Mjesec: siječanj 2021.

Bisera Hodžić članica je Organizacionog odbora Bh. povorke ponosa i vrlo je sretna da kroz lični aktivistički angažman u potpuno nezavisnoj organizaciji može dati vlastiti doprinos ostvarivanju ljudskih prava i sloboda LGBTI osoba u Bosni i Hercegovini.
Biserin coming out dogodio se još u vrijeme dok je bila prvi razred srednje škole u rodnom Jajcu i pratilo ga je roditeljsko prihvatanje u duhu onoga kako su roditelji Biseru i vaspitali a što je podrazumijevalo otvorenost, iskrenost i međusobno uvažavanje. Vlastitu seksualnost s razlogom nikada nije smatrala ničim senzacionalnim, a vjeruje da je mržnja kojoj svakodnevno svjedočimo samo posljedica nedostatka edukacije.

Piše: Kristina Ljevak

Pripadaš novoj generaciji bosanskohercegovačkih LGBTI aktivista/ica koja će, nadam se, imati mnogo više uspjeha nego što smo ga postigli/e mi u zadnjih deset godina. Ipak svi znamo u kakvim se okolnostima djelovalo i kako je bio dug i težak put od prvog Sarajevo Queer Festivala do Prve Bh. povorke ponosa.
Šta ti i tvoji vršnjaci i vršnjakinje prepoznajete kao važno i vrijedno u prethodnom aktivističkom putu i borbi za jednakopravnost LGBTI osoba?

Sve generacije prije nas koje su počele i nastavile s borbom za jednakost otvorile su put ka napretku i prihvatanju. Mislim da je nama danas mnogo lakše zahvaljujući tim ljudima. Svi oni koji su ugroženi postali su vidljivi zajedno sa svim problemima s kojima se susreću. Oni koji nisu ugoženi ne znaju šta se dešava onima koji jesu, ti ljudi jednostavno žive u svijetu u kojem takve stvari ne postoje i sasvim je razumljivo zašto im je teško shvatiti kako to nekome može biti uskraćeno bilo koje osnovno ljudsko pravo. Nažalost i dalje postoje oni koji pitaju “A šta to vama nije dozvoljeno?”, ali je definitivno formirana jasnija slika o životima diskriminisanih. Isto tako, vlastima je ukazana potreba za promjenom zakona i zaštiti ugroženih. U pitanju je fizičko i psihičko nasilje o kojem se vrlo malo pričalo dok na scenu nisu došli ljudi koji su počeli javno govoriti o svemu tome. Ja sam im veoma zahvalna. Smatram da je u ona vremena bila potrebna mnogo veća količina hrabrosti da se izađe u javnost s takvom pričom, jer naš narod ne voli ništa “drugačije” od onoga što svakodnevno viđaju i slušaju. Zato je cijeli taj proces bio mukotrpan, a i dalje je, samo što je nama sada na neki način put prohodniji od onog kakav je bio na počeku. Svaki početak je težak, ali kada se uporedi situacija kakva je bila prije i kakva je sada zaista sam ponosna na sve one koji su učestvovali u borbama za slobodu i koji i dalje učestvuju.

Koliko je za tebe i ljude iz tvoje generacije bilo značajno u onoj mjeri uspješno održavanje Prve Bh. povorke ponosa u Sarajevu?

Drago mi je što su mladi ljudi prepoznali važnost održavanja povorke. Kada je zvanično najavljena Prva Bh. Povorka ponosa svi oni koji me poznaju javljali su se online i na ulici i komentarisali najavu. Nisam čula niti jedan negativan komentar, naprotiv, ljudi su oduševljavali smatrajući da je bilo krajnje vrijeme da se povorka desi i u našoj državi. Hvalili su aktiviste i aktivistkinje koji/e su se odvažili na jedan, nama, veliki korak. Međutim, većinom su svi bili zabrinuti za sigurnost smatrajući da će se naći neka “budala” koja će napasti nekoga. Sve do dana održavanja povorke bila je prisutna zabrinutost, naročito za one koji su planirali doći na povorku. “Šta ako nas neko napadne na putu do Titove?”, “Šta ako nas neko bude pratio do kuće?”, “Šta ako neko baci bombu na nas?”… Bilo je tu milion pitanja i na njih obično niko nije imao odgovor i niko sa sigurnošću nije mogao reći “To se neće desiti, nije naš narod toliko agresivan koliko mislimo”, jer se jednostavno ne osjećamo sigurno ovdje. Najzad, kad je povorka završila svi mi bili smo ponosni na nas, na policiju i na sve građane i građanke koji su pridonijeli da povorka prođe u najboljem redu. Vjerujem da je bilo onih koji su željeli da naruše mir protesta, ali ipak nisu uspjeli. Veliku ulogu odigrala je policija sa svojim profesionalnim pristupom i hvala im na tome.
Ali ipak se nadam da sljedeća povorka koja bude na ulici neće zahtijevati mjere zaštite u onolikoj mjeri. Prva povorka je na neki način uspjela umanjiti paranoju i strah od napada s obzirom na način na koji je održana. Također, uspješnost održavanja Prve Bh. povorke ponosa uspjela je promijeniti mnoga mišljenja, dati uvid u to “šta se dešava na povorci” i dati vjetar u leđa svim mladim ljudima koji žele slobodu i promjenu. Smatralo se da je povorku nemoguće održati u našoj državi, no ipak se desila. Tako se mogu desiti i sve ostale “nemoguće” stvari ako se zaista radi na njima.

Ti si i zvanično dio Organizacionog odbora Bh. povorke ponosa, učestvovala si u pripremama druge koja je zbog pandemijskih neprilika bila održana u manjem obimu. Koliko ti je bitno da budeš lično angažovana u konkretnim aktivnostima kao što je pomenuti angažman u Organizacionom odboru? I koliko je za lično učešće dodatno motivirajuća činjenica da je Organizacioni odbor potpuno neovisna, autonomna organizacija?

Nažalost, veoma mali broj ljudi želi da se bavi aktivizmom i vjerovatno su predrasude jedan od najvećih razloga. Često sam znala čuti komentare kako aktivisti i aktivistkinje “samo uzimaju novac od države i ne rade ništa” ili “aktivisti mlate praznu slamu” i slično. Međutim, kada se čovjek krene baviti ovakvim stvarima zaista postaneš svjestan/a koliko je ono što javnost vidi samo vrh ledenog brijega. Boriti se za slobodu u ovakvoj državi veoma je zahtjevno i oduzima puno vremena i energije. Ono o čemu niko ne priča i za šta se vrlo rijetko zna je upravo to da je Organizacioni odbor neovisna i autonomna organizacija i da ovakav aktivizam zahtjeva konstantnu, svakodnevnu borbu i pregovaranja s državnim institucijama i samim građanima i građankama. Potrebno je prikupljati novac (koji uglavnom rijetki doniraju) kojim će se platiti svi materijali koji se koriste prilikom održavanja povorke ponosa. Ako neko misli da novac za ove stvari daje država to je apsolutna izmišljotina. U svim normalnim državama država je ta koja finansira javne skupove, međutim to kod nas nije slučaj. Naša država nije dala ni marku, nego smo čak mi morali državi da platimo. I definitivno moram da napomenem da svi članovi/ice Organizacionog odbora rade potpuno volonterski, bez ikakve novčane naknade. Međutim, naša naknada se broji u zadovoljstvu i ponosu na postignuto. Važno mi je biti dio Organizacionog odbora jer tako mogu da pravim direktne promjene koje se tiču sviju nas. Ipak je Organizacioni odbor nakon održavanja Prve povorke postao najvidljiviji oblik aktivizma u BiH i doseže do šire javnosti, pa čak i izvan granica države. Prije svega, baviti se aktivizmom kroz Organizacioni odbor za mene je lična satisfakcija i ispunjenje mojih ličnih želja i ciljeva, ali to podrazumijeva i sve one koji/e su uskraćeni za osnovna ljudska prava, jer moje lične želje i ciljevi tiču se sviju nas koji smo konstantno potlačeni u vlastitoj državi.
Ono što je bez sumnje demotivirajuće je život i projekcija budućnosti u Bosni i Hercegovini.

Nedavno sam s Ivanom Zidarevićem koji je prvi sklopio životno partnerstvo u Hrvatskoj razgovarala o njegovom angažmanu na izmjenama hrvatskih zakona.
Teško mi je da nešto tako trenutno zamislim u bosanskohercegovačkim uslovima jer ne znam od čega bi se krenulo kada govorimo o pravima LGBTI osoba iako stalno na nizu primjera (neovisno o LGBTI temama) slušamo kako „imamo dobre zakone koji se ne primjenjuju“.
Koliko smo po tebi daleko od zakona o životnom partnerstvu istospolnih parova u BiH?

Prije svega, po mom mišljenju, korijen homofobije u našoj državi je u državnim institucijama. Kada bi se zakon poštovao i kada bi se svaki oblik mržnje propisno sankcionisao i kažnjavao toga bi definitivno bilo manje. Isto tako, kada bismo imali lidere koji ne promovišu mržnju bilo bi mnogo manje građana i građanki koji to isto rade. U državi nažalost imamo vrlo mali procenat informatičke i informacijske pismenosti, a taj nedostatak se vrlo lako koristi da bi se upravljalo širim narodnim masama. Nije ovo nikakva teorija zavjere, nego činjenica. Jedna informacijski nepismena osoba jednostavno ne zna prepoznati najobičniju lažnu vijest, a da ne pričamo o kojekakvim “naučnim istraživanjima” i slično, dok većina ima pristup internetu gdje se mogu pročitati razne gluposti i izmišljotine. U tom slučaju ako predsjedavajući u državi javno kaže da se “Povorka neće desiti u njegovom gradu”, kako onda od takvog naroda koji vjeruje u apsolutno sve što vidi u medijima očekivati razumnu reakciju osim da podrže istog tog kojeg su izabrali. Sve ovo tiče se i tog zakona o životnom partnerstvu. Mislim da to do sad niko nije ozbiljno shvatio i da uvijek ima “većih problema”. Ovdje uvijek ima većih problema jer živimo u državi u kakvoj živimo, ali problem diskriminacije ne bi se smio deklarisati kao “manje važan”. No, kao što rekoh, lidere to jednostavno ne zanima, vladaju državom u kojoj su građani i građanke skloni mržnji i očigledno je lakše ići linijom manjeg otpora. Nikome se ne da suočiti s javnom osudom od naroda ukoliko bi se izjavilo “Sve osobe će imati jednaka ljudska prava”. Većina bi na prvu osudili isto, ali kada bi se zaista donio zakon koji uključuje sviju na jednak način, nikoga ko osuđuje to više ne bi zanimalo. Sve u našoj državi je letargično i zato kad se desi nešto kao što je na primjer formirana grupa koja radi na izradi zakona o životnom partnerstvu, onda je svima logično da je to “naredio neko sa zapada”, jer očigledno kod nas uvijek mora biti neko izvana ko je “naredio” da se nešto uradi, inače niko ništa ne radi. Što naravno nije slučaj, ali mislim da izjave tog tipa dovoljno govore o našem društvu. Izrada tog istog zakona je jako usporena i mora se insistirati da se proces ubrza, a ovim tempom ja ne smijem ni pomisliti koliko će to trajati. Što se prije završi, prije će se i konzumirati ti zakoni koji su “dobri ali se ne primjenjuju”.

Nedavno smo imali/e priliku vidjeti izložbu u organizaciji Sarajevskog otvorenog centra posvećenu coming out iskustvima koja nam je, kao i niz drugih ranijih događaja potvrdila da je to nerijetko traumatično iskustvo za osobu koja se outuje.
Tvoj primjer je na svu sreću potpuno drugačiji. Čime objašnjavaš za naše okolnosti netipičnu reakciju roditelja kada si se, opet „za naše prilike“ vrlo rano outovala?

Ja zaista nemam neko posebno objašnjenje osim da su moji roditelji oduvijek podržavali moju sestru i mene kroz cijeli naš životni put. Jedino što im je bilo bitno je da budem dobar čovjek, da ne mrzim, da ne lažem i da uvijek budem svoja.
Moja mama je uvijek prezirala laži i kad sam kao dijete lagala za neku glupost ona bi uvijek ponavljala –što god da je u pitanju, i da je najgore na svijetu, uvijek mi reci istinu i za sve postoji rješenje. Još kao maloj uspjela mi je zapečatiti u mozgu da jednostavno nema potrebe da izmišljam i skrivam bilo šta. Tako je za mene sasvim logično bilo da im odmah kažem da imam djevojku. Možda s tim ima veze i to što oni nikad nisu bili od onih ljudi koje zanima “šta će drugi reći”. Uvijek su živjeli svoj život onako kako su htjeli i bilo im je bitno da i mi radimo isto. Oni su se nakon mog outanja susretali s raznim komentarima i pitanjima, ali su se jako dobro nosili s tim i nisu pridavali pažnju tim ljudima, zato im je vjerovatno brzo i dosadilo da komentarišu. Vole me i žele da budem sretna i to im je najbitnije. Jako mi je teško kad vidim roditelje koji govore djeci da moraju biti “ovakvi ili onakvi” i koji kažu – nemoj to raditi, šta će komšija reći. Mnogo me to ljuti jer iz svoje perspektive ne mogu da shvatim kako mogu reći da žele da im dijete bude sretno, a brane mu da bude ono što jeste. Takvi slučajevi dali su mi motivaciju da se krenem baviti aktivizmom i da u svakoj prilici svakodnevno razgovaram s ljudima o tome i potrudim se edukovati ih. Nekad uspijem izvući poentu s nekim, a nekad shvatim da neki ljudi jednostavno ne vide dalje od svog nosa.

Mi smo puni predrasuda pa ćemo nerijetko veće gradove doživljavati kao tolerantnije što uopšte ne mora da bude, a često i nije slučaj. Tvoja seksualna orijentacija bila je vidljiva u malom gradu kao što je Jajce na šta je, uz rijetke iznimke, okruženje dobro reagovalo. Ima li to možda neke veze s jakom omladinskom aktivističkom scenom koja se pobunila protiv nacionalne segregacije ili se jednostavno tako „samo od sebe“ dogodilo?

Ta pobuna desila se godinama nakon što sam se ja outala. Kad sam ja završavala osnovnu školu, koja je bila podijeljena na dvije škole pod jednim krovom, tad se još uvijek djeca iz odvojenih škola nisu zajedno družila, jednostavno su svi bili odvojeni na odmorima i nastavnici nisu dopuštali da pređemo na “njihovu stranu hodnika”. Onda sam krenula u srednju školu gdje smo svi išli zajedno u razred i prvi dan svako je sjedio s nekim ko mu je od ranije poznat. Sjećam se da nas je tadašnja razrednica sviju premjestila da sjedimo s nekim koga ne znamo. Tad nisam obraćala pažnju na to, ali sad vidim njenu poentu. Izmiješala je sviju iz odvojenih škola da sjede zajedno, jer je vjerovatno primijetila kako je i dalje slaba komunikacija između onih koji su došli iz odvojenih škola. Naravno, od početka i nadalje smo se svi sa svima družili i nije bilo nacionalizma među učenicima. Uskoro sam se i outala, bila sam prvi srednje. Nisam razmišljala o reakcijama i posljedicama. Sve se nekako spontano desilo i ne mogu da kažem šta je tačno utjecalo na to. Sjećam se da je svima ta “vijest” bila zanimljiva na početku i prilazili su mi da me pitaju da li je to istina i slično, i moje roditelje su ispitivali kao što sam već spomenula, ali meni niko nije rekao ništa ružno. Možda je to bilo jer sam ja bila sasvim otvorena po tom pitanju i nije me vrijeđalo kad me neko upita – ti stvarno imaš curu?, ili neka čak provokativna pitanja, nego sam jednostavno odgovarala na sve kao da je bilo u pitanju – šta si doručkovala jutros?. Nikad svoju seksualnost nisam smatrala nečim senzacionalnim, kao što i nije i tako sam se ponašala. Onda su možda i drugi vidjeli da to ustvari nije ništa zanimljivo i da jednostavno nemaju materijala da prave senzaciju od toga. Možda je u pitanju bilo i to da je to “samo faza”, pa se nisu previše obazirali. Ali u svakom slučaju, štogod da je bilo u pitanju mladi su puno bolje reagovali od starijih. Mladi su puno razumniji, više su edukovani i primijetila sam da im se jednostavno ne da mrziti. Ima izuzetaka, ali mislim da je većinom svima već “na vrh glave” ta mržnja i žele samo da žive u miru. Dok stariji većinom imaju gnusne komentare i bježe od svojih problema baveći se tuđim životima, kao što to obično biva.

Mnogi ljudi kada ostvare vlastite privilegije nemaju potrebu da se bore za bolju poziciju deprivilegovanih. Poznajem neke kojima aktivizam ne pada na pamet jer su outovani najbližima, žive u istospolnim zajednicama, u radnim sredinama se zna ali i ne spominje da su LGBTI osobe… Šta je tebi, koja si mogla isto tako, bio ključni motiv za javni angažman i borbu za prava LGBTI osoba?

Moj angažman u Organizacionom odboru je bio veliki korak za mene. Da budem iskrena nikad me prije nije zanimao aktivizam u ovom obliku. Bavila sam se aktivizmom kroz komunikaciju s ljudima, ali nikad kroz organizacije. Mislim da je bilo puno stvari koje su se desile i koje sam vidjela pa su me motivisale da se priključim Organizacionom odboru. Jedna od njih je vijest da će se održati Prva Bh. Povorka ponosa, a druga je samo održavanje povorke. Sjećam se da sam taj dan rekla rodici – ja ću sljedeće godine biti jedna od onih koji organizuju ovo. Kada sam vidjela koliko ljudi želi promjenu i slobodu htjela sam biti uključena u samu borbu s institucijama. Isto tako, čula sam i vidjela mnogo potresnih priča i slučajeva i baš zato što sam ja tako “privilegovana” htjela sam da doprinesem boljem statusu sviju nas. Nije ništa posebno i “ključno” bilo motivirajuće, sve je to nekako skup svih emocija i doživljaja koji su se manifestovali kroz želju za javnim angažmanom. Neovisna organizacija koja se bavi isključivo ovim pitanjima i problemima bila je pun pogodak za mene, jer kad sam vidjela da to postoji shvatila sam da svoj “ulični i svakodnevni aktivizam” kroz to mogu da unaprijedim i nadogradim.

Vrlo si ponosna, kako i treba, na svoj identitet. Mnogi ljudi zbog odbacivanja, strahova, mučnih iskustava iz perioda odrastanja, moraju da „potroše“ godine i prođu različita psihoterapijska iskustva, da bi došli do toga gdje si ti danas. Hoće li mlađima u startu biti lakše zato što stasavaju u eri brže komunikacije (mislim na digitalnu, fizička će nam očigledno biti oduzeta) ili predrasude i diskriminacija nemaju veze sa tehnološkim progresom te i dalje neće biti univerzalnog prihvatanja nego će svaka LGBTI priča biti sretna ili nesretna na svoj način?

Imam mlađu sestru pa od nje dobijam informacije o prihvaćenosti od strane njene generacije. Do sada, koliko sam ja mogla da primijetim, tehnološki napredak nije imao veliki utjecaj na viđenje i prihvatanje LGBT osoba.
U segmentu lakšeg pristupa informacijama jeste pomoglo, ali ono što najviše kroji mišljenja je, po meni je odgoj. Ako se nekome cijeli život govori da je nešto “bolest”, teško će se toj osobi objasniti da ta informacija nije istinita i da su roditelji ustvari sve vrijeme lagali. Dobro u svemu tome je što mlađe generacije brže uče i mogu da se edukuju van okvira porodice i škole. Ali ipak mislim da će tehnološki napredak na takve stvari imati većeg utjecaja tek kada generacije koje su odrasle uz takve uređaje budu roditelji i kad njihova djeca budu imala svoju djecu. Mislim da tehnologija puno progresivnije napreduje od ljudske svijesti. Najteže je naučiti nečemu one koji ne žele da uče, a takvi su najčešće oni koji ne znaju koristiti tehnologiju, odnosno koji nisu informacijski pismeni, jer je tehnologija maksimalno pojednostavljena da bi je svi mogli koristiti bez problema, ali postoje oni koji jednostavno ne žele da vjeruju u ono što je očito i što svojim očima vide. No bez obzira na sve to primjetan je utjecaj tehnologije koja kroz pristup informacijama daje jasniju sliku i vidljivost onima koji je prije nisu imali. Vjerujem da će vremenom i s ovakvim napretkom situacija definitivno biti samo još bolja. Kolektivna svijest se mijenja polako i potrebno je strpljenje i konstantan progres i rad, ali bitno je da se mijenja. Imam veoma pozitivno mišljenje i očekivanja od budućnosti kad vidim koliko su mladi u suštini tolerantniji. Definitivno ima mjesta za to da jednog dana neće više biti onih koji će reći – ti si bolestan. Na kraju krajeva, mržnja je samo nedostatak edukacije, a napretkom tehnologije sve je lakše steći znanje o bilo čemu.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

Ari Kajtezović, Ryan Daniel Žujo, Vanja Cipurković, Jovan Džoli Ulićević i Indi i Rory na prošlogodišnjem prvom Balkanskom Trans Inter Maršu, foto: Aleksandar Crnogorac

Mini seriju tekstova o trans-isključivom radikalnom feminizmu i posljedicama koje TERF retorika i djelovanje ima na trans osobe završavamo razgovorom sa članovima/cama Trans Mreže Balkan. Za Sitan vez govore Jovan Džoli Ulićević i Ari Kajtezović te skreću pažnju na umrežavanje desnice, poziciju trans osoba koja danas nalikuje onoj koju su žene imale od pamtivijeka, te o izbjegavanju komfora u korist više svijesti o zajedničkoj borbi.

Piše: Kristina Ljevak

TERF na prostor Jugoistočne Evrope dolazi iz Velike Britanije i SAD-a i s jedne strane ne čudi da smo bili plodno tlo, dok s druge strane, na prvu, djeluje malo nelogično. Bilo bi očekivanije da dođe do raslojavanja tamo gdje su određena prava LGBTI osoba zagarantovana. Kako se nama desila transfobija koju generiraju „radikalne feministice“ među narodima koji ne tolerišu ni feminizam, a posebno ne prava LGBTI osoba, najčešće među toliko neinformisanom populacijom koja sva ova početna slova u skraćenici najčešće smješta u jedan termin – „pederi“. Ili je upravo opisana atmosfera idealna za TERF djelovanje?

Džoli: Isključujući stavovi prema trans osobama se javljaju svuda i dio su globalne desnice i njenih politika. Samim tim, da, iako TERF pokret ima uporište u Velikoj Britaniji i SAD-u, definitivno vidimo sve više narativa u svim zemljama.

Ari: Da, dosta takvih narativa ima i primjerice u Centralnoj i Južnoj Americi.

Džoli: I oni jednako osporavaju prava cisrodnih žena i trans žena.

Ari: A i svih trans, kvir, i interspolnih osoba.

Džoli: Sve mi se čini da je ovo dio „zavadi pa vladaj“ taktike, a s druge strane, održavanja statusa quo onih koji jesu fakat u pozicijama moći, pa samim tim i svaljuju odgovornost na najmarginalizovanije skupine da prilagode svoj narativ da bude pitak. Feminizam nije niti sada niti ikada bio jedna homogena cjelina, kao ni trans pokret ili bilo koji drugi pokret. Desnica se svuda umrežava, pa i u feminizmu, nažalost.
Dodatno, ono što vidimo sad da se radi trans osobama, radilo se ženama od pamtivijeka, i baš zato je važno konstantno pozivati na odgovornost, solidarnost.

Ari: Da, to vidimo kako na desnici tako i unutar feminističkih, LGB i ljevičarskih krugova, i to se radilo i dalje se radi svim ženama i LGBTIQ osobama kroz historiju – bar u nekim društvima, posebice zapadnjačkim. I da, slažem se s Džolijem, ključno je da se uključimo u zajedničku, intersekcionalnu feminističku borbu koja će u svojoj srži imati sve nas marginalizovane po spolnoj i rodnoj osnovi.

Džoli: Mi danas vidimo i u dijelu feminističkog pokreta narative karakteristične za desnicu. Demokratija i pravo slobode govora se zloupotrebljavaju kako bi se opravdala relativizacija postojanja trans osoba koje same po sebi, svojim postojanjem propituju koncepte kao što su pol, rod, seksualnost itd. Feminizam i feministički prostori treba da su upravo ti koji otvaraju teško osvojene prostore za ovakva propitivanja, i za kreiranje nekih novih narativa koji će nam svima pomoći da se borimo protiv rastuće desnice i jačanja patrijarhata.

Da stvari nisu nimalo benigne i da se ne završavaju na akademskim ili raspravama na društvenim mrežama potvrđuje drastičan porast nasilja iz mržnje prema trans osobama u Velikoj Britaniji naprimjer. Tu je i dovođenje u pitanje pružanja ginekoloških i njima sličnih medicinskih usluga trans ženama. Kako je dovođenje nečijeg opstanka u pitanje uopšte pokušano da se pravda pravom cis žena da samo one „budu žene“?

Ari: Dobro pitanje, s tim da se ne radi samo o trans ženama već svim trans osobama – npr. spominje se kako su sve osobe koje imaju menstruaciju žene, a postoje i trans muškarci i kvir/rodno varijantne osobe s menstruacijom koje nisu ni žene ni muškarci. Svodeći nas na žene, kao što svođenje trans žena na muškarce, ima direktne posljedice u našim životima, od toga da se manje zna o nama, o našim tijelima, iskustvima, potrebama, do toga da ne možemo ostvariti osnovna prava poput onog na potrebnu zdravstvenu skrb, nad nama se vrši nasilje i diskriminacija, pa nekad i ubojstva. Naravno, neće jedan komentar promijeniti tretman trans osoba u društvu, ali se sve te isključivosti nagomilaju i doprinose sistemskoj opresiji trans ljudi.

Džoli: Definitivno mislim da je povezano sa jačanjem desnih struja, na način da sve što dovodi u pitanje status quo percipira se i predstavlja prijetnjom. Predstavljeni smo kao prijetnja tradicionalnoj porodici, kao i postojanju muškaraca i žena.

Ari: A i jasnim granicama između toga šta je žena a šta muškarac – iako te granice zapravo nikad nisu tako jasno ni postojale, i neka društva to i historijski prepoznaju.

Džoli: Danas nam desnica, te svi koji joj pripadaju, rade ono što je patrijarhat radio i radi ženama hiljadama godina – pokušavaju nas definisati, patologizovati, secirati pod maskom kritičkog mišljenja, slobode govora i demokratije. Mislim da danas isti taj feministički dio pokreta koji ovo radi trans osobama, ne bi dozvolio da im muškarci to (ponovo) rade.

Ari: A protiv toga se u feminizmu i borimo, ili bi se bar trebale/i boriti – ne samo kad se radi o normativnim ženskim tijelima, i iskustvima i pravima cis žena, već i svih nenormativnih, kvir, trans, interspolnih tijela, prava, i iskustava.

Džoli: Pa zar nije poenta feminizma da možemo same/i sebe da određujemo, da prevazilazimo norme, rušimo ih, stvaramo nove narative, a ne samo jedan narativ, te samim tim udaramo po patrijarhatu sa svih strana? Feminizam je za sve nas.

Ari: Da, feminizam pripada svima nama koje patrijarhat ugnjetava.

Džoli: I TERF priča nije ništa što se sad rodilo. Ne zaboravimo da u feminizmu nije bilo mjesta za crne i žene tamne boje kože jako dugo, za žene iz radničke klase, za lezbejke i biseksualne žene. Ta isključivost stalno uzima novi oblik i ne smijemo ni na trenutak pomisliti da je cijeli feministički pokret isključiv. Na kraju krajeva, ja sam mišljenja da i među onima koje nas isključuju ima prostora da se ovi stavovi promijene. A na kraju krajeva, ne moramo svi/e biti na istoj strani, toga nema ni u trans pokretu. Svaki pokret je heterogen i kao takve trebamo i shvatiti pokrete. Da, razočaravajuće je kad se borimo unutar svojih redova, ali baš to desnica i hoće. Zato su nam nužna savezništva, i čak bih se usudio reći – saučesništva – koja podrazumijevaju manje komfora, a više svijesti o zajedničkoj borbi.

Foto: Aleksandar Crnogorac

Koliko je TERF opasniji od uslovno rečeno obične homofobije koja podrazumijeva mržnju prema svemu, od gejeva do trans osoba? Ova kako sam je nazvala obična homofobija najčešće nije prikrivena te odmah znamo sa čim/kim imamo posla i nije teorijski potkovana pa ne može manipulirati činjenicama i obmanjivati javnost kao što to nerijetko trans-isključive radikalne feministkinje čine.

Džoli: Jako ste dobro to prepoznali. Da, moja prva misao dok sam čitao određene objave u posljednjih nekoliko godina, a koje su dolazile upravo od feministkinja koje pokušavaju „kritički pristupiti trans pitanju“, a u stvari pokušavaju relativizovati naša postojanja, je upravo bila da se na izuzetno perfidan način manipuliše s činjenicama i izgovorenim riječima. I to su tehnike koje vidim u TERF pokretu, ali i desnici uopšte širom svijeta. Uzmimo za primjer izjavu trans aktivistkinje Sonje Sajzor, u jednom postu je napisala da „sve TERF politike treba politi sonom kiselinom“. Ova izjava je toliko puta izvrtana, i to na uvijek isti način – feministkinje su pričale da je Sonja pozvala da one budu posute sonom kisjelinom, time se predstavljajući kao žrtve. A u stvari, Sonja je pokazala revolt prema određenim pojavama, što su radile i cis žene u odnosu na patrijarhat, pa su pozivale na ukidanje, spaljivanje, rušenje patrijarhata itd. Tada su muškarci spinovali to kao da žene pozivaju na istrebljenje muškaraca. Vidimo li poveznicu?

Ari: Da, slično kao što imam prijateljicu koja je na to što ima naljepnicu „smrt fašizmu, sloboda narodu“ dobila komentar da se neki ljudi osjećaju kao da im se prijeti smrću. Ako kažemo smrt fašizmu ne mislimo da želimo ubiti fašiste, već želimo iskorijeniti opasnu i netrpeljivu ideologiju koja direktno ugrožava živote svih „nepoželjnih“. Slično i s patrijarhatom, ili sa trans-isključivim radikalnim feminizmom. Iskorjenjivanje te mržnje, te isključivosti, ne znači da iko želi smrt bilo kojoj osobi, već samo želimo srušiti norme i sisteme koji nas ugnjetavaju.

Džoli: Spinovanje o kojem pričamo je samo jedan od razloga zašto su ovi narativi opasni, jer dolaze upravo od samih žena, a ko bolje govori o ženama od žena? Tako se naši pokreti pokazuju kao fragmentirani i oslabljeni. I kako onda da predstavljamo prijetnju patrijarhatu i desnici? Desnica će uvijek izabrati da sarađuje s onima koji/e se bore protiv onih koji prijete održanju statusa quo. To čak ima i ime – pink washing.

Profesorica Ankica Čakardić referirajući se na aktuelni problem u Hrvatskoj odlično je prepoznala sve, a posebno dio koji se tiče na svu sreću još uvijek malobrojnosti TERF osoba ali i samim tim njihovu dobru uvezanost što vidimo da vodi i ka osvajanju pozicija moći. Šta mi uopšte možemo da učinimo trenutno i ubuduće da bismo zaustavili/e štetno djelovanje trans-isključivih radikalnih feministica?

Džoli: Ankica jeste odlično prepoznala da se dešava umrežavanje, i to je evidentno iz onog pisma podrške Centru za ženske studije. Opet ću referirati na desnicu – razni desničarski pokreti se umrežavaju širom svijeta. Procjenjuje se prije svega da LGBTI pokreti dobijaju čak tri puta manje finansijskih sredstava širom svijeta od pokreta koji se zovu „anti-rodnim pokretima“. Naravno da se dešava umrežavanje, i to se vidi i u oštrom skretanju u desno u većini zemalja. To nam takođe pokazuje kako se lako gube postignuta prava i koliko je demokratija krhka i dalje. Mislim da ne treba ulaziti u direktan sukob s desnicom, jer je to cilj desnice, da u javnom sukobu spinuje i prikaže sebe kao žrtvu. Mislim da je važno procijeniti đe i kad ima prostora za dijalog, a đe i kad ne. Kad ima, razgovarati direktno, kad nema, pojačati naše napore u zagovaranju za inkluzivnu intersekcionalnu rodnu ravnopravnost. I nama trebaju savezništva i umrežavanja i to više nego ikad. Kao što nam je intersekcionalnost i solidarnost potrebnija nego ikad, a vjerujem da to nijesu novi koncepti našem regionu, samo treba da se ožive. Ne mislim da postoji jedan način da se spriječi regres i sanira šteta koju prave ovakvi pokreti, ali mislim da raznolikost feminističkog pokreta može da odgovori ovim izazovima. Potrebno je manje elitizma, a više razgovora. Ipak nas ima na raznim pozicijama moći, s raznim formalnim i neformalnim znanjima. Ajmo prepoznat to i naći snagu u sebi. Znamo odlično da je imamo.

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.

(Foto: Lara Varat/Faktiv) Noćni marš 2020.

Nemalo je onih koji/e nisu preozbiljno doživljavali/e aktivnosti trans-isključivih radikalnih feministkinja na srpskoj sceni. I zbog toga je, između ostalog, važno što je detekriranje „preljevanja“ TERF-a na Hrvatsku scenu izazvalo niz veoma artikulisanih reakcija feminističkih i LGBTIQ+ organizacija ali i pojedinaca i pojedinki koji/e ne žele učestvovati u legitimiranju ideje da su žene samo one osobe koje menstruiraju. Za razliku od „obične homofobije“ kako je ovih dana nazivam, a možda bismo joj mogli/e dati i ime „civilna“, TERF je opasniji jer nerijetko vlada rodnom i queer teorijom te drugim znanjima i vještinama koja zloupotrebljavaju s ciljem manipulacije. Zbog toga je moguće da se među podržavateljima/icama TERF aktivnosti u Srbiji pojave potpisnice među kojima su osobe s višedecenijskim stažom „na pravoj strani istorije“.
Za razliku od napabirčenog znanja kojim se brane neke od prepoznatih zagovarateljica trans-isključivosti koje će naprimjer reći „longitudinalna odgovornost“ (toliko lomljenja jezika da se ne kaže ništa), književnica i feministkinja Asja Bakić u tekstu TERF: radikalna desnica u feminističkom ruhu svima dovoljno razumljivo objašnjava zbog čega je važno da se svi angažiramo i podržimo transrodne osobe javno.
O tome za Sitan vez govore antropološkinja Čarna Brković i sociološkinja Marija Radoman, pokušavajući nam približiti konzervatizam koji donosi retrogradna trans-isključiva radikalna feministička struja i objasniti njegove posljedice.

Piše: Kristina Ljevak

Trans-isključivi radikalni feminizam (TERF) „na naše prostore“ dolazi iz Velike Britanije i SAD-a. Po nekoj prostoj logici stvari bilo bi očekivano da svoje ostrašćene pristalice dobija tamo gdje su određena prava manjinskih grupa već izborena, nego na nesretnom Balkanu gdje se još uvijek borimo za elementarne slobode. Navikli/e smo da kod nas svakako nema pravila, a crnogorska antropološkinja Čarna Brković podsjeća da ne postoji opšta ljestvica društvenog progresa te da nažalost nije svaki feminizam nužno progresivan.
„’Žensko pitanje’ i ženska emancipacija su imali značajno drugačiju istoriju u socijalističkoj Jugoslaviji nego u zemljama liberalnog kapitalizma u zapadnoj Evropi i SAD-u, te, nažalost, nisu išli ruku pod ruku s LGBT emancipacijom. S druge strane, jako je važno da se sjetimo da nije svaki feminizam nužno progresivan, ma kako to paradoksalno isprva zvučalo. Na primjer, neoliberalni feminizam ignoriše načine na koje se rodna diskriminacija prepliće s vektorima moći rase i klase, te stvari uglavnom svodi na pitanje ličnog izbora i individualne odgovornosti. Na ovaj tip feminizma smo danas manje-više navikli, iako je on zapravo beskonačno surov u svojoj nezainteresovanosti za živote žena koje nisu rođene u relativnoj udobnosti bijele srednje klase.
Dalje, danas širom zapadne Evrope jača jedna vrsta desničarskog, reakcionarnog feminizma, koji zahtjeve za ženskim oslobođenjem i ženskim pravima spaja sa ksenofobijom, antiimigrantskim i antiislamističkim pozicijama i sentimentima. Sociološkinja Sara Faris je nazvala ovo ‘femonacionalizmom’. Ova vrsta veze između feminizma i nacionalizma je zasnovana na rasističkoj pretpostavci da je (zapadna) Evropa mjesto potpune rodne ravnopravnosti koju imigranti ‘prljaju’, te da ‘njih’ zato treba spriječiti da dođu ‘ovdje’ (odnosno da ‘nas’ treba spriječiti da dođemo ‘tamo’ – ne treba smetnuti s uma da ljudi iz bivše Jugoslavije imaju ambivalentnu poziciju u ovom narativu).
Pitanje je, svakako, da li ovakve reakcionarne stavove zvati feminizmom ili ne. Ja ih zovem feminizmom, jer se i transfobični ili nacionalistički argumenti artikulišu u ime ‘žena’ i ‘ženskih prava’, iako pod time podrazumijevaju usko definisanog subjekta. Mislim da je korisnije razmišljati o tome kako argumente u ime žena i ženskih prava artikulisati na otvoren i progresivan način, nego pokušavati da zadržimo ideološku čistotu pojma ‘feminizam’.

TRANSFOBIJA SE NIJE DOGODILA PREKO NOĆI

Ukratko, da bi bio progresivan, feminizam mora uzeti u obzir mnogostrukost vektora kroz koje moć operiše, odnosno mora biti intersekcionalan – osjetljiv na načine na koje se rod prepliće sa rasom, klasom, seksualnošću, državljanstvom, ili geopolitikom, oblikujući ženske živote na različite komplikovane načine“, kaže Čarna Brković.
Marija Radoman, sociološkinja iz Srbije, smatra zanimljivom interpretaciju koja se odnosi na niz nelogičnosti i činjenicu da je došlo do raslojavanja na teritoriji gdje nije kako treba zaživio ni feminizam ni LGBTI prava.
„S jedne strane se slažem, da je sve nelogično, i zar nas sve ne tlači patrijarhat i kako se dogodilo da dođe do nasilja i to prema jednoj od najviše marginalizovanih grupa u okviru LGBTIQ zajednice. Trenutno, problem je što su trans osobe na meti mržnje iz redova ‘svojih’, onih koji bi trebalo da su politički saveznici/ce, pored toga što trpe nasilje od većinske populacije. Mislim da je jedan dio odgovora vezan za taj internacionalni kontekst koji spominješ, jer neke marksističke organizacije u Srbiji, koje su dominantno TERF su svakako bile pod uticajem svoje ‘centrale’ iz Velike Britanije. Isto tako su neke feministkinje pokupile jednu potpuno rigidnu verziju radikalnog feminizma uobličenu u Deklaraciji iz 2019. godine, a koja umesto rodnog identiteta propagira postojanje samo pola. Tu se otvorio prostor za ideje o opasnom Drugom, a nije slučajno da se napadaju trans osobe koje imaju najmanje društvene moći u okviru kvir kulture, posmatrajući stvari iz perspektive mogućnosti zaposlenja, pristupa zdravstvenoj zaštiti, uslova stanovanja i svakodnevnog života uopšte. Ovaj diskurs ima sve elemente desničarske argumentacije, pa ga zato i nazivam desničarskom retorikom, bez obzira na kojoj strani ideološkog spektra se javlja.
Druga stvar je da se transfobija nije dogodila baš preko noći. Tu je sad zanimljivo posmatrati kako se reagovalo na pojavu TERF/a u Hrvatskoj i Srbiji. Ovaj talas u Srbiji počinje od 2018. godine, s transfobijom iz organizacije Marks21, i određenih radikalno feminističkih krugova. Za razliku od situacije u Hrvatskoj, u Srbiji su mnogi na lijevoj i kvir sceni omanuli u procjeni toga da će se transfobija razbuktati i u kojim sve pravcima, a mnogi još uvijek ćute o tome. Mislim da su negdje i poučeni našim iskustvom, ljudi u regionu shvatili, da treba reagovati odmah i reagovati burno – ovdje pre svega mislim na društvene mreže, revolt protiv TERF stava i saopštenja podrške trans osobama iz različitih feminističkih i kvir organizacija.
I treća stvar je, da levica i feministički pokret su takođe dio šireg društva, nisu imuni na rigidnost i konzervativizam, tako da ne možemo očekivati da će i u tim krugovima da dominira neka egalitarna kvir kultura. S te strane mi nije čudno da su se pojavili pojedinci i pojedinke koji zagovaraju isključivanje trans i rodno-varijantnih osoba. Kada je već usvojen taj stav da je transrodnost navodna opasnost za žene i političko organizovanje, onda se otišlo dalje u propagiranje i patologizaciju ove manjinske grupe. Mislim da TERF struja ne shvata da trans i interseks osobe neće nestati zato što oni tvrde da je biološka realnost pola jedino što postoji“, objašnjava Marija Radoman.

Marija Radoman

Upravo iz pomenutih iskustava Srbije o kojima je govorila Marija Radoman, važno je ne ignorisati ono što trans-isključivi radikalni feminizam propagira, da nam se sutra ne bi dogodio značajniji prodor TERF pristalica u institucije koje bi po definiciji trebale uvažavati prava svih osoba i boriti se za njihove slobode. I ma koliko se nekima iz različitih privilegovanih pozicija problem ne činio pretjerano važnim, ne smijemo zaboraviti kakav efekat ima na trans osobe, a u prvom redu trans žene, koliko može da izazove traumu ili retraumatizaciju nakon svih iskustava koje su trans žene u heteronormativnim balkanskim društvima i mimo TERF pojavljivanja imale. Kako je moguće da se nečiji opstanak dovodi u pitanje (trans žena) pokušajem da se isključivo uvažava pravo cis žena da samo one „budu žene“ jedna je od najvećih u nizu nelogičnosti.

TERF NE NUDI ODGOVOR NA OSNOVU ČEGA TRANS ŽENE NISU ŽENE

„Čini mi se da problem leži u uvjerenju pristalica anti-trans feminizma da bolje znaju šta znači biti trans nego same trans osobe, odnosno u njihovom odbijanju da čuju šta trans osobe govore, te da preispitaju sopstveno biologističko i esencijalističko razumijevanje pola. Uopšteno govoreći, transfobične feministkinje smatraju da su trans muškarci žrtve patrijarhata, odnosno suštinski mizogine lezbejke koje odbijaju da se suoče same sa sobom, a trans žene osobe koje, iz svoje ‘muške privilegije’, uzurpiraju teško izborene sigurne ženske prostore i prava. Ovo su sve naravno besmislice, koje imaju vrlo opasne materijalne posljedice po ljudske živote, kao što ste i sami rekli. Tvrdoglavo namećući svoje viđenje svijeta kao jedino ispravno, TERF odbija da čuje šta trans ljudi govore, te im odriče sposobnost da sami znaju šta njima treba“, kaže Čarna Brković.
I Marija Radoman slaže se s realnim posljedicama po život trans ljudi koje izaziva djelovanje TERF pokreta i sukoba koji se odvija između trans-isključivih radikalnih feministica, trans osoba i pojedinaca/ki i organizacija koje zagovaraju prava trans osoba, dodajući da su dovoljne i rasprave na društvenim mrežama koje su ogroman psihološki stres za trans i rodno-varijantne osobe, „dok je bezbednost nekih trans aktivistkinja i aktivista ugrožena, otkrivanjem njihovih ličnih podataka i podsticanjem strahova. A pitanje koje postavljaš je još jedna u nizu nelogičnosti koja karakteriše TERF. Ono što je pomalo smiješno u ovoj ideologiji, a opet tipično za desničarske diskurse koji su često kontradiktorni – što nije jasno da li je žena svodiva na materijalne aspekte svog tijela ili se žena nikako ne smije svoditi na matericu, vaginu ili reproduktivne funkcije. Jer to su muke TERF pozicije, nikako da se dogovore na osnovu čega trans žene nisu žene, jer ako nisu žene na osnovu svog pola po rođenju (kako nas ubjeđuju pojedini levičari/ke i radikalne feministkinje zloupotrebljavajući tezu o materijalizmu), zar to onda nije isti argument biološkog esencijalizma koji patrijarhat koristi protiv žena kada ih objektivizuje i svodi na njihovo tijelo!
I onda kada trans osobe ili saveznici/e pokušaju da problematizuju ovu zaostalu ideju esencijalizma, TERF odgovaraju samoviktimizacijom, manipulišući ulogom žrtve – čest argument koji čujemo je da se ženama oduzima sloboda govora, da se ućutkuju feministkinje koje misle kritički, itd. Kao prvo, sloboda govora ne podrazumijeva slobodu da se omalovažava i poriče pravo Drugom na postojanje. Zatim, ne radi se tu o tome da se nešto kritikuje, jer zna se koja je razlika između konstruktivne i prijateljske kritike spram trans pokreta a šta je patologizacija i govor mržnje. I same trans osobe su kritične spram nekih tendencija u okviru trans aktivizma, to nije sporno.
Meni su zanimljivi i bizarni argumenti o agresivnim muškarcima predatorima koje mijenjaju pol da bi silovali druge žene ili se infiltrirali u samo ženske prostore. Po tome vidite koliko je argumentacija TERF-a štetna jer reprodukuje rodne stereotipe i ne uzima u obzir realna iskustva i probleme trans osoba. Ja ne dijelim tu vrstu desničarske paranoje, i ne vidim kako neko ko se određuje kao žena (bez obzira kog je pola po rođenju), ili kako žena koja ne menstruira, može da ugrozi moj identitet i političko djelovanje?
Mislim da je jako bitno reći da je tvrdnja da trans žene ugrožavaju na neki način identitet cis žena takođe jedna ideološka konstrukcija koja nema veze s realnim životom. Zato što kada razmislite o tome, zaista ne postoje realne opasnosti za žene od strane trans žena više nego od bilo koje cis žene u samo ženskim prostorima (recimo često se ne problematizuje nasilje u lezbejskim vezama i to da žene mogu itekako da zauzmu poziciju agresivnog maskuliniteta i da budu nasilne). Čini mi se da je TERF struja postavila to kao neupitno, tu binarnu podelu, na samo ženske i muške prostore, ukidajući promišljanje toga, koje su sve to potrebe žena i ljudi u pokretu, šta mi svi kao različite pojedinke i pojedinci želimo“, govori Radoman.

Iskustvo nas je naučilo kako da se nosimo ili to barem pokušavamo s uobičajenom homofobijom. Jedna od „prednosti“ je što ju je lako prepoznati i što same homofobne osobe homofobiju ne skrivaju. Nerijetko ne posjeduju teorijska znanja, rod i spol su im apstrakcija, i nemaju kapacitete kojima bi manipulisali javnošću. Sve suprotno podrazumijeva trans-radikalni feminizam koji zahvaljujući napabirčenom teorijskom znanju vješto prikriva vlastitu mržnju prema trans ženama. Zbog toga je moguće da među podržateljima/icama stavova trans-radikalnih feministica osvanu potpisi nekih od žena koje su decenijama bile „na pravoj strani istorije“. TERF je, kako kaže Čarna Brković, opasan između ostalog i zbog toga što je nova pojava u regionu.

ŽIVIMO U TRENUTKU IDEOLOŠKIH ČUDOVIŠTA

„U pismima podrške koja ovih dana cirkulišu feminističkim prostorima regiona, čini mi se da su neki ljudi relativno brzopleto podržali transfobične stavove, jer nisu razmislili o tome koliko su takvi stavovi isključivi i dehumanizujući prema trans osobama – što ih ni u kom slučaju ne oslobađa odgovornosti. Takođe, smatram da su jačanje TERF pozicija, femonacionalizam, transfobija na ljevici, i slične kombinacije progresivnih i desničarskih argumenata odraz jedne široke ideološke konfuzije koja je postala očigledna na Zapadu / Globalnom Sjeveru u toku protekle decenije. Italijanski filozof Gramši piše da je smjena društvenih ideologija proces, te da postoji trenutak krize u okviru tog procesa u kome ‘staro umire, novo još nije rođeno; u ovom interregnumu javlja se mnoštvo morbidnih simptoma’, ili kako je to poetičnije već prevedeno ‘stari svijet umire, novi pokušava da se rodi, sada je vrijeme čudovišta’. Mi živimo upravo u takvom trenutku morbidnih simptoma i ideoloških čudovišta u kome je jasno da se istorija nije završila, iako je nekim političkim teoretičarima tako možda izgledalo nakon što je socijalizam pao. Sadašnji oblik liberalnog kapitalizma je na izdisaju, ali ne znamo kada će novo biti rođeno, niti kakav će oblik imati, odnosno kakva će biti njegova ideologija. Važno je da se sjetimo da to kako će ovo novo izgledati velikim dijelom zavisi i od nas. Sadašnji momenat je pun opasnosti, ali i mogućnosti. Upravo je zato važno da pažljivo slušamo jedni druge, te da aktivno i zajednički radimo na stvaranju novog svijeta u kome ima mjesta za sve, odnosno da izgradimo političko-ekonomske strukture koje će podržati dostojanstven i udoban život svih nas“, objašnjava Brković.

Čarna Brković

Marija Radoman dodaje da se tokom aktuelnih dešavanja koje je generiralo imenovanje izvršne direktorice Centra za ženske studije u Zagrebu politički korektno nasilje moglo iščitavati u skoro svim TERF izjavama.
„Jer se TERF struje predstavljaju kao tolerantne i inkluzivne za transrodne osobe, a u isto vreme ulaze u saveze sa transfobičnim organizacijama i pojedincima/kama. TERF prepoznaš po tome što neko izjavi da nije transfobičan/na, a zatim misdženderuje trans osobu – pojedine feministkinje koje se decenijama bore za rodno senzitivan jezik, sada koriste jezik s namjerom da nekoga oslove u pogrešnom rodu, kako bi se ta osoba ponizila. Kroz jezik, na sličan način na koji se naturalizuje nevidljivost ženskog iskustva, potčinjenost žena ili neravnopravna podjela kućnog rada, sada se naturalizuje postojanje samo dva pola u društvu. To je jedna vrsta nasilja i mislim da se mora preuzeti politička odgovornost za tu vrstu ponašanja. I mislim da je dobro što su se te osobe na neki način sada autovale sa svojom transfobijom, pa konačno nema skrivanja iza lajkova i tzv. neutralnih i umjerenih stavova.
U tom smislu TERF jeste opasan i možda opasniji od tradicionalnih neprijatelja na desnici, jer se lažno predstavlja kao feminizam, troši nepotrebno energiju ljudi i blokira razvoj progresivnih lijevih i feminističkih politika. Zapravo, TERF promoviše politiku najreakcionarnijih društvenih sila, i ne donosi nam ništa afirmativno“, smatra Radoman.

Profesorica Ankica Čakardić referirajući se na aktuelni problem u Hrvatskoj odlično je prepoznala sve, a posebno dio koji se tiče na svu sreću još uvijek malobrojnosti TERF osoba ali i samim tim njihovu dobru uvezanost što vidimo da vodi i ka osvajanju pozicija moći. Šta uopšte možemo da učinimo trenutno i ubuduće da bismo zaustavili/e štetno djelovanje trans-isključivih radikalnih feministica jedno je od ključnih pitanja. Prvi korak je, kako kaže Čarna Brković, slušati trans osobe i njihove potrebe te iskoristiti postojeće regionalne feminističke mreže za pružanje podrške trans osobama.

Sonja Sajzor je u vašem razgovoru sjajno objasnila da, kad god se neka trans osoba usudi da progovori o egzistencijalnim problemima s kojima se suočava, a koji su svi oblikovani transfobijom – uključujući siromaštvo, beskućništvo, nedostatak zdravstvene njege, nalaženje i zadržavanje posla i tako redom – ‘na nju se obruši cunami maltretiranja’. Državne i javne institucije su upravo mjesta koja mogu i treba da ponude zaštitu od ove vrste problema. Kao što je Sajzor rekla, razgovor treba preusmjeravati s potpuno promašenog pitanja o autentičnosti ženskog iskustva trans osoba na to kako riješiti životne probleme s kojima se trans osobe suočavaju, a koji su strukturno uslovljeni. (Moram spomenuti ovdje i sljepilo još jednog ideološkog čudovišta koje je promolilo glavu na regionalnoj sceni – transfobične ljevice. Uzevši u obzir silinu ekonomske eksploatacije trans osoba, oni bi zapravo trebalo da budu u fokusu ljevičarskih borbi.)

BITI ŽENA DEFINITIVNO NIJE ODREĐENO SAMO BIOLOŠKIM KARAKTERISTIKAMA

Bojan Bilić, koji sa Iwom Nord i Aleksom Milanović upravo priprema zbornik socioloških radova o trans životima, aktivizmu i kulturi na prostorima bivše Jugoslavije, nedavno je rekao kako trenutno jača cirkulacija mržnje između TERF i ostalih feministkinja, što jeste tačno i što je opasno. Ali mržnja, kao ni ljubav, nije nužno recipročan afekat. Pored mržnje, mogućnosti djelovanja su oblikovane i pragmatizmom, indiferentnošću i slučajnošću. Drugim riječima, mislim da je važno da iskoristimo postojeće regionalne feminističke mreže da jasno i nedvosmisleno politički djelujemo, to jest da pružimo podršku i solidarnost trans osobama, da reagujemo uvijek kada su trans osobe diskriminisane TERF narativima, te da treba da nastavimo da objašnjavamo zašto su TERF argumenti dehumanizujući svima koji to još nisu čuli – ali da istovremeno treba da kultivišemo teorijsku nezainteresovanost za dublje promišljanje te pozicije“, zaključuje Čarna Brković.
Marija Radoman slaže se s konstatacijom da je TERF struja malobrojna i slaba, ali i „dovoljno dugo tu da napravi štetu“. Nastavak borbe vidi u pravcu još veće inkluzije trans osoba makar i kroz dalje polarizacije i podjele u feminističkom pokretu.
„Prava trans i interseks osoba su dio šire feminističke i LGBTIQ borbe i mislim da će to od sada da se samo pojača. Ono što je tužno u cijeloj priči jeste što su neke od TERF zastupnica osnivačice nekih ženskih i lezbejskih incijativa i na čelu organizacija poput Autonomnog ženskog centra ili Žena u crnom ali one same sebe isključuju, jer mislim da progresivni dio levice i feminizma neće podržati tu konzervativnu poziciju.
Takođe, meni je lično važno što su transrodne osobe dio pokreta jer od njih dobijamo drugačiju vrstu iskustva. Trans aktivizam nas uči da je rod istorijski i socijalno promenljiva kategorija i OK je da se suočimo s novim značenjima i da ih integrišemo u naše svakodnevne borbe. Biti žena definitivno nije određeno samo biološkim karakteristikama, kako nas ubjeđuje terf ekipa, niti je to nasleđe feminizma od drugog talasa do danas. Ali da naše identiteti nisu rodno fiksirani, pa to već znamo u okviru kvir zajednica, to nije ništa novo jer lezbejke, gejevi i biseksualne osobe eksperimentišu s konceptom drag-a, s femininim i maskulinim ulogama i kako ih društvo vidi. Tako da negirati rodne varijacije i negirati da i same trans osobe imaju različite potrebe i iskustva tj. da nisu neka homogena grupa, znači negirati naša tijela i seksualnost. Transrodni politički subjekt transformiše koncept binarne opozicije heteroseksualno/homoseksualno, muško/žensko i samim tim politički subjekt ne može biti više baziran na takvoj opoziciji, jer je to konzervativan pogled i ne odgovora realnim potrebama ljudi.

Džudit Batler navodi kako treba da se borimo za proširenje političkih sloboda u vezi s rodom, za život bez straha i diskriminacije. Ali izgleda da pojedini levičari i radikalne feministkinje trenutno rade upravo suprotno tim slobodama proglašavajući biološki esencijalizam za ‘materijalizam’ i kao presudan za naše živote. Tu količinu konzervativizma koje nam nude ove struje možemo naći i u crkvi, za to nam ne treba ni feminizam ni levica.“

Tekst je nastao u okviru projekta “Nepredvidljive” koji je finansiran od strane USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM.