerimo djevojčice koje danas odrastaju, u vrijeme dodatnog radikaliziranja desnice i ponovne borbe za davno osvojena prava kao što je pravo na abortus, da su odluke vezane za njihovo tijelo isključivo njihove?

Ovo je jako teško pitanje i ono zahvaća jako puno različitih aspekata koji zajedno stvaraju ono što nazivamo našim društvom. Prema tome, na toj makro, društvenoj razini jedini način borbe protiv patrijarhata je edukacija, edukacija, edukacija – od malih nogu, u školama, u medijima, u filmovima, u slikovnicama. A na onoj mikro, jednako tako, edukacija, samo drugim sredstvima – u razgovorima s vlastitom i tuđom djecom, u pisanju tekstova, pisanju knjiga, u zauzimanju za sebe i svoje potrebe, u davanju primjera, u izborima koje činimo, u borbi, u prosvjedima, u pokazivanju da nikada ne smijemo dopustiti da naša tijela postanu poprišta tuđih političkih izbora.

Neki od tekstova objavljenih u knjizi „One stvari“ inicijalno su nastajali za portal Muf koji nažalost više nije aktivan. Koliko nam nedostaje više medijskog prostora sa pristupom kakav je bio na Mufu, na kojem će se objavljivati feministički tekstovi, bez kalkulacija i dodvoravanja nekoj projektnoj gender agendi?

Da, gašenje Mufa je, po meni, bio težak udarac za regionalnu feminističku scenu jer su tekstovi koji su ondje objavljivani donijeli jedan novi diskurs u domaće medijsko polje, jednu svježinu i novu perspektivu na to kako sve danas izgleda feminizam. I mislim da je bilo strašno bitno upravo to što su se nalazili (i dalje se nalaze!) na internetu, dakle dostupni svima, lako pretraživi, lako podjeljivi. No ono što je po meni bila njihova najveća kvaliteta vezano je za njihovu diskurzivnu kvalitetu, za to fino spajanje autobiografskog i teorijskog, intimnog i kritičkog, što je princip koji se prije Mufa kod nas rijetko mogao vidjeti, a iznimno je bitan za suvremenu feminističku misao jer dokazuje da i tekstovi uvijek imaju svoj identitet, da su povezani s našim življenim iskustvom. Tako da bih rekla da da, apsolutno nam nedostaje takvih prostora.

Da li zahvaljujući komunikaciji sa svojim studenticama primjećujete da možda stasava nova generacija žena koja će se oduprijeti patrijarhalnim svjetonazorima i „pravilima“ i kako uopšte razmišljaju mlade žene koje su rođene u novom mileniju a koje sad studiraju?

Bojim se da je uzorak mojih studentica premali da bi se na temelju njega mogli donositi ovakvi dalekosežni zaključci. No, iskustva i priče koje čujem iz neke svoje šire okoline i medija zapravo ukazuju da se i među mladima događa polarizacija kojoj svi svjedočimo u našem društvu. Tako istovremeno znam za klinke koje se autaju već u srednjoj školi, što je recimo u mojoj generaciji bilo nezamislivo, ali znam i za priče o desničarskim pjesmama u učionicama.

No ono što mi je zanimljivo primijetiti iz jednog drugog iskustva, onog vezanog za moj projekt seksualne edukacije, koji nosi isto ime kao i moja knjiga – One stvari– a u sklopu kojega održavam psihodramske radionice na temu seksualnosti, jest da je prosjek godina žena koje se prijavljuju na radionice između 35 i 45 godina, uz poneku iznimku u dvadesetima i ranim tridesetima. Iako je to jednako tako mali uzorak čini mi se on dosta dobro ukazuje na to da su za obračun s patrijarhatom na osobnoj razini ipak potrebne neke godine i neka iskustva. Ono što mislim da je pozitivno jest da žene u te obračunu definitivno kreću sve ranije, i u sve većem broju.

Uopšte ne znam što vas to pitam, možda zato što ste dramaturginja i scenaristica, ali trenutno me je zaposjelo to pitanje i ne mogu mu se oduprijeti. A i nedavno sam slušala Biljanu Srbljanović i Tenu Štivičić kako govore o prvoj sezoni serije Sex i grad, o različitim načinima na koje su je doživjele s obzirom na razliku u godinama među njima.
Uskoro nam dolazi nova sezona. Šta nam uopšte pored interneta, društvenih mreža i raznih platformi za gledanje ozbiljnog feminističkog serijskog sadržaja može oživljavanje ove serije ponuditi?

Huh, iako mi je serija Seks i grad svojedobno bila guilty pleasure, definitivno imam sumnje u njen feministički potencijal i kapacitet. Zapravo, možda kao najbolji odgovor na ovo pitanje mogu ponuditi paralelu s lezbijskim pandanom Seksa i grada, serijom The L Word, kod nas katastrofalno prevedenu kao Ljubav je ljubav. U lezbijskoj zajednici pretposljednja je sezona, prva iz Generation Q serije, dugo iščekivana, vjerojatno jednako kao i novo izdanje Seks i grada među nekim strejt ženama, ali ono što je donijela bilo je uistinu poražavajuće – hrpa deklarativne inkluzivnosti, površne intersekcionalnosti, uz debelo pomanjkanje klasne osviještenosti – dakle najgore od američke verzije političke korektnosti. Kad izađe novi Seks i grad vidjet ćemo jesam li bila u pravu, no moj će izbor vjerojatnije ipak pasti na ponovno gledanje serija poput I May Destroy You, Top of the Lake ili Sharp Objects.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

Alma Gačanin, vizuelna umjetnica, pjesnikinja i feministica u svojim radovima posvećena je, između ostalog, patrijarhalnim percepcijama ženskih uloga koje ih na tržištu rada čine manje vrijednim, a tema rada, posebno prekarnog kao i radničkih prava jedna je od najzastupljenijih u njenom stvaralaštvu.
Važno joj je i prikazati ženskost koja istovremeno progovara i o kolektivnom i o individualnom iskustvu.
“Živjeti na određenom prostoru podrazumijeva odgovornost, prema sebi, prema okolini, prema drugima, prema historiji, a po svemu sudeći odgovornost nije poželjna osobina u našoj državi. Na kraju krajeva, nije problem što se neke žene ne bave feminizmom problem je što im se daje prostor da prezentiraju te svoje hobije. Ako je sve što žene rade feminizam, onda ništa nije feminizam”, rekla je u intervjuu.

Piše: Kristina Ljevak

Ja ću raditi šta ja hoću jedan je od tvojih ciklusa koji su meni najdraži jer podrazumijeva nesvakidašnje kreativan otpor neoliberalnoj kapitalističkoj logici. Nedavno sam rekla kako ne može posao biti loš koliko ti možeš iz tog iskustva napraviti dobar rad, ali koliko nam sve to uopšte smije biti utjeha, zbog toga što žene koje nisu umjetnice ne mogu imati tu vrstu satisfakcije, zbog toga što je potplaćeni rad bez dana odmora tokom mjesec dana neprihvatljiv i zbog toga što kao umjetnica ne možeš da živiš isključivo od svoje umjetnosti?

Taj rad je za mene vrlo poseban jer mi je pomogao da uspostavim svoj sistem rada i umjetničku praksu. Ne smije nam biti utjeha, zato što nemamo adekvatne mehanizme putem kojih bismo se mogle boriti protiv prekarijata. Nerijetko razgovaram s radnicama iz prekarnih kategorija i ono što je zaista poražavajuće je da je mnogima taj rad, koliko god bio težak i naporan, izlaz iz učmale svakodnevnice i porodičnih problema, čak i kada to znači da će im povremeno neko staviti pištolj na glavu. Mislim da je termin normalno u potpunosti izgubio značenje u našoj svakodnevnici jer problemi s kojim se susrećemo su multidimenzionalni i često zahtijevaju intervenciju nekoliko nivoa vlasti, a ne samo našu hrabrost i borbu za ljudska ili radna prava. A kada govorimo o umjetnosti kao profesiji, ja nisam uspjela dosad naći način da se prodam. Osjećam da je umjetnost moj poziv, joie de vivre i da će tako biti dok živim bez obzira čime se budem bavila. Kako vrijeme odmiče sve više se gnušam koncepta slave i povlaštenosti u bilo kojem zanimanju, a čini mi se da je vrlo teško pronaći sredinu. U idealnom svijetu nikakav rad za novac ili egzistenciju ne bi trebao postojati. Tek tada bih smatrala da je fer, da i ja živim od umjetnosti. Ne zato što mislim da umjetnost nije rad, naprotiv, već zato što mislim da bi svi trebali/e imati jednake šanse za dobar život, što je krajnje iluzorno.

Workout ciklus nastao je takođe zahvaljujući specifičnim radnim okolnostima i namjera mu je bila, između ostalog, poremetiti konstrukte patrijarhalnog kapitalizma i diktate popularne kulture. Koji su konstrukti i diktati koji ti najviše smetaju i kakvim pristupom u svojim crtežima im se najefikasnije suprotstavljaš?

Da, baš sam se usrećila s tim radom. Seksizam i spolni stereotipi, koji su duboko utkani u patrijarhalnim percepcijama ženskih uloga su ono što zaista čini žene manje vrijednim na tržištu rada i u tom smislu i manje plaćenim, kao i onima koje su konstantno izložene uznemiravanju. Koristeći se situacijama iz radne svakodnevice, koncipiram crteže i komentare koji ironiziraju tu nepovoljnu ulogu žene. Koncept dream joba mi je također bio dosta inspirativan za ovaj ciklus radova. Neokapitalizam je znatno izmijenio neke profesije, tako da je procenat uživanja prava i pogodnosti smanjen na minimum, na uštrb zdravlja radnica/ka, čak i kada su one/i odgovorni za živote drugih. Posao i snovi nemaju šta raditi u istoj rečenici, pogotovo kada su u pitanju izuzetno zahtjevni fizički poslovi. Moram priznati da sam sasvim intuitivno započela tu seriju u kojoj se ispostavilo da je trening vrlo bitan da se uopće počneš baviti određenim zanimanjem, a potom i da ga preživiš. U tom ciklusu prikazujem svoje doppelgangere kao jake ženske uloge u pozicijama moći. Nisam sigurna koliko sam efikasna, ali trudim se koristiti humor da bih subvertirala taj male gaze koji je meni veliko more inspiracije. Volim da se služim vajbom sve ženske su velike gospođe i pobjeđuju u svim situacijama, bilo da je u pitanju seks ili posao, a znamo da je za sve nas bolje da žene pobijede i da su zadovoljne.

Koliko su tvoji radovi često odgovor na doživljaj i tretman tijela, važno je napomenuti tijela žene, u patrijarhalnoj kulturi? I šta je u tom tretmanu najviše ponižavajuće?

Najviše ponižavajuće je ugrožavanje sloboda i prava, bilo da su ona reproduktivna, seksualna, vezana za kretanje i naravno izgled. Vrlo mi je važno da u svojim radovima prikazujem ženskost koja progovara o kolektivnom i individualnom iskustvu jednako, kroz moju porodičnu historiju, ali i kroz životna iskustva u kojima je mnogo žena različitih biografija. Patrijarhat je u našim životima isti, samo su nijanse u pitanju. Krajnje je uvredljiv kanon ljepote danas iz kojeg je u potpunosti prognana ljepota ženskosti. Vrlo je problematičan teror mladosti i prirodnosti, koji je vjerovatno jedan od najsnažnijih alata kapitalizma i patrijarhata, unutar kojeg imamo niz kategorija koje se tiču savršenog tijela, a koje vrlo dobro hendlaju pomagačice i dobre radnice kapitalizma, kao i poznate ličnosti čiju mladost samo smrt može prekinuti. Za mene vrlo važna tema u crtežu je seksizam koji je ogroman problem u poslovnoj sferi, užasno je koliko je normalizirano ponižavanje i tlačenje žena u društvima u kojima postoje prave princeze i kraljice. Posebno mi je zanimljivo dekonstruiranje konstrukata srama i šutnje, što je vrlo simptomatično za Balkan, ali i za Srednji istok.

Domovini si dan državnosti čestitala sa radovima Dobar život. Koliko smo po tebi od njega daleko i koliko je on zapravo van BiH?

Možemo nastaviti sanjati o dobrom životu, a mnogi će to uraditi van BiH. Oni koji dobro žive u BiH, kriminalci na vlasti su se pobrinuli za to da nama ponestane razloga za život uopće, jer su u potpunosti zanemarili svoje dužnosti i odgovornost prema nama građanima/kama. Naprosto je nevjerovatno da mi danas, nakon svega što smo preživjeli, što nam iz dana u dan pokušavaju banalizirati, svjedočimo ovakvom bezobrazluku i bahatosti, a to je naša društvena i politička realnost. Ali svi smo mi ili ludi romantici ili beskrajno hrabri ljudi, da ne kažem nešto treće što sebi ne smijemo priznati kad legnemo pod kratki jorgan navečer, nego se fino skupimo.

Tvoji radovi su izrazito feministički, je li luksuz u današnjem društvu se uopšte baviti umjetnosti, posebno ako je riječ o ženama, a da njihova djela nastaju bez feminističke svijesti i angažmana?

Ne mogu reći da je odsustvo feminističke svijesti samo greška u obrazovanju, ali je pokazatelj da imamo ogromne propuste u obrazovanju i kulturi koja bi trebala biti društveni korektiv, a ne rezultat loše projektne kulture i politikantskih nadmetanja. Lakše je razbiti kamen nego uvjerenje stasale osobe, tako da feminizam na neke osobe jednostavno ne djeluje. Meni se sasvim prirodno dogodilo da se bavim feminizmom kroz umjetnost, jer to odražava moj životni stil, lične borbe i težnje. Kako se od feminizma često zazire, trudim se da tematiziram te zastrašujuće ženske figure, dlakave i rogobatne babaroge, iz čijih pički i anusa raste cvijeće i palacaju zmijski jezici. Nekim ženama je feminizam odbojan jer ga ne razumiju, nisu se interesovale i nije im niko objasnio. Živjeti na određenom prostoru podrazumijeva odgovornost, prema sebi, prema okolini, prema drugima, prema historiji, a po svemu sudeći odgovornost nije poželjna osobina u našoj državi. Na kraju krajeva, nije problem što se neke žene ne bave feminizmom problem je što im se daje prostor da prezentiraju te svoje hobije. Ako je sve što žene rade feminizam, onda ništa nije feminizam.

Uz Dan državnosti obilježili/e smo i Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama kojih se sjetimo najčešće uz prigodne datume. Koliko možemo biti optimistične pa vjerovati da je stasala nova generacija žena kojoj nasilje neće biti najstrože čuvana tajna?

Izuzetno je teško govoriti o nasilju, bilo da je iz lične perspektive ili suosjećanja s drugim ženama. Ne znam je li teže govoriti ili slušati. Nisam pretjerano optimistična, s obzirom na banaliziranje i normaliziranje nasilja od strane vlasti i institucija kulture i obrazovanja. Nikako nije dobro veličanje ratnih zločinaca koji su odgovorni za ubistva i silovanja u ratu u BiH. Ne postoji povjerenje u državu i samim tim vrlo je malo razloga da se nadamo da će neko sutra potražiti pomoć od organa vlasti. Moje lično iskustvo je da treba prijaviti nasilje kad smo psihički spremne na to. To može uključivati nerazumijevanje od policijskih radnika/ca, primarno seksizam, ali to nas ne treba spriječiti da do kraja istjeramo pravdu. Svaki prijavljeni oblik nasilja doprinosi borbi protiv nasilja i može spasiti nekoga. Također mislim da nove generacije trpe ogroman pritisak na društvenim mrežama koji doprinosi nasilničkoj kulturi i perpetuiranju patrijarhalnih matrica.

Uz generalno lošu poziciju vizuelnih umjetnika/ca u BiH koliko je dodatno loša pozicija žene?

Ne bih željela da se autoviktimiziram kao umjetnica niti da eksploatišem svoju ličnu poziciju žene i umjetnice u odnosu na druge žene. Mislim da je danas to vrlo osjetljivo područje, a vjerujem da je kapitalizam i pritisak za individualizacijom doprinio ovakvim obrascima ponašanja, što nas uveliko udaljava od borbe za jednakost i pravdu, osnovnih feminističkih principa. U BiH je izuzetno naporno i teško biti žena zato što ovdje vlada suštinsko nerazumijevanje žena i njihovih problema. Kada nekom muškarcu ukažeš na seksualiziranje on se naljuti, ali ne razumije jer je navikao da mu se kaže hvala i to je zaista frustrirajuće. Još je gore kada se u takvoj situaciji nađeš sa ženom. Ginekološki pregled ne bi trebao biti luksuz, a on to jeste jer s prosječnom platom žena u BiH se mora odreći četvrtine ili trećine plate da ga obavi. Da ne pričamo o psihičkom zdravlju, žene idu na terapije, a muškarci su samo toksični. Ali evo jedan zanimljiv podatak: na području Općine Centar postoji samo jedna neuropsihijatrica, a zatreba li mi pomoć od nje, preselit ću se.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

Ilustracija preuzeta sa https://www.statepress.com/

Brojni su primjeri kojima bismo mogli_e ilustrovati način na koji se žene pogrešno predstavljaju u medijima, dovoljno bi bio presjek naslova iz regoinalnih online medija tokom samo jednog dana pa da nam, ako znamo čitati, bude jasno zbog čega se žene smatraju manje vrijednim. Ako naslovi (s iznimkama profesionalnih medija orijentiranih na odgovorno novinarstvo) sugerišu ženinu pripadnost nekome (mužu, ocu…) a ne njene zasluge, onda ne iznenađuje doživljaj žene kao nečije svojine. A kad je nešto vlasništvo, onda valjda s tim imamo pravo činiti šta nam je volja. Pa i ubiti. O čemu svjedočimo vazda, a intenzivno posljednjih dana, kao da počinioce femicida inspiriše kampanja Šesnaest dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja.
Rekoh, primjeri su brojni, a jedan od recentnih je saga o novoj vezi Petra Graše. Danima sam se pitala šta sam tačno pritisnula na Facebooku pa je algoritam procijenio da sam posvećena pratiteljica takvih sadržaja te nije bilo sata bez ukazanja nekog naslova o Graši, sadašnjoj i bivšoj djevojci. Sreća nisam jedina kako će se kasnije pokazati.

Piše: Kristina Ljevak

U svim tekstovima koji su dolazili do mene funkcije djevojaka bile su – sadašnja i bivša i bilo je jako važno da je nova djevojka kćerka Tončija Huljića i koliko sam vidjela mediji se nisu bavili onim dijelom kćerkine biografije koji bi mogao ponešto reći i o njenoj osobnosti. Fokus je, kako i obično u takvim prigodama, bio na razlici u godinama. O bivšoj se izvještavalo tako da se akcentiralo kako je starija (od nove a i od Graše) i sama, i kako pište pismo nerođenom djetetu jer šta bi drugo mogla raditi žena koja je sama i koja nema dijete nego da upravo piše pismo tom djetetu koga nema…
O društvu u kojem živimo mnogo nam govori činjenica da ćemo gotovo uvijek prije saznati pojedinosti iz emotivnog života neke žene (i ne samo to) nego što će nam biti predstavljeni detalji njene profesionalne biografije.

SLIKA DRUŠTVA SE SAMO PROJICIRA NA MEDIJE

Svaki iskorak u odgovorno novinarstvo iziskuje vrijeme i „konfrontiranje pozicijama moći“ kako kaže moja sagovornica Vanja Šunjić, slobodna novinarka, književnica i suosnivačica Književne zadruge.
„Nekidan sam bila u svojoj srednjoj školi gdje su mi pričali anegdotu kako je profesorica učenika pitala gdje vidi žene, a on odgovorio u kuhinji, bez obzira na to što je ona u tom trenutku stajala za katedrom. Na našim dokumentima nam traže ime oca i svaki put kad teti na šalteru odgovorim Ljiljana, pogleda me s neodobravanjem. Nemali broj mojih i razgovora za posao žena oko mene se upravo svodio na pitanja imam/o li muža/dečka, djecu, planiram li rađati itd. To su i dalje norme spram kojih se uspostavlja integritet žene u našem društvu i to je ono što nas, ovakve kakvim jesmo više zanima nego činjenica da je neka žena objavila rad u stručnom časopisu. Slika društva se samo projicira ne medije, koji su prestali biti korektivni faktor i prilagođavaju se publici, a publika je medijski nepismena, zaglavila u patrio-patrijarhalnim okvirima u (post)tranziciji, bez osnovnih ljudskih prava i sloboda, a o pravima žena, djece, LGBTIQ populacije itd. da ne govorimo. Publika želi lak sadržaj koji će je razonoditi i maknuti od vlastitih problema i svakodnevice, a medijskim kućama je mnogo lakše producirati takav sadržaj, nego se baviti obespravljenošću, zdravstvom, obrazovanjem, korupcijom… To zahtijeva vrijeme, istraživanje, konfrontiranje pozicijama moći i odgovornost, a s druge strane imamo instagram story-je i postove na Facebooku od kojih se može besplatno, brzo i bez odgovornosti kreirati medijski sadržaj.
Dok je trajala afera oko Graše i njegovih djevojaka pitala sam se kako je moguće da mi algoritam to programira i šta sam pogrešno klikala, no brzo sam shvatila da su svi mediji preplavljeni tim naslovima.
Neugodno mi je svaki put kad neko od mojih kolega i kolegica od bilo kakvog sadržaja na društvenim mrežama pravi vijest“, kaže Vanja.

PRONALAZAK BESKOMPROMISNIH ŽENA U VLASTITOM PROSTORU RADA

Da li svjedočimo promjeni paradigme, da li pitamo žene za stručno mišljenje ili pojašnjenje, da li su žene hrabrijeg glasa u iznošenju svojih stavova i da li sve češće ne pristaju na kompromise kada je riječ o vlastitoj struci ili je samo riječ o ličnoj perspektivi, pitanja su koja sebi postavlja Ines Baždalić, novinarka BH Radija 1 i autorica Feminističkog podcasta „Riječ na F…“

„Bez ambicije da iznesem konačan stav a koji bi se ticao masovnijeg istupa žene u javnom prostoru, ja beskompromisne žene pronalazim u vlastitom prostoru rada. Možda jeste pozicija s koje krećem privilogovana jer sam angažovana u novinarstvu koje je okrenuto ka oblastima kulture, umjetnosti i obrazovanja, a to nerijetko jeste prostor kritičnijeg i odvažnijeg sagledavanja stvarnosti. Učenice, one koje jesu osviještene, reći će gdje i kada prepoznaju rodne stereotipe; književnice koje aktueliziraju žensko iskustvo postaju vidljivije na savremenoj bosanskohercegovačkoj književnoj sceni, kao i pisci koji glas žene prepoznaju kao glas margine te s toga i vrijedan prostor za preispitivanje uzroka društvenih anomalija. (Namik Kabil, ‘Yestrday’).

Možda je moja pozicija privilegovana jer sve svjesnije napuštam prostor tradicionalnih medija uključujući i javne servise koji su danas bastioni odbrane nacionalnih te s toga i patrijarhalnih politika. Nesvjesni da se u jeziku otkriva sav naš univerzum, i danas ženu koja obavlja premijersku funkciju, nazivaju premijerom, a ne premijerkom. I ne vide ništa sporno u tome.
Dakle da li je margina ponekad i privilegija – zavisi od one ili onoga koji čita“, objašnjava Ines.

Smjenu socijalističkog društvenog uređenja na tlu država nastalih raspadom bivše Jugoslavije i prelazak na najsuroviji oblik kapitalizma, pratilo je i gubljenje prava na rad žena. U tome bi, u najkraćem, mogao da se nalazi odgovor na pitanje zbog čega su žene s biografijama zamijenile žene na naslovnim stranicama koje se pojavljuju uglavnom kao majke i supruge, a van toga kao menadžerice banaka ili marketinške stručnjakinje, odnosno predstavnice novih zanimanja koje služe kao poluge za održavanje novog ekonomskog poretka.

„Živimo u sistemu vrijednosti gdje je obrazovana, samostalna i samosvjesna žena gotovo incident. Ne zato što ih nema, nego zato što su njihovi glasovi utišani i učene su da je nepopularno biti glasna, jer to može i da se odrazi na karijeru. Sve dok radiš svoj posao ne dižući glavu, postoji šansa da ćeš uspjeti i da te niko neće dirati.
Dijelom to mišljenje fabriciraju mediji na čijim uredničkim pozicijama uglavnom sjede muškarci i kroz medijsku sliku koju stvaraju, žene im služe samo kao objekat uz pomoću kojeg potvrđuju svoju tezu, a dijelom i zbog toga što kroz politički i javni konstrukt uistinu uviđamo da je nažalost veliki dio žena tu samo kao bi popunile određene kvote. I kroz umjetnost to vidimo, veliki dio žena su izvođačice, nema ih previše u produkciji, režiji, menadžmentu, montaži, dizajnu i svemu onome što prethodi jednom umjetničkom djelu.

Vanja Šunjić

Žena koja se usudi suprotstaviti bilo čemu nametnutom od strane većine, poziva se na odgovornost na bezbroj razina osim one krucijalne koja treba da analizira njen postupak. To smo vidjeli na primjeru profesorice Buljubašić kojoj su prethodnih sedmica lijepili razne etikete i pozivali njene starješine na odgovornost, ali gotovo niko se nije usudio da joj se argumentovano suprotstavi.
Nažalost, i nemali broj žena nerijetko nastupa iz te muške, šovinističke pozicije, a nerijetko će i medijske djelatnice prije medijski prostor ustupiti infuenserki koja je popularna i broji destetine hiljada pregleda, nego ženi u nauci, za koju gotovo niko ne zna“, smatra Vanja Šunjić.

VLASTITE TRAUME I NESPREMNOST PREISPITIVANJA NAUČENIH NORMI

Jedan od odgovora na pitanje zašto nemamo više žena kojima su posvećene naslovne priče i emisije Ines Baždalić vidi u neinvetivnosti i lijenosti prilikom pronalaska sagovornica. „I žene koje su na uredničkim pozicijama idu lakšim putem: biraju sagovornike koji su već dobrano vidljivi u javnom prostoru, te logikom manjeg otpora slijede uhodanu matricu. Teže se odlučuju, često zbog škripca u vremenu, dati drugom prostor jer žele igrati na sigurnu varijantu. S obzirom na to da su muškarci dominantniji u javnoj sferi, do njih je i samim tim lakše doći“, navodi naša sagovornica.

Najradikalnijem obliku medijskog zlostavljanja žena svjedočimo u protekloj godini zahvaljujući ženama koje su imale hrabrosti da progovore o traumama seksualnog zlostavljanja . I pitanje je da li ima li razloga da nas čudi takav tretman i takvo nepovjerenje prema ženama, ako smo ih u dobroj mjeri učinili svakako nevidljivim u medijima, ako njihove glasove ne čujemo…

„Bojim se da nema razloga čuditi se za takav tretman, budući da su ženski glasovi već decenijama utišani, čime su dodatno učvršćene muške, šovinističke pozicije moći koje ako sada poljuljamo iz vrlo jednostavnih, očitih razloga, onda ćemo srušiti sve ideale i iluzije na kojima društvo počiva. Od malena nas uče da šutimo i trpimo, od onoga da nismo glasne dok tata spava jer je umoran pošto je radio, do toga da se na svaki mogući način moramo povinovati patrijarhatu i onima koji su na pijedestalu kako bismo uopšte participirale u društvu, uz veliku zahvalnost za sve to.
Ono što je pohvalno i što ulijeva kakvu-takvu nadu u promjenu jeste situacija koja se prethodnih dana dešavala u Brčkom i odbijanje svih umjetnika i umjetnica iz svih predstava da ih Lečić ocjenjuje. Na prostorima u kojima ne postoji sistemski, niti javni interes da se sankcioniše seksualno zlostavljane, jedni drugima moramo biti podrška“, navodi Vanja Šunjić.

“Ako se i dalje smijemo seksističkim vicevima, pa se smatra neumjesnim i društveno neprihvatljivim ako se ne nasmiješ na jedan od nebrojenih viceva o plavušama, zašto da nas čudi kada mediji i dalje daju prostor ‘intelektualcima’ koji će na prijavu žene da je seksualno zlostavljena reći: provokativno se obukla ili zašto nije prije progovorila? Dok se smiju najnovijem vicu, ti isti ‘intelektualci’ zorno predstavljaju glas neprosvijećene većine.

Mene ne čudi retraumatizacija žrtava seksualnog nasilja u medijima jer i moji najbliži ljudi nemaju jasnu predstavu gdje griješe. Ostatci su to i vlastitih trauma i u velikom obimu nespremnosti da se preispitaju naučene norme. Sve po automatizmu i uz minimalan napor uključivanja racija.
Po pitanju prijave seksualnog nasilja, a kada je riječ o protekloj godini i istupu najprije glumice Milene Radulović, mene od svega najviše boli uporna šutnja akademske zajednice posebno njenih najviših struktura među kojima su i žene.

Ines Baždalić

U pokušaju da problematiziram pitanje postojanja seksualnog nasilja na visokoškolskim ustanovama u BiH, (a praćena anonimnim prijavama studentica na pokrenutoj Facebook stranici ‘Nisam tražila’) upravo su žene na pozicijama moći bile te koje, ne uviđajući problem, odbijaju da progovore.
Jednoj rečenici pisca Georgija Gospodinova iz knjige ‘Fizika tuge’ ne mogu da se otrgnem: ‘Na početku svega postoji jedno dijete bačeno u podrum’.
Bilo to dijete djevojčica ili dječak – i rodna neravnopravnost je posljedica neprocesuiranih trauma. A mediji jesu ogledalo društva, i reaguju na podražaje iz stvarnosti“, zaključuje na kraju Ines Baždalić.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.

Malo je stvari na ovom svijetu koje su toliko podložne analizi, komentarima, savjetima, preporukama i pitanjima kao što su one vezane za tuđe dijete i njegovo rađanje.
I dok se koliko-toliko civiliziramo u drugim segmentima života i poštujemo određene granice tuđe intime, ta s teškom mukom savladana pravila padaju u vodu kada je riječ o ljudskoj potrebi da se bavi tuđim životima i njihovom djecom. Svaka roditeljska promjena raspoloženja nakon dolaska djeteta teška je sama po sebi, a život u Bosni i Hercegovini je čini još težom.
Nema ništa zahvalnije od beba za reklamnu industriju i naša stvarnost je, između ostalog i zbog toga, ispunjena sretnim bebama i sretnim mamama i u cijeloj toj sreći obilježenom nepromočivim pelenama gotovo da nema prostora za slanje poruke da majka ne mora biti razdragana i da joj se može dogoditi postporođajna depresija, i da to što nije euforična je sasvim u redu, jer život nije reklama…
Postporođajnu depresiju nije lako prepoznati, posebno ne pred imperativom sreće koji se podrazumijeva u majčinstvu. Niz je razloga koji utiču na razvoj postporođajne depresije, ali je univerzalni savjet što ranija intervencija i terapija.

Piše: Kristina Ljevak

Depresija se može razviti i tokom trudnoće a kako nedovoljno govorimo o depresiji koja prati trudnoću i postporođajni period kod majke, još manje se spominje mogućnost jednakih tegoba kod očeva koja iziskuje isti pristup u liječenju. Nerijetko će iskustva demantovati razloge koji se najčešće navode kao presudni za razvoj postporođajnu depresiju, poput mlade dobi trudnice.
Šta god je dovelo do postporođajne depresije za početak je potrebno ni jednog trenutka je ne izjednačavati sa razmaženošću ili slabošću. Važno je dodatno posvetiti pažnju mentalnom zdravlju nakon poroda u potpuno izmijenjenim uslovima života koje nam je pandemija koronavirusa nametnula.
Sarajevska glumica Sanela Krsmanović – Bistrivoda majka je dvojice dječaka. Postporođajna depresija dogodila joj se nakon drugog porođaja.

„Postporođajnu depresiju je teško i prepoznati i prihvatiti i izgovoriti jer od većine sagovornika/ca čujete riječi ohrabrenja ali im u pogledu vidite da ta vaša depresija nije ništa drugo do slabost ili razmaženost. Ja sam postporođajnu depresiju imala nakon drugog poroda, prije tačno godinu dana. Sve je krenulo od toga da mi je stariji sin, sa kojim sam pet godina imala i gradila predivan odnos pun ljubavi, odjednom izgledao ogroman. Oči, trepavice, ruke… sve mi je bilo ogromno i strano. To je osjećaj od kojeg srce puca. Kada sam to počela izgovarati bliskim ljudima, komentar je najčešće bio – šuti, ne izgovaraj to.
S obzirom na to da je u tom periodu bilo mnogo zaraženih uslijed drugog vala pandemije, a ja se oporavljala od drugog carskog reza sa lošom krvnom slikom… nisam nigdje izlazila, niti nam je iko dolazio. U toj situaciji je depresija samo cvjetala.
Jedan dan je došla patronažna, zrelija gospođa koja mi je pomagala oko dojenja. Prokomentarisala je kako smo divni, mladi i pažljivi na šta sam se ja slomila rekavši da je to sve divno osim što ja ne volim starijeg sina. U njenoj reakciji se vidjelo ogromno iskustvo. Uslijed mog straha da bilo gdje izlazim, pa samim tim i na psihoterapije, savjetovala mi je da barem jednom dnevnoj mlijeko izdojim, bebu ostavim sa suprugom, a da stariji sin i ja odemo u kraću šetnju, da porazgovaramo, da počnemo vraćati svoje rituale. Poslušala sam je i počela sam i sama tražiti mehanizme koji će me iščupati. Dugo tokom noći sam bila budna zbog dojenja i tada sam birala samo duhovite sadržaje na TV-u, mnogo sam pisala prijateljicama i kolegicama koje su prošle slično iskustvo. I priznavala sam. I razgovarala. Znala sam u našem marketu u zgradi, kada me usput, uz kucanje računa, pitaju kako sam, da odmah ispričam esej da sam loše ili malo bolje… Jednostavno, nisam više dozvoljavala da se taj otrov skuplja u meni.

Prošlo je nakon skoro dva mjeseca, što me čini stvarno sretnicom. Mnoge žene se duže bore sa tim. Ja nisam išla na psihoterapije, a mislim da bih trebala prosto da repove osjećaja krivice i slabosti nekako iščupam ili im barem skratim vrhove“, kaže naša sagovornica koja nije imala problem sa idealiziranom ulogom majke koja nam se predstavlja kroz reklamnu industriju ili život „stvarnih“ osoba na društvenim mrežama koji vole malo roditeljstvo smjestiti pod filtere. A vole i poneku sponzorisanu objavu koja nije naznačena podvesti pod vlastiti način života.

Iako je sigurno mnogo žena koje se osjećaju dodatno jadno kada vide sve to postporođajno blještavilo kod drugih dok su one same nepočešljane, Sanela nije imala i taj problem, jer neispeglanost tuđih života nije ono što nju zanima niti se opterećuje povremenim pretvaranjem vlastitog dnevnog boravka u menzu i kućnu apoteku.

„Na mene lično nikada nije loše uticalo to sto se neka žena, u situaciji sličnoj mojoj, stigne isfenirati, našminkati, djecu obući u sparene kombinacije i postaviti story iz stana koji blista, dok je kod naš dnevni boravak menza, spavaća i kućna apoteka u jednom. Naprosto, bio taj sadržaj sponzorisan ili ne, istinit ili prilagođen pratiocima, bila ja odlično ili depresivna, ne privlači me ta ispeglanost života.
Ipak, nismo svi isti. Vjerujem da postoje žene koje se mogu zapitati gdje one čupave, nervozne i razbacane griješe. Tu nastaje opasnost i tuga onoga što nam se servira ili što mi serviramo“, objašnjava Sanela Krsmanović – Bistrivoda čije iskustvo potvrđuje da je podrška supružnika nužna i da se ne možemo pretvarati pred bližnjima da nam nije loše, posebno jer je to u slučaju depresije i nemoguće.

„Imala sam veliku potporu muža kojem mnogo toga nije bilo lako ni slušati, niti gledati. Skupa smo tražili mehanizme. Ja sam bila tužna kada ga vidim zabrinutog, umornog i zbunjenog, ali on je moja porodica, trebao mi je. Nisam se pretvarala. Možete se pretvarati kada vas boli zub, imate menstrualne bolove ili vam ne odgovara promjena vremena. Ali kada hemija u mozgu proradi, te se iz blažene majke koja spusti novorođenče sa dojenja, u sekundi pretvorite u očajnicu koja zagrli jastuk i neutješno plače zbog sitnice, teško se u momentu pokupiti i racionalno reći – ma, sama ću ovo, da nikoga ne zabrinjavam“, sjeća se Sanela koja se slaže i da reprezentacija majčinstva u medijima itekako utiče na lična preispitivanja majki neovisno o postporođajnoj depresiji.

„Utiče mnogo jer je toliko pravila oko ishrane, vrtića, kazne, nagrade, million aktivnosti na koje dijete treba ili ne treba ići. Zatim dojenje ili ne, prirodni porod ili carski…Trebamo ipak znati da je najbitnija reprezentacija mame u očima djeteta i toga koliko je ono sretno. Nije život reklama, niti profil na društvenoj mreži. Ako ga svedemo na to, nešto negdje ne funkcioniše.“

Tema promjena koje se ženama dogode zahvaljujući trudnoći i porođajima je takođe nešto što se ne tretira u javnosti. Gledaju se samo kilogrami i očekuje njihov gubitak brzinom kojom se to događa kod članica britanske kraljevske porodice. Manjak koncentracije, slabije pamćenje, hormonske i druge promjene uglavnom je ono o čemu se ne govori i što se mora ignorisati prilikom povratka na posao (ako je do povratka došlo, ako odlazak od posla nikada i nije bio uključen).
U Sanelinom slučaju povratak na posao značio je i povratak na scenu i pred publiku što podrazumijeva i niz drugih zahtjeva i specifičnosti.

„Nakon prvog poroda sam samu sebe iznenadila koliko sam imala energije. Brzo sam izgubila kilograme. Prosto se radilo o tome da sam bila sretna i svjesna te sreće. Nakon drugog poroda su se stvorili problemi sa venama, više nego kilogramima. Tako da sada uspješno skrivam noge, kako privatno, tako na sceni. Malo patim zbog njih. Što se koncentracije tiče, zaista nisam imala problema“, govori Sanela Krsmanović-Bistrivoda, koja će u trenutku objavljivanja ovog teksta završavati posljednje pripreme za premijernu izvedbu opere „Prodana nevjesta“ u Narodnom pozorištu Sarajevo u režiji Jelene Bosančić. Uz ovu operu koincidiralo je i uvođenje audicije za glumce i glumice koji/e nisu dio ansambla Narodnog pozorišta što itekako treba pozdraviti.
„Režija je moderna i dinamična, a Jelena je sa puno srca ušla u rad sa svima nama. Mnogo sam ponosna jer smo uspjeli doći do premijere u ova izazovna vremena. Svakome bih preporučila da dođe jer mislim da nam treba smijeha, ljepote i duha. Važno je da imamo priliku izaći na audiciju ali je i jednako važno da se počnu otvarati nova radna mjesta. Ipak, u Narodnom pozorištu je odlična radna atmosfera i zaista to želim istaći i pohvaliti“, zaključuje na kraju naša sagovornica iz čijeg iskustva u najkraćem možemo shvatiti kako je, za početak, najvažnije o problemima govoriti. Sanelina otvorenost omogućila joj je adekvatan savjet osobe koja je problem prepoznala zahvaljujući iskustvu, kada se zbog niza specifičnosti nije bila u prilici obratiti stručnom licu.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nismo same” koji finansira USAID Program osnaživanja nezavisnih medija u implementaciji CPCD-a.