Stereotipi kao saveznici rodno motivisanog ubistva (femicida) u Bosni i Hercegovini i porodica (partnerski odnos) kao mjesto nesigurnosti za ženu

Fotografija preuzeta sa: https://www.europeandatajournalism.eu/

U 2019. godini u Bosni i Hercegovini ubijeno je 12 žena. Riječ je o femicidu koji u pravosuđu Bosne i Hercegovine kao takav nije definisan ni na jednom nivou. Ova djela se definišu kao nasilje u porodici a počiniocima se zbog toga izriču blaže kazne. Femicid se najčešće dešava onda kada ubica, dotadašnji zlostavljač, ima osjećaj da gubi kontrolu nad žrtvom. Samo na primjeru pisanja o posljednjem femicidu u Sarajevu, kada je muž ženu usmrtio čekićem, možemo da vidimo sve neprimjerenosti u načinu izvještavanja o femicidu koji se za početak tako ne imenuje. Jedan od naslova povodom ovog slučaja glasio je – bračna svađa u Sarajevu završila kobno.
Svađe među bilo kim, ako nisu posljedica kontinuiranog zlostavljanja, najčešće ne završavaju ubistvom, pa čak ni među predstavnicima najmračnijeg podzemlja. U tekstovima naravno nije izostavljen komšiluk koji je „u nevjerici prihvatio vijest o ubistvu“. Iz informacije u dnu teksta saznajemo da je žena trpjela višegodišnje nasilje. Iste komšije tvrde da je žena bila divna.
Većina problema koja prate prevenciju femicida na ovim primjerima su objedinjena. Za početak je važno da se femicid imenuje, da se nasilje ne doživljava kao privatna sfera sa uvijek prisutnim „komšijama u nevjerici“ i da mediji konačno o femicidu počnu izvještavati mimo crnih hronika te da jasno odvojimo svađu od nasilja.

Piše: Kristina Ljevak

PREDUSLOV ZA NASILJE JE NEJEDNAKOMJERNO RASPOREĐENA MOĆ

„Razlike između svađe i nasilja su ogromne. Svađu ili sukob mišljenja, konflikt, nesporazum doživljavamo svi u većini svojih odnosa, gotovo svakodnevno, a nasilje, srećom, ne. Svađa ili konflikt podrazumijeva jednak ili fluidan odnos moći među akterima, tako da pri svađi ne dolazi do zloupotrebe moći i odgovornost za rješavanje spora je na svim upletenim stranama. Za razliku od toga, preduslov za nasilje je nejednakomjerno raspoređena moć, dominacija jednog i podređenost drugog subjekta, zbog čega je odgovornost za sprečavanje nasilja na onome koji ima više moći – dakle, nasilniku, a posredovanje je nužno – zato svi, to su ove komšije koje spominješ, imamo i zakonsku obavezu prijaviti nasilje za koje imamo saznanja da se dešava, a institucije odgovornost da nasilje kazne i spriječe njegovo ponavljanje.
Nasilje prema ženama u partnerskim odnosima je vodeći uzrok nasilnih smrti žena u svijetu i počiva na nejednakim odnosima moći žena i muškaraca u društvu i zajednici, na stereotipnim rodnim ulogama i rodnoj diskriminaciji, na seksističkim i mizoginim uvjerenjima. Zbog toga je toliko nesrazmjerno prisutnije nasilje muškaraca prema ženama, a ne obrnuto; zbog toga su nasilnici u partnerskom odnosu vrlo često ljudi koji nikad nisu i ne bi napali neku treću osobu već ih, štaviše, okolina poznaje kao pristojne članove društva; zbog toga nasilje u vezi najčešće eskalira onda kada žena postaje podređenija partneru – kad ostane bez posla i bez novca, kad zatrudni, kad počnu živjeti skupa, kad nasilnik uspije u svojoj namjeri da je izoluje od porodice i prijatelja, odnosno odvoji od njene mreže podrške.
Femicid je najradikalniji oblik nasilja nad ženama do kojeg dovodi nasilnikov osjećaj nadmoći i vlasništva nad ženom, hipertrofiran do te mjere da on smatra da ima pravo i da je ubije, a budući da se nikad ne dešava iz čista mira, u trenutku ‘pomračenja uma’ inače finog čovjeka, već je rezultat nejednakog odnosa moći i konačni čin dugogodišnjeg trpljenja rodno zasnovanog nasilja, femicid nije ‘obično ubistvo’ i treba ga imenovati kako spada. To je osnov za praćenje njegove rasprostranjenosti i adekvatne prevencije. Premda je za naš društveni kontekst najvažnije da prepoznamo femicid kao najradikalniji oblik nasilja prema ženama u partnerskim odnosima budući da su počinioci gotovo uvijek partneri ili bivši partneri, vjerovatno bi za razumijevanje femicida kao posljedice neravnopravnosti žena u društvu pomoglo ako spomenem da su oblici femicida i ubistva ‘iz časti’ ili ubistva tzv. ‘vještica’.
Mediji, dakako, snose veliku odgovornost za svoje izvještavanje o nasilju prema ženama i o femicidu, ali moram priznati da vrlo rijetko vidim da su te odgovornosti i svjesni. Zapravo, gotovo nikada. No, kao što bi rekla vlasnica jednog vrlo čitanog bh. portala, upitana za odgovornost medija za smeće koje objavljuju: ‘Mediji imaju samo odgovornost da prežive.’ E sve dok mediji imaju samo odgovornost da prežive – čitaj, da na osnovu broja klikova dobiju reklame koje će vlasnicima donijeti zaradu, a po vječitim ugovorima o djelu angažovanim članovima i članicama redakcije nekakvu smiješnu crkavicu – teško da ćemo vidjeti odgovorno izvještavanje o nasilju. Tretiranje femicida kao iznenadnog, šokantnog, neobjašnjivog incidenta iz privatne sfere, krvavi detalji, romantizacija femicida dovođenjem u vezu zločina s ‘ljubavlju’ i ‘ljubomorom’, razgovori s potpuno nerelevantnim sagovornicima – komšijama i navođenje njihovih potpuno nerelevantnih izjava, nesposobnost da femicid umjesto u širi kontekst rodne neravnopravnosti, kao i da ga dovedu u vezu s dugogodišnjim preživljavanjem nasilja, propuštanje prilike da se čitateljke i čitaoce informiše o tome kamo se obratiti po pomoć ako doživljavaju nasilje ili imaju saznanje o nasilju u svojoj okolini, a nerijetko i implicitno okrivljavanje žrtve za ubistvo navođenjem detalja iz njenog privatnog života – sve to donosi više klikova od odgovornog izvještavanja o nasilju koje bi podrazumijevalo stručne sagovornike i odustajanje od senzacionalističkog pristupa, te je stoga standard izvještavanja bh. medija o nasilju prema ženama, pa i njegovom najradikalnijem obliku, femicidu“, objašnjava Tamara Zablocki, savjetnica u programu SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja u Ljubljani.

ŽENA NIKADA NIJE KRIVA ZA POČINJENO NASILJE, SAMO JE NASILNIK KRIV I ODGOVORAN

„Muž ubio suprugu. Bivši momak pretukao i izmasakrirao djevojku. Silovane. Godinama fizički zlostavljane. Ubijene djevojčice, djevojke i žene. Kolege i prijatelji znali da je bilo problema, ali nisu ni slutili da će doći do toga. Porodica šutjela. Mediji o tome pisali, policija provela istragu, počinilac u zatvoru. Ili pušten da se brani sa slobode“, primjeri su medijskog izvještavanja koje navodi Vedrana Frašto iz Fondacije CURE, primjećujući pomak koji se tiče prisustva teme nasilja u javnoj sferi, ali je pitanje na koji način je nasilje predstavljeno. „Mediji trebaju da pokreću teme o nasilju nad ženama kao društvenom problemu, a ne samo da izvještavaju o tome u kratkim vijestima onda kada dobiju informacije. Svaki tekst bi trebao biti profesionalno napisan, bez senzacionalističkih dijelova u kojem se pravda počinjeno ubistvo (žena ga je napustila, pa ju je zaklao; bio je pijan, pa ju je prebio i sl.) i da ne postoji prebacivanje krivice na ženu i predstavljanje žene kao nemoralne, pa je na kraju i ‘dobila šta je zaslužila’. Finalna poruka treba biti jasna – žena nikad nije kriva za počinjeno nasilje, samo je nasilnik kriv i odgovoran“, kaže Frašto.

Nikolina Grbić Pavlović, inspektorica za specijalističku obuku u MUP-u Republike Srpske i autorica aktuelne analize „Nasilje u porodici u doba pandemije“ podsjeća na definisanje samog termina femicid koji se ne koristi u našoj krivičnopravnoj teroiji i praksi.
„Termin femicid je prvi put definisan od strane Ujedinjenih nacija kao ubistvo žene od strane muškarca koje je motivisano mržnjom, prezirom, zadovoljstvom ili osjećajem vlasništva nad ženom, a kasnije i kao ubijanje žene od strane muškaraca jer je žena. Femicid definisan na ovakav način može da obuhvata širok spektar nasilnih radnji kao što su ubistvo, seksualno ubistvo, ubistvo seksualne radnice, žensko čedomorstvo i drugo. Nijedna od zemalja Evropske Unije u svojim krivičnim zakonima ne poznaje krivično djelo femicida, kao ni termin femicid. Ista stvar je i sa zemljama bivše SFRJ. Ono što je evidentno jeste da je u svim krivičnim zakonima Bosne i Hercegovine predviđen kvalifikovani oblik krivičnog djela nasilja u porodici i teže kažnjavanje učinilaca ovog djela ukoliko se radnjama nasilja u porodici prouzrokuje smrt člana porodice. Ovakva odredba se primjenjuje nezavisno od pola žrtve. Sam termin femicid bi se više trebao propagirati u domenu ostalih vrsta krivičnih djela, ne samo kod krivičnog djela nasilje u porodici. Kvalifikovani oblici u ovim slučajevima bi se trebali propisivati i kod drugih krivičnih djela ukoliko su počinjeni prema ženama, a zbog motiva koji se definišu navedenom definicijom femicida (smrt žene zato što je žena)“, objašnjava Grbić Pavlović.

Način tretiranja žena u medijskom / javnom prostoru najčešće daje pokriće vjerovanju da je žena „sama kriva“ za ono što preživljava ili na kraju ne preživi unutar partnerske zajednice. Pitanje je čemu se možemo nadati ako stalno nipodaštavamo rezultate žena iz svih oblasti (pandemija koronavirusa je između ostalog pokazala da ćemo ih i u nauci posmatrati kroz to kako su se počešljale), a da ne govorim o ženama u umjetnosti i srodnim oblastima čije će rezultate minimizirati svaki osrednji muškarac na bilo kojoj pozicijici moći. Tamara Zablocki između ostalog navodi neprimjeren stereotipni medijski sadržaj kojeg njegovi kreatori vjerovatno doživljavaju duhovitim, a jednako je duhovito koliko je to i izjava mladog aktuelnog banjalučkog gradonačelnika koji „ako je zauzet, nije oduzet“.
„Bh. i regionalni mediji – s iznimkom rijetkih manjinskih portala s margine pokrenutih baš sa zadatkom da ukazuju na strukturnu diskriminaciju, neravnopravne odnose moći u društvu i njihove tragične posljedice, te još rjeđih poštenih sedmičnika koji temi pristupaju ozbiljno i opširno – ustrajavaju na betoniranju stereotipnih rodnih uloga i čine sve da održe status quo. Baš nekidan sam na jednom dosta čitanom bh. portalu naletjela na ‘reportažu’ punu šege šale i pošalice o nekom krajiškom ‘dedi’ koji je u svoj vakat živio sa četiri žene i to tako da su one spavale u jednoj sobi dok se ne bi oglasilo zvonce nad vratima njegove spavaće sobe kojim bi gospodin ‘naručivao’ svaku od njih u svoj krevet. Kroz smijeh se navodi još i kako je bio ‘zafrkan do kraja’, što je, naravno, eufemizam za nasilnika koji je ‘volio udariti’. Dakle, poligamija, zakonom zabranjena i u ‘dedino’ vrijeme, te držanje žena kao seksualnog roblja u našim se medijima ljeta gospodnjeg 2020. predstavlja kao simpatična, topla ljudska priča koja treba razgaliti srca čitalaca i čitateljki. Hajde da odem i korak dalje i kažem da svi mediji koji svojim pisanijama žene i dalje pokušavaju strpati u binarnu opoziciju ‘smjerna i nježna odgajateljica’/’seksi razuzdana ljubavnica’, a u slučaju femicida, na temelju izgleda, profesionalne uspješnosti i seksualne prošlosti žrtve, nerijetko i u produženu binarnu opoziciju ‘savršena žrtva’/’sama je zaslužila’, istovremeno u svakodnevnom radu im odričući – da se malo našalim – imanje duše, odnosno zanemarujući sve druge aspekte žena kao društvenih i političkih subjekata i njihov neravnopravan položaj u društvu – doprinose nasilju prema ženama. Nadati se, svakako, možemo i hoćemo: da će sve više i više novinarki – jer novinarstvo je, s izuzetnom šefovskih i vlasničkih pozicija, ‘ženska’ profesija, vjerovatno zato što je novinarski rad podcijenjen i izuzetno malo plaćen – osvijestiti važnost odgovornog izvještavanja i time ne samo osvijetliti kompleksnost problema nasilja prema ženama već i svakodnevno doprinositi većoj vidljivosti dosega žena u najrazličitijim sferama ljudskog djelovanja, a time i razbijanju stereotipnih rodnih uloga i rodne neravnopravnosti“, kaže Tamara Zablocki.

STEREOTIPE JE VAŽNO ELIMINISATI U CJELOKUPNOM SOCIJALNOM SISTEMU

Jedan od način da se zamagli rodno motivisano ubistvo u medijima je predstavljanje počinilaca kao disfunkcionalnih osoba, alkoholičara ili neke treće vrste nesretnika, iako sve analize pokazuju da počinioci prije femicida nisu imali krivičnu istoriju. Jedan od najgorih oblika amnestiranja počinilaca ubistva je predstavljanje krivičnog čina kao posljedice neprihvatanja „kraja ljubavi“. Pa ona ispada da zločin nije motivisan osjećajem muške nadmoći nad ženom nego je posljedica prestanka ljubavi s njene strane. Prije pet godina u Srbiji je bivši partner ubio ženu, a naslovi u novinama su bili sljedeći: „Nije mogao da prežali raskid“, „Nisam mogao da je gledam s drugim“, „Strast povlači oroz“… Ovaj posljednji je i najbizarniji a zajedno tvore upozorenje o opasnom stavljanju ljubomore u prvi plan i pomijeranju odgovornosti ubice u drugi te stvaranju empatije prema ubici.
„Ubistvo partnera, kao ekstremni vid partnerskog nasilja je naročito težak istraživački problem. Generalno je pravilo da se viktimizacija žene ubistvom najčešće događa od strane njenog bivšeg ili sadašnjeg intimnog partnera, iz čega se može zaključiti da je intimni partnerski odnos daleko rizičniji za žene nego za muškarce. Vrlo interesantno pitanje bi bilo i da li bi se ubistva žene od strane njihovih partnera uopšte i dogodila da učinioci nisu bili uvjereni da će njihov postupak naići bar na razumijevanje, da ne kažemo baš na odobravanje okruženja. ‘Ljubav muškarca’ i ‘žrtva žene’ su poetski ekvivalenti idealnih tradicionalnih rodnih tipova. Muškarac koji ‘voli’ i žena koja ne prihvata takvu ‘ljubav’ su ustaljeni stereotipi kada je u pitanju generalno nasilje u partnerskim odnosima. Stereotipe je jako važno eliminisati u cjelokupnom socijalnom sistemu. To je sigurno proces koji traje dugo i za čiju realizaciju je potrebno mnogo više akcija iz svih sfera društva. Tradicionalna shvatanja vrlo često budu izgubljena u kontekstu promjena. S toga ovakvi medijski istupi i nisu čudni. Međutim, za državu, tj. za pravilnu primjenu prava najvažnija je činjenica da je život čovjeka neprikosnoven i da je zaštita života svakog pojedinca najvažniji zadatak cijelog društva“, smatra Nikolina Grbić Pavlović.

„Mediji kroz medijsko izvještavanje često opravdavaju činove ubistva, tako što navedu u svojim medijskim izvještajima objašnjenje za nasilnika i počinjeno ubistvo. Mediji ne žele preuzeti odgovornost za stvaranje i kreiranje društvenog mišljenja gdje je dovoljno napisati da je nasilnik bio ‘ljubomoran’ i time opravdati čin ubistva. Naslovi teksta poput gore navedenih govore o tome kako se koristi stereotipi i podsvjesno stavlja fokus na žrtvu nasilja izjavom ‘suprugu koja ga je napustila’, jer da ga nije napustila vjerovatno je ne bi ubio. Također, stavlja se i odgovornost na ženi za nasilje koje počinjeno. Npr. Oslobođenje, 05.04.2007. godine u rubrici Crna hronika (str. 25) pod naslovom ‘Zadavio nevjenčanu suprugu i prijavio se policiji’. U samom naslovi se pojavljuje dodatna senzacija jer se fokus stavlja na nevjenčanu suprugu. U podnaslovu piše: ‘Tvrdi da je bio pijan i da se nije mogao kontrolisati’, u kojem se navodi opravdanje čina ubistva. Mediji koriste priliku da na slučajevima femicida privuku pažnju čitatelja tako što pišu na senzacionalistički način i tako osiguravaju gledanost / čitanost što u konačnici dovodi do zarade“, navodi Vedrana Frašto.

ĐURA ĆE TI OPROSTITI ŠTO TE TUKAO

„Prije nekoliko godina je sud u Hrvatskoj u slučaju femicida počinjenog u alkoholiziranom stanju alkoholiziranost ocijenio kao otežavajuću, a ne kao olakšavajuću okolnost – kako je to obično bio slučaj u ranijim sudskim epilozima, navodeći da je optuženi pio DA BI sebi olakšao počinjenje femicida i osigurao alibi za svoje nedjelo. Mislim da je to jako dobra poruka. Alkohol nije uzrok, ni opravdanje nasilja nad ženama, kao što to nisu ni siromaštvo, proživljeno teško djetinjstvo ili ljubomora, ali sve navedeno može poslužiti kao dobar izgovor počiniocima nasilja. Naslovi koje navodiš malo ili malo više bacaju i na mudre riječi Ilije Čvorovića: ‘Đura će ti oprostiti što te tukao!’ Naravno da mediji ne bi trebali navoditi publiku da suosjeća s ubicom, no, od medija ‘odgovornih isključivo za vlastito preživljavanje’ i medija doslovno suodgovornih za činjenicu da je nasilje nad ženama društveni problem s kojim je borba ovako dugotrajna i mukotrpna, ne čudi pretjerano ni svrstavanje na stranu zločinca“, zaključuje Zablocki.

U analizi Nikoline Grbić Pavlović o nasilju u porodici tokom pandemije COVID-a vidimo potvrdu značajnog broja porasta nasilja na šta se od početka pandemije upozoravalo. Autorica navodi primjer Bugarske koja ima jednu od najnižih stopa prijavljivanja nasilja nad ženama i djecom u Evropskoj uniji a gdje je zabilježeno da je sedam žena izgubilo život zbog nasilja koje je izvršio njihov partner ili član porodice otkad su uspostavljene mjere zatvaranja zbog virusa. Jedan od problema kod dokazivanja femicida koji se takvim, podsejtićemo, ne imenuje, je taj što nasilje nije ranije prijavljivano. Ovo je jedna u nizu potvrda da je porodica često nesigurno mjesto za ženu.
„S obzirom na to da je veoma ustaljena pretpostavka u mnogim naučnim istraživanjima koja se odnose na ubistvo žena u intimnim partnerskim odnosima da se kao motiv za ubistva žena najčešće prepoznaje poriv za kontrolom žene i ljubomora, vrlo je evidentno da se i prije ovakvih incidentnih događaja dešavaju i druge vrste nasilja nad ženama dok partnerski odnos traje. Ono što je takođe evidentno u većini zemalja jeste da se vrlo rijetko prijavljuju ‘blaži’ primjeri ekonomskog, psihološkog, seksualnog ili fizičkog nasilja. Najčešće žene žrtve nasilja u partnerskim odnosima se ne odlučuju da prijave neki od ovih oblika nasilja iz mnogih razloga. Na taj način ulaze u ‘začarani krug’ nasilja koji ima ima svoje faze. Primjeri u kojima su žene prijavile prvo nasilje, prvi šamar, udarac i slično, pokazuju da se takve veze najčešće odmah i okončavaju i nemaju teže posljedice. Međutim, ukoliko je nasilje dugotrajnijeg karaktera ono vremenom postaje sve češće, teže i brutalnije. U Bosni i Hercegovini još uvijek se ne prijavljuje svako nasilje, ali je evidentno da je sve veći broj žena upoznat sa mogućnošću i potrebom da se svako nasilje prijavi i adekvatno procesuira. U tom smislu pred Bosnom i Hercegovinom je i dalje veliki zadatak, a to je da se što više medijski eksponira ova negativna društvena pojava, da se obuči što veći broj kadrova za adekvatno reagovanje u slučajevima nasilja u svim sferama djelovanja (policija, medicinski radnici, predstavnici centara za socijalni rad, novinari). Budući da su zlostavljači uvijek prisutni, mjere izolacije svakako doprinose težem prijavljivanju nasilja od strane same žrtve. Kampanje koje bi trebale predvoditi vlade mogu pomoći podizanju svijesti ljudi o nasilju u porodici, kako uočiti nasilje u porodici i kako dobiti pomoć. Svakako je da u situacijama kakva je pandemija koronavirusa potrebno uložiti još veće napore u zaštiti žena i djece kroz različite akcije cjelokupnog društva“, zaključuje Grbić Pavlović.

„U Bosni i Hercegovini ne postoje ujedinjeni statistički podaci o ubistvima, a pogotovu ne postoje podaci o femicidu kao posebnom aspektu društvenog problema. Dokument do kojeg je Fondacija CURE došla, a koji spominje nasilje u porodici i upotrebu vatrenog oružja je istraživanje ‘Rod i malokalibarsko i lako oružje u Jugoistočnoj Evropi’“, objašnjava Vadrana Frašto iz Fondacije CURE. Ova organizacija godinama je pokušavala prikupiti podatke o ubistvima žena kontaktirajući policijska tijela na različitim nivoima vlasti, a na osnovu vlastitog istraživačkog iskustva kaže kako dobijanje odgovora zavisi od upornosti osobe koja ih traži i senzibiliziranosti onih koji ih daju. „Naravno, u zavisnosti koju instituciju pitate, negdje, u nekom kantonu ćete odmah dobiti odgovore o femicidu, jer ubistva žena unose u sistem“, dodaje. Alternativni model dolaska do podataka o broju ubijenih žena u Bosni i Hercegovini je putem prikupljanja press clipinga što i rade u ovoj organizaciji.
Za početak, put ka prevenciji femicida, iako ga tako ne imenujemo, mogao bi podrazumijevati formiranje jedinstvene baze podataka o ženama koje su ubijene zbog toga što su žene, te raditi na permanentnoj edukaciji medija i javnosti o nasilju u porodici i partnerskim odnosima koje nije privatna stvar a javna sramota.

Nasilje nad ženama moguće je prijaviti i na SOS telefone:

1265 za Federaciju BiH

1264 za Republiku Srpsku

Začarani krug nasilja moguće je prekinuti i živjeti ispunjen život.
O tome govore Sanja i Milijana.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Objavio

Kristina

Kristina Ljevak je novinarka i aktivistica, posvećena kulturi, umjetnosti i ljudskim pravima.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

*

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.